Razlika između verzija stranice "Kir Veliki"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pregled historije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
TjBot (razgovor | doprinosi)
5.774 edits
m r2.7.2) (Bot dodaje: pms:Ciro ël Grand
TjBot (razgovor | doprinosi)
5.774 edits
Red 297: Red 297:
[[gan:居魯士大帝]]
[[gan:居魯士大帝]]
[[gl:Ciro II]]
[[gl:Ciro II]]
[[glk:کوروش کبیر]]
[[glk:پيله کوروش]]
[[hak:Set-lû-sṳ thai-ti]]
[[hak:Set-lû-sṳ thai-ti]]
[[he:כורש]]
[[he:כורש]]

Verzija na dan 5 mart 2013 u 16:33

Cyrus Veliki
Kopija reljefa sa Cyrusom Velikim iz Pasargada u Olimpijskom parku u Sydneyu
Veliki kralj Perzijskog Carstva
Vladavina559. - 530. p.n.e. (30 godina)
PrethodnikKambiz I
NasljednikKambiz II
Krunidba546. p.n.e. (Kralj Perzije i Medije)
SupružnikKasandana
Amitis
DinastijaAhemenidi
OtacKambiz I
MajkaMandana od Medije
Rođenje600. ili 576. p.n.e.
Anšan, provincija Fars
Smrt530. p.n.e.
Mjesto sahranePasargad

Cyrus Veliki, (rođen 600. ili 576 p.n.e., umro 530. ili 529 p.n.e.), poznat i kao Kir II Perzijski ili Kir Stariji, je bio perzijski veliki kralj iz iranske dinastije Ahemenida, vojskovođa, zakonodavac i osnivač Perzijskog Carstva. Za vrijeme vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bospora na zapadu do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo i najveće carstvo antičkog doba. Tokom tri decenije vladavine, Cyrus je pobijedio i pokorio neka veća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipt ili europsku Grčku kao kasnije Kambiz II i Darije I Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bici protiv Skita u ljeto 530. ili 529. p.n.e. Naslijedio ga je sin Kambiz II koji je osvojio Egipt tokom kratke vladavine. Cyrus je bio sljedbenik zoroastrijske religije[1]. Osim jakog uticaja na iransku historiju, Cyrus je snažno uticao i na židovsku religiju, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te opće na istočni i zapadnu civilizaciju.

Uvod

Etimologija

Riječ Cyrus je latinska odnosno grčka izvedenica staroperzijskog imena Kuruš. Antički historičari Ktezije i Plutarh navode kako je Cyrus dobio ime od riječi Kuros što znači sunce odnosno „poput sunca“, spominjući vezu sa perzijskom imenicom za sunce (Khor) uz koju stoji sufiks -vash što znači „sličnost“[2]. Ipak, neki moderni historičari poput Karla Hoffmanna i Rüdigera Schmitta iz Encyclopedia Iranice navode kako ime znači „verbalni pobjednik“.

U modernoj Perziji, Cyrus se uvijek podrazumijevao kao Kurošé Kabir ili Kurošé Bozorg, što je perzijska izvedenica od imena Kir Veliki. U Bibliji, poznat je pod jednostavnim imenom Koresh, dok je moguće da se i u Kuranu spominje kao „Dhul-Qarnayn“ koji je pokorio istočne i zapadne zemlje.

Historija dinastije

Djetinstvo Cyrusa Velikog, Sebastiano Ricci (1706.-1708.)

U skladu sa herojima drugih kultura i osnivačima velikih carstva, tradicionalna predaja o Cyrusovoj porodici je vrlo bogata. Prema Herodotu, Cyrus je bio unuk medijskog kralja Astijaga odgojen u skromnoj pastirskoj porodici. U drugoj verziji priče, bio je sin siromašnih roditelja i radio je medijskom dvoru. Te priče su kontradiktorne Cyrusovim osobnim svjedočenjima prema kojima je naslijedio tron od svoga oca, djeda i pradjeda.

Od 10-15 perzijskih plemena, Cyrus potiče iz okoline grada Pasargada, iz porodice Ahemenida. Prije nego što je ujedinio Perzijce i Medijce unutar jednog carstva, bio je kralj Perzije te je prema kraljevskog lozi polagao pravo na tron Anšana, koje je bilo vazalno kraljevstvo unutar Medijskog Carstva, a prostiralo se u današnjoj provinciji Fars u jugozapadnom Iranu. Na tom području Cyrus će kasnije osnovati Pasargad, budući glavni grad Perzijskog Carstva.

Dinastiju je najvjerovatnije osnovao Ahemen oko 700. p.n.e., kojeg je naslijedio sin Teisp[3]. Prema zapisima, poslije Ahemenove smrti na tron su došla dva njegova sina, Cyrus I od Anšana i Arijaramna od Perzije. Njih su naslijedili njihovi sinovi Kambiz I od Anšana odnosno Arsam od Perzije. Ipak, autentičnost tih antičkih zapisa se dovodi u pitanje sa obzirom na složenost i nepouzdanost izvora o Cyrusovim precima.

Kambiz I se prema Herodotu smatra plemićem a ne kraljem[4], a izvori govore kako se oženio princezom Mandanom, kćerkom lidijske princeze Arijene i Astijaga, vladara Medijskog Carstva. Iz navedenog braka rođen je samo jedan sin, Cyrus II, poznat kao Cyrus Veliki, koji je dobio ime prema djedu.

Prema Kteziju, Cyrus Veliki oženio je Astijagovu kćerku po imenu Amitis, što izgleda nelogično, jer bi tada ona bila i njegova žena i ujna. Vjerovatno objašnjenje jest da se Astijag prethodno oženio još jednom ženom koja mu je rodila Mandanu[5], dok je Amitis bila kćerka Kijaksara, odnosno Astijagova sestra. Cyrusova prva žena Kasandana, je jednako zagonetna. Prema Herodotu i Behistunskim natpisima, rodila je Cyrusu najmanje dva sina, Kambiza II i Smerdisa[6]. Oba sina kasnije su zasebno vladala Perzijom na kratko vrijeme. Cyrus je imao i kćerke Artistonu[7] i Atosu koja će se kasnije udati za Darija Velikog. Ovo će poslije biti značajno, jer će Atosa roditi Kserksa I, Darijevog nasljednika[8].

Rani život

Najpoznatiji datumi Cyrusova rođenja su 600.-599. p.n.e. prema Tori ili 575.-576. p.n.e. prema modernim procjenama. Malo je toga poznato o njegovom djetinjstvu i ranom životu sa obzirom na nedostatak izvora odnosno na njihovo oštećenje ili gubitak.

Herodotova priča o Cyrusovom ranom životu pripada žanru legendi o napuštenoj djeci poput Edipa, Mojsija ili Romulusa i Remusa koja se kasnije bore za kraljevski tron. Cyrusov nadređeni bio je njegov djed Astijag, vladar moćnog Medijskog Carstva.

Poslije Cyrusovog rođenja, Astijag je imao san koji je njegov svećenik protumačio kao znak da će ga njegov unuk zbaciti sa prijestolja. Svom naredniku Harpagu je naredio da ubije dijete. Harpag, kome moral nije dopustio da ubije novorođenče, pozvao je kraljevskog pastira Mitradata iz planinske regije pokraj granice s Saspirom i naredio mu da ostavi dijete da umre u planinama. Srećom, pastir i njegova žena Cina su se sažalili nad njim te su ga prisvojili i odgojili kao svoje dijete, dok su svoje mrtvorođenče pokazali Harpagu kao Cyrusa[9][10].

Kad je Cyrus imao deset godina, Herodot tvrdi da je bilo očito da Cyrus nije bio pastirov sin jer se ponašao previše gospodski. Nakon što je Cyrus u dječjoj igri dao bičevati sina medijskog plemića Artembara[11], kralj Astijag ispitao je dječaka[12] i otkrio da su vrlo slični jedan drugom[13]. Astijag je tada zatražio od Harpaga da objasni što je učinio s dijetetom, i nakon što mu je ovaj priznao da nije ubio novorođenče, kralj ga je prevario pozivom na banket gdje mu je poslužio vlastitog sina. Astijag je bio popustljiv prema Cyrusu, pa je dozvolio da se vrati svojim biološkim roditeljima, Kambizu i Mandani[14]. Iako se smatra kako je Herodotova priča samo legenda, ona ipak daje uvid u likove iz Cyrusovog ranog života.

Uspon i vojni pohodi

Medijsko kraljevstvo

Medijsko, lidijsko i babilonsko kraljevstvo uoči Cyrusovih osvajanja.

Nakon što mu je umro otac 552. p.n.e., Cyrus je naslijedio oca na mjestu kralja Anšana. Ipak, Cyrus time nije još postao nezavisni vladar. Kao i njegovi prethodnici, Cyrus je morao priznati vrhovnu vlast Medije. U doba Astijagove vladavine, Medijsko Carstvo uključivalo je veći dio antičkog Bliskog istoka, od maloazijske Lidije na zapadu do plemena Parta i Perzijanaca na istoku.

U Herodotovoj vezrziji, motiviran osvetom, Harpag je uvjerio Cyrusa da pobuni Perzijance protiv njihovih nadređenih, Medijaca. Doduše, vrlo je vjerojatno da su se Harpag i Cyrus zajedno vodili pobunu zbog neslaganja s Astijagovom politikom[15]. Od početka perzijskog ustanka u ljeto 553. ili 552. p.n.e. i prvih bitaka u 552. p.n.e., Cyrus je uz Harpagovu pomoć vodio svoju vojsku protiv Medijaca sve dok nije pao glavni grad Ekbatana u 549. p.n.e., čime je i samo Medijsko Carstvo konačno bilo osvojeno.

Iako se čini da je Cyrus prihvatio medijsku krunu, godine 546. p.n.e. službeno je zamijenio titulu proglasivši se kraljem Perzije. Arsam, koji je bio vladar Perzije pod Medijcima, zbog Cyrusovog čina je morao odstupiti. Njegov sin Histasp, inače Cyrusov drugi rođak, proglašen je satrapom Partije i Frigije. Arsam će poživjeti još dovoljno dugo da na prijestolju vidi svog unuka Darija I Velikog, koji je postao šah (car) nakon smrti oba Cyrusova sina.

Cyrusovo pokoravanje Medije pokrenulo je niz njegovih ratova. Astijag je bio saveznik sa šurjakom Krezom od Lidije, Nabonidom od Babilona i Amazisom II od Egipta, koji su namjeravali udružiti snage protiv Cyrusa.

Lidijsko kraljevstvo i Mala Azija

Lidijsko kraljevstvo na zapadu Male Azije

Precizni datumi osvajanja Lidije su nepoznati, ali se pretpostavlja da su se dogodili između Cyrusovog pokoravanja Medijskog kraljevstva (550. p.n.e.) i osvajanja Babilona (539. p.n.e.). U prošlosti je bilo uobičajeno uzimanje 547. p.n.e. kao godine pada Lidije prema citatima iz Nabonidovih kronika, iako ovi podaci nisu pouzdani[16]. Lidijci su prvi napali perzijski grad Pteriju u Kapadokiji. Krez je postavio opsadu grada, i potom odveo stanovnike u ropstvo. U međuvremenu, Perzijanci su pozvali stanovništvo Jonije, koji su pripadali Lidijskom kraljevstvu, da se pobune protiv svog vladara. Ponuda je odbačena, zbog čega je Cyrus okupio vojsku i krenuo u vojni pohod u Lidiju prilikom kog su mu se putem pridruživali mnogi narodi. Bitka kod Pterije završila je nerješenim rezultatom, pri čemu su obje strane prije zalaska sunca doživjele velike gubitke. Lidijski kralj Krez povukao se u Sard sljedećeg jutra[17].

Lidijski kralj Krez na slici Krezov dar od Claude Vignona iz 1629.

Za vrijeme boravka u Sardu, Krez je poslao apel svojim saveznicima da pošalju pomoć Lidiji. Ipak, pred kraj zime prije nego što su se Krezovi saveznici mogli okupiti, Cyrus je ušao duboko u Lidiju i opkolio Kreza u glavnom gradu Sardu. Nešto prije konačne bitke kod Timbre između Cyrusa i Kreza, Harpag je savjetovao Cyrusa da postavi svoje deve ispred vojnika, što je trebalo uplaštiti lidijske konje koji nisu navikli na miris deva. Strategija je uspjela i lidijska konjica se razbježala, Cyrus je porazio i zarobio Kreza nakon opsade Sarda. Glavni lidijski grad bio je u Cyrusovim rukama, što je podrazumijavalo konačan pad Lidijskog kraljevstva. Prema Herodotu, Cyrus je poštedio Krezov život i uzeo ga kao savjetnika, što je protivno nekim prevodima Nabonidovih kronika u kojima se navodi kako je lidijski kralj bio pogubljen[18].

Prije nego što se vratio u glavni grad, Cyrus je Lidijcu po imenu Paktije povjerio da prenese Krezovo blago u Perziju. Ali, ubrzo nakon Cyrusovog odlaska, Paktije je zakupio plaćenike i izazvao pobunu u Sardu protiv perzijskog satrapa (lidijskog upravnika) Tabala. Cyrus je tada poslao Mazara, jednog od svojih vojskovođa, da uguši pobunu ali da dovode Paktija živog. Prilikom dolaska Mazara u Lidiju, Paktije je pobjegao u Joniju gdje je zakupio plaćenike s kojima je napao grčke gradove Magneziju i Prijenu, gdje je uhvaćen i poslan nazad u Perziju da ga se kazni.

Mazar je nastavio sa osvajanjem Male Azije, ali je umro iz nepoznatih razloga prilikom ekspedicije u Joniji. Cyrus je tada poslao Harpaga da dovrši Mazarevo osvajanje Male Azije, a on je osvojio Liciju, Ciliciju i Feniciju, koristeći posebne opsadne tehnike za probijanje gradskih zidova koje su bile nepoznate Grcima. Sa osvajanjima je završio oko 542. p.ne. i vratio se u Perziju.

Novobabilonsko kraljevstvo

Novobabilonsko carstvo oko 540. p.n.e., uoči Cyrusovog osvajanja

Godine 539. p.n.e. Cyrus je osvojio Elam i glavni grad kraljevstva Suzu[19]. Pred kraj juna iste godine, Cyrusova vojska pod zapovjedništvom Gubarua, guvernera Guteje, napala je Opis na rijeci Tigris i porazila babilonske snage[20].

Do 10. novembra, grad Sipar je pokoren bez borbe jer njegovi stanovnici gotovo nisu pružali otpor[20]. Vjerovatno je da se Cyrus upustio u pregovore sa babilonskim generalima i tako dogovorom izbjegao oružani sukob. Babilonski kralj Nabonid je boravio u gradu u to vrijeme, ali je ubrzo pobjegao u glavni grad Babilon koji nije godinama posjećivao.

Dva dana poslije, 12. novembra prema julijanskom, odnosno 7. novembra prema gregorijanskom kalendaru, Gubarove trupe ušle su u Babilon u kojem nije zabilježen otpor[21]. Herodot objašnjava da su Perzijanci nasamarili Babilonce time što su preusmjerili tok Eufrata u sporedni kanal zbog čega je dubina pala dovoljno da se perzijski vojnici koritom rijeke provuku ispod barijera u centar grada[22]. Kratko poslije, 29. novembra, Cyrus je lično ušao u grad Babilon i zarobio Nabonida[20].

Prije Cyrusove invazije na Babilon, Novobabilonsko carstvo je osvojilo mnoga susjedna kraljevstva. Sva podređena kraljevstva sada su pripala Cyrusu Velikom, uključujući Siriju i Judeju.

Poslije pada Babilona, Cyrus se proglasio „kraljem Babilona, kraljem Sumera i Akada, kraljem četiri kraja svijeta“; zabilježenim na famoznom Cyrusovom cilindru, valjkastom zapisu položenom u temelje esagilskog hrama posvećenom glavnom babilonskom bogu Marduku. Tekst cilindra opisuje Nabonida kao bezbožnog, dok pobjednika Cyrusa spominje kao miljenika Marduka. U nastavku se spominje kako je Cyrus unaprijedio životni standard stanovnika Babilona, te da je pomagao izbjeglicama i obnavljao hramove, zbog čega se Cyrusov cilindar smatra kao prvi pisani spomenik o ljudskim pravima u historiji.

Prema Behistunskim natpisima Darija Velikog, Cyrtusova vlast obuhvatala je najveće carstvo dotada u historiji. Na kraju Cyrusove vladavine, Ahemenidsko Perzijsko Carstvo protezalo se od Male Azije i Judeje na zapadu do rijeke Ind na istoku.

Smrt

Preslikano preko modernih državnih granica, Ahemenidsko Perzijsko Carstvo pod Cyrusom Velikim protezalo se od Turske, Palestine i Armenije na zapadu, do Kazahstana, Kirgistana i rijeke Ind na istoku. Perzija je postala najveće carstvo antičkog doba.

Detalji o Cyrusovoj smrti se razlikuju prema zapisima. Herodot navodi da je Cyrus Veliki poginuo u vatrenoj bici protiv Massagatae, plemena iz južnih pustinja Kgaresma i Kizilhouma na najjužnijem dijelu stepa u današnjem Kazahstanu i Uzbekistanu, gdje je išao na nagovor Kreza da se obračuna sa njima na njihovoj zemlji[23]. Pleme Masageti bilo je u srodstvu sa Skitima sudeći prema odijevanju i načinu života; bili su vrsni konjanici. U cilju da osigura kraljevstvo, Cyrus je prvo poslao bračnu ponudu kraljici Tomiris, što je ona odbila. Zatim je odlučio teritorij plemena Masageta zauzeti silom, pa je krenuo sa gradnjom mostova i brodova uzduž rijeke Jaksart (Sir Darja) koja ih je razdvajala. Kraljica Tomiris pozvala je Cyrusa da zaustavi napad i da se njihove snage obračunaju na dostojanstven način, na unaprijed dogovorenoj lokaciji, oko dan hoda od rijeke. Cyrus Veliki je prihvatio ponudu, ali je odlučio pripremiti im lukavu zamku. Naime, pleme Masageti nije poznavalo vino i njegove učinke. Postavio je logor na dogovorenom mjestu i u njemu ostavio mnogo hrane i vina, te ga je ostavio na čuvanje najslabijim vojnicima, dok je one najsposobnije vojnike poveo sa sobom van logora. General Tomirisine vojske (ujedno i njen sin) Spargapis i njegova vojska napali su Kirov logor i porazili onaj slabiji dio perzijske vojske što ga je ostao čuvati, nakon čega su počeli trošiti perzijske zalihe hrane i vina, i tako se nesvjesno napili što je znatno smanjilo njihove odbrambene sposobnosti. Tada ih je napao Cyrus sa glavninom svoje vojske i porazio, a Spargapis iako pošteđen i zarobljen, kad je došao svijesti učinio je samoubistvo. Kada je čula za Cyrusovu pobjedu ostvarenu lukavstvom, Tomiris se zaklela na osvetu i povela u borbu drugi val vojnika koje je osobno predvodila. Cyrus je ubijen a njegove snage pretrpjele su velike gubitke u bitci koju je Herodot opisao kao najžešćom i najkrvavijom u karijeri Cyrusa Velikog i u antici uopće. Kad je bitka završila, Tomiris je naredila da se Cyrusovo tijelo dovede pred nju, da mu se odsiječe glava i baci u posudu sa krvi, kao simbolični čin osvete za ubistvo njenog sina[24][23]. Ipak, mnogi historičari smatraju tu verziju priče upitnom, jer i sam Herodot je priznao kako je to ipak samo jedna od verzija o smrti Cyrusa Velikog koja mu je ispričana. Međutim, drugi tvrde da su perzijski vojnici uspijeli vratiti tijelo Cyrusa Velikog, ili da je Tomiris pronašla i razapela negog drugog a ne samog Cyrusa ili njegovog dvojnika.

Ktezije u svojoj Persici navodi kako je Cyrus Veliki poginuo prilikom borbe s Derbicovim pješadijom potpomognutom skitskim strijelcima i konjicom, te Indijcima sa slonovima. Prema njegovom izvoru, ovaj događaj dogodio se sjeveroistočno od Sir Darje.

Alternativna verzija iz Ksenofontove Kiropedije je protivrječna ostalima jer tvrdi kako je Cyrus Veliki mirno umro u glavnom gradu Perzije[25].

Konačna verzija o Cyrusovoj smrti dolazi od Berosa , koji tvrdi da je Cyrus Veliki poginuo prilikom borbe sa dahaejskim strijelcima sjeveroistočno od Sir Darje.

Grobnica

Grobnica Cyrusa Velikog leži u Pasargadu u Iranu, i UNESCO-ov je spomenik Svjetske baštine od 2006.

Posmrtni ostaci Cyrusa Velikog navodno su u gradu Pasargadu, gdje grobnica postoji i dan danas za koju su mnogi sigurni da se radi o grobnici samog Cyrusa. Strabon i Arijan jednako su opisali njegov grob, prema viđenjima Aristobula od Kasandrije, koji je u doba Aleksandra Velikog dvaput posjetio grobnicu. Iako je antički grad u ruševinama, grobnica Cyrusa Velikog je gotovo neoštećena; iako je zadnjih godina parcijalno restaurirana. Prema Plutarhu, epitaf na grobnici kaže:

„Oj čovječe, ko god da si i otkud god dolazio, ja sam Cyrus koji je stvorio Perzijsko Carstvo. Ne zavidi mi na ovom komadiću zemlje koji skriva moje tijelo.“

Histrorijski nalazi iz Babilona upućuju na to da je Cyrus Veliki umro u augustu 530. p.n.e., i da ga je naslijedio njegov sin Kambiz II. Njegov mlađi sin Smerdis je umro prije nego što je Kambiz krenuo u osvajanje istočnog fronta. Prema Herodotu, Kambiz je ubio brata da izbjegne svađe oko naslijeđivanja carskog trona tokom njegove odsustva. Kambiz II je nastavio očevu politiku geografskog širenja i uspio je pokoriti Egipt koji je dodao Perzijskom Carstvu, ali je umro nakon samo sedam godina vladavine. Nakon njegove smrti carstvom je sedam mjeseci vladao uzurupator Gaumata koji se prozvao Smerdisom, ali ga je sa prijestolja uklonio Darije Veliki.

Cyrus Veliki se slavi u Tanakhu (Izaija 45:1-6), ali je također kritiziran zbog vjerovanja u navodno lažne izvještaje Kuthita, koji su željeli spriječiti gradnju Drugog hrama u Jeruzalemu. Naime, oni su optužili Jevreje da spremaju pobunu pa je Cyrus odučio prekinuti gradnju hrama koji neće biti završen sve do 516. p.n.e.. u vrijeme vladavine Darija Velikog.

Ostavština

Cyrus Veliki je oslobodio Židove iz babilonskog ropstva, vratio ih u Palestinu i sagradio im Drugi hram u Jeruzalemu, čime je osigurao počasno mjesto u judaizmu.

Citat knjige Charles Freemana, „The Greek Achievement“:

„U domeni razmjera dostignuća nalazi se daleko iznad makedonskog kralja Aleksandra („Velikog“) koji je devastirao carstvo 320. p. n. e. ali nije osigurao nikakvu stabilnu alternativu.“

Cyrus Veliki je jednako prepoznatljiv i kao državnik i kao vojnik. Provodeći politiku velikodušnosti umjesto represije i poštivanja drugih lokalnih religija, bio je u stanju pretvoriti pokorene narode u svoje gorljive nasljednike[26]. Zbog političke infrastrukture koju je postavio, Ahemenidsko Carstvo zadržalo se još dugo poslije njegove smrti.

Uspon Perzije tokom Cyrusove vladavine ostavilo je snažan pečat na tok svjetske historije. Perzijska filozofija, književnost i religija imali su dominantnu ulogu u svjetskim razmjerima idućih hiljadu godina. Unatoč islamskom osvajanju Perzije u 7. vijeku i stvaranja islamskih kalifata, Perzija je zadržala svoj dominantni uticaj i na islamsku kulturu tokom Zlatnog doba islama, što je jedan od glavnih razloga uspješne islamske ekspanzije.

Mnoge post-ahemenidske dinastije (Seleukidi, Sasanidi, Pahlavi) tvrdili su da su nasljednici Cyrusa Velikog. Mohammed Reza Pahlavi je slavio 2500. godišnjicu iranske monarhije 1971. godine, koja je završila revolucijom 1979. godine. Mnogi naučnici danas smatraju Cyrusa Velikog jednakim ili većim od Aleksandra Velikog sa obzirom na dostignuća.

Prema profesoru Richardu Fryeu:[27]

„Dokaz sposobnosti osnivača Ahemedindskog Perzijskog Carstva jeste to, da se carstvo nastavilo širiti i poslije Cyrusove smrti i da je bilo cijelo iduća dva vijeka. Cyrus nije bio samo veliki osvajač i administrator; u mislima perzijskog stanovništva on ima sličnu ulogu kao i Romulus i Remus za Rimljane ili Mojsije za Židove. Predaja o njemu u mnogim detaljima podsjeća na priče o drugim herojima i osvajačima antičkog doba. Fabula u kojoj se novorođenče Cyrus daje pastiru na odgoj podsjeća na priču o Mojsiju u Egiptu, a njegovo uklanjanje tiranskog djeda ima odjeka u drugim mitovima i legendama. Nema sumnje da je predaja o Cyrusu rasla među Perzijancima i da je bila poznata i Grcima. Osjećaji poštovanja ili čak strahopoštovanja u kojima je predaja prepričana Grcima pokazuju kako nije slučajnost da je Ksenofont odabrao Cyrusa Velikog kao model vladara kojeg bi preporučio svojim Grcima.“

Ukratko, lik Cyrusa je preživio kroz historiju kao nešto mnogo veće od čovjeka koji je osnovao carstvo. On je postao epitetom za visoke kvalitete koje su se očekivale od antičkih vladara, što je uključivalo herojske osobine poput osvajača koji je bio tolerantan i velikodušan jednako koliko hrabar i odvažan. Njegova ličnost uticala je na Grke i na samog Aleksandra Velikog, te naknadnim prenošenjem tradicije i na Rimljane, pa i danas na sve nas. Godine 1971. Iran je slavio 2500. godišnjicu Cyrusovog osnivanja Perzijskog Carstva.

Religija

Zoroastrijski hram vatre u Jazdu (Iran, 2004.)

Jedini poznati primjer njegove religijske politike je njegov odnos prema Židovima u Babilonu. Biblija tvrdi kako je ostatak židovske populacije vraćen iz Babilona u Obećanu zemlju, te kako je Cyrusov edikt naredio obnovu hrama u Jeruzalemu. Ovaj edikt je u potpunosti objavljen u Knjizi Ezre. Kao rezultat Cyrusove politike, Židovi su ga slavili kao dostojanstvenog i legitimnog kralja. Cyrus je jedini ne-židov opisan kao mejsije ili božanski kralj u Tanakhu (Izaija 45:1-6). Međutim, istovremeno su postojale i židovske kritike na njegov račun nakon što su se pročule laži od strane Kuthita, koji su željeli spriječiti gradnju Drugog hrama. Optužili su Židove da spremaju pobunu, pa je Cyrus obustavio gradnju hrama koji neće biti završen sve do 516. p.n.e., u doba vladavine Darija Velikog.

Pojedini moderni muslimanski naučnici, smatraju da je lik iz Kurana Dhul-Qarnayn zapravo Cyrus Veliki. Ova teorija je postavljena od strane sunitskog učenjaka Abula Kalama Azada i potvrđena od strane šijitskog učenjaka Allameha Tabatabaeija u njegovom djelu Tafsir al-Mizan.

Politika i filozofija

Za vrijeme vladavine, Cyrus je ostvario kontrolu nad velikim teritorijem osvojenih kraljevstva, postignutim zadržavanjem i širenjem medijskih satrapija (pokrajina). Daljna organizacija osvojenih teritorija u provincije kojima vladaju lokalni kraljevi zvani satrapi, nastavljena je i u doba Darija Velikog. Cyrusovo carstvo zahtjevalo je samo porez i regrute iz svih krajeva države.

Cyrusovo osvajanje započelo je novo doba u stvaranju carstava, gdje se velika superdržava sastoji od desetaka manjih država, rasa, religija i jezika, koje objedinjuje centralna vlast čija se moć projicira preko lokalne administracije. Ovaj politički sistem održao se vijekovima i trajao je i u doba invazijske dinastije Seleukida za vrijeme njihove vladavine Perzijom i u doba kasnijih iranskih dinastija Parta i Sasanida.

Godine 1992. Cyrus je uvršten u listu 100 najutjecanijih ljudi u historiji, prema Michaelu H. Hartu. U decembru 2003. tokom prihvaćanja Nobelove nagrade za mir, Shirin Ebadi se pozvala na Cyrusa:

„Ja sam Iranka, potomak Cyrusa Velikog. Taj car je na vrhuncu moći prije 2500 godina proglasio da ne želi vladati onima koji to ne žele. Obećao je da neće prisiljavati nikoga da promijeni svoju religiju ili vjeru i da će poštivati sve manjine. Dokument Cyrusa Velikog bi se trebao proučavati u historiji ljudskih prava.“[28]

Cyrusova ostavština se osjeća čak do dalekog Islanda i kolonijalne Amerike. Mnogi tvorci Sjedinjenih Država tražili su inspiraciju od Cyrusa Velikog kroz radove poput Kiropedije. Primjerice, Thomas Jefferson je imao dva primjerka te knjige, koje je obavezno štivo za državnika jednako kao i Machiavellijev „Vladar“[29].

Cyrusov cilindar

Cyrusov cilindar, tadašnji dokument koji proglašava Cyrusa Velikog legitimnim kraljem Babilona.

Jedan od rijetkih preživjelih izvora informacija iz njegova doba je Cyrusov cilindar, dokument koji je izdao sam Cyrus na glinenom valjku. Cilindar je napravljen povodom perzijskog osvajanja Babilona 539. p.n.e. Tekst cilindra opisuje babilonskog kralja Nabonida kao bezbožnog, dok pobjednika Kira spominje kao heroja miljenika boga Marduk. U nastavku se spominje kako je Cyrus poboljšao život stanovnika Babilona, te da je izbjeglicama obnavljao domove i gradio hramove.

Cilindar je bio postavljen unutar babilonskih zidina kao kamen temeljac. Godine 1879. pronašao ga je asirsko-britanski arheolog Hormuzd Rassam u temeljima Esagile (babilonskog hrama bogu Marduku) a danas se čuva u Britanskom muzeju u Londonu. Špekulira se da direktori Britanskog muzeja i Iranskog nacionalnog muzeja u Teheranu dogovaraju privremeno premještanje Cyrusovog cilindra u iranski Teheran za posebnu izložbu[30].

Prema Britanskom muzeju, cilindar predstavlja dugu tradiciju mezopotamskih vladara u kojima svoje vladavine obilježavaju deklaracijama o političkim reformama[31]. Cilindar je sastavljen u formi dugotrajnih babilonskih stilova, a sa političke strane predstavlja Cyrusovu poruku babilonskom narodu u kojoj se proglašava legitimnim kraljem, i u kojoj obećava poštivanje vjerskih i političkih babilonskih tradicija. Dokument se gotovo punih stotinu godina smatrao instrumentom karakteristične mezopotamske političke propagande. Početkom 70-ih godina 20. vijeka, iranski šah prihvatio je Cyrusov cilindar kao simbol 2500. godišnjice iranske monarhije, navodeći da je to „prvi pisani spomenik o ljudskim pravima u historiji“. Cilindar je također privukao pažnju podacima o povratku Židova u Palestinu nakon babilonskog ropstva[31], a također se smatra i potvrdom biblijskih tekstova iz Knjige o Ezri (Ezra 1.1-6, 6.1-5; Izaija 44.23-45.8; 2 Kronike 36.22-23).

Vojna strategija

Cyrusa Velikog smatra se jednim od najvećih vojskovođa antičkog doba, kojeg je kasnije oponašao i Aleksandar Makedonski. Njegova strategija, hrabrost i lukavost doprinijeli su pokoravanju tadašnjih najvećih vojnih sila poput Medije, Babilonije i Lidije, te stvaranju najvećeg carstva.

Opsada Pasargadskog brda

U proljeće 551. p.n.e. medijski kralj Astijag sakupio je veliku vojsku od 150.000 ljudi i krenuo ugušiti perzijsku pobunu predvođenu Cyrusom. Perzijski vladar zapovjedao je mnogo manjom vojskom od 10.000 ljudi, uglavnom Perzijskih besmrtnika (elitna teška pješadija). Uz brojnu inferiornost, perzijski problem bio je što su sa sobom vodili cijele porodice, uključujući žene i djecu, te starce. Kako bi neutralizirao medijsku brojnu prednost, Cyrus Veliki stacionirao je svoju vojsku skupa sa narodom na vrh strmog brda u blizini Pasargada. Medijci su pokušali iznenaditi Perzijance napadajuću istovremeno planinske prolaze i penjući se uz planinu ali Perzijanci su ih odbacili. Idućeg jutra Astijag je odlučio napasti sa glavninom vojske, dok je dio Perzijanaca vidjevši veliku vojsku pobjegao na vrh brda gdje su bili njihovi civili. Nakon što su ih navodno izvrijeđale perzijske žene nazvavši ih kukavicama, Perzijanci se vraćaju na bojište i koristeći povoljan teren uništavaju medijsku vojsku koja je brojila gubitke od oko 60.000 vojnika[32].

Bitka kod Timbre

Cyrus je iznenadio lidijskog kralja Kreza samim početkom invazije na Lidiju za vrijeme zime odnosno velikih hladnoća u Maloj Aziji, na što lidijska vojska nije bila pripremljena, a njihovi saveznici poput Babilonaca, Arapa i Grka nisu stigli prikupiti trupe za vojnu pomoć Lidiji. Ipak, lidijska je vojska brojala tri do četiri puta veći broj trupa od perzijske, a glavninu lidijske vojske činila je velika konjica. Na samom putu prema Lidiji, Cyrus Veliki je primjetio da se konji iz njegove vojske plaše deva koje su im služile za teret, jer konji nisu navikli na njihov miris. Neposredno prije bitke, Cyrus je osnovao prvu vojnu jedinicu sastavljenu od deva koje je stavio na čelo svoje vojske. Strategija je uspjela i na samom početku bitke kod Timbre moćna lidijska konjica se razbježalo, a Cyrus je porazio Krezovu vojsku. Sam Krez je zarobljen nakon opsade Sarda iste godine, gdje su se prema Kteziju Perzijanci opet poslužili lukavstom; general Oebar savjetovao je Cyrusa Velikog da perzijski vojnici hodaju na motkama tako da izgledaju kao gigantski ratnici, što je navodno prestrašilo građane Sarda i dovelo do samog pada grada[33], odnosno zarobljavanja samog Kreza.

Pobjeda nad Skitima

Prilikom vojnih ekspedicija protiv polunomadskih plemena Skita u Srednjoj Aziji, Cyrus je dogovorio bitku protiv vojske moćnog plemena Masageti. Uoči bitke, na dogovorenom mjestu odlučio im je pripremiti lukavu zamku. Vojsku je podijelio na dva dijela; slabiji dio trupa postavio je slabo zaštićenom logoru prepunom hrane i vina, dok je snažniji dio vojske sakrio u neposrednoj blizini. Pleme Masageti nije bilo upoznato sa vinom, niti sa učincima alkohola. General skitske vojske (ujedno i plemenski princ) napao je Cyrusov logor i porazio slabiji dio perzijske vojske, nakon čega je njegova vojska počega konzumirati pronađenu hranu i vino, nesvjesno se napivši što je znatno smanjilo njihove odbrambene sposobnosti. U mamurluku ih napada Cyrus s glavninom svoje vojske i sa lakoćom ih poražava.

Opsada Babilona

Perzijska opsada Babilona, u to vrijeme najvećeg i najbogatijeg grada na svijetu, primjer je jedne od najlukavijih opsada ikada, usporediva s legendarnom pričom opsade Troje. Za opsadu grada Babilona, Perzijancima je poslužila rijeka Eufrat koja je prolazila kroz samo središte grada. Perzijanci su nasamarili Babilonce time što su preusmjerili gornji tok rijeke u susjedni kanal, zbog čega je vodostaj rijeke opao ispod visine barijera, odnosno na dovoljnu visinu da se perzijski vojnici sakriveni provuku koritom u sam grad. Nakon infiltracije perzijske vojske poslije čega se babilonska vojska predala gotovo bez otpora, Cyrus je lično ušao u grad i zarobio babilonskog kralja Nabonida[20], čime je Babilon konačno bio pokoren.

Graditeljski projekti

Dvorana za prijem (Apadana) u Pasargadu
Stup apadane u Pasargadu

Najznačajniji Cyrusov graditeljski projekt svakako je gradnja Pasargada, novog glavnog grada Perzije. Historičar Strabon tvrdi da je Cyrus odabrao tu lokaciju zbog političkih razloga jer je tu pobijedio Medijce, dok se kao izbor lokacije navode i estetski razlozi jer radi se o uzvišenju u dolini okruženoj planinama sa svih strana[34]. Gradnja je počela 546. p.n.e. ili kasnije, i ubrzo je postao središtem političke moći velikog carstva. Osim kao administrativno središte, Pasargad je služio i kao odmorište perzijskom vladaru pa su u njemu izgrađeni brojni vrtovi, te sofisticiran sistem navodnjavanja pomoću kanata. Zahvaljujući tom vodovodnom sistemu i umijeću kontroliranja pritiska, u pasargadskom vrtu izgrađen je linearni kanal dužine gotovo 1000 m uzduž kog su se nalazile malene fontane.

Srce kompleksa u Pasargadu čini tvrđava Tall-i-Takht („Prijestolni brežuljak“) koja se nalazi na uzvišenju u odnosu na okolinu[35], te koja gleda na okolne „rajske“ vrtove sa južne strane. Tvrđava se sastoji od dva manja dijela; rezidencijalne palače i dvorane za prijem („Apadana“), karakteristične za perzijsku arhitekturu. Apadana ili dvorana za prijem sastoji se od brojnih stupova i ima pristup sa jugoistoka, gdje gost prvo mora proći kroz vrata a onda preći most preko rijeke Pulvar[36]. Smještaj i oblik kompleksa indiciraju da je prema kompleksu u Pasargadu oblikovana i kasnije sagrađena atenska Akropola. Uopće, umjetnost i arhitektura u Pasargadu prestavljaju perzijsko miješanje različitih tradicija koje objedinjuje umjetničke elemente Elama, Babilonije, Asirije, Egipta, te Anatolije.

Pasargad se smatra kolijevkom popularnih „perzijskih vrtova“, koji su uzori modernim parkovima u zadnjih 2500 godina. Karakteristika perzijskih vrtova je pravougaoni oblik simetrično podijeljen ortogonalnim glavnim komunikacijama na četiri dijela; one formiraju križ u unutrašnjosti parka i tu se u bazenima i kanalima nalazi voda, dok promenade imaju hlad od visokog raslinja. Pasargadski vrt ima kolosalne dimenzije od 2 x 3 km[37], a kanali sa vodom su se protezali gotovo kilometar u dužinu, dok su se male fontane nalazile svakih 16 metara.

Novija istraživanja strukturalne tehnologije u Pasargadu pokazala su kako su perzijski inženjeri sagradili grad koji je mogao izdržati jake potrese, čak do 7. stepeni prema Richterovoj skali[38]. Temelji graditeljskih tvorebina u Pasargadu građeni su tehnologijom izolirane baze temelja, koja se danas koristi pri gradnji modernih osjetljivih objekata poput nuklearnih elektrana, zbog zaštite od seizmičkih aktivnosti. Značajan doprinos graditeljstvu prestavlja i upotreba konstruktivnih veza (kopči) između kamenih blokova, koje su izgrađene od metala. Takav konstruktivni sistem zajedno sa izoliranom bazom temelja stvorili su uslove za gradnju mnogo većih odnosno viših i tanjih konstruktivnih elemenata, koji su svoj vrhunac doživjeli u Perzepolisu.

Legenda kaže da je u doba islamskog osvajanja Irana arapska vojska htjela uništiti grobnicu, ali da je stanovništvo uvjerilo arapske komandante da se ne radi o grobnici Cyrusa Velikog, već o grobnici majke kralja Salomona, što je poštedjelo njeno rušenje. Kao rezultat, natpis na grobnici zamijenjen je citatom iz Kurana i grobnica je postala poznata kao Qabr-e Madar-e Sulaiman, odnosno „grobnica Salomonove majke“. U današnje vrijeme postoje samo ruševine nekad veličanstvenog kompleksa u Pasargadu i njegovih vrtova, koje su uništili vrijeme, brojni potresi i osvajačka razaranja Makedonaca, Arapa te posebno Mongola. Osim arheološkog značaja, Pasargad danas je i popularno turistička atrakcija u Iranu.

Kronologija

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Iran Chamber Society:

Ostalo:


Reference

  1. ^ Ahemenidska religija (enciklopedija Iranica)
  2. ^ Photius' excerpt of Ctesias' Persica (3), Livius.org
  3. ^ Achemenet.com
  4. ^ Kambiz I. (enciklopedija Iranica)
  5. ^ Astijag, Livius.org
  6. ^ Kir, Livius.org
  7. ^ Atosa, Livius.org
  8. ^ Parmys, Livius.org
  9. ^ Harpag, Livius.org
  10. ^ The birth and bringing up of Cyrus
  11. ^ Herodot, I. 114.
  12. ^ Herodot, I. 115.
  13. ^ Herodot, I. 116.
  14. ^ Cyrus overthroweth Astyages and taketh the kingdom to himself
  15. ^ Harpag, Livius.org
  16. ^ The Median "Empire", the End of Urartu and Cyrus' Campaign in 547 B.C. (Nabonidus Chronicle II 16) by Robert Rollinger (Innsbruck)
  17. ^ The History of Herodotus, prijevod Georgea Rawlinsona
  18. ^ Krez, Livius.org
  19. ^ Some Thoughts on Neo-Elamite Chronology, Jan Tavernier
  20. ^ a b c d ABC 7: The Nabonidus Chronicle, Livius.org
  21. ^ Quelques éléments concernant la prise de Babylone par Cyrus, Gauthier Tolini
  22. ^ Pad Babilona
  23. ^ a b Queen Tomyris of the Massagetai and the Defeat of the Persians under Cyrus (Herodot)
  24. ^ Tomyris, Queen of the Massagetae, Defeats Cyrus the Great in Battle
  25. ^ Kiropedija, enciklopedija Iranica
  26. ^ Kir Veliki, Walter Goetz
  27. ^ Britannica enciklopedija, Richard Frye
  28. ^ Dobitnici Nobela - Shirin Ebadi
  29. ^ Preview Cyrus The Great (Spenta Productions)
  30. ^ Cyrus Cylinder to Be Returned to Iran
  31. ^ a b Cyrus Cylinder (British Museum)
  32. ^ Max Duncker, „Povijest antike“ (The History of Antiquity book), 7. svezak, str. 352.
  33. ^ Oebar (Oebares), AncientLibrary.com
  34. ^ Pasargad, Livius.org
  35. ^ Pasargad, Google Maps
  36. ^ Pasargad (Iran Chamber)
  37. ^ Restoration of Cyrus' Tomb to be Resumed (Payvand)
  38. ^ Pasargadae Can Withstand Earthquakes (Payvand)


Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Kir_Veliki&oldid=1999723"