Kina

Za druga značenja, pogledajte Kina.

Narodna Republika Kina 中华人民共和国 中華人民共和國 Zhōnghuá Rénmín Gònghéguó
Zastava Grb
Himna: "Marš dobrovoljaca"
Položaj Kine na karti Položaj Kine
Glavni grad		Peking
Službeni jezik		mandarinski kineski
Državno uređenje
• Predsjednik		Hu Jiantao
• Predsjednik vlade		Wen Jiabao
Zakonodavstvo
Nezavisnost		1. oktobra 1949
Površina
• Ukupno		9.596.9601 km2 (4.)
• Vode (%)		2,8
Stanovništvo
• Ukupno		1.321.851.888 Procjena 2007 (1.)
• Gustoća		140/km2
Valuta		Renminbi ili Yuan 1 Yuan se sastoji od 10 Jiao
Vremenska zona		UTC +8, ljeti UTC +9
Pozivni broj		861
Internetska domena		.cn1
1 Vrijedi samo za Kinu bez teritorija Macao, Hong Kong i otoka Taiwan, Kinmen i Matsu.

Datoteka:China, Mao (2).jpg

Mao Ce Tung proglašava nezavisnost Narodne Republike Kine 1949.

Kina, najmnogoljudnija zemlja svijeta, smještena je na istoku Azije, zauzevši gotovo četvrtinu azijskog kopna. Graniči sa četrnaest država: Vijetnam, Laos, Myanmar, Butan, Nepal, Indija, Pakistan, Afganistan, Tadžikistan, Kirgistan, Kazahstan, Rusija, Mongolija i Sjeverna Koreja.

Historija

Kineska civilizacija je jedna od najstarijih na svijetu, te seže 5000 godina u prošlost;kroz vladavine dinastija Shang, zatim Zhou, sve do dinastije Qing koja je vladala od početka 17. vijeka do 1912. godine kada se posljednji car iz te dinastije, tada šestogodišnji Pu-yi odrekao prijestolja, a predsjednik republike postao Yuan Shih-kai. Kinesku historiju obilježili su ratovi i revolucije, spomenimo samo prvi i drugi Opijumski rat protiv Velike Britanije, a poslije i Francuske. Građanski rat 1927. - 1945. godine dio su novije kineske historije. Dug proces društvenih i političkih previranja svoj je vrhunac doživio 1949. godine uspostavljanjem komunističke republike, dok je druga poražena strana na čelu sa Kuomintang strankom se povukla na Tajvan.

Vlada

Na čelu kineske države je Komunistička partija Kine.

Političke podjele

Kina objedinjuje dva sistema: tržišno komunistički i tržišno kapitalistički.

Geografija

Reljef

Kina se po građi i postanku sastoji od triju golemih područja: stare sinijske mase na istoku, paleozojskih planina na sjeverozapadu i od mlađih nabranih planina na jugozapadu. Na planine otpada 33% (čak 26 % površine je više od 3000 m), na visoravni 26%, zavale i bazene 19%, nizine 12% i pobrđa 10% površine Kine.

Sinijska masa građena je od starih stijena, koje su se nabrale već u arhaiku, a paleozojske naslage koje leže na arhajskim nisu nabrane. Sjeverni dio sinijske mase razlomljen je rasjedima pa su neki dijelovi spušteni i pokriveni mladim naplavima.

Na reljef Kine velik je uticaj imalo poniranje indijske litosferne ploče pod euroazijsku, što je dovelo do izdizanja Tibeta i nastanka mlađega nabranog gorja Himalaje. S prosječnom visinom od 4000 m Tibet je najviša visoravan na Zemlji. Zbog njegova izdizanja nastao je niz golemih stepenica kojima se teren spušta s jugozapada prema sjeveru i istoku. Između sinijske mase i sibirskoga prakopna Angare nabrao se u paleozoiku kontinentalni zapadni dio Kine s visokim gorskim masivima: Tien Shan (7439 m), Džungarski Alatau (4463 m) i Mongolski Altaj. Ta gorja, građena od kristaličnih i metamorfnih škriljevaca, bila su u toku duge geološke prošlosti poravnana i u tercijaru, odnosno na početku kvarara izdignuta. Tien Šan je u mlađem tercijaru bio izdignut i rasjedima izlomljen u više planinskih lanaca.

Tibet okružuju s juga Himalaja (Mt. Everest, 8850 m, najviši vrh na Zemlji), a sa sjevera gorje Kunlun (7723 m), na istoku je ograđen strmim gorjem Anyemaqen, Gongga, Hengduan i drugima, koja poprimaju meridionalni smjer pružanja. Između gorja Tien Shana na sjeveru i Kunluna na jugu nalazi se izolirana Tarimska zavala koja je nastala duž rasjeda u mlađem tercijaru i kvartaru. Pretežito je ispunjena naslagama šljunka, prapora i gline. Najveći dio Tarimske zavale je pješčana pustinja. Kroz sjeverni dio zavale protječe rijeka Tarim. Između istočnih ogranaka Tien Shana nalazi se depresija Turpam (–154 m), a sjeverno od Tien Shana Džungarska zavala. Najrasprostranenija zavala je Gobi, koja se prema istoku pruža do gorja Velikoga Hingana (2034 m). To je pretežito valoviti kraj s malim isponima, a južni je dio prava pustinja. Područje između gorja Qiliana na zapadu i Taihanga na istoku pokriveno je debelim naslagama prapora.

Tibetska se visoravan prema jugoistoku stepeničasto spušta preko ravnjaka Yunnan-Guizhou i Sichuanskoga bazena. U nizinskom području najveći su Istočnokineska nizina u Mandžuriji, Velika nizina u donjem toku Huang Hea te naplavna ravnica u srednjem i donjem toku Yangtzea, koje su međusobno odvojene niskim gorjem. S najvećih planinskih dijelova, koji su pod vječnim snijegom, spuštaju se golemi ledenjaci.

Obala je uglavnom niska, a more uz obalu je plitko (200 m). Kini pripada 5400 otoka.

Klima

Osim geografskog položaja i reljefa na klimu Kine veliki uticaj imaju i monsuni. Dolinama velikih rijeka prodire uticaj okeana duboko u unutrašnjost kopna, sve do Mongolije. Zbog toga jugoistočni dio Kine ima suptropsku klimu (1600 do 2000 mm oborina), a sjeverni hladnu i suhu kontinentalnu klimu. U sjevernom dijelu Kine godišnja količina oborina ne prelazi 1000 mm. Suša je u sjevernom dijelu Kine vrlo česta. Znatnu količinu oborina dobija ciklonalnim kišama istočni dio Kine. Najmanje oborina dobijaju zatvorena područija Tarimske zavale i Gobi, a najviše južni krajevi Tibeta, zbog ljetnog monsuna. U zapadnom kontinentalnom dijelu Kine zime su na viskoim planinama duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i hladna, dok je u zavalama temperatura ljeti vrlo visoka, a zimi niska. Za izmjene monsuna tajfuni često pustoše jugoistočno primorje Kine.

Vode

Golema riječna mreža Kine pripada porječju Yangtzea (18,9%, treća rijeka po duljini na svijetu, 6300 km), Huang Hea – Žute rijeke (7,9%), Xi Jianga, Songhua, Jianga, Liaoa i Amura. Čak 35,7% površine Kine otpada na endoreična područja: u suhim, izoliranim zavalama kontinentalne Kine rijeke se ulijevaju u jezera, koja su bez otjecanja ili se gube u pijesku. U gornjem toku gotovo sve rijeke imaju velik pad, u donjem toku obiluju rastrošenim materijalom, koji se taloži u nizini, a osobito u delti Yangtzea. Zbog obilja nanosa, koji se jedan dio taloži i u koritu rijeke, riječna korita se povisuju, pa se rijeke često izlijevaju i tako nastaju velike poplave. Rijeka Huang He više je puta promijenila smijer donjeg toka i ušće.

U sjevernom dijelu Kine riječna je mreža dobro razvedena, ali se rijeke zimi zaleđuju. Glavna je rijeka južne Kine Xi Jiang, koja se razgranatom deltom ulijeva u Južnokinesko more. Južni se dio Tibeta preko Inda, Brahmaputre, Irrawaddyja i drugih rijeka odvodnjava u Indijski okean. Plovne su uglavnom veće rijeke u južnom i srednjem dijelu Kine, osobito Yangtze i Huang He. Plovni kanali, od kojih je najpznatiji Veliki kanal, dug oko 1800 km, služe i za natapanje. Mreža kanala za natapanje omogućuje natapanje od 49,8 miliona ha poljoprivrednog područja. Kanali često nadomještaju ceste. Najviše jezera ima oko donjeg toka Yangtzea i po suhim zavalama u unutrašnosti Kine.

Biljni pokrov

Južna Kina pretežno je prekrivena vlažnim suptropskim zimzelenim šumama, srednje bjelogoričnim, a sjeverna crnogoričnim šumama. Sečuanski se kraj odlikuje velikm brojem endemičnih vrsta, a Mandžurija endemičnim vrstama četinjača. U Mandžuriji su raširene livade i pašnjaci, a na krajnjem istoku i stepe. Flora visokoga planinskog pojasa ubraja se u vrstama najbogatije flore na svijetu. Šuma je jače razvijena na pristrancima koji su izloženi vlažnim vjetrovima. Na šumsko područje otpada oko 13,9% površine Kine. Najveći su šumski kompleksi u Mandžuriji i na planinama Sichuana. U Kini raste oko 3000 vrsta biljaka koje se koriste u medicinske svrhe. Suhe zavale u unutrašnjosti Kine i na sjeveru obrasle su travom i grmljem ili su polupustinje. Za vegetaciju, osobito za poljoprivredu, vrlo je značajno područje prapora oko središnjeg toka rijeke Huang He, koje je nastalo u pleistocensko ledeno doba eolskim nanosima prašine iz pustinjskih krajeva srednje Azije.

Privreda

Od 1978. Kina provodi reforme radi preorijentacije na tržišnu privredu. Tokom 1978.–2002. godišnje je uvećavala BDP po prosječnoj stopi od 8,5%. Godine 2001. imala je BDP od 5500 milijardi USD, tj. BDP po stanovniku je iznosio 4.330 USD. Unatoč snažnoj industrijskoj preobrazbi Kina je ostala pretežito siromašna zemlja s velikim regionalnim razlikama. Najrazvijenije područje je u priobalnom pojasu koji privlači gotovo sva strana ulaganja. Kineske pokrajine znatno se razlikuju po vrijednosti ostvarenog BDP-a po stanovniku (500 USD po stanovniku u Gansuu i Guizhouu, 24.000 USD u Hong Kongu).

U privrednoj tranziciji znatno je promijenjena struktura BDP-a i zaposlenih. Potkraj 2002. prema udjelu BDP-u vodeća je industrija (48%), zatim usluge (32%) i poljoprivreda (20%). U gradovima je nezaposlenost 10%. Procjenjuje se da je u seoskom područiju nezaposlenost puno veća. Strana ulaganja u Kinu tokom 1978-2002 iznosila su oko 400 milijardi USD (treća u svijetu po veličini stranih investicija). Prema prirodnim resursima Kina je jedna od najbogatijih zemalja. Posebno se izdvajaju izvori ugljena, željezne rude, nafte, zemnog plina, žive, kositra, mangana, aluminija, cinka, uz najveći hidropotencijal u svijetu.

Glavni poljodjelski proizvodi su: riža, pšenica, kukuruz, ječam, soja, krompir, sezam, uljana repica, lan, konoplja, šećerna trska, duhan. Uzgajaju se goveda, svinje, ovce, bivoli, jakovi i perad, a značajnu ulogu ima i ribolov. Glavni industrijski proizvodi su: željezo, čelik, cement, brodovi, građevinski materijal, kemikalije, obuća, porculan, hrana, igračke, namještaj, papir.

Uglavnom se izvoze strojevi, elektrooprema, tekstil i konfekcija, oružje, obuća, igračke, računara, ugljen. Glavninu uvoza čine industrijski strojevi, vozila, nafta i derivati, plastika i roba široke potrošnje. Kina najviše trguje sa SAD-om, Japanom, Evropskom unijom, Tajvanom, Rusijom, Singapurom, Malezijom i Republikom Korejom.

Novčana je jedinica juan (yuan renminbi, oznake Y i CNY; 1 juan = 10 jiaoa = 100 fena)

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva Kina je 1953. imala 590.194.715 stanovnika, a 2000. godine 1.265.830.000 stanovnika (bez Hong Konga i Macaa). Po broju stanovnika Kina je prva zemlja u svijetu. Prosječni godišnji porast broja stanovnika iznosi 1,07%. Po mjerenjima iz 2001. natalitet je 13,4‰, mortalitet 6,4‰, a smrtnost dojenčadi 39‰. Stanovništva u dobi do 14 g. ima 22,9%, od 15 do 64 g. 70,1%, a starijih od 64 g. 7%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 45,2% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 17,3%, a u uslužnim djelatnostima 37,5% st. Nepismeno je 6,7% stanovništva. Kina ima 204 sveučilišta i 1225 visokih škola. Čak 40 gradova ima više od 1 mil. st. Uz Peking (Beijing) najveći su gradovi: Shanghai, Tianjin, Wuhan, Harbin, Shenyang, Dalian. U gradovima živi 36,1% stanovništva.

Gustoća prosječno iznosi 132,2 st/km². Najrjeđe naseljen prostori su zapadni dio Tibeta s 1 st/km², Unutrašnja Mongolija s 20 st/km², i Xinjiang-Uygur s 11 st/km². U području srednjeg i donjeg toka rijeka Yangtze i Huang He gustoća je 200 do 600 st/km². Delta Yangtzea, okolica Guangzhoua i neki dijelovi pokrajine Sichuana imaju više od 1000 st/km². Neravnomjerna se gustoća stanovništva pokušala riješiti već početkom 20. st. kada je 1910. oko 10.000.000 osoba preseljeno u Mandžuriju. Seobe su se ponavljale 1960-ih i 1970-ih naseljavanjem gotovo pustih sjevernih i zapadnih krajeva. Znatan se broj Kineza iselio u velegradove jugoistočne Azije, u Ameriku i Australiju. Procjenjuje se da izvan Kine živi oko 50 miliona Kineza, kojih je osim u Hong Kongu i na Tajvanu najviše u Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Tajlandu, te u SAD-u, Australiji i Kanadi.

Jezik i religija

Službeni je jezik kineski. Tradicionalna su kineska vjerovanja, koja su okupljala i najveći broj stanovnika: daoizam (taoizam), konfucijanizam i budizam. Ta su se tri filozofsko-religijska sistema kroz historiju međusobno prožimala. U Tibetu je raširen poseban oblik budizma, tibetski budizam. Prema procjeni iz 1997. oko 63,1% stanovnika jesu nereligiozni i ateisti, 20% taoisti i pripadnici kineskih tradicionalnih vjerovanja, 8,4% budisti, 5,6% kršćani, 1,5% muslimani i 1,1% ostali.

Manjinski narodi

Osim Kineza, koji čine oko 91,9% stanovništva, u Kini živi 55 naroda na koje otpada 8,1% stanovnika. Najbrojniji su narodi:

• iz tibetsko-burmanske skupine: Yi (7.310.000), Tibetanci (5.110.000), Bai (1.770.000), Tujia (6.350.000), Hani (1.400.000) i Lisu (640.000)
• iz tajske skupine Zhuang (17.230.000), Bouyeji (2.830.000), Dong (2.800.000), Li (1.240.000) i Dai (1.140.000)
• iz skupine Miao-Yao: Miao (8.230.000), Yao (2.370.000) i She (700.000)
• iz turkijske skupine: Ujguri (8.030.000) i Kazasi (1.240.000)
• iz mongolske skupine: Mongoli (5.350.000)
• iz mandžursko-tunguske skupine: Mandžurci (10.930.000)
• iz mon-kmerske skupine: Va (390.000).

Posebne skupine čine kineski muslimani Hui (9.570.000) i Korejci (2.140.000).