Razlika između verzija stranice "Musa Ćazim Ćatić"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Sematz (razgovor | doprinosi)
mNo edit summary
No edit summary
Red 2: Red 2:
{{Preuređivanje}}
{{Preuređivanje}}
{{Infokutija biografija
{{Infokutija biografija
| ime = Musa Ćazim Ćatić
| ime = Musa Ćazim
| prezime =
| prezime = Ćatić
| slika = Musa Ćazim Ćatić.jpg
| slika = Musa Ćazim Ćatić.jpg
| širina slike =
| širina slike =

Verzija na dan 11 maj 2014 u 10:23

Šablon:Wiki članak

Musa Ćazim
NacionalnostBošnjak
Datoteka:Konvertibilnamarka.PNG
Slika Muse Ćazima Ćatića na novčanici od 50 konvertibilnih maraka

Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. mart 1878. - Tešanj 6. april 1915.) je bio bošnjački pjesnik, rođen u Odžaku gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i persijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada sarađuje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj gdje umire. Na njegovom mezaru u Tešnju stoji isklesano: "Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara." Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatić".

Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.

Ezoterik

M. Ć. Ćatić je bio pjesnik po vokaciji i emotivnoj strukturi, koji je poetski doživljavao i maštovito sublimirao sve ono sa čim je dolazio u dodir. Ćatiću je poezija bila život, smisao egzistiranja, atmosfera stvarnosti, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh.

Erotik

Iz njega je izlazio osjećaj tuge, kao naličje osjećanja goleme životne radosti. Tu su počeci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćatić nikad ne odstupa od jedne tradicije islama – najbliže sufizmu. I kad pjeva mehanu nije daleko od Hafiza. Njegova erotika veže ga uz grupu madrigalista i viteških memestrela koji su oponašanje Hajnea, ovdje oplođena žarom Istoka paoma i kasida, dotjerali do stepena savjesti jedne nacionalne škole, koja se postepeno otrcala. Hajne i drugi učitelji oponašali su Istok, domaći oponašatelji Hajnea živjeli su u okviru gdje su istočnu imaginaciju mogli bolje razumjeti; a što je kod drugih bila učenost i izučenost, kod Ćatića je bilo sasvim na vrelu, razumljivo, kod njega je to bilo živo učenje.

Mistik

Pjesnička tematika Ćatićeva situirana je, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike. Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motiva ponekad se javljala sa osjećanjem izvjesne duhovne nelagodnosti, ponekad opet sublimirana u vidu epikurejsko-hajjamovske vizije grijeha, života i pokajanja. Misticizam, Ćatića ne udaljava od stvarnosti i života – on je unekoliko aktivističke određenosti – taj misticizam koji se oslanja na misticizam i turskih i persijskih pjesnika, gdje mu treba tražiti i izvirišta, ne znači pesimističko bjekstvo duha, ponesenosti, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu oslanja.

Literatura srca

M. Ć. Ćatić je počeo u stilu svog prethodnika Bašagića, prigoničarski, standardno, sa konvencionalnim instrumentarijem versifikacija i metrika, ograničenim fondom metafora iz narodne ženske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u nevelikom i nedovoljno razvijenom poetskom naslijeđu, sačinivši jednu malu školu književnih sljedbenika, koja je predstavljala drugu etapu u razvoju bosanskohercegovačke moderne lirike.

Razvoj

U svom razvoju od prvih do zrelih stihova, Ćatić je pjevao o nedjeljivosti intimnog i univerzalnog, sebe i prirode, čovjeka i svijeta. U prvoj pjesničkoj fazi (do 1907.) taj se panteistički misticizam ostvaraju simbolikom i metaforikom, doživljenošću i atmosferom bosansko-muslimanske usmene i umjetničke pjesničke tradicije, s vidljivim zračenjem orijentalnih pjesničkih uzora. Ćatić je dobro poznavao poeziju i poetiku sufizma (istočnjačkog misticizma) o čemu svjedoči njegova kraća studija Misticizam i uticaj Perzijanaca na tursko pjesništvo. Međutim, početkom 20. vijeka moderna evropska književnost je donijela sasvim novi pjesniči senzibilitet, čijem je zračenju u drugoj pjesničkoj fazi izložena poezija Muse Ćazima Ćatića. To je osobito vidljivo u načinu konstituisanju pjesničke slike, u posvuda prisutnom nastojanju da se prirodom izabranih detalja, potom spojenih čulnih dojmova ili pretežnoću jutarnjih i sutonskih osvjetljenja i preliva sugerira utisak iz naslikanih pejsaža. U većem broju pjesama iz njegove druge pjesničke faze nesumnjivo su prisutne slike sličnosti sa lirikom hrvatskih modernista.

Književni motivi

Musa Ćazim Ćatić je pjevao o sebi, ženi, prirodi, svijetu – jednom riječju, pjevao je život. A on je za njega značio ljubav, ljubav kao spiritualis, kao mistični put ekstaze i iznesenja, kao božansku ljubav i sl. Ona je u prvom planu, ona je praktično dominantan motiv. Sva druga, tako brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. Ćatić je naspram plača i jecaja postavio "bolnost". Svaki neuspjeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim mirom, za materijalnom sigurnošću, strašno je zabolio M. Ć. Ćatića. Svi njegovi soneti ispjevani nesrećama i porazima, nedosezima ljubavi i nezagrljajem sreće, i svom čistotom doživljaja ispisane su tuge i jadi.

No, zanimljivo je osvrnuti se na pjesničko rodoljublje, najneostvarenije, kao i pjesnikovo nacionalno lutanje, traženje neke svoje moguće okvirne odredbe. Zavičajni okvir je bio njegov domet i granica i od njega je ostalo samo vrijedno intimno viđenje BiH, upravo njenog osebujnog senzibilnog, čežnjom prodahnutog tlocrta, prosjeklog vodenom vertikalom Bosna – Neretva, pošavši od Savske ravnine.

Ljubav prema ženi u Ćatićevom pjesništvu opjevana je u širokom dijapazonu, od platonskog drhata i naslućivanja do gotovo posve erotskih slika koje su po svom položaju u pjesmama u različitoj funkciji: simboličkoj, čak mističnoj, s jedne strane i gotovo socijalnoj, s druge.

Naporedo sa pjesmama u kojima se čulna ljubav slavi bez zazora ili mističke dvosmislenosti, u Ćatićevoj poeziji se javio i čitav niz pjesama u kojima je lirski subjekt izražavao bolno osjećanje pokajanja i obraćanja, tražeći azil u okrilju religijskog autoriteta. U takvim bi se pjesmama opći ton religijske poruke i pouke pretvarao u duboko lični doživljaj nadmoćnosti duhovnog nad prolaznim strastima i zabludama svakodnevice. Pjesma Teubei nesuh po mišljenju A. Isakovića ova pjesma ne spada u krug religiozne poezije: "Ona je bolno iskrena i dirljiva čovjekova ispovjest - čovjeku, mada priziva Gospoda; a mogla bi tako pozivati i sotonu i ne biti bogohulna."

Vanjski linkovi