Razlika između verzija stranice "Bizantijsko Carstvo"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 214: Red 214:
==Vanjski linkovi==
==Vanjski linkovi==
* [https://www.youtube.com/playlist?list=PLG6HMr6sRAxnrj_vhUfJXtXvsKzBrR7XQ Bizantijski svijet (RTS Obrazovno-naučni program - Zvanični kanal)]
* [https://www.youtube.com/playlist?list=PLG6HMr6sRAxnrj_vhUfJXtXvsKzBrR7XQ Bizantijski svijet (RTS Obrazovno-naučni program - Zvanični kanal)]
==Vanjski linkovi==
* [https://www.youtube.com/playlist?list=PLxbMnBfiy6iEfmHb_uq4jaMBlaSanaZph 313. (1700 godina slobode hrišćanstva), RTS Kulturno-umetnički program - Zvanični kanal]
{{Stub-država}}
{{Stub-država}}
{{Commonscat|Byzantine Empire}}
{{Commonscat|Byzantine Empire}}

Verzija na dan 3 april 2019 u 13:05

Bizantijsko Carstvo
Βασιλεία Ῥωμαίων
Ῥωμανία
Basileia Rhōmaiōn
Imperium Romanum
330–1453.
Države prije:
Rimsko Carstvo
Države poslije:
Osmanlijsko Carstvo
Zastava Grb
UzrečicaΒασιλεὺς Βασιλέων, Βασιλεύων Βασιλευόντων
(grčki: "Kralj kraljeva, Vladar vladara")
Položaj na karti
Položaj na karti
Glavni i najveći grad Konstantinopolj
Službeni jezik latinski (zvaničan do 620)
grčki (zvaničan nakon 620)
Državno uređenje Apsolutna autokratija
car
• 330. - 337.
Konstantin I (prvi)
• 1449. - 1453.
Konstantin XI (zadnji)
Zakonodavstvo  
Stanovništvo
• Ukupno
26.000.000 (565. godine)
10.000.000 (1143. godine) 
Valuta histamenon, hiperpiron

Bizantijsko Carstvo ili Istočno Rimsko Carstvo bilo je carstvo u kojem se pretežno govorilo grčkim jezikom tokom kasne antike i srednjeg vijeka. Njegov glavni grad je bio Konstantinopolj (današnji Istanbul), prvobitno osnovan kao Bizantijum. Bizantijsko carstvo je preživilo fragmentaciju i pad Zapadnog rimskog carstva u 5. stoljeću i nastavilo da postoji još hiljadu godina dok ga nisu osvojili Osmanlije 1453. godine. Tokom većeg dijela svog postojanja, carstvo je bilo najmoćnija ekonomska, kulturna i vojna sila u Evropi. Bizantija i Istočno Rimsko carstvo su historiografski termini nastali nakon završetka carstva; njeni građani nastavili su da se odnose prema carstvu kao Rimskom carstvu (starogrčki: Βασιλεία Ῥωμαίων, Basileia Rhomaion; latinski: Imperium Romanum).


Rimsko (Bizantijsko) Carstvo


(Amblem dinastije Paleolog)

Moto: Βασιλεὺς Βασιλέων
Βασιλεύων Βασιλευόντων}}

(grčki: "Kralj kraljeva, Vladar vladara")

Hronologija
330. Konstantin Veliki učinio Konstantinopolj svojom prestonicom.
395. Carstvo je podijeljeno na zapadnu i istočnu polovinu, nakon smrti Teodozija I Velikog.
527. Justinijan I krunisan za cara.
532-537.
Justinijan gradi crkvu Aja Sofiju ("Presveta Mudrost"; grčki: Ιερός Ναός Αγίας Σοφίας, Hieros Naos Hagias Sofias; turski: Aya Sofya)
533-554. Justinijanovi generali ponovo osvajaju Sjevernu Afriku i Italiju od Vandala i Ostrogota.
568. Lombardska invazija uzrokuje gubitak velikih teritorija u Italiji.
634-641. Arapska vojska osvaja Levant i Egipat. U sljedećih nekoliko desetina godina, Arapi zauzimaju većinu Sjeverne Afrike, da bi kasnije osvojili Siciliju.
730-787; 813-843. Kontroverzija oko ikonoklazma, uništavanja svetih ikona. Rezultat ovog je gubljenje većeg dijela italijanskih teritorija koje su bile u sastavu Carstva, kao i nekih teritorija na jugu.
1054. Crkveni raskol. Podjela crkve na Rimokatoličku (Rim) i Pravoslavnu crkvu (Konstantinopolj)
1071. Vojsku cara Romana IV Diogena porazili Seldžuci Turci u Bici kod Manzikerta. Izgubljena većina Male Azije. Iste godine, Normani osvajaju bizantijska uporišta u Italiji.
1204. Konstantinopolj zauzeli krstaši.
1261. Konstantinopolj oslobodio biznatski car Mihael VIII Paleolog, čije je sjedište bilo u Nikeji.
1453. Turci Osmanlije pod komandom sultana Mehmeda II osvojili Konstantinopolj. Kraj Bizantijskog Carstva.

Nekoliko događaja od 4. do 6. stoljeća označava prelazni period tokom kojeg je Rimsko Carstvo podijeljeno na dva dijela: Istočno (Bizantijsko Carstvo) i Zapadno. Car Dioklecijan (284. - 305.) je 285. godine je podijelio administraciju Rimskog carstva na istočnu i zapadnu. Između 324. i 330. godine Konstantin Veliki (306. - 337.) je prebacio glavni grad iz Rima u Bizantijum, kasnije poznat kao Konstantinopolj (Konstantinov grad) i Novi Rim (Nova Roma). Za vrijeme cara Teodozija I (379. - 395.) kršćanstvo je postalo zvanična religija carstva. I na kraju, za vrijeme vladavine cara Heraklija (610. - 641.) vojska i administracija su restukturirani i usvojen je grčki jezik umjesto latinskog. Prema tome, iako je nastavila rimsku državu i održavala rimsku državnu tradiciju, moderni historičari razlikuju Bizantiju od antičkog Rima od kada se počela orijentisati prema grčkoj a ne latinskoj kulturi, i od kada je karakteriše pravoslavlje a ne politeizam.

Granice carstva su značajno evoluirale od svog postojanja, jer su prošle kroz nekoliko ciklusa padova i uspona. Za vrijeme cara Justinijana I (527. - 565.) carstvo je dostiglo svoj najveći mjeru nakon ponovnog osvajanja rimske zapadne obale Sredozemnog mora, uključujući i sjevernu Afriku, Italiju i sam Rim. Za vrijeme vladavine cara Mauricija (582. - 602.) istočna granica carstva je proširena, a granica na sjeveru je stabilizirana. Međutim, njegov atentat je izazvao Bizantijsko-perzijski rat (602. - 628.) koji je iscrpio carstvo i doprinio velikom teritorijalnom gubitku tokom muslimanskih osvajanja u sedmom stoljeću. Tokom perioda od samo nekoliko godina, carstvo je u sukobima sa Arapima izgubilo svoje najbogatije pokrajine, Egipat i Siriju.[1]

Za vrijeme Makedonske dinastije (10. - 11. stoljeće) carstvo se ponovo proširilo i doživilo dva stoljeća makedonske renesanse, ali su na kraju izgubili Malu Aziju od Seldžučkih Turaka nakon bitke kod Manzikerta 1071. godine. Ova bitka je otvorila put Turcima da se nasele u Anadoliji. Carstvo je u zadnjem stoljeću svog postojanja bilo izloženo stalnom padu moći. Bizantija se borila i oporavljala, ali je u 12. stoljeću doživjela smrtni udarac. Za vrijeme četvrtog krstaškog rata, križari su upali u Konstantinopolj i raspustili carstvo. Carstvo je ponovo reafirmisano 1261. godine, kada je Bizantija obnovila Konstantinopolj, ali su izgubili mnoge teritorije. Izgubljene teritorije su postepeno preuzimale Osmanlije tokom 15. stoljeća. Padom Konstantinopolja od strane Osmanlijskog carstva 1453. godine je konačno nestalo Bizantijsko carstvo.

Historija

Rana historija

Rimska vojska je uspjela osvojiti mnoge teritorije koje su pokrivale cijelu regiju Mediterana i priobalna područja jugozapadne Evrope i sjeverne Afrike. Te teritorije su bile dom mnogim različitim kulturnim narodima, sa urbanom populacijom i ruralnim stanovništvom. Generalno govoreći, istočne mediteranske pokrajine su bile više urbanizovane nego na zapadu, zato što su bile ujedinjene u Makedonsko carstvo i bile pod uticajem grčke kulture. Zapad je patio od nestabilnosti do 3. stoljeća. Ova razlika između utvrđenog Helenističkog Istoka i Latinskog Zapada postala je sve važnija u kasnijim stoljećima, što je dovelo do postepenog otuđenja na dva svijeta.

Podjela Rimskog carstva

Da bi zadržali kontrolu i poboljšali upravljanje ogromnim Rimskim carstvom, rimski carevi su ga dijelili između pojedinaca. Iako je administrativna podjela bila raznolika, ona se uglavnom sastojala od podjele radne snage između Istoka i Zapada. Svaka divizija je imala vlastiti oblik podjele vlasti, a krajnja imperija je bila nedjeljiva zbog čega je carstvo legalno bilo jedna država – iako su se ko-carevi često sretali kao rivali ili neprijatelji.

Car Dioklecijan je 293. godine stvorio novi upravni sistem (tetrarhiju), kako bi garantovao sigurnost u svim ugroženim područjima svog carstva. On je izabrao ko-careve da upravljaju njegovim dijelovima carstva i da budu njegova desna ruka na tim prostorima. Tetrarhija se srušila 313. godine i nekoliko godina kasnije Konstantin I je ujedinio dva administrativna područja u centralnu državu.

Decentralizacija

Konstantin je 330. godine preselio sjedište carstva u Konstantinopolj, koji je osnovan kao drugi Rim u Bizantijumu, gradu koji se strateški nalazio na trgovačkim putevima između Evrope i Azije i između Mediterana i Crnog mora. Konstantin je uveo bitne promjene u carske vojne, monetarne, građanske i vjerske institucije. Što se tiče njegove ekonomske politike, on je optužen od strane pojedinih naučnika za "nepromišljenu fiskalizaciju", zbog toga što je uveo zlato koje je postalo stabilna valuta koja je preobrazila ekonomiju i unaprijedila razvoj.

Uređenje Carstva

Iako je Bizantijsko carstvo bilo dio cjelokupnog Rimskog carstva, nakon pada njegovog zapadnog dijela istočni dio tog carstva je nastavilo da postoji u narednih 11 vijekova. Za to vrijeme razvilo je svoj vlastiti identitet, politički sistem i umjetnost. Prebacivanje sjedišta vlade Rimskog carstva na Bosfor od strane Konstantina Velikog u maju 330. n. e. označilo je početak velikih promjena u njegovoj historiji. Od tog trenutka, u narednim vijekovima nekoliko činilaca je doprinijelo stvaranju novog entiteta. Tri činioca dala su Bizantijskom carstvu njegov prepoznatljivi karakter:

1. Rimski politički sistem

2. Grčka kultura

3. Hrišćanska vjera

Proces u kom su se svi ovi činioci ispreplitali i stapali u novi entitet bio je postepen. Sami Bizantinci koji su jednostavno nastavili nazivati sebe Rimljanima (grčki Ρωμαίους), nisu bili ni svjesni o rađanju nove nacije. Historičari smatraju da je međusobni utjecaj ovih činilaca doveo do stvaranja novog carstva najkasnije u vrijeme smrti Justinijana I 565. n. e. Isti ti historičari ga nazivaju posljednjim istinskim rimskim imperatorom kojem je latinski bio maternji jezik.[2] Malo je država organizovano na način koji je tako dobro odgovorio svom vremenu i tako promišljeno upravljen da se spriječi da vlast ostane u rukama nesposobnog čovjeka. Ova organizacija nije svjesno i promišljeno djelo jednog čovjeka ili jednog trenutka. U osnovi, ona je nasljeđe iz rimske prošlosti, ali je stalno bila prilagođavana i dopunjavana tokom vijekova, tako da bi odgovarala različitim zahtjevima vremena.

U političkom razvoju Bizantija je nastojala ojačati, zatečeni sistem centralizacije i apsolutizma. Do svog kraja ona je po obliku vladavine bila autokratska,despotska monarhija. U prvoj fazi razvitka ta je monarhija bila i teokratska, jer je vladar bio poglavar crkve. Sve je to dalo osnovu da Bizantiju karakteriše cezaropapizam. Čak i onda kada je crkva dobila autonomiju političkog djelovanja i tada je u Bizantiji ostala premoć države nad crkvom. Po obliku državnog uređenja, bila je to unitarna, strogo centralizovana država.

Car je bio vrhovna vlast u Carstvu. On je mogao po svojoj volji da postavi i otpusti sve službenike, imao je potpunu finansijsku kontrolu, zakonodavstvo je bilo samo u njegovim rukama, on je bio glavnokomandujući svih snaga carstva. Pored toga on je bio glava crkve, prvo sveštenik carstva. Njegova politika i njegove ćudi uobličavali su sudbinu miliona njegovih podanika. Za vrijeme ranog carstva, njegova titula bila je imperator AVGUST. Od XVII vijeka po ugledu na grčku terminologiju naziva BAZILEUS.

Iako nije bilo nikakve ustavne zabrane njegovoj vlasti, carevo samodržanje je ipak bilo ograničeno. On je uvijek priznavao svoju obavezu da poštuje osnovne zakone rimskog naroda; a duboko u svijesti ljudi provlačila se misao da je narod suveren i da je samo povjerio caru svoju vlast.

Birači cara bili su senat, vojska i narod Carigrada. Svaki car morao je da bude proglašen od strane ta tri tijela, pa tek tada da se podvrgne obredu krunisanja. On je poslije toga postajao apsulutan, sve dok je njegova vladavina zadovoljavala; ali ako bi se pokazao kao nesposoban svakom biraču bilo je slobodno da proglasi novog cara. Obično to je činila vojska, ili dio vojske. I ako bi car tako postavljen mogao da navede senat i narod Carigrada da ga prime, njegova uzurpacija je bila ozakonjena. Ali, princip izbornosti pretrpio je u praksi jednu veliku izmjenu. Dio careve vrhovne vlasti sastojao se i u mogućnosti da kooptira druge careve. Zbog toga nikada nije moglo da se desi da carstvo ostane bez cara. Nije bilo granice broju careva mogu da postanu u isto vrijeme ali, samo jedan car vršio je vlast, AUTOCRATOR BASILEUS.

Ostali su bili pasivni partneri i kada bi umro Autocrator, sljedeći car po starješinstvu automatski je nasljeđivao carsku vlast. Time je bilo omogućeno da se stvore dinastije koje su trajale dok god bi njihovi predstavnici bili sposobni da vladaju. Pošto je car bio izabran ili kooptiran, trebalo je još da bude krunisan. To je davalo vjersku potvrdu njegovoj vlasti, tako da je mogao istinski da vrši funkciju božijeg namjesnika. Smatrao se da je krunisanje davalo caru položaj poluboga, namjesniku svevišnjeg. Car je bio svjestan da je glava kršćanske crkve. Car je svoju vlast vršio preko brojnog i široko razgranatog činovničkog aparata. Centralni državni aparat sastojao se od niza visokih državnih funkcionera, koji su sve do sredine 7. vijeka nosili stare rimske nazive.

Magister officiorum bio je neka vrsta ministra carske kuće i kancelarije, stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti. On je rukovodio poštama i međunarodnim odnosima i preko njegovih ureda osiguravalo se prenošenje carskih naredbi, davanje uputstava nižim funkcionerima.

Kvestor dvora (quaestor sacri palatii) brinuo se za zakonodavnu djelatnost i rukovodio je državnim finansijama; acones rerum privatarum, upravljao je mnogobrojnim carskim imanjima. U predstolnici je važnu ulogu i položaj imao prefekt, koji je upravljao glavnim gradom države. Najvažniji funkcioneri u pokrajini bili su praefecti praeterio, koji su stajali na čelu dviju profektura: Orjenta i Ilirika. Od izmjena koje su se vršile u vrhovnim organima najvažnije su bile izvršene 7. vijeka za vrijeme cara Heraklija.

Uvode se novi grčki nazivi i ustanovljuju nove funkcije lagateta:

  • Magister officicrum (nunistar crske kuće) stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti, rukovodio je poštama i međunarodnim odnosima,
  • Questor sacri palatii (kvestar dvora) imao je u nadležnosti zakonodavnu djelatnost i bio je na čelu pravosuđa,
  • Cones sacrarum largitionum rukovodio je državnim finansijama
  • Comes rerum privatorum upravljao je carskim imanjem2

U prvoj fazi razvitka uz cara su stajala dva kolektivna tijela: carski savjet ili konzistorij, koji su sačinjavali svi najviši državni funkcioneri i jedno šire tijelo (Senat ili Sinktit), u koji su pored tadašnjih ulazili i bivši najviši državni funkcioneri. Ta tijela imala su savjetodavni karakter. Međutim, Senat je formalno vršio i izbor cara, raspravljao o najvažnijim političkim pitanjima, ali je postepeno sve više gubio na važnosti.

Senat nikad nije potpuno išćezao iako je u 6. i 7 vijeku bio na svom vrhuncu u Carigradu. Senat u Carigradu nikad nije bio sličan Starom Rimskom Senatu. Carigradski Senat sačinjavali su sadašnji i bivši držaoci službe dostojanstva iznad izvjesnog stepena, kao i njihovi potomci.

Tako je senat bio jedno veliko amorfno tijelo koje je obuhvatalo sve ljude od ugleda, bogatstva ili od odgovornog položaja u carstvu. Stvarna vlast senata bila je neodređena. Članovi senatske klase uživali su izvjesna prava i preimućstva utvrđene Starim Rimskim zakonima i uglavnom potvrđena od strane Justiniona. Kad je car bio slab Senat je bio najozbiljniji autoritet u carstvu, u toku 6. i 7. vijeka bio je naročito ugledan. Ali, krajem 7. vijeka vlast senata je opala, izobličila se, dok je na kraju nije ukinuo Lav VI. Sam senat je životario kao tijelo koje je car mogao da pozove kao uvaženog svjedoka svojih postupaka.

Senat je do samog kraja Carstva prisustvovao svakoj svećanoj prilici u Carigradu.

Konzisterij je u carevo ime vršio funkciju najvišeg gradskog organa s Kvestorom dvora na čelu: rješavao je žalbe protiv presuda nižih sudova.3 Kao što je već rečeno Bizant je bio svojevrsna strogo centralistička država. Međutim, tokom vremena razvitka društvenih odnosa doveo je neizbježno do decentralizacije i naglašavanja nezavisnosti krupnih zemljoposjednika. No, ta decentralizacije nije faktično sve do pred kraj bizantske države postigla onakav stepen kao u zapadnim feudalnim državama.

Lokalna uprava

Administrativno sudska podjela u prvoj fazi razvoja Bizantije bila je ista kao za vrijeme donunata u Rimu. Država je bila podjeljena na dvije prefekture, kojima su na čelu bili praefecti praetorio. Oni su u svojim rukama ujedinjavali upravnu i sudsku vlast dok su komandu nad vojskom imali magistri militum. Prefekture su se djelili na niže upravno-sudske jedinice – dijeceze (bilo ih je 7 do 8), kojima su na čelu bili civilni funkcioneri, vikari, neposredni saradnici prefekta.

Vojničko komandovanje u jednoj dijacezi ili u više njih imali su tzv. duces. Dieceze su se dalje djelile na provincije (bilo ih je oko 60) spraesesima na čelu, koji su brinuli za ubiranje poreza i koji su vršili sudsku vlast.

Centralizacija uprave ogledala se u tome što je sve činovnike imenovao direktno vladar. Izvjesnu autonomiju unutar provincije sačuvale su gradske općine, civitates imunicipia, ali je u toku daljeg razvoja lokalna autonomija gubila svaku važnost. Organizacija lokalne uprave doživjela je korjenitu reformu u 7. vijeku.

Civilna vlast u provincijama podvrnuta je vojnim komandantima. Čitava država podjeljena je na vojne ovlasti različite veličine koje su dobile naziv Teme. Pematska podjela i organizacija države imala je u početku vojni karakter. Tema postepeno dobija upravno finansijska i sudska ovlaštenja. Na čelu teme bio je strateg komandant vojne ovlasti, okružen štabom sastavljenim od raznih funkcionera. Šef štaba rukovodio je vojnim poslovima, a Protonotar je obavljao poslove civilne uprave i ujedno bio sudija teme. Tematska organizacija doživjela je puni razvitak tokom 10. vijeka. Vojnu snagu tema sačinjavali su seljaci, vojnici (konjanici), stratisti. Teme su bile podjeljene na niže jedinice-Turme, s turmahom na čelu, a najniže jedinice bile su tzv. baude.

Uz sav birokratizam i centralizam prisutan u upravi Bizanta bilo je tragova izvjesnih demokratskih relikata. U V i VI vijeku postojale su u većim gradovima izvjesne autonomne političke organizacije zvane Deme. Narod Carigrada bio je organizovan u 4 dijela ili deme nazvane Plava, Bijela, Zelena i Crvena.4 One bi najbolje mogle da budu opisane kao samoupravna municijalna tijela, dalje podjeljena na civilna i vojna. Civilna tijela zvala su se politici i njima je upravljao Demark, a vojna peratici, njima je upravljao Demokrat.

Politici su imali civilne dužnosti kao što su čuvanje javnih parkova i preduzimanje mjera protiv požara. Peratici su vjerovatno djelovali kao teritorijalni garnizoni grada. Ujedinjene deme kao organizacija siromašnih slojeva digle su poznatu nike pobunu 532 koja zamalo nije oborila sa vlasti cara Justinijana. U kasnijem razvoju deme su izgubile ulogu društvenog i političkog faktora. U političkom životu Bizantije krščanska crkva i njena hijerarhija s carigradskim patrijarhom na čelu igrala je veoma važnu ulogu.

Dolazilo je do izvjesnih suprotnosti između crkvenih vrhova s jedne i visoke birokracije krupnih zemljoposjednika s druge strane, crkva je ipak dosljedno vršila ulogu ideološko religiozne poluge državne vlasti za držanje u pokornosti potlačenih masa.

Bizantijsko pravo

Bizantskoj administraciji pogodovalo je uređeno poštovanje zakona, naslijeđeno od Rima, a efikasnost vlade dokazana je organizacijom pravosuđa. Poznavanje prava smatrano je važnim za svakog carskog službenika, pa je postojalo više pravnih škola.

Car je bio "vrhovni sudija", niži od njega su bili provincijski sudovi i Kvestori u Carigradu, gdje je zasjedao i vrhovni parnični sud od 12 sudija. Parnica je naime bila jedan od malog broja prihvatljivih razloga za posjetu carigradu.

Crkveni sudovi postepeno proširuju svoju nadležnost, dok pod Osmanlijama nisu preuzeli cjelokupnu jurisdikciju nad kršćanskim stanovništvom.

Kazne za krivična djela bile su novčane ili konfiskacija imovine ili sakaćenje, koje se smatrala humanijom zamjenom za smrtnu kaznu. Zatvor je bio skup i nereproduktivan za državu i praktično je nepoznat, pa je korišten samo dok okrivljeni čekaju na suđenje. U Bizantu je car bio izvor prava, ali je pravo bilo iznda njega. Da bi se pravo poštovalo, nužno je da bude pažljivo i jasno kodificirano.

Umjetnost

Literatura

  1. Mustafa Imamović, Predavanja iz opće historije prava i političkih institucija, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2005
  2. Raifa Festić, Opća historija države i prava, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 1998
  3. Georgije Ostrogorski, Istorija Vizantije, Izdavačko preduzeće Srbije "Prosveta", Beograd,1947.

Reference

  1. ^ Haldon, John; Haldon, Shelby Cullom Davis 3.0. Professor of European History Professor of History Hellenic Studies John (2002). Warfare, State And Society In The Byzantine World 560–1204. str. 47. ISBN 9781135364373.
  2. ^ Byzantine Aspects of Italy, Daniel Crena Iongh, izdavač W. W. Norton & Company Inc., New York City, prvo izdanje 1967. godine, Kongresna biblioteka SAD, pod brojem 67-19211, str. 17-181

Također pogledaj

Vanjski linkovi

Vanjski linkovi


Nedovršeni članak Bizantijsko Carstvo koji govori o državama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.