Razlika između verzija stranice "Japodi"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m r2.6.4) (robot dodaje: sv:Japoder
m Bot: premještanje 12 međuwiki linkova koji su sada dostupni na stranici d:q1266928 na Wikidati
Red 52: Red 52:
[[Kategorija:Historija Hrvatske]]
[[Kategorija:Historija Hrvatske]]
[[Kategorija:Iliri]]
[[Kategorija:Iliri]]

[[bg:Яподи]]
[[ca:Iapods]]
[[en:Iapydes]]
[[fr:Iapydes]]
[[hr:Japodi]]
[[it:Iapodi]]
[[ru:Яподы]]
[[sh:Japodi]]
[[sl:Japodi]]
[[sq:Japodët]]
[[sr:Јаподи]]
[[sv:Japoder]]

Verzija na dan 11 mart 2013 u 19:50

Karta koja približno pokazuje razmještaj ilirskih plemena u Iliriji

Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su venetsko-ilirska plemenska etnogrupa iz starog vijeka. Uglavnom su naseljavali područje sjeverozapadne Ilirije u zaleđu jadranske obale i istočno od Istre, između rijeka Kupe (antička Colapis), Une (Oeneus), Sane i Zrmanje i planine Velebit do Jadranskog mora. Središte njihove države nalazilo se u na području današnje Like u Hrvatskoj. Susjedi na jugu (velebitska obala i Kvarnerska ostrva (Insulae Liburnicae) su im bili primorski Liburni s kojima su povremeno ratovali oko teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi s plemenima Maezaei i Ditiones istočno od Une slabije poznati. Najveću ekspanziju su dosegli u periodu između VIII i IV stoljeća p.n.e. Japodi su nastanjivali i središnji dio Pounja gdje su držali širu okolicu Bihaća gdje se nalazilo i njihov glavni grad i vjersko središte Metulum.[nedostaje referenca] Prema nekim izvorima Metulum se nalazio kod Otočca na rijeci Uni a prema drugima kod današnjeg mjesta Šmihel, kod Postojne, u Sloveniji.

Arheološka istraživanja su potvrdila kontinuirano naseljavanje Japoda na području Like oko IX stoljeća p.n.e. a nakon pada pod rimsku vlast, Japodi su dijelom romanizirani i većinom nastavili živjeli na tim prostorima bar do propasti Rimskog carstva, ukupno skoro petnaest stoljeća. Iako su Rimljani, a pogotovo Grci, za kontinentalne Japode ostavili znatno oskudnije zapise nego za susjedne primorske Liburne i Dalmate, arheološka ostavština Japoda je vrlo obilna pa je iz toga dosad razrađeno više opsežnih monografija o njihovoj kulturi i historiji (Hiller 1991, Raunig 2004, Olujić 2007).

Ratovi protiv Rima

Od ranih pisanih izvora najvažnija su antički zapisi Apijana (Appianos, oko 95-165. godine) i Dijona (Dion Kassios) o ratovanju rimskog cara Oktavijana protiv Japoda. Za razliku od ratničkih Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira, Japodi su u određenoj mjeri manje ratovali (ali i insistirali na svojoj nezavisnošću) i više su se bavili poljoprivredom, rudarstvom i metalurgijom. Međutim, Rimska Imperija je trebala rudnike metala Japoda za proizvodnju svog oružja i prolaz kroz njihove teritorije za dalje osvajanje Panonije i srednje Evrope.

Tako su Rimljani isprovocirali sukobe koje je započeo konzul Gaj Kasije Caius Cassius) 171. p.n.e. , pa opet Junije Brut 129. godine p.n.e. i napokon Gaj Koskonije (Caius Cosconius) 78-76. godine p.n.e.

"... /Gali/ uložiše žalbu pred Senatom na C. Cassiusa, koji bješe konzul prethodne godine a sad je služio kao vojni tribun u Makedoniji... za uništenje polja alpskih plemena koja su bila prijatelji Rima i odvođenje hiljada u ropstvo... Požalili su se i Karni, Histri i Japodi. Obavijestili su Senat da je Cassius prvo zatražio da mu daju vodiče prema Makedoniji... a onda se okrenuo i napao njihovu teritoriju, prolijevajući krv, silujući i paleći..."; Livije u Ab Urbe Condita, 43.5

Nakon njegove pobjede Japodi sklapaju mir s Rimom i plaćaju danak, ali su se od 52-47. godine p.n.e. ponovo pobunili i prekinuli savezništvo. Iz tog razloga je 34. godine p.n.e. Oktavijan počeo rat protiv Japoda u kojem je konačno zauzeo i uništio japodsku prijestolnicu Metulum (danas gradina Viničica kod Josipdola), uz veliki broj civilnih žrtava. (Rimski historičar Livije navodi godinu 35. p.n.e: "(Oktavijan) je porazio Japode, Dalmate i Panonce"; Periochae, knjiga 131). Nakon toga japodske zemlje, tj. današnji Gorski Kotar, Lika i Kordun ostaju trajno pod vlašću Rima sve do njegove propasti. Japodsko područje je bilo dio rimske provincije Ilirikum, odnosno Dalmacije, sa ograničenom autonomijom, na čijem čelu je bio domaći romanizirani poglavar tzv. Praepositus Iapodum.

Porijeklo Japoda

Japodi su uz Liburne jedna od najranije poznatih ilirskih etničkih grupa; po vijestima grčkih pomoraca na Jadranu iz VI stoljeća p.n.e. prvi ih spominje Hekatej (Hekataios). Rezultati arheoloških istraživanja smještaju kulturu Japoda kao prijelaz između kultura sjevernijih plemena Panonaca prema "pravim" Ilirima na jugoistoku, pa se Japodi (slično kao i mlađi Dalmati) uslovno mogu smatrati "Poluilirima".

Rimski historičar Strabon je na osnovu nejasnih izvora smatrao Japode za miješanu grupu Kelta i Ilira, mada nema jasnih dokaza o učešću keltske komponente osim nešto keltskog oružja pronađenog najviše uz rijeku Kupu, koje je tu vjerojatno dospjelo trgovinom sa susjednim sjevernim Tauriscima. Ovi Kelti su se doselili u blizinu Japoda tek oko 500 godina kasnije, u IV stoljeću p.n.e. kada su Japodi već imali razvijenu sopstvenu kulturu, uključujući i metalurgiju i rudarstvo, štaviše, Japodi od IV stoljeća p.n.e. ulaze u fazu opadanja.

Kultura i privreda

Područje na kojem su živjeli Japodi bilo je bogato šumama, tako da je drvo bilo pretežni materijal koji su koristili za izgradnju svojih nastambi. Kamene građevine su podizali većinom na vrhovima uzvišenja gdje su imali i gradove od 400-3000 stanovnika. Glavni i najveći gradovi Japoda su bili u Lici: prijestolnica Metulum kod Josipdola, Monetium (gradina Humac kod Brinja), Avendo (Latica kod Kompolja), Arupium (Vital kod ličkog Prozora) i drugi manji, a dosad je između Kupe i Une pronađeno oko osamdeset lokacija sa ostacima njihovih naselja.

"...onda je on /Oktavijan/ napredovao do mjesta zvanog Metulus /Metulum/, glavnog naselja Japoda, smještenog na planini sa veoma gustom šumom, na dva grebena sa uskom dolinom između njih. Tu je bilo oko 3.000 ratnika i dobro naouružanih mladića koji su lako odbili Rimljane što bjehu okružili njihov grad"; Apijan, Historija Rima, 9.4.19.

Japodi su bili kovači, seljaci, pastiri i ratnici. Po političkom ustroju su Japodi vjerojatno imali labavi plemenski savez bez vrhovnog vođe i bez jasnih naznaka o postojanju vladajućeg staleža. Rimljani navode da su u prijestonici Japoda razorili i spalili gradsku vijećnicu u kojoj su poginule japodske žene i djeca. To pokazuje da su japodski gradovi vjerojatno imali organiziranu upravu.

Japodski seljaci su uzgajali razne žitarice, vinovu lozu i bavili se lovom. Ipak, na osnovu načina građenja njihovih naselja oko rubova kraških polja i kamenih torova za stoku moguće je da su prevashodno bili nomadski stočari a ni područje Like nije pogodovalo za neke druge aktivnosti. Njihova umjetnost nije bila naročito drugučija od susjeda i uglavnom je mješavina ilirskih, panonskih i rimskih uticaja. Japodi su imali dodira i s grčkim i etruščanskim trgovcima iz tog su doba što se vidi iz ukrasa i antropomorfnih figurina koje su izrađivali. Koristili su metale i jantar za ogrlice i narukvice sa spiralnim i trouglim privjescima. Navodno je jantar do Japoda dolazio s dalekog Baltika. Stari narodi su posebno cijenili ovaj materijal i oko njega su se plele mitološke priče, a pripisivala mu se i ljekovita svojstva.

Prije dolaska Rimljana Japodi nisu imali pismenost a tek nakon rimskih osvajanja i usvajanja latinkog jezika i pisma počinju sa postavljanjem nadgrobnih latiničnih natpisa. Originalni jezik Japoda je ostao uglavnom nepoznat i jedini zapisi o njemu su imena na nadgrobnim spomenicima (tafonimi) i rimski popis japodskih naselja i rijeka (toponimi). I ovi oskudni jezički pokazatelji ukazuju da su Japodi bili između Panonaca i južnijih, "pravih" Ilira.

Vjera i grobovi

Slično ostalim Ilirima, izvorni Japodi su po vjeri bili mnogobošci, ali su imali i svoja božanstva. Njihov glavni bog bio je Vodenbog Bindus, ruševine čijeg hrama s više žrtvenika su nađene kod Bihaća i on približno odgovara rimskom Neptunu. Drugo je njihovo božanstvo bio Vidassus tj. bog liječništva, te božica izvora Thana koja je slična rimskoj Dijani i njezin reljef u kamenu je nađen nad izvorom kod Jastrebarskog. Japodski etnički totem je bio konj, a također su obožavali i svete zmije kao duhove svojih predaka.

U rano doba Japodi su često sahranjivali svoje mrtve u pećinama, a kasnije u drvenim kovčezima u zidanim porodičnim grobnicama na padinama ispod naselja. Na istoku, uz Unu i pod utjecajem ostalih Ilira, prakticirali su i spaljivanje posmrtnih ostataka a pepeo su čuvali u pogrebnim urnama. U grobovima Japoda, kao ni južnije, u grobovima Liburna, gotovo nikada nije priloženo oružje, za razliku od grobalja Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira gdje je oružje često i obilno prisutno u muškim grobovima. Ovo navodi na zaljučak da su Japodi bili miroljubivi i da im ratovanje nije bio bitan dio života.

Literatura

  • Ž. Rapanić: Arheološka problematika Like (zbornik). Otočac 1975.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • T. Kolak: Arheološka topografija Like od prapovijesti do srednjeg vijeka. Muzej Like, Gospić 2001.
  • B. Raunig: Umjetnost i religija Japoda. Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004.
  • B. Olujić: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb 2007.