Razlika između verzija stranice "Bugarski jezik"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Luckas-bot (razgovor | doprinosi)
m r2.7.1) (robot dodaje: gd:Bulgàiris
ZéroBot (razgovor | doprinosi)
m r2.7.1) (robot dodaje: ps:بلغاريايي ژبه
Red 131: Red 131:
[[pms:Lenga bùlgara]]
[[pms:Lenga bùlgara]]
[[pnb:بلغاری]]
[[pnb:بلغاری]]
[[ps:بلغاريايي ژبه]]
[[pt:Língua búlgara]]
[[pt:Língua búlgara]]
[[qu:Bulgarya simi]]
[[qu:Bulgarya simi]]

Verzija na dan 31 januar 2012 u 07:23

Bugarski jezik
Regije govorenjaEvropa
Države govorenjaBugarska, Grčka, Rumunija, Turska, Ukrajina, Srbija
Jezička porodica
  • Bugarski jezik
Broj govornika9 miliona
Službeni status
Služben uBugarska
Jezički kod
ISO 639-1bg
ISO 639-2 / 5bul
Također pogledajte:
Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika

Bugarski jezik (български език), narodni i književni jezik Bugara kojim govori preko 9 miliona ljudi. Pripada južnoslavenskoj jezičnoj grupi; najbliži je makedonskome jeziku (u Bugarskoj se smatra da je makedonski jezik druga varijanta bugarskog jezika). Njim govori najveći dio stanovnika Bugarske i manje grupe u Grčkoj, Rumuniji, Turskoj, Ukrajini, Srbiji i SAD.

А а
/a/
a
Б б
/b/
b
В в
/v/
v
Г г
/g/
g
Д д
/d/
d
Е е
/ɛ/
e
Ж ж
/ʒ/
ž
З з
/z/
z
И и
/i/
i
Й й
/j/
j
К к
/k/
k
Л л
/l/
l
М м
/m/
m
Н н
/n/
n
О о
/ɔ/
o
П п
/p/
p
Р р
/r/
r
С с
/s/
s
Т т
/t/
t
У у
/u/
u
Ф ф
/f/
f
Х х
/x/
h
Ц ц
/ʦ/
c
Ч ч
/tʃ/
č
Ш ш
/ʃ/
š
Щ щ
/ʃt/
št
Ъ ъ
/ɤ̞/,/ə/
ə
Ь ь
/◌ʲ/
j
Ю ю
/ju/
ju
Я я
/ja/
ja

Historija

Bugarski jezik, a osobito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski vjerovjesnici Ćiril i Metod na temelju jednoga južnoslavenskoga govora iz okolice Soluna u 9. vijeku, tj. u vrijeme kada su jezične razlike na slavenskome jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bijaše glagoljica, no kasnije je prevladala ćirilica, izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu (9. vijek), čije je najpoznatije djelo »Učitelno evangelie« (Poučno evanđelje).

Prvi su jezični spomenici bugarskoga jezika "Preslavski grafit" (893. godine) i "Assemanijevo evanđelje" (9. - 10. vijek), oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom uticaju susjednih neslavenskih jezika, posebice grčkoga. Neko vrijeme, počev od konca 7. vijeka, stanovite promjene u njemu izaziva bilingvizam nastao prodorom turkofonih Bugara (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utiče crkvenoslavenski jezik različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnoga uljudbenoga kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz 9. - 10. vijeka: djela Joana Egzarha ("Šestodnev"), te "Skazanie o pismeneh" polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su toga razdoblja. U X vijeku dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskoga pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj.

Između 7. i 15. vijeka vijeka u starobugarskome jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičnim spomenicima iz toga razdoblja, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, među inim, "Kuklenski pesnivec", 1337. godine; "Ivan-Aleksandrovi zbornici", te djela nastala pod uticajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnoga mučenika. Iz njegove su škole nastali: "Razkaz za sv. Ivan Rilski", Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), "Pohvalno slovo za Evtimija«, Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezične i pravopisne problematike. Turskim osvojenjem (1393.) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezična kultura opstaje u pučkim pripovijetkama i narodnim pjesmama.

Prvi jezični spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potiču iz 16. vijeka; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati. Tokom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici (18. vijek|18.]] - 19. vijeka) prijelomna su djela oca Pajsija Hilandarskoga "Istorija slavjanobolgarskaja", 1762. godine i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovini 19. vijeka, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, 1835. godine), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati u književnom jeziku crkvenoslavensku tradiciju, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.

Novobugarski književni jezik

Novobugarski književni jezik stvoren je na osnovi sjeveroistočnoga dijalekta, kojemu po rođenju pripadaju glavni predstavnici bugarske književnosti XIX. vijeka (Ljuben Karavelov, Hristo Botev, Ivan Vazov, Petko Slavejkov), ali u XX vijeku na oblikovanje savremenoga književnog jezika u znatnoj su mjeri utjecali i zapadni govori. Potkraj XIX. vijeka pojavljuje se i bugarska slavistika (L. Miletič, B. Conev). Pravopis, koji se razvijao na temelju crkvenoslavenske tradicije i ruskih uzora, bio je više puta reformiran; posljednja reforma od 1945. uklonila je iz pisma nepotrebne jerove, a nekadašnji jat »ě« (ѣ) razlučila prema izgovoru na »ja« i »e«. U glasovnom pogledu za bugarski jezik karakterističan je prijelaz praslavenskih konzonantskih grupa /tj/ i /dj/ u /št/ i /žd/ (npr. »svešt«, »mežda« prema bosanskom »svijeća«, »međa«, ruskomu »sveča«, »meža«).

Praslavenski nazali i oba jera svedeni su na neodređen (»bezbojan«) vokal i na »e«. U književnom jeziku, po uzoru na sjeveroistočne govore, jat (ě) se odražava kao »ja« i kao »e«, u zapadnim dijalektima uvijek kao »e«, a u jugoistočnim uvijek kao »ja«. Naglasak može stajati na različitim slogovima i pomičan je. Uz makedonski, bugarski jezik jedini je slavenski jezik koji ima član; on se razvio iz pokazne zamjenice, te je (poput člana u rumunskom i albanskom jeziku) postpozitivan, tj. nalazi se na kraju imenske riječi (imenice, pridjeva, broja, zamjenice) stopljen s njom. Uloga člana u bugarskom jeziku analogna je funkciji koju on ima u drugim evropskim jezicima.

Deklinacija je u bugarskom jeziku reducirana; padežni odnosi izražavaju se najčešće prijedložnim konstrukcijama, ponajviše prijedlogom »na«, uz koji ime redovito dobija značenje genitiva ili dativa. Komparacija pridjeva vrši se prefiksima: »po« za komparativ, »naj« za superlativ. Glagolski je sistem bogat: postoji više oblika za prošlo vrijeme, dva jednostavna: aorist i imperfekt, te nekoliko složenih. Među glagolskim oblicima koji izražavaju različite načine i vidove glagolske radnje specifična je razlika među oblicima koji neku tvrdnju izražavaju kao nezavisnu (kategoričnu, vlastitu) ili kao zavisnu (presumptivnu). U bugarskome jeziku u većoj je mjeri nego u ijednom drugom slavenskome jeziku sačuvan rječnički fond staroslavenskoga jezika.

Također pogledajte

Vanjski linkovi


Nedovršeni članak Bugarski jezik koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Šablon:Link FA