Razlika između verzija stranice "Lizosom"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 12: Red 12:


==Funkcija lizosoma==
==Funkcija lizosoma==
Lizosomi su glavno mjesto digestije u celuli. Pogrešno bi bilo smatrati da oni služe samo za probavljanje štetnih materija i dijelova celule koji više nisu u funkciji. Osim toga, lizosomi obavljaju i niz drugih funkcija važnih za ekonomiku ćelije. Npr., u lizosomima se vrši razgradnja partikula LDL-a (''low-density lipoprotein''). U tom procesu vrši se oslobađanje [[holesterol]]a, [[lipidi|lipida]] vrlo važnog za funkcioniranje plazmaleme ([[ćelijska membrana|ćelijske membrane]]). Isto tako, lizosomi vrše razgradnju kompleksa receptor-transferin. U ovom slučaju oslobađa se elementarno [[željezo]], koje će se dalje vezati za [[hemoglobin]] u procesu [[eritropoeza|eritropoeze]] (nastajanje [[eritrociti|eritrocita]], tj. crvenih krvnih zrnaca).
Lizosomi su glavno mjesto digestije u celuli. Pogrešno bi bilo smatrati da oni služe samo za probavljanje štetnih materija i dijelova celule koji više nisu u funkciji. Osim toga, lizosomi obavljaju i niz drugih funkcija važnih za ekonomiku ćelije. Npr., u lizosomima se vrši razgradnja partikula LDL-a (''low-density lipoprotein''). U tom procesu vrši se oslobađanje [[holesterol]]a, [[lipidi|lipida]] vrlo važnog za funkcioniranje plazmaleme ([[membrana|ćelijske membrane]]). Isto tako, lizosomi vrše razgradnju kompleksa receptor-transferin. U ovom slučaju oslobađa se elementarno [[željezo]], koje će se dalje vezati za [[hemoglobin]] u procesu [[eritropoeza|eritropoeze]] (nastajanje [[eritrociti|eritrocita]], tj. crvenih krvnih zrnaca).


==Razvoj lizosoma==
==Razvoj lizosoma==

Verzija na dan 8 decembar 2014 u 17:35

Lizosomi su redovne ćelijske organele svih eukariotskih ćelija. Otkriveni su relativno kasno, tek 1955. godine. To su membranske citoplazmatske organele čiji denzitet, izgled, veličina i tinktorijalna svojstva toliko variraju da ne postoji ni jedna iole sigurna morfološka karakteristika za njihovu mikroskopsku identifikaciju. Jedino primjenom posebnih histohemijskih metoda sa sigurnošću se dokazuju. Lizosomi su mjehuraste tvorevine ispunjene lizosomnim enzimima iz grupe kiselih hidrolaza. Za identifikaciju lizozoma odgovorna je kolekcija enzima iz grupe kiselih fosfataza.

Granična membrana

Granična membrana lizosoma specifične je molekulske organizacije. Specifična građa ove membrane omogućuje prisustvo jakih lizosomnih enzima, kao što je kisela hidrolaza, i osigurava da sam lizosom ne bude oštećen djelovanjem ovih enzima. Tu zaštitnu funkciju obavljaju, čini se, gusto isprepleteni lanci ugljikohidrata i polisaharida na površini membrane ka lumenu (unutrašnjosti) organele. Ugljikohidrata nema na onoj površini organele okrenutoj ka citoplazmi. Ovo je svojstvo svih celularnih membrana, a od ovoga ne odstupa ni specifična membrana lizosoma. U membranu lizosoma ugrađeni su i enzimi tipa ATP-aze. Oni osiguravaju održavanje stalne kisele reakcije u lumenu organele, sa pH 5.

Lumen organele

U lumeni lizosoma opisano je prisustvo 40-ak enzima, među kojima su najzastupljeniji nukleaze, proteaze, glikozidaze, lipaze, fosfataze i fosfolipaze. U slučaju da se ovi jaki enzimi izliju u citosol, sastojci citoplazme neće biti izloženi njihovom djelovanju jer im neutralna reakcija citosola od pH 7 ne dozvoljava da razviju svoju katalitičku aktivnost.

Transport materija u lizosomima

Materijali koji putem pinocitotičkih vezikula, fagosoma i autofagosoma dospiju u lizosome razgrađuju se do jednostavnijih jedinjenja, koja zatim prelaze u citosol putem proste difuzije ili pasivnog transporta. Zbog toga su u membranu organele ugrađeni i transmembranski proteini u formi proteinskih kanala i nosača. Oni osiguravaju dolazak u citosol onih materija koje ne mogu proći kroz membranu lizozoma prostom difuzijom. Od nerazgrađenog materijala u lizosomima nastaju tzv. rezidualna tjelašca, koja se nakupljaju u citosolu kao svjedoci prohujale lizosomne aktivnosti.

Funkcija lizosoma

Lizosomi su glavno mjesto digestije u celuli. Pogrešno bi bilo smatrati da oni služe samo za probavljanje štetnih materija i dijelova celule koji više nisu u funkciji. Osim toga, lizosomi obavljaju i niz drugih funkcija važnih za ekonomiku ćelije. Npr., u lizosomima se vrši razgradnja partikula LDL-a (low-density lipoprotein). U tom procesu vrši se oslobađanje holesterola, lipida vrlo važnog za funkcioniranje plazmaleme (ćelijske membrane). Isto tako, lizosomi vrše razgradnju kompleksa receptor-transferin. U ovom slučaju oslobađa se elementarno željezo, koje će se dalje vezati za hemoglobin u procesu eritropoeze (nastajanje eritrocita, tj. crvenih krvnih zrnaca).

Razvoj lizosoma

Razvoj lizozoma još nije do kraja objašnjen. Ranije se pravila razlika između pojmova "primarni" i "sekundarni lizozom". Pod primarnim se mislilo na organelu u kojoj još nije počela razgradnja materijala, a pod sekundarnim na organelu u kojoj ta radnja već teče. Novi podaci pokazuju da u lumenu Golgijevog aparata nastaju 2 tipa transportnih vezikula: jedan za gradivne materijale granične membrane lizozoma, a drugi za enzime u lumenu organele. Nijedan od ova dva tipa vezikula ne može ponijeti naziv "primarni lizozom". Zbog ovih saznanja odustalo se od upotrebe naziva "primarni" i "sekundarni lizozom". Više je vjerovatno da lizozom postoji kao zaseban entitet, proizišao iz ćelije prethodnice kao samosvojna struktura. Njegovi se istrošeni dijelovi sintetiziraju u endoplazmatskom retikulumu, dorađuju u Golgijevom aparatu, a zatim putem transportnih vezikula prenose u lizozom. Broj lizozoma u ćelijama istog tipa približno je jednak. Npr., u hepatocitima ih je oko 300.

Praktično-medicinski značaj

Lizozomi imaju i praktično-medicinski značaj. Usljed nekih genskih poremećaja, izostaje sinteza nekih, a vrlo rijetko i svih lizozomalnih enzima. To remeti funkciju ćelije i dovodi do pojave simptoma raznih bolesti. Jedna od njih je inkluziona ćelijska bolest (I-cell disease) ili mukolipidoza tipa II. Kod ove bolesti spriječeno je nastajanje manoza 6-fosfata, čime je spriječeno i dopremanje hidrolaza do lizozoma. Enzimi se umjesto toga deponiraju u krv i vanćelijski prostor. Bolest se ne mora ispoljavati u svim ćelijama organizma. Moguće je da, npr., lizozomi budu defektni u fibroblastima, a intaktni u hepatocitima.[1]

Reference

  1. ^ Hrnjičević, M (1995). Funkcionalna citologija. Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. 61-66