Razlika između verzija stranice "Iliri"

[pregledana izmjena]

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj

U redovima

Verzija na dan 16 april 2015 u 01:49

Iliri je zbirno ime za plemena tračko-ilirske grane indoevropske jezičke porodice, nastanjenih nekada u područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora i južne Italije. Gustav Kossinna smatra da su porijeklom iz Lužica u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka. Prema toj teoriji, u ove krajeve došli su oko 1300 godina prije nove ere. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za bronzanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci).

Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne grupe na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno disperzije La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III vijeku p. n. e.) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. Rimskom okupacijom dolazi do deportacije dijela stanovništva i do postepene asimilacije ostataka. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerovatno se samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno Ilirskog roda. Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama. Izuzetak je razdoblje od 250. p. n. e. - 167. p. n. e. kada su živjeli u organiziranoj državi. Poznati su im kraljevi Agron, Epulon i kraljica Teuta, te posljednji kralj Gencije (Genthios).

Razni antički historičari Ilire su smatrali ratobornim, ali i slobodoljubivim narodom. Tako je zabilježeno da je ilirski kralj Bardylis oslobodio sve svoje robove, koji su se kasnije čak i borili na njegovoj strani. Ovo naravno nije izolovan slučaj među Iliriskim vođama i vladarima u drevno doba. Ilirski kralj Agron je pomogao tadašnjem makedonskom kralju da se riješi pošasti, Grka Ajetolaca, koji su bili ozbiljno riješili ugroziti tadašnje Makedonce svojim osvajačkim ambicijama. Također je poznato i to da je i legendarni Piro (Pirova pobjeda), vladar Epirota, koji su po mnogim historičarima bili ilirskog roda, također pritekao u pomoć jednom od italskih naroda u borbi protiv nadmočnijeg neprijatelja.

Ipak, vrhunac ilirske slobodoljubivosti, uslovno rečeno, najbolje je ovjekovječen u tzv. Batonovom ustanku Bellum Batonianum, koji se odigrao u centralnoj Bosni u 6. vijeku n. e. a koji je pokrenuo do tada anonimni Baton iz plemena Dezitijati (Daesitiates), jedan od dva Batona po kojima su Rimaljani nazvali ovaj ustanak. Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Zato što ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, kao i drugi primjeri ilirskog otpora prema tlačenju ipak dali određenu dozu časnosti, koja se danas u krajevima koje su Iliri nekad nastanjivali, u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, ali i uz sam pojam otpor uopšteno rečeno. Rimski reljefni prikaz na kamenu koji opisuje porobljene Ilire nakon jedva ugušenog ustanka i danas se može vidjeti u muzeju u Beču. S obzirom na to da je u to doba Rimom vladao car August, pobuna je poznata i pod nazivom Gemma Augustea. Rimski hroničari su sa izrazitim divljenjem opisivali hrabrost ponosnih ilirskih žena "koje sa djecom u naručju skaču sa zidina opkoljenog ilirskog grada u vatre koje ga okružuju, da se ne bi žive predale i time obeščastile...."

Ime

Ime Ilira dovodi se u vezu sa zmijom, što prvi opaža Otto Gruppe. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom, koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu; on će postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se pak u vezu s hetitskom zmijom Illurjakom. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu u religioznom životu Ilira.

Život i običaji

Iliri se danas smatraju prastanovnicima balkanskog područja, iako je možda njihova izvorna domovina područje današnjih Lužica. Ako su oni krivci za izazivanje Dorske seobe, onda su odnekuda došli kao osvajači i zauzeli ovo područje kao svoju novu domovinu. Ipak, u historiji nema nepobitnih dokaza da su navedeni osvajači iz Lužica uistinu bili Iliri, niti da se zapravo radi o borbenom osvajanju Balkana, jer bi to neki drevni historičar negdje nekada pomenuo, na jedan ili drugi način, a na to bi ukazali i borbom uništeni materijalni ostaci iz tog perioda. Teorija o lužičkom porijeklu Ilira uglavnom se bazira na sličnosti materijalnih ostataka u Lužicama sa onima na širem balkanskom području koje su nastanjivali Iliri, te sličnosti između riječi Ilir i rijeke Ila u Njemačkoj. Međutim, među materijalnim ostacima na Balkanu nalazi se izobilje onih koji nisu pronađeni u Njemačkoj a datiraju iz istog kritičnog perioda. Može se eventualno govoriti o talasu ili talasima migracija halstatske i La tene kulture na Balkan, za koju neki historičari smatraju da je uzrokovala čuvenu Dorsku seobu. U prilog teoriji Alojza Benca idu i istraživanja koja su proveli Pierre Cabanes u knjizi "Iliri", dostupnoj i na bosanskom jeziku, te John Wilkes u istoimenoj knjizi.

Iliri se nisu ustručavali baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i stočarstvo i poljoprivredu, i lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu - na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama. Pojedini istraživači nalaze analogiju između običaja tetoviranja starih Ilira i preživjelog običaja tetoviranja kod nekih starijih seljana u Bosni i Hercegovini (npr. lašvanska dolina) i sjevernoj Albaniji.

Ilire se optužuje i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima. Međutim pojedini autori navode da su takvi opisi djelo drevnih grčkih autora kod kojih metaforičko izražavanje nije bilo neuobičajeno.

Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznata kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasavali bi odbrambenim zidinama i kulama (ostaci nekih od tih gradova još prkose vremenu, poput ostataka grada Daorsa, Ošanići kod Stoca). Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci zemunice su gradili ispod gnojnica, navodeći usput da su se Dardanci prali svega dvaput u životu - na rođenju i prilikom vjenčanja.

Iliri su bili vješti u mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i bronzanog nakita: narukvica, fibula, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalne posude u obliku situla (vedro s poklopcem i vedro). Sjekire su od kamena, bronze i željeza. Dlijeta su bila od bronze i željeza (dva tipa). Pored ovaca, uzgajali su svinje, koze i nešto manje goveda. Imali su i konje i pse.

Poznavali su i poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu (vjerovatno naučeno od susjednih Grka). U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, kao i makaze. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali tek dolaskom Rimljana. Međutim, već u mlađem željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosijer, a veći dio tog oruđa je od željeza.

Prilikom pečenja hljeba Iliri su se služili sačem. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.

Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vrhovima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak su luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrhom, taj otrov nazivali su 'ninum', a dobijali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke. Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronze, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubljenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.

Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kod kopanja rude služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda talila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoj njihove metalurgije pospješili su dospjeli Kelti. Tada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali bronzu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. vijeka nove ere stagnira proizvodnja zlata, a sve se više proizvodi željezo.

Govoreći o rudarstvu, treba dodati da su Iliri znali dobijati i sol iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650 °C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u starije željezno doba.

Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih hrvatskih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za iznenadne napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (Grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.

Novac je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi puta počinju ga kovati početkom IV vijeka prije nove ere u južnoj Iliriji, i to u gradu Damastionu; taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od 3. vijeka p. n. e. U Bosni i Hercegovini Daorsi novac kuju od II vijeka p. n. e., kao i Labeati (sjeverna Albanija), a Peonci od IV vijeka p. n. e..

Društveno uređenje

Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150 do 200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila porodicama nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps' i u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Smatra se da je kod nekih Ilira, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, bilo i ropstva, pa se u tom smislu pominju Ardijejci i Dardanci. Ipak, poznato je da su se ilirski robovi borili na strani Ilira u ratovima, kako je ranije pomenuto. Zobog ove, kao i činjenice da su ilirski "robovi" sa svojim "vlasnicima" učestvovali i u gozbama, a imali su vlastiti dio zemlje koju su mogli obrađivati za vlastite potrebe, teško da se može govoriti o klasičnom robovlasništvu (o tome vidi više u knjizi Iliri, autora Pierre Cabanesa).

Kod nekih plemena pominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

Rat i oružje

Iliri su bili ratoboran narod, ratovali su kako protiv susjeda tako i međusobno, što je zapravo u antičkoj historiji bilo česta pojava uopšte. Od njihovog oružja treba pomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sica' (izgovor sika), koji se možda razvio od zakrivljenog bronzanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela, a kao odbrambeno oružje služili su štitovi, bronzani oklop i 'knemide' ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.

Pomorstvo

Primorski Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a po svoj prilici i Grci, primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodica 'liburna' (liburnica navis) bila je lagano plovilo, brzo i velikih manevarskih sposobnosti. Najvještiji ilirski pomorci bili su, uz Liburne, i Labeati, Daorsi, Picenti i Ardijejci.

Pogrebni običaji

Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapa pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci bi se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo polagan u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena, a u toku njegovog podizanja razbijala se lončarija. Tokom obreda ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kult Lara (Lar; zaštitnik kuće) također je bio prisutan, od njih su ga preuzeli Rimljani. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.

Religija

Što se tiče religije, Iliri su bili mnogobošci. Na sjeveru prevladava kult Sunca, na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih se neki javljaju samo lokalno. Kod Histra poznati su: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica (podudara se sa rimskom Venerom), te božica Ica, kojoj je podignut spomenik u Plominu. Nadalje, tu su Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda (identificira se s rimskim Neptunom). Armatus je bio lokalni bog rata. Slijede: Terminus, zaštitnik meda; Tadenus, poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan), bio je vjerovatno bog liječništva. Na jugu ilirskog područja javljaju se Dracon i Draccena, božanski zmijski par. Oko vrata Iliri su nosili amulete kako bi se zaštitili od zlog pogleda.

Izgled

Što se tiče izgleda i nošnje, Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području savremene Albanije. Brade su rijetko kada brijali, ako je suditi po onome kako su ih u kipovima i na kamenu prikazivali Rimljani. Sa druge strane, u njihovim humkama i grobovima nađen je priličan broj britvi, što se poklapa i sa prikazima likova na kamenu i kipova koje su oni sami izrađivali (čuveni prikaz ilirskih sveštenika na kamenu iz Zenice, te mnogobrojni drugi prikazi domaće umjetnosti u ranom rimskom periodu). Osim toga, poznato je da su Rimljani sve svoje neprijatelje prikazivali po ustaljenom formatu: polunagi "barbari", duge kose i brade.

Odjeća se sastojala od bijele košulje, koja je visila sve do koljena i bila opasana oko pojasa, i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa, a na nogama su nosili kožne opanke, mokasinke i drugu vrstu obuče. Rimljani u više izvora pominju kako je čuvena tunika "dalmatika" (Dalmatica) izvorno ilirska nošnja, na šta ukazuje i sam naziv. Kasnije je postala eklezijastička nošnja Rimljana, a zatim i Vizantijaca (može se vidjeti na freskovnom prikazu Cara Justinijana - duga bijela odora sa crnim linijama od ramena do dna).

Nosili su i više vrsta kapa, koje su, kao i većinu drugih odjevnih predmeta, tkali pretežno od vune, pošto je stočarstvo bilo važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Mada materijalni ostaci (kako oni što si ih pravili drugi, tako i oni što su ih pravili oni sami) prikazuju Ilire u tipičnim antičkim košuljama do koljena, bez rukava, logično ja da su one ilirske zajednice koje su živjele u hladnijim predjelima morale nositi topliju odjeću i obuću, koje su zasigurno morali izrađivati od vune.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

"Zmija kao čuvar kuće"

Ilirska plemena

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Iliri

@@ Red 1: / Red 1: @@
 {{Nedostaju izvori}}
 {{Prijevod_pasusa|hrvatskog}}
 '''Iliri''' je zbirno ime za plemena tračko-ilirske grane indoevropske jezičke porodice, nastanjenih nekada u područjima od Panonske nizine pa do obala [[Jadransko more|Jadranskog mora]] i južne [[Italija|Italije]]. Gustav Kossinna smatra da su porijeklom iz Lužica u [[Njemačka|Njemačkoj]] odakle su došli na [[balkan]]sko područje i izazvali seobu [[Grci|Grka]]. Prema toj teoriji, u ove krajeve došli su oko 1300 godina prije nove ere. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za bronzanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima (koje na području [[Istra|Istre]] nazivamo Gradinjci).
 Noviju teoriju su razvili [[Alojz Benac]] i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne grupe na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno disperzije La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III vijeku p. n. e.) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. [[Rim]]skom okupacijom dolazi do deportacije dijela stanovništva i do postepene asimilacije ostataka. Dolaskom [[Slaveni|Slavena]] u ove krajeve, vjerovatno se samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno Ilirskog roda. Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama. Izuzetak je razdoblje od [[250. p. n. e.]] - [[167. p. n. e.]] kada su živjeli u organiziranoj državi. Poznati su im kraljevi [[Agron]], [[Epulon]] i kraljica [[Teuta]], te posljednji kralj Gencije (Genthios).
 Razni antički historičari Ilire su smatrali ratobornim, ali i slobodoljubivim narodom. Tako je zabilježeno da je ilirski kralj [[Bardylis]] oslobodio sve svoje robove, koji su se kasnije čak i borili na njegovoj strani. Ovo naravno nije izolovan slučaj među Iliriskim vođama i vladarima u drevno doba. Ilirski kralj Agron je pomogao tadašnjem makedonskom kralju da se riješi pošasti, Grka Ajetolaca, koji su bili ozbiljno riješili ugroziti tadašnje Makedonce svojim osvajačkim ambicijama. Također je poznato i to da je i legendarni [[Piro]] ([[Pirova pobjeda]]), vladar Epirota, koji su po mnogim historičarima bili ilirskog roda, također pritekao u pomoć jednom od italskih naroda u borbi protiv nadmočnijeg neprijatelja.
 Ipak, vrhunac ilirske slobodoljubivosti, uslovno rečeno, najbolje je ovjekovječen u tzv. Batonovom ustanku [[Bellum Batonianum]], koji se odigrao u centralnoj Bosni u 6. vijeku n. e. a koji je pokrenuo do tada anonimni [[Baton]] iz plemena [[Dezitijati]] ([[Daesitiates]]), jedan od dva Batona po kojima su Rimaljani nazvali ovaj ustanak. Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Zato što ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, kao i drugi primjeri ilirskog otpora prema tlačenju ipak dali određenu dozu časnosti, koja se danas u krajevima koje su Iliri nekad nastanjivali, u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, ali i uz sam pojam ''otpor'' uopšteno rečeno. Rimski reljefni prikaz na kamenu koji opisuje porobljene Ilire nakon jedva ugušenog ustanka i danas se može vidjeti u muzeju u Beču. S obzirom na to da je u to doba Rimom vladao car August, pobuna je poznata i pod nazivom [[Gemma Augustea]]. Rimski hroničari su sa izrazitim divljenjem opisivali hrabrost ponosnih ilirskih žena "koje sa djecom u naručju skaču sa zidina opkoljenog ilirskog grada u vatre koje ga okružuju, da se ne bi žive predale i time obeščastile...."
 == Ime ==
@@ Red 15: / Red 15: @@
 == Život i običaji ==
 [[Datoteka:Illyricum (Imperium Romanum).png|mini|350p|lijevo|Rasprostranjenost Ilira na [[Balkan]]u prije oko 3000 godina]]
-Iliri se danas smatraju prastanovnicima balkanskog područja, iako je možda njihova izvorna domovina područje današnjih Lužica. Ako su oni krivci za izazivanje Dorske seobe, onda su odnekuda došli kao osvajači i zauzeli ovo područje kao svoju novu domovinu. Ipak, u historiji nema nepobitnih dokaza da su navedeni osvajači iz Lužica uistinu bili Iliri, niti da se zapravo radi o borbenom osvajanju Balkana, jer bi to neki drevni historičar negdje nekada pomenuo, na jedan ili drugi način, a na to bi ukazali i borbom uništeni materijalni ostaci iz tog perioda. Teorija o lužičkom porijeklu Ilira uglavnom se bazira na sličnosti materijalnih ostataka u Lužicama sa onima na širem balkanskom području koje su nastanjivali Iliri, te sličnosti između riječi Ilir i rijeke [[Ila]] u Njemačkoj. Međutim, među materijalnim ostacima na Balkanu nalazi se izobilje onih koji nisu pronađeni u Njemačkoj a datiraju iz istog kritičnog perioda. Može se eventualno govoriti o talasu ili talasima migracija halstatske i ''La tene'' kulture na Balkan, za koju neki historičari smatraju da je uzrokovala čuvenu Dorsku seobu. U prilog teoriji Alojza Benca idu i istraživanja koja su proveli [[Pierre Cabanes]] u knjizi "Iliri", dostupnoj i na našem jeziku, te [[John Wilkes]] u istoimenoj knjizi.
+Iliri se danas smatraju prastanovnicima balkanskog područja, iako je možda njihova izvorna domovina područje današnjih Lužica. Ako su oni krivci za izazivanje Dorske seobe, onda su odnekuda došli kao osvajači i zauzeli ovo područje kao svoju novu domovinu. Ipak, u historiji nema nepobitnih dokaza da su navedeni osvajači iz Lužica uistinu bili Iliri, niti da se zapravo radi o borbenom osvajanju Balkana, jer bi to neki drevni historičar negdje nekada pomenuo, na jedan ili drugi način, a na to bi ukazali i borbom uništeni materijalni ostaci iz tog perioda. Teorija o lužičkom porijeklu Ilira uglavnom se bazira na sličnosti materijalnih ostataka u Lužicama sa onima na širem balkanskom području koje su nastanjivali Iliri, te sličnosti između riječi Ilir i rijeke [[Ila]] u Njemačkoj. Međutim, među materijalnim ostacima na Balkanu nalazi se izobilje onih koji nisu pronađeni u Njemačkoj a datiraju iz istog kritičnog perioda. Može se eventualno govoriti o talasu ili talasima migracija halstatske i ''La tene'' kulture na Balkan, za koju neki historičari smatraju da je uzrokovala čuvenu Dorsku seobu. U prilog teoriji Alojza Benca idu i istraživanja koja su proveli [[Pierre Cabanes]] u knjizi "Iliri", dostupnoj i na bosanskom jeziku, te [[John Wilkes]] u istoimenoj knjizi.
 Iliri se nisu ustručavali baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i [[stočarstvo]] i [[poljoprivreda|poljoprivredu]], i [[lov]] i [[ribolov]], a bavili su se i [[gusarstvo]]m, kao i [[rudarstvo]]m. Poznavali su i [[Metalurgija|metalurgiju]]. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu - na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama. Pojedini istraživači nalaze analogiju između običaja tetoviranja starih Ilira i preživjelog običaja tetoviranja kod nekih starijih seljana u Bosni i Hercegovini (npr. lašvanska dolina) i sjevernoj Albaniji.
@@ Red 21: / Red 21: @@
 Ilire se optužuje i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod [[Skordisci|Skordiska]], koji su se kasnije pomiješali s njima. Međutim pojedini autori navode da su takvi opisi djelo drevnih grčkih autora kod kojih metaforičko izražavanje nije bilo neuobičajeno.
 Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznata kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasavali bi odbrambenim zidinama i kulama (ostaci nekih od tih gradova još prkose vremenu, poput ostataka grada Daorsa, [[Ošanići]] kod Stoca). Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema [[Strabon]]u, plemena poznata kao [[Dardanci]] zemunice su gradili ispod gnojnica, navodeći usput da su se Dardanci prali svega dvaput u životu - na rođenju i prilikom vjenčanja.
 Iliri su bili vješti u mnogim poslovima pa tako i u izradi [[Zlato|zlatnog]], [[Srebro|srebrnog]] i bronzanog nakita: narukvica, fibula, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalne posude u obliku situla (vedro s poklopcem i vedro). Sjekire su od kamena, bronze i željeza. Dlijeta su bila od bronze i željeza (dva tipa). Pored ovaca, uzgajali su svinje, koze i nešto manje goveda. Imali su i konje i [[psi|pse]].
 Poznavali su i poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su [[grašak]], [[leća]] i [[bob]]. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu (vjerovatno naučeno od susjednih Grka). U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, kao i makaze. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali tek dolaskom Rimljana. Međutim, već u mlađem željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosijer, a veći dio tog oruđa je od željeza.
 Prilikom pečenja hljeba Iliri su se služili sačem. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.
 Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vrhovima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak su luk i strijela. Plemena [[Dalmacija|Dalmacije]] poznavala su i strelice s otrovnim vrhom, taj otrov nazivali su 'ninum', a dobijali su ga od otrova tamošnjih [[zmije|zmija]]. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke. Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska [[udica]] je od bronze, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubljenim čamcima ([[monoksil]]). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka ([[dagnja|dagnje]] i [[priljepak|priljepci]]). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod [[Histri|Histra]] služila kao amulet i ukras.
 Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kod kopanja rude služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda talila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoj njihove metalurgije pospješili su dospjeli [[Kelti]]. Tada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali bronzu. [[Srebro]] se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. vijeka nove ere stagnira proizvodnja [[zlato|zlata]], a sve se više proizvodi željezo.
-Govoreći o rudarstvu, treba dodati da su Iliri znali dobijati i [[sol]] iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između [[Autarijati|Autarijata]] i [[Ardijejci|Ardijeja]]. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650°C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u starije željezno doba.
+Govoreći o rudarstvu, treba dodati da su Iliri znali dobijati i [[sol]] iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između [[Autarijati|Autarijata]] i [[Ardijejci|Ardijeja]]. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650&nbsp;°C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u starije željezno doba.
 Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih hrvatskih [[Kačići|Kačića]]. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za iznenadne napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i [[Trgovina|trgovinom]]. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (Grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.
 [[Novac]] je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi puta počinju ga kovati početkom IV vijeka prije nove ere u južnoj Iliriji, i to u gradu Damastionu; taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od 3. vijeka p. n. e. U Bosni i Hercegovini Daorsi novac kuju od II vijeka p. n. e., kao i Labeati (sjeverna Albanija), a Peonci od [[IV vijeka p. n. e.]].
@@ Red 41: / Red 41: @@
 == Društveno uređenje ==
 Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150 do 200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila porodicama nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod [[Liburni|Liburna]] i [[Hythmiti|Hythmita]], ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps' i u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Smatra se da je kod nekih Ilira, prema [[Teopomp]]u i [[Agatarhid iz Knida|Agatarhidu iz Knida]], bilo i ropstva, pa se u tom smislu pominju Ardijejci i Dardanci. Ipak, poznato je da su se ilirski robovi borili na strani Ilira u ratovima, kako je ranije pomenuto. Zobog ove, kao i činjenice da su ilirski "robovi" sa svojim "vlasnicima" učestvovali i u gozbama, a imali su vlastiti dio zemlje koju su mogli obrađivati za vlastite potrebe, teško da se može govoriti o klasičnom robovlasništvu (o tome  vidi više u knjizi Iliri, autora Pierre Cabanesa).
-Kod nekih plemena pominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. [[Pseudo-Skilaks]] piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.
+Kod nekih plemena pominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. [[Pseudo-Skilaks]] piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.
 == Rat i oružje ==
@@ Red 64: / Red 63: @@
 ==Izgled==
 Što se tiče izgleda i nošnje, Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području savremene [[Albanija|Albanije]]. Brade su rijetko kada brijali, ako je suditi po onome kako su ih u kipovima i na kamenu prikazivali Rimljani. Sa druge strane, u njihovim humkama i grobovima nađen je priličan broj britvi, što se poklapa i sa prikazima likova na kamenu i kipova koje su oni sami izrađivali (čuveni prikaz ilirskih sveštenika na kamenu iz Zenice, te mnogobrojni drugi prikazi domaće umjetnosti u ranom rimskom periodu). Osim toga, poznato je da su Rimljani sve svoje neprijatelje prikazivali po ustaljenom formatu: polunagi "barbari", duge kose i brade.
 Odjeća se sastojala od bijele košulje, koja je visila sve do koljena i bila opasana oko pojasa, i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa, a na nogama su nosili kožne [[opanci|opanke]], mokasinke i drugu vrstu obuče. Rimljani u više izvora pominju kako je čuvena tunika "dalmatika" (Dalmatica) izvorno ilirska nošnja, na šta ukazuje i sam naziv. Kasnije je postala eklezijastička nošnja Rimljana, a zatim i Vizantijaca (može se vidjeti na freskovnom prikazu Cara Justinijana - duga bijela odora sa crnim linijama od ramena do dna).
 Nosili su i više vrsta kapa, koje su, kao i većinu drugih odjevnih predmeta, tkali pretežno od vune, pošto je stočarstvo bilo važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Mada materijalni ostaci (kako oni što si ih pravili drugi, tako i oni što su ih pravili oni sami) prikazuju Ilire u tipičnim antičkim košuljama do koljena, bez rukava, logično ja da su one ilirske zajednice koje su živjele u hladnijim predjelima morale nositi topliju odjeću i obuću, koje su zasigurno morali izrađivati od vune.
@@ Red 100: / Red 99: @@
 *[[Mesapi]]
 *[[Taulanti]]
 {{Commonscat|Illyria}}