Razlika između verzija stranice "Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pregled historije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
No edit summary
mNo edit summary
Red 1: Red 1:
{{Nedostaju izvori}}{{Preuređivanje}}
{{Nedostaju izvori}}{{Preuređivanje}}
{{Historija BiH}}
{{Historija BiH}}
''[[Osmanlijsko carstvo|Osmanlijsko]] razdoblje''' [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] traje od [[1463]]. godine i uspostavljanja Bosanskog sandžaka do [[1878]]. i početka austro-ugarske okupacije. Dolazak Osmanlija je vjerovatno najvažniji događaj u [[Historija Bosne i Hercegovine|historiji]] Bosne i Hercegovine, i imao je ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne posljedice za područje Bosne i Hercegovine. Za vrijeme osmanlijske vladavine [[islam]] i [[judaizam]] se po prvi put značajno pojavljuju u Bosni dok se [[pravoslavlje]] širi na čitav prostor današnje države. Političari i mislioci bosanskog porijekla imaju uticaj na tok historije daleko van granica njihove domovine, dok u samoj Bosni su utemeljeni gradovi poput [[Sarajevo|Sarajeva]] i [[Mostar|Mostara]], a sa njima i izgrađeni impresivni arhitektski objekti poput [[Stari most|Starog Mosta]] i [[Ferhadija džamija|Ferhadije džamije]]. Savremene granice Bosne i Hercegovine također potiču iz ovog doba.
''[[Osmanlijsko carstvo|Osmanlijsko]] razdoblje'' [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] traje od [[1463]]. godine i uspostavljanja Bosanskog sandžaka do [[1878]]. i početka austro-ugarske okupacije. Dolazak Osmanlija je vjerovatno najvažniji događaj u [[Historija Bosne i Hercegovine|historiji]] Bosne i Hercegovine, i imao je ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne posljedice za područje Bosne i Hercegovine. Za vrijeme osmanlijske vladavine [[islam]] i [[judaizam]] se po prvi put značajno pojavljuju u Bosni dok se [[pravoslavlje]] širi na čitav prostor današnje države. Političari i mislioci bosanskog porijekla imaju uticaj na tok historije daleko van granica njihove domovine, dok u samoj Bosni su utemeljeni gradovi poput [[Sarajevo|Sarajeva]] i [[Mostar|Mostara]], a sa njima i izgrađeni impresivni arhitektski objekti poput [[Stari most|Starog Mosta]] i [[Ferhadija džamija|Ferhadije džamije]]. Savremene granice Bosne i Hercegovine također potiču iz ovog doba.




Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo ne pokazuje veliki respekt prema stanovništvu i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život stanovništva, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine [[1465]]. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka bosanske kraljevske porodice Kotromanić, [[Matija Kotromanić]], koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg [[Stjepan Vukčić Kosača]] čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire [[1466]]. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.
Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo ne pokazuje veliki respekt prema stanovništvu u Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život stanovništva, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine [[1465]]. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka bosanske kraljevske porodice Kotromanić, [[Matija Kotromanić]], koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg [[Stjepan Vukčić Kosača]] čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire [[1466]]. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.


Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, [[Mehmed II]]. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Osmanlijskog carstva u njegovoj historiji. Pod njegovom komandom je [[1453]]. godine osvojen [[Carigrad]], a potom stavlja pod kontrolu cijelu [[Anatolija|Anatoliju]], te daje sebi titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio mletačku armiju u [[Grčka|Grčkoj]], zauzeo Bosnu, te osvojio [[Moldavija|Moldaviju]] i [[Mađarska|Mađarsku]], a bio je u procesu pripreme velike invazije na [[Italija|Italiju]], kada je umro [[1481]]. godine.
Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, [[Mehmed II]]. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Osmanlijskog carstva u njegovoj historiji. Pod njegovom komandom je [[1453]]. godine osvojen [[Carigrad]], a potom stavlja pod kontrolu cijelu [[Anatolija|Anatoliju]], te daje sebi titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio mletačku armiju u [[Grčka|Grčkoj]], zauzeo Bosnu, te osvojio [[Moldavija|Moldaviju]] i [[Mađarska|Mađarsku]], a bio je u procesu pripreme velike invazije na [[Italija|Italiju]], kada je umro [[1481]]. godine.


Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na [[Islam]], jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovnike po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo konfesionalnu i etničku sliku stanovništva. Prvi porezni registar Osmanlijskog carstva uspostavlja u Bosni već [[1468]]. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj stanovništva prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz [[1520]]. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja stanovnika, dok nam porezni registar iz [[1624]]. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i čak 450.000 muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari) i preko njih je još jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine [[1580]]. uspostavlja se '''Bosanski ejalet'''. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stiče status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u [[Banja Luka|Banjoj Luci]],koje se [[1639]]. godine seli u Sarajevo, zatim u [[Travnik]] [[1697]]. godine i opet u [[Sarajevo]] [[1850]]. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez redovito isplaćuje Osmanlijskom carstvu. U zemljama pod vlašću Osmanlijskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala ''kadiluk''. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su činili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od [[1593]]. do [[1603]]., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od [[1640]]. do [[1669]]. godine, te ponovo protiv Austrije [[1663]]. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do [[1683]]. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od [[1684]]. do [[1687]]. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu [[1685]]. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, [[1697]]. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa [[Eugen Savojski|Eugena Savojskog]]. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te [[23. oktobar|23. oktobra]] [[1697]]. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima [[1699]]. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i [[Transilvanija]] bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi [[1714]]. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. [[Austrija]] ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod [[Novog Sad]]a (Petrovaradin) [[1716]]. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu [[1718]]. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva [[1727]]., [[1728]]., [[1729]]. i [[1732]]. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste [[1736]]., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitki kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja [[1739]]. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju [[1745]]. i [[1747]]. godine, a poslije velike pobune u Mostaru [[1748]]. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: ''Bosna mora biti ponovo osvojena!''
Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na [[Islam]], jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovnike po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo konfesionalnu i etničku sliku stanovništva. Prvi porezni registar Osmanlijskog carstva uspostavlja u Bosni već [[1468]]. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj stanovništva prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz [[1520]]. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja stanovnika, dok nam porezni registar iz [[1624]]. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i čak 450.000 muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari) i preko njih je još jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine [[1580]]. uspostavlja se [[Bosanski ejalet]]. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stiče status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u [[Banja Luka|Banjoj Luci]],koje se [[1639]]. godine seli u Sarajevo, zatim u [[Travnik]] [[1697]]. godine i opet u [[Sarajevo]] [[1850]]. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez redovito isplaćuje Osmanlijskom carstvu. U zemljama pod vlašću Osmanlijskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala ''kadiluk''. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su činili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od [[1593]]. do [[1603]]., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od [[1640]]. do [[1669]]. godine, te ponovo protiv Austrije [[1663]]. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do [[1683]]. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od [[1684]]. do [[1687]]. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu [[1685]]. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, [[1697]]. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa [[Eugen Savojski|Eugena Savojskog]]. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te [[23. oktobar|23. oktobra]] [[1697]]. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima [[1699]]. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i [[Transilvanija]] bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi [[1714]]. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. [[Austrija]] ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod [[Novog Sad]]a (Petrovaradin) [[1716]]. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu [[1718]]. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva [[1727]]., [[1728]]., [[1729]]. i [[1732]]. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste [[1736]]., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitki kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja [[1739]]. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju [[1745]]. i [[1747]]. godine, a poslije velike pobune u Mostaru [[1748]]. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: ''Bosna mora biti ponovo osvojena!''


Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na [[Mostar]] [[1768]]. godine, da suzbije pobunu. Godine [[1788]]. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije [[1791]]. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu [[Neum]]a. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava [[kapetanija]] u Bosni.
Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na [[Mostar]] [[1768]]. godine, da suzbije pobunu. Godine [[1788]]. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije [[1791]]. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu [[Neum]]a. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava [[kapetanija]] u Bosni.

Verzija na dan 11 august 2014 u 20:18

Dio serije članaka o
Historiji
Bosne i Hercegovine
Grb Bosne i Hercegovine
Rana historija
Srednji vijek
Osmansko doba
Austrougarsko doba
Jugoslavija
Moderna historija
Portal icon Portal: Bosna i Hercegovina

Osmanlijsko razdoblje Bosne i Hercegovine traje od 1463. godine i uspostavljanja Bosanskog sandžaka do 1878. i početka austro-ugarske okupacije. Dolazak Osmanlija je vjerovatno najvažniji događaj u historiji Bosne i Hercegovine, i imao je ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne posljedice za područje Bosne i Hercegovine. Za vrijeme osmanlijske vladavine islam i judaizam se po prvi put značajno pojavljuju u Bosni dok se pravoslavlje širi na čitav prostor današnje države. Političari i mislioci bosanskog porijekla imaju uticaj na tok historije daleko van granica njihove domovine, dok u samoj Bosni su utemeljeni gradovi poput Sarajeva i Mostara, a sa njima i izgrađeni impresivni arhitektski objekti poput Starog Mosta i Ferhadije džamije. Savremene granice Bosne i Hercegovine također potiču iz ovog doba.


Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo ne pokazuje veliki respekt prema stanovništvu u Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život stanovništva, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka bosanske kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.

Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Osmanlijskog carstva u njegovoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu cijelu Anatoliju, te daje sebi titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio mletačku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine.

Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovnike po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo konfesionalnu i etničku sliku stanovništva. Prvi porezni registar Osmanlijskog carstva uspostavlja u Bosni već 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj stanovništva prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja stanovnika, dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i čak 450.000 muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari) i preko njih je još jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stiče status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez redovito isplaćuje Osmanlijskom carstvu. U zemljama pod vlašću Osmanlijskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala kadiluk. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su činili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitki kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!

Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava kapetanija u Bosni.

Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tokom 17. vijeka ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a također su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni[nedostaje referenca]. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom.

1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovačka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapažene rezultate. Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.

Spisak Krajišnika Bosne1392–1463:

Spisak Sandžakbegova Bosne1463–1580:

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bosna_i_Hercegovina_u_Osmanskom_Carstvu&oldid=2456685"