Ultraljubičasto zračenje

Kolekcija fluorescentnih minerala posmatrana pod ultraljubičastim svjetlom

Prenosiva ultravioletna lampa

UV svjetlo se također proizvodi u električnom luku. Varitelji moraju nositi odgovarajuću zaštitu za oči da spriječe variteljksko zablještenje.

Ultravioletna (UV) svjetlost – (skraćenica UV prema eng. ultraviolet) − obuhvata elektromagnetsko zračenje s talasnim dužinama manjim od onih koje ima vidljiva svjetlost, ali većim od onih koje imaju neke [[|X-zračene|X-zrake]], je elektromagnetno zračenje talasen dužine od 400 nm (750 THz) do 10 nm (30 PHz), kraćoj od vidljive svjetlosti ali duže od X-zraka. Pod određernim uvjetima, djeca i mlađe odrasle osobe mogfu vidjeti UV zrake do 310 nm, a ljudi sa afakijom (nedostkom sočiva) mogu ih također vidjeti, iako su nevidljive za većinu ljudi. Neki insekt i i ptice vide svjetlost koja je blizu UV zračenja.

Kako se u elektromagnetskom spektru nalaze neposredno ispod vidljivog dijela spektra, njihov bi tačniji naziv bio infraljubičaste, ali se u cijelom svijetu pa i kod nas udomaćio naziv ultraljubičaste, kako ih je prvi put nazvao J. Ritter 1801. godine.

Porijeklo imena

Ime znači "van ljubičastog", od latinskog ultra - "van", gdje ljubičasto označava dio spektra vidljive svjetlosti sa najmanjim talasnim dužinama.

Otkriće

Otkriće UV zračenja tijesno je povezano sa opažanjem da soli srebra potamne kada se izlože sunčevoj svetlosti. Godine 1801. njemački istraživač Johan Riter napravio je ključno otkriće da su nevidljivi zraci na samom kraju ljubičaste oblasti vidljivog spektra izuzetno efikasni u zatamnjivanju papira natopljenog srebrohloridom. Da bi naglasio njihovu hemijsku reaktivnost nazvao ih je "deoksidujućim zracima" naspram "toplotnih zraka" na drugom kraju vidljivog spektra. Deoksidujućim zracima ime je ubrzo promjenjeno u "hemijske zrake" i takvo se održalo tokom 19. vijeka. Kasnije su hemijski i toplotni zraci zamijenjeni modernim nazivima ultraljubičasti i infracrveni zraci.

Podjela

Dijeli se na blisko (380–200 nm), daleko ili vakuumsko (200–10 nm, kratica FUV ili VUV) i ekstremno (1–31 nm, kratica EUV or XUV) ultraljubičasto zračenje.

Kada se posmatra njegovo djelovanje na ljudsko zdravlje i okolinu, ultraljubičasto zračenje se obično dijeli na UVA (400–315 nm) ili dugotalasno (blacklight), UVB (315–280 nm) ili srednjetalasno i UVC (< 280 nm) ili kratkotalasnno (germicidalno).

U spektru Sunčeva zračenja na ultraljubičasto zračenje otpada samo 10% energije. UVC-zrake ne prodiru do površine Zemlje, pa tako niti do naše kože, jer se apsorbuju u ozonskom sloju atmosfere. UVA i UVB zrake prodiru kroz vanjski sloj kože i izazivaju oštećenja: opekotine, rak kože, alergiju i sl. Oštećenju ćelija kože naručito su izloženi ljudi svijetle puti.

Naziv	Skraćenica	Rang talasnih dužina u nm	Energija po fotonu
Ultraljubičasto A, dugotalasno, ili crno svjetlo	UVA	400 nm - 315 nm	3.10 - 3.94 eV
Blisko	NUV	400 nm - 300 nm	3.10 - 4.13 eV
Ultraljubičasto B ili srednjetalasno	UVB	315 nm - 280 nm	3.94 - 4.43 eV
Srednje	MUV	300 nm - 200 nm	4.13 - 6.20 eV
Ultraljubičasto C, kratkotalasno, ili germicidalno	UVC	280 nm - 100 nm	4.43 - 12.4 eV
Daleko	FUV	200 nm - 122 nm	6.20 - 10.2 eV
Vakuumski UV	VUV	200 nm - 10 nm	6.20 - 124 eV
Ekstremno	EUV	121 nm - 10 nm	10.2 - 124 eV

Biološko djelovanje UV zraka

U biološkim tkivima ultraljubičaste zrake se apsorbiraju do oko 0,22 mm od površine kože pa stoga oko 80 - 90% njih dopire do dermisa zdrave kože. Koža više odbija zrake kraće nego duže talasne dužine, pa je u skladu s tim i utjecaj ultraljubičastih zraka kraće talasne dužine na kožu manji.

Smatra se da najveći biološki učinak imaju ultraljubičaste zrake talasne dužine između 250 - 310 nm. S biološke tačke gledišta učinci ultraljubičastih zraka se mogu podijeliti na fotohemijske, koji se pretežito odvijaju u koži i biološke, koji dovode do promjena u cirkulaciji i metabolizmu.

Fotohemijski učinak prestaje nastankom dermatitisa a posljedica je niza lančanih reakcija u kojima dolazi do razbijanja hemijskih veza i stvaranja novih veza.

Specifični fotohemijski učinak razlikuje se prema talasnoj dužini ultraljubičastih zraka.

UV index

Povećane količine UV zračenja koje stižu do tla i modni trend lijepog tena, činili su prijeko potrebnim da se javnost izvijesti jednostavnim, svima razumljivim informacijama o stupnju opasnosti od ultraljubičastog zračenja.

Zajedničkim djelovanjem Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Svjetske meteorološke organizacije (WMO), Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) i Međunarodne komisije za zaštitu od neionizirajućeg zračenja (ICNIRP) stvorena je nova veličina - UV INDEKS.

UV indeks je broj koji pokazuje stupanj opasnosti od UV zračenja. Što je on veći, veća je i opasnost od štetnog djelovanja UV zračenja.

Tabela ispod pokazuje koji je rizik za oštećenje kože pri izloženosti suncu.

UV index	Izloženost UV zrakama
Manje od 2	Nema rizika
3-5	Nizak rizik opasnosti
6-7	Visok rizik opasnosti
8-10	Veoma visok rizik opasnosti
11 i više	Ekstremno visok rizik opasnosti

Također pogledajte

• Infracrveno zračenje
• Titanij dioksid