Razlika između verzija stranice "Samuel Beckett"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
TXiKiBoT (razgovor | doprinosi)
m robot Dodaje: jv:Samuel Beckett
Luckas-bot (razgovor | doprinosi)
m r2.7.1) (robot dodaje: az:Semyuel Bekket
Red 105: Red 105:
[[an:Samuel Beckett]]
[[an:Samuel Beckett]]
[[ar:صمويل بيكيت]]
[[ar:صمويل بيكيت]]
[[az:Semyuel Bekket]]
[[ba:Сэмюэл Беккет]]
[[ba:Сэмюэл Беккет]]
[[be:Семюэл Бекет]]
[[be:Семюэл Бекет]]

Verzija na dan 18 mart 2011 u 22:15

Datoteka:Samuel Beckett 01.jpg
Samuel Beckett

Samuel Beckett, (Dublin, 13. april 1906. - Pariz, 22. decembar 1989.), dramatičar i romanopisac irskog porijekla.


Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom. Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda.

Stvaralaštvo

Beckett je najslavniji po drami U očekivanju Godota, koju je kritičar Vivian Mercier opisao riječima: "drama u kojoj se dvaput ništa ne događa". Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma. Poput mnogih djela nakon 1947., napisao ju je na francuskom (En attendant Godot). Drama je nastala između oktobra 1948. i januara 1949., objavljena je 1952., a premijerno izvedena 1953. Doživjela je uspjeh kod kritike i publike, te potakla kontroverze. I danas se izvodi vrlo često po cijelom svijetu.


Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se često, unatoč njegovu izričitom protivljenju, nazivaju "trilogijom": Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.).

Kroz ta tri romana čitalac može pratiti razvitak Beckettova zrela stila i tema. Molloy ima više osobina konvencionalnog romana: vrijeme, mjesto, zbivanje i radnju. Malone umire uglavnom se rješava zbivanja i radnje, ali ostaju naznake mjesta i vremena. "Radnja" knjige ima oblik unutarnjeg monologa. Napokon, u Bezimenome nestaje i osjećaj mjesta i vremena. Osnovna je tema tog romana sukob između želje glasa da nastavi govoriti i time nastavi postojati, te gotovo jednako jake želje za tišinom i ništavilom.


Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beckett u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek svedan na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno "trajanje" ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.

Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na grotskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku).

Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijeloga ili dugim unutrašnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture.

S druge strane, iako su Beckettova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.


Djela

Drame

Proza

Pjesme

Vanjski linkovi

Šablon:Link FA

Šablon:Link FA