Drugi balkanski rat

Situacija nakon Prvog balkanskog rata

Drugi balkanski rat (29. juni – 10. august 1913.) je vođen između Bugarske i saveza Grčke i Srbije, kojima su se priključili i Crna Gora, Rumunija i Turska zbog nezadovoljstva podjelom osvojenih teritorija iz Prvog balkanskog rata.

Uzrok i početak rata

Nakon protjerivanja Turaka iz Makedonije, Srbija, Grčka i Bugarska su nastojale zadržati osvojena područja pod svojom vlasti. Dok je pitanje osvojenih teritorija u Makedoniji između Srbije i Bugarske bilo riješeno Tajnim dodatkom uz Ugovor o prijateljstvu i savezu, pitanje Makedonije između Grčke i Bugarske ostalo je otvoreno, pri čemu su iznevjerene želje makedonskog naroda.

Nakon Londonskog mirovnog ugovora iz 30. maja 1913., Srbija je ovladala zapadnom i srednjom Makedonijom, Kosovom, Metohijom i Sandžakom, Grčka je dobila južnu Makedoniju zajedno sa Solunom, Crna Gora je dobila dio Sandžaka i Metohije, a Bugarska područje Trakije do crte Enos – Midija i istočni dio Makedonije.

Nakon gubitka teritorija u Albaniji, time i izlaza na more, Srbija je tražila obnavljanje ugovora sa Bugarskom, zbog pomoći na Jedrenima računajući na ustupke Bugarske u Makedoniji, tzv. spornoj zoni. Bugarska je smatrala da Srbiji, po ugovoru, pripada samo jedan dio Makedonije, dok je Srbija smatrala da joj pripada cijela Makedonija.

Razdor između Grčke i Bugarske datira još od početka Prvog balkanskog rata, a posebno nakon grčkog osvajanja Soluna. Grčka je u nekoliko navrata pokušavala riješiti pitanje granica s Bugarskom koje je Bugarska odbila bez protivprijedloga.

Još tokom Prvog balkanskog rata, između Bugarske i Srbije je uspostavljena privremena crta razgraničenja teritorija, na koju su Bugari već 16. maja započeli dovlačiti svoje snage iz Trakije, a istovremeno je započela koncentrisati svoje snage i prema Grčkoj. Ti pokreti bugarskih snaga prinudili su uspostavljanje saveza između Grčke i Srbije protiv Bugarske, kojim je ujedno i riješeno pitanje granica između te dvije zemlje u Makedoniji, pri čemu je Srbija dobila i pravo korištenja luke Solun u sljedećih pedeset godina. Srbija i Grčka su odmah pokušale uključiti i druge zemlje u svoj savez, prije svega Rumuniju, jer je i ona imala neriješena granična pitanja sa Bugarskom. Iako je Rumunija odbila stupiti u savez, objavila je da u slučaju sukoba neće ostati neutralna.

Rusiji, kojoj nije bilo u interesu razbijanje balkanskog saveza koji je predstavljao prepreku širenju Austro-Ugarske ka istoku, pokušala je bezuspješno u nekoliko navrata diplomatskim putom smanjiti napetosti između sukobljenih država. Tokom diplomatskih aktivnosti, na crti razgraničenja je sve učestalije dolazilo do manjih sukoba i incidenata. Želeći staviti Rusiju pred svršen čin, bugarska vojna klika je odlučila spor riješiti oružanim sukobom. General S. Kovačev je 20. juna izdao naredbu za pripremu za napad, pa je u noći 30. juna 1913. godine bugarska 4. armija izvršila napad na srpske snage na rijeci Bregalnici, a 2. armija napala grčke snage u području Soluna.

Ratni i početni planovi

Bugarski plan

Bugari su namjeravali iznenada, bez objave rata, brzim prodorom 4. i 2. armije odbaciti srpske snage prema Skopju a grčke južno od Soluna. Dalje su namjeravali nastaviti nastupanje prema jugu 1. i 3. armijom i na Vardarskom frontu odlučiti rat. Plan sam po sebi je bio vrlo loš. Pogrešno je procijenjena uloga Rumunije, podcijenjene su srpske i grčke snage a precijenjene svoje snage, razvučen front, od Dunava do Egejskog mora, bez mogućnosti koncentracije snaga na Vardarskom frontu.

Srpski plan

Pod pritiskom Rusije na arbitražu i neprijateljskim držanjem Austro-Ugarske, kao i izjavom Rumunije da će se pridružiti napadnutom, Srbija je svoj ratni plan gradila na čekanju. Plan je bio odbrambenog svojstva - učvršćivanje položaja prema Bugarskoj i odbrana teritorija iz 1912. godine. Nakon odbrane bugarskog napada na Bregalnici, 3. armija je trebala u sadejstvu sa grčkim snagama preći u protivnapad u području Štipa i opkoliti bugarske snage u dolini Strumice.

Grčki plan

Grčki plan je bio odbrana teritorija iz 1912. godine na položajima sjeverno i sjeveroistočno od Soluna a zatim prelazak u protivnapad i u sadejstvu sa srpskom vojskom opkoljavanje bugarskih snaga u dolini Strumice.

Tok rata

Operacije na srpskom frontu u Makedoniji

Glavni članak: Bitka na rijeci Bregalnici

U noći između 29. juna./30. juna 1913. godine, bugarska 4. armija je iznenada napala srpske snage na rijeci Bregalnici. Zahvaljujući snažnom otporu srpskih straža na Bregalnici, srpske snage su uspjele zauzeti položaje i zadržati prodor bugarskih snaga. 1. srpska armija je prešla u protivnapad i povratila dan ranije izgubljene teritorije. Zbog izgubljenog učinka iznenađenja i neuspjelog napada, Bugarska je pokušala sa svojim izaslanicima uspostaviti prekid neprijateljstva, što je sa srpske strane bilo odbijeno. Srbi su izvršili opšti napad 9. jula, ali nisu došli u dodir sa bugarskim snagama, koje su se već 7. jula povukle zbog nadiranja grčkih snaga sa juga.

Operacije na grčkom frontu u Makedoniji

Nakon brzog i iznenadnog napada na grčke snage, 30. juna 1913. godine, bugarska 2. armija je zauzela teritorije iza crte razgraničenja, rastjerala grčke i srpske snage ali pri tome nije se uspjela sjediniti sa snagama 4. bugarske armije koja je zaustavljena na srpskom frontu. Budući da je 2. armija bila slaba, ona nije bila u mogućnosti održati zauzete teritorije, pa su grčke snage 2. jula izvršile protivnapad nakon čega se 2. bugarska armija povukla na polazne položaje. U slijedeća dva dana su Grci nastavili sa napredovanjem i uvjetovali povlačenje bugarske 2. armije prema Strumici. 9. jula 1913. godine, grčke snage su napale bugarske snage na planini Belasici i uspjele ih odbaciti preko rijeke Strumice i zaplijeniti bugarsko topništvo. Bugarske snage su se 11. jula povukle prema Stumu, a Grčka je zaustavila privremeno svoje napredovanje zbog reorganiziranja snaga i dotura ratnog materijala.

Operacije na staroj srpsko-bugarskoj granici

Poslije poraza na Bregalnici, general Savov, kao pomoćnik vrhovnog komandanta i jedan od glavnih ratnih huškaša, je smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen general Dimitrijev, koji je, kako bi olakšao novonastalu situaciju u Makedoniji, 4. jula 1913. godine naredio prodor 1. i 3. bugarske armije prema Timoku i zauzimanje grada Knjaževca i napad na Pirot.

Sa brojnijim snagama, bugarska armija je 5. jula izvršila napad na srpske snage i vrlo brzo ih protjerala prema Knjaževcu i 7. jula ušla u nebranjeni Knjaževac. Međutim, daljnje operacije bugarske vojske su morale biti prekinute zbog opasnosti napada rumunskih snaga preko Dunava u pozadinu 1. bugarske armije, pa su se 9. jula snage povukle preko granice. Srpske snage su odmah zauzele napuštene položaje bugarskih snaga i tu se učvrstile.

Istovremeno su bugarske snage 5. jula i napale preko prevoja Sv. Nikola i ugrozile Pirot sa sjevera. Nakon teških borbi srpske snage su odbačene i 8. jula kad su Bugari već bili pred Pirotom, a srpske snage se pripremale na povlačenje iz Pirota, bugarsko vrhovno zapovjedništvo je naredilo povlačenje bugarskih snaga zbog prelaska rumunskih snaga preko Dunava.

Ulazak Rumunije u rat

Uprkos zahtjevima Austro-Ugarske da se ne miješa u rat, Rumunija je već 3. jula pristupila mobilizaciji svojih snaga i 10. jula objavila rat Bugarskoj. Zbog svoje zauzetosti u ratu sa Srbima, bugarske snage su bile slabe tako da su rumunske snage vrlo brzo prešle Dunav i nastavile prema Sofiji bez otpora bugarskih snaga i 25. jula izbile 5 kilometara istočno od Sofije. Pad Sofije je zaustavljen intervencijom njemačkog cara.

Ulazak Turske u rat

Turska je uvidjela mogućnost u sukobu saveznika povratka izgubljenih teritorija tokom Prvog balkanskog rata, pa su 13. jula turske snage pod komandom Enver-paše prešle crtu Enos – Midija i rastjerale slabe bugarske snage a 22. jula zauzele Jedrene.

Kraj rata

Pred napadima srpske i grčke vojske, a sa sjevera ugrožena nastupanjem Rumunije i sa juga nastupanjem Turske, Bugarska je bila prinuđena zatražiti primirje. Sve vojne operacije su zaustavljene 31. jula u podne, a mirovni ugovor je potpisan 10. augusta u Bukureštu, po kojem se Bugarska odrekla svih spornih teritorija u korist Srbije i Grčke. Turska je dobila Jedrene a Rumunija područje Dobruže. Mirovni ugovori sa Turskom su uspostavljeni: Bugarska 24. septembra 1913. u Istanbulu; Grčka 14. septembra 1913. u Atini i Srbija 14. marta 1914. u Istanbulu.

Drugim balkanskim ratom je razbijen Balkanski savez i ojačan uticaj Velikih sila na balkanske države. Makedonija je bila podijeljena između Srbije i Grčke.

• 
  Situacija nakon Drugog balkanskog rata
• 
  Granice Srbije nakon rata
• 
  Granice Bugarske nakon rata
• 
  Granice Grčke nakon rata