Razlika između izmjena na stranici "Ivan Gundulić"

Idi na navigaciju Idi na pretragu
Dodana 24 bajta ,  prije 3 godine
m
manje dekroatiziranje
m (Vraćene izmjene korisnika 141.136.245.178 (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Silverije)
oznaka: vraćanje
m (manje dekroatiziranje)
{{Preuređivanje}}
[[Datoteka:De_Gondola.jpg|mini|desno|200px|Ivan Gundulić]]
'''Ivan Gundulić''' ([[Dubrovnik]], 8. januar 1589. - [[Dubrovnik]], 8. decembar 1638), [[Hrvatska|hrvatski]] [[Poezija|pjesnik]], [[epik]], [[lirik]] i [[dramatik]].
 
Najstariji sin [[Fran Gundulić|Frana Gundulića]] i [[Dživa Gradić|Džive Gradić]], pripadnika starih dubrovačkih plemićkih porodica. Obrazovanje stičeje stekao u školama rodnog grada, gdje su mu učitelji bili Toskanac [[Camillo Camilli]], autor dopune [[Torquato Tasso|TassovuTassovom]] ''Oslobođenom Jeruzalemu'', i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član Velikog vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okolini (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član Malog vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu, Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.
 
== Djela ==
Književni rad započeo je pisanjem drama u [[stih]]u i, vjerovatno, pjesama. Od njegovih mladenačkih djela, koja nabraja u predgovoru ''Pjesnima pokornima kralja Davida'' (1621), sačuvale su se četiri melodrame: ''Arijadna'', ''Prozerpina'', ''Dijana'' i ''Armida''. Melodrame su ispjevane osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanog dvanaesterca. Uglavnom su prijevodi s italijanskog ili scenske adaptacije pripovjednih djela. Gundulićeve melodrame utemeljuju tradiciju dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane italijanske opere, koja vrhunac doseže u djelatnosti [[Junije Palmotić|Junija Palmotića]]. Nije se sačuvalo ništa od pjesama "taštijeh i ispraznijeh" za koje Gundulić, također u predgovoru ''Pjesnima pokornima'', tvrdi da ih je pisao u mladosti, a poslije uništio.
 
Početkom 20-ih godina Gundulić se predstavio kao vjerski pjesnik: godine 1621. izlaze mu u [[Rim]]u ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (slobodni prepjevi sedam pokornih psalama u osmeračkim katrenima). Uz prepjeve psalama nalazi se i teološko-meditativna pjesma ''Od veličanstva Božjijeh''. Ona se danas smatra najboljom{{izvor}} Gundulićevom kraćom pjesmom. Tema joj je Božja veličina, a njena umjetnička snaga temeljizasniva se na nizu [[paradoks]]a izvedenih iz ideje da je [[Bog]] istovremeno i kreator i supstancija stvorenog svijeta (",i ljubovnik i ljubljeni", "stan i u stanu ki stanuje").
[[Datoteka:Tears of the Prodigal Son.jpg|mini|desno|200px|''Suze sina razmetnoga'']]
Malo nakon objavljivanja psalama slijede dva uzastopna izdanja (1622. i 1623). Dok se parafraze psalama uklapaju u već uhodanu tradiciju dubrovačko-dalmatinskih prijevoda iz biblijskog psaltira ([[Marko Marulić|Marulić]], [[Mavro Vetranović| Vetranović]]), ''[[Suze sina razmetnoga]]'' inovacija su u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti na koju ćesu pozitivno reagiratireagirali pjesnici mladimlađi od Gundulića ([[Ivan Bunić Vučić|Bunić]], [[Ignjat Đurđević|Đurđević]], donekle i Slavonac Kanižlić). ''Suze'' su uzorak tzv. religiozne poeme, pretežno monološki koncipirane veće i višedjelne pjesme ispunjene ispovjednim i pokorničkim iskazima nekog uzornog grješnika. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u novozavjetnoj paraboli o povratku i pokajanju rasipnog sina (Lk. 15). To je djelo značajno i po tom što se Gundulić u njemu odlučno priklonio onim stilskim tendencijama sedamnaestostoljetne evropske književnosti 17. vijeka koje se danas označuju terminom "barok": dikcija djela obilježena je jakom sklonošću bogatoj i končetozno razvijenoj metaforici i antitetici, a česte su i figure nabrajanja. Metafore i antiteze uglavnom ilustriraju negativnu životnu [[Filozofija|filozofiju]] "sina razmetnoga", po kojoj je stvarni svijet sukob lijepog privida i tragične istine ("cvijetje u rukah, cvijetje svuda, / ona u cvijetju zmija huda", "Medna je rječca, srce otrovno. / oči ognjene, prsi od leda").
 
=== Dubravka ===
Godine 1628. Gundulić se vraća [[teatarPozorište|teatru]]: izvodi se njegova drama u stihu ''[[Dubravka (drama)|Dubravka]]''. Kao u Gundulićevim mladenačkim dramama, i u ''Dubravci'' se izmjenjuju osmeračke i dvanaesteračke partije, a dikcija je zasićena figurama. Među njima važnu ulogu imaju metaforički upotrijebljeni nazivi za aspekte i sadržaje idilskog krajolika. Kako se radnja drame ujedno i događa u idilskoj prirodi, metaforičkog i doslovnog značenja često se prepleću do neraspoznatljivosti. U starijoj književnohistorijskoj literaturi ''Dubravka'' se, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, doživljavala kao pastorala, dok su noviji proučavateljiproučavaoci upozorili na njenu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta. Prozirna politička alegoričnost ''Dubravke'' pridonijela je njenom uspjehu na hrvatskim pozornicama u Hrvatskoj tokom 19. i 20. vijekuvijeka. Česta izvođenja i tri komponovane verzije ([[Ivan Zajc]], Antun Dobronić, [[Jakov Gotovac]]) načinili su je vjerovatno najpoznatijim Gundulićevim djelom, a njeni stihovi o „slatkoj slobodi" služili su kao geslo hrvatskim nacionalnim ideologijama.
 
=== Osman ===
Za posljednje desetljeće Gundulićevog života vjeruje se da je posvećeno epu ''[[Osman (Gundulić)|Osman]]'', koji je ipak ostao nedovršen (nedostaju mu dva srednja pjevanja). ''Osman'' je historijsko-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih osmeračkim katrenom, a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju događaji u vezi s turskim sultanom [[Osman II|Osmanom II]]: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće iduće godine. O ''Osmanu'' u stručnoj literaturi postoje kontroverzijekontroverze: neki ga književni [[historiograf]]i vide ga kao nejedinstveno djelo, drugi ističu cjelovitost njegovog tematsko-kompozicijskog nacrta; neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, dok dio historičara stavlja težište na prizore turskog građanskog rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednodušno mu se, međutim, priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i posjet varšavskom dvoru, romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nereda u Carigradu).
 
''Osman'' je nastao pod jasnim uticajem TassovaTassovog ''OslobođenogaOslobođenog Jeruzalema'', što se očituje podjednako na razininivou izraza (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, hronografske i topografske hipotipoze) kao i u tematsko-kompozicijskoj strukturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskog epa: historijski, romantični i eshatološki. U stručnoj literaturi se različito tumači nedovršenost spjeva: dok se u starijih autora susreće mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, u doba nakon 1900. prevladalo je mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikovog rada ili nedovoljna koordinacija historijskih i romantičnih epizoda spjeva, koja je glavne romantične radnje učinila nedovršivima.
 
== Također pogledajte ==
73.705

izmjena

Navigacija