Bizantijsko Carstvo

Za druga značenja, pogledajte Bizant.

Bizantijsko carstvo Βασιλεία Ῥωμαίων Ῥωμανία Basileia Rhōmaiōn Imperium Romanum
330–1453
Države prije: ← Rimsko carstvo Države poslije: Osmanlijsko carstvo →
Uzrečica: Βασιλεὺς Βασιλέων, Βασιλεύων Βασιλευόντων (grčki: "Kralj kraljeva, Vladar vladara")
Položaj na karti Položaj na karti
Glavni i najveći grad		Konstantinopolj
Službeni jezik		latinski (zvaničan do 620) grčki (zvaničan nakon 620)
Državno uređenje		Apsolutna autokratija
car
• 330–337		Konstantin I
• 1449–1453		Konstantin XI
Zakonodavstvo
Stanovništvo
• Ukupno		26.000.000 (565. godine) 10.000.000 (1143. godine)
Valuta		histamenon, hiperpiron

Rimsko (Bizantijsko) Carstvo
(Amblem dinastije Paleolog) Moto: Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων}} (grčki: "Kralj kraljeva, Vladar vladara")
Timeline
330	Konstantin Veliki učinio Konstantinopolj svojom prestonicom.
395	Carstvo je podijeljeno na zapadnu i istočnu polovinu, nakon smrti Theodosiusa I.
527	Justinijan I krunisan za cara.
532-537	Justinijan gradi crkvu Hagiju Sofiju ("Presveta Mudrost"; grčki: Ιερός Ναός Αγίας Σοφίας, Hieros Naos Hagias Sofias; turski: Aya Sofya)
533-554	Justinijanovi generali ponovo osvajaju Sjevernu Afriku i Italiju od Vandala i Ostrogota.
568	Lombardska invazija rezultuje gubljenjem većine Italije.
634-641	Arapska vojska osvaja Levant i Egipat. U sljedećih nekoliko desetina godina, Arapi zauzimaju većinu Sjeverne Afrike, da bi kasnije osvojili Siciliju.
730-787; 813-843	Kontroverzija oko ikonoklazma, uništavanja svetih ikona. Rezultat ovog je gubljenje većeg dijela italijanskih teritorija koje su bile u sastavu Carstva, kao i nekih teritorija na jugu.
1054	Schism. Raskol između Crkava u Rimu i Konstantinopolju.
1071	Car Romanus IV porazili Seldžuci Turci u Bici kod Manzikerta. Izgubljena većina Male Azije. Iste godine, Normani osvavaju bizantijska uporišta u Italiji.
1204	Konstantinopolj zauzeli krstaši.
1261	Konstantinopolj oslobodio biznatski car Mihael Palaeologus, čije je sjedište bilo u Nikeji.
1453	Turci Osmanlije osvojili Konstantinopolj. Kraj Bizantijskog Carstva.

Bizantijsko Carstvo ili Bizantija je historijski naziv za istočnu rimsku imperiju koje je nastalo 285 godine kad je car Dioklecijan administrativno podijelio tadašnju Rimsku Imperiju na Istočnu i Zapadnu. No obično se uzima 395 godina za godinu početka, kada je car Teodozije I Veliki dao svojim sinovima carstvo: Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Godina pada se smatra 1453, kada su Osmanlije zauzele Carigrad.

Historija

Naziv Bizantija potiče od staro-grčke kolonije Bizantije, na mjestu na kome je kasnije podignut Konstantinopolj (Carigrad). Bizantiju su naseljavali Grci i helenizovani narodi koji su se nazivali Romeicima.

Samostalan život Bizantije počinje nakon Teodosijeve podjele carstva 395. godine na: Pars occidentis i Pars okientis. Propast Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine učinila je Istočno carstvo – Bizantiju, jednim nasljednikom Rimske Imperije. Istočna država, naprotiv uspjela je prebroditi tu krizu i očuvala se gotovo čitav milenij. Svoj opstanak u toku kritične vanjske situacije, unutrašnje krize, potkraj IV vijeka, u V vijeku, u kojoj je zauvijek nestalo Zapadno Rimsko Carstvo, Bizant zahvaljuje nizu ekonomskih i političkih faktora, među kojima su se isticali:

1. prijenos prijestonice od strane Konstantina 330. godine,
2. vitalnost i konsolidacija Bizantije, u početku samostalnog državnog života rezultat su u prvom redu, ekonomskih faktora i specifičnosti njegove ekonomike,
3. zahvaljujući njegovom geografskom položaju i očuvanju znatnog broja velikih gradova i njihove privrede,
4. povezanost između gradske i seoske privrede u Bizantiji, između latinfundija i gradova nije bila toliko narušavana kao na zapadu, nije bila prekidana.

U razvitku Bizanta možemo razlikovati tri faze:

• Prva počinje sa stamostalnim državnim životom Istočnog rimskog carstva, tj. od kraja IV vijeka, i traje do početka VIII vijeka.
• Druga faza obuhvata razdoblje tzv. Ikonoklastičke krize (711-834), zatim procvat Bizantijske države od 834-1025, vladavine civilnog plemstva, (1025-1081), i, najzad, vladavina vojno plemstvo (1081-1204).
• Treća faza razvoja obuhvata razdoblje prekida državnog kontinuiteta i restauracije (104-1282), te razdoblje opadanja (1282-1453), koja se završava propašću države.

Rimsko državno uređenje grčka kultura i hrišćanska vjera sačinjavaju podlogu razvitka Bizantije. Ova tri elementa su neophodna za razumijevanje njene suštine. Bizantija nastaje spajanjem grčko hrišćanskog duha sa rimskom državnom formom. Ona nastaje hristijanizacijom Rimske imperije i prenošenjem državnog centra na jelinizovani Istok. Historija Bizantija počinje u doba Konstantina Velikog, prvog hrišćanskog cara, osnivačem nove prijestonice na Bosforu. Ona je nastavak rimske historije, kao što je i sama Bizantijska država nastavak Rimske Imperije.

Bizantijsko Carstvo trajalo je hiljadu sto dvadeset tri godine i osamnaest dana, u Evropi koja se mijenjala u toku tih vijekova, jedan činilac ostao je stalan, Rimski car, u autokratskoj veličanstvenosti, vladao je u Carigradu. Historija carstva najprirodnije i najzgodnije se dijeli prema dinastijama koje su jedna za drugom vladale sve do konačne propasti 29. maja 1453. kada je sultan Mehmed II Fatih, na čelu svojih četa na juriš osvojio Carigrad i učinio ga Istanbulom.

Uređenje Carstva

Malo je država organizovano na način koji je tako dobro odgovorio svom vremenu i tako promišljeno upravljen da se spriječi da vlast ostane u rukama nesposobnog čovjeka. Ova organizacija nije svjesno i promišljeno djelo jednog čovjeka ili jednog trenutka. U osnovi, ona je nasljeđe iz rimske prošlosti, ali je stalno bila prilagođavana i dopunjavana tokom vijekova, tako da bi odgovarala različitim zahtjevima vremena.

U političkom razvoju Bizantija je nastojala ojačati, zatečeni sistem centralizacije i apsolutizma. Do svog kraja ona je po obliku vladavine bila autokratska,despotska monarhija. U prvoj fazi razvitka ta je monarhija bila i teokratska, jer je vladar bio poglavar crkve. Sve je to dalo osnovu da Bizantiju karakteriše cezaropapizam. Čak i onda kada je crkva dobila autonomiju političkog djelovanja i tada je u Bizantiji ostala premoć države nad crkvom. Po obliku državnog uređenja, bila je to unitarna, strogo centralizovana država.

Car je bio vrhovna vlast u Carstvu. On je mogao po svojoj volji da postavi i otpusti sve službenike, imao je potpunu finansijsku kontrolu, zakonodavstvo je bilo samo u njegovim rukama, on je bio glavnokomandujući svih snaga carstva. Pored toga on je bio glava crkve, prvo sveštenik carstva. Njegova politika i njegove ćudi uobličavali su sudbinu miliona njegovih podanika. Za vrijeme ranog carstva, njegova titula bila je imperator AVGUST. Od XVII vijeka po ugledu na grčku terminologiju naziva BAZILEUS.

Iako nije bilo nikakve ustavne zabrane njegovoj vlasti, carevo samodržanje je ipak bilo ograničeno. On je uvijek priznavao svoju obavezu da poštuje osnovne zakone rimskog naroda; a duboko u svijesti ljudi provlačila se misao da je narod suveren i da je samo povjerio caru svoju vlast.

Birači cara bili su senat, vojska i narod Carigrada. Svaki car morao je da bude proglašen od strane ta tri tijela, pa tek tada da se podvrgne obredu krunisanja. On je poslije toga postajao apsulutan, sve dok je njegova vladavina zadovoljavala; ali ako bi se pokazao kao nesposoban svakom biraču bilo je slobodno da proglasi novog cara. Obično to je činila vojska, ili dio vojske. I ako bi car tako postavljen mogao da navede senat i narod Carigrada da ga prime, njegova uzurpacija je bila ozakonjena. Ali, princip izbornosti pretrpio je u praksi jednu veliku izmjenu. Dio careve vrhovne vlasti sastojao se i u mogućnosti da kooptira druge careve. Zbog toga nikada nije moglo da se desi da carstvo ostane bez cara. Nije bilo granice broju careva mogu da postanu u isto vrijeme ali, samo jedan car vršio je vlast, AUTOCRATOR BASILEUS.

Ostali su bili pasivni partneri i kada bi umro Autocrator, sljedeći car po starješinstvu automatski je nasljeđivao carsku vlast. Time je bilo omogućeno da se stvore dinastije koje su trajale dok god bi njihovi predstavnici bili sposobni da vladaju. Pošto je car bio izabran ili kooptiran, trebalo je još da bude krunisan. To je davalo vjersku potvrdu njegovoj vlasti, tako da je mogao istinski da vrši funkciju božijeg namjesnika. Smatrao se da je krunisanje davalo caru položaj poluboga, namjesniku svevišnjeg. Car je bio svjestan da je glava kršćanske crkve. Car je svoju vlast vršio preko brojnog i široko razgranatog činovničkog aparata. Centralni državni aparat sastojao se od niza visokih državnih funkcionera, koji su sve do sredine 7. vijeka nosili stare rimske nazive.

Magister officiorum bio je neka vrsta ministra carske kuće i kancelarije, stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti. On je rukovodio poštama i međunarodnim odnosima i preko njegovih ureda osiguravalo se prenošenje carskih naredbi, davanje uputstava nižim funkcionerima.

Kvestor dvora (quaestor sacri palatii) brinuo se za zakonodavnu djelatnost i rukovodio je državnim finansijama; acones rerum privatarum, upravljao je mnogobrojnim carskim imanjima. U predstolnici je važnu ulogu i položaj imao prefekt, koji je upravljao glavnim gradom države. Najvažniji funkcioneri u pokrajini bili su praefecti praeterio, koji su stajali na čelu dviju profektura: Orjenta i Ilirika. Od izmjena koje su se vršile u vrhovnim organima najvažnije su bile izvršene 7. vijeka za vrijeme cara Heraklija.

Uvode se novi grčki nazivi i ustanovljuju nove funkcije lagateta:

• Magister officicrum (nunistar crske kuće) stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti, rukovodio je poštama i međunarodnim odnosima,
• Questor sacri palatii (kvestar dvora) imao je u nadležnosti zakonodavnu djelatnost i bio je na čelu pravosuđa,
• Cones sacrarum largitionum rukovodio je državnim finansijama
• Comes rerum privatorum upravljao je carskim imanjem2

U prvoj fazi razvitka uz cara su stajala dva kolektivna tijela: carski savjet ili konzistorij, koji su sačinjavali svi najviši državni funkcioneri i jedno šire tijelo (Senat ili Sinktit), u koji su pored tadašnjih ulazili i bivši najviši državni funkcioneri. Ta tijela imala su savjetodavni karakter. Međutim, Senat je formalno vršio i izbor cara, raspravljao o najvažnijim političkim pitanjima, ali je postepeno sve više gubio na važnosti.

Senat nikad nije potpuno išćezao iako je u 6. i 7 vijeku bio na svom vrhuncu u Carigradu. Senat u Carigradu nikad nije bio sličan Starom Rimskom Senatu. Carigradski Senat sačinjavali su sadašnji i bivši držaoci službe dostojanstva iznad izvjesnog stepena, kao i njihovi potomci.

Tako je senat bio jedno veliko amorfno tijelo koje je obuhvatalo sve ljude od ugleda, bogatstva ili od odgovornog položaja u carstvu. Stvarna vlast senata bila je neodređena. Članovi senatske klase uživali su izvjesna prava i preimućstva utvrđene Starim Rimskim zakonima i uglavnom potvrđena od strane Justiniona. Kad je car bio slab Senat je bio najozbiljniji autoritet u carstvu, u toku 6. i 7. vijeka bio je naročito ugledan. Ali, krajem 7. vijeka vlast senata je opala, izobličila se, dok je na kraju nije ukinuo Lav VI. Sam senat je životario kao tijelo koje je car mogao da pozove kao uvaženog svjedoka svojih postupaka.

Senat je do samog kraja Carstva prisustvovao svakoj svećanoj prilici u Carigradu.

Konzisterij je u carevo ime vršio funkciju najvišeg gradskog organa s Kvestorom dvora na čelu: rješavao je žalbe protiv presuda nižih sudova.3 Kao što je već rečeno Bizant je bio svojevrsna strogo centralistička država. Međutim, tokom vremena razvitka društvenih odnosa doveo je neizbježno do decentralizacije i naglašavanja nezavisnosti krupnih zemljoposjednika. No, ta decentralizacije nije faktično sve do pred kraj bizantske države postigla onakav stepen kao u zapadnim feudalnim državama.

Lokalna uprava

Administrativno sudska podjela u prvoj fazi razvoja Bizantije bila je ista kao za vrijeme donunata u Rimu. Država je bila podjeljena na dvije prefekture, kojima su na čelu bili praefecti praetorio. Oni su u svojim rukama ujedinjavali upravnu i sudsku vlast dok su komandu nad vojskom imali magistri nilituri. Prefekture su se djelili na niže upravno-sudske jedinice – dieceze (bilo ih je 7 do 8), kojima su na čelu bili civilni funkcioneri, vikari, neposredni saradnici prefekta.

Vojničko komandovanje u jednoj dijarezi ili u više njih imali su tzv. duces. Dieceze su se dalje djelile na provincije (bilo ih je oko 60) spraesesima na čelu, koji su brinuli za ubiranje poreza i koji su vršili sudsku vlast.

Centralizacija uprave ogledala se u tome što je sve činovnike imenovao direktno vladar. Izvjesnu autonomiju unutar provincije sačuvale su gradske općine, civitates imunicipia, ali je u toku daljeg razvoja lokalna autonomija gubila svaku važnost. Organizacija lokalne uprave doživjela je korjenitu reformu u 7. vijeku.

Civilna vlast u provincijama podvrnuta je vojnim komandantima. Čitava država podjeljena je na vojne ovlasti različite veličine koje su dobile naziv Teme. Pematska podjela i organizacija države imala je u početku vojni karakter. Tema postepeno dobija upravno finansijska i sudska ovlaštenja. Na čelu teme bio je strateg komandant vojne ovlasti, okružen štabom sastavljenim od raznih funkcionera. Šef štaba rukovodio je vojnim poslovima, a Protonotar je obavljao poslove civilne uprave i ujedno bio sudac teme. Tematska organizacija doživjela je puni razvitak tokom 10. vijeka. Vojnu snagu tema sačinjavali su seljaci, vojnici (konjanici), stratisti. Teme su bile podjeljene na niže jedinice-Turme, s turmahom na čelu, a najniže jedinice bile su tzv. baude.

Uz sav birokratizam i centralizam prisutan u upravi Bizanta bilo je tragova izvjesnih demokratskih relikata. U V i VI vijeku postojale su u većim gradovima izvjesne autonomne političke organizacije zvane Deme. Narod Carigrada bio je organizovan u 4 dijela ili deme nazvane Plava, Bijela, Zelena i Crvena.4 One bi najbolje mogle da budu opisane kao samoupravna municijalna tijela, dalje podjeljena na civilna i vojna. Civilna tijela zvala su se politici i njima je upravljao Demark, a vojna peratici, njima je upravljao Demokrat.

Politici su imali civilne dužnosti kao što su čuvanje javnih parkova i preduzimanje mjera protiv požara. Peratici su vjerovatno djelovali kao teritorijalni garnizoni grada. Ujedinjene deme kao organizacija siromašnih slojeva digle su poznatu nike pobunu 532 koja zamalo nije oborila sa vlasti cara Justinijana. U kasnijem razvoju deme su izgubile ulogu društvenog i političkog faktora. U političkom životu Bizantije krščanska crkva i njena hijerarhija s carigradskim patrijarhom na čelu igrala je veoma važnu ulogu.

Dolazilo je do izvjesnih suprotnosti između crkvenih vrhova s jedne i visoke birokracije krupnih zemljoposjednika s druge strane, crkva je ipak dosljedno vršila ulogu ideološko religiozne poluge državne vlasti za držanje u pokornosti potlačenih masa.

Bizantijsko pravo

Bizantskoj administraciji je pogodovalo uređeno poštovanje zakona, naslijeđeno od Rima, a efikasnost vlade dokazana je organizacijom pravosuđa. Poznavanje prava smatrano je važnim za svakog carskog službenika, pa je postojalo više pravnih škola.

Car je bio "vrhovni sudija", niži od njega su bili provincijski sudovi i Kvestori u Carigradu, gdje je zasjedao i vrhovni parnični sud od 12 sudija. Parnica je naime bila jedan od malog broja prihvatljivih razloga za posjetu carigradu.

Crkveni sudovi postepeno proširuju svoju nadležnost, dok pod Osmanlijama nisu preuzeli cjelokupnu jurisdikciju nad kršćanskim stanovništvom.

Kazne za krivična djela bile su novčane ili konfiskacija imovine ili sakaćenje, koje se smatralahumanijom zamjenom za smrtnu kaznu. Zatvor je bio skup i nereproduktivan za državu i praktično je nepoznat, pa je korišten samo dok okrivljeni čekaju na suđenje. U Bizantu je car bio izvor prava, ali je pravo bilo iznda njega. Da bi se pravo poštovalo, nužno je da bude pažljivo i jasno kodificirano.

Reference

1. Prof. dr Mustafa Imamović Predavanja iz opće historije prava i političkih institucija, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2005
2. Prof. Dr Raifa Festić, Opća historija države i prava, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 1998
3. Georgije Ostrogorski, Istorija Vizantije, Izdavačko preduzeće Srbije »Prosveta», Beograd,1947.

Nedovršeni članak Bizantijsko Carstvo koji govori o državama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.