Bečka secesija

Zgrada Bečke Secesije u Beču, izgradena 1897. godine prema dizajnu Josepha Marie Olbricha za izložbe secesijske grupe.

Bečka secesija (njem: Wiener Secession, poznata i kao "Savez austrijskih umjetnika" ili Vereinigung Bildender Künstler Österreichs) bio je umjetnički pokret koji je 1897. godine osnovala grupa austrijskih umjetnika koji su napustili "Udruzenje austrijskih umjetnika", koje je bilo smješteno u Bečkoj umjetničkoj zgradi (njem. Wiener Künstlerhaus). Prva Secesijska grupa je osnovana u Minhenu 1892. godine, a nedugo nakon toga je osnovana i Berlinska secesija. Najpoznatiji Secesijski pokret bio je Bečka secesija osnovana 1897. godine koja je slijedila karakteristike ornamentalnog Art Nouveau stila, a koja se danas definiše kao dio većeg umjetničkog smjera Art Nouveau stila. U ovom umjetničkom pokretu su bili slikari, vajari i arhitekte koji prevashodno potječu iz Njemačke i Austrije, a koji su se odvajali od tradicionalnih umjetničkih smjerova i težili progresivnom stilu.. Prvi predsjednik secesije bio je Gustav Klimt, a Rudolf von Alt postao je počasni predsjednik. Njihov zvanični časopis nosio je naziv "Ver Sacrum" (bos. Sveto prolječe).

Stil secesije

"Jugendstil sove" - Detalj sa fasade Zgrade Bečke Secesije. Ovi ukrasni dizajni za fasadu ove zgrade smatra se da su urađeni od strane Kolomana Mosera.

"Beethoven friz", djelo Gustava Klimta, a nalazi se u prizemlju Zgrade Bečke Secesije.

Pokret secesije je bio ne samo filozofski nego i estetski. Za razliku od drugih pokreta, nije postojao samo jedan stil koji bi ujedinjavao rad umjetnika koji su bili dio Bečke secesije. Zgrada secesije je najbolje predstavljala ideale ovog pokreta. Iznad njenog ulaza napisana je fraza: "Der Zeit ihre Kunst, Der Kunst ihre Freiheit." ("Svakom uzrastu njihova umjetnost, svaka umjetnost je njihova sloboda"). Umjetnici secesije su prije svega težili mogućnostima izražavanja njihove umjetnosti izvan granica akademske tradicije. Nadali su se da će stvoriti novi stil koji ništa ne duguje historijskom utjecaju, u skladu s duhom na prijelazu u 20. vijek (u to vrijeme u Beču su objavljeni i prvi zapisi Sigmunda Freuda).

Secesionistički stil je bio izložen u časopisu pod nazivom Ver Sacrum koji je grupa proizvela, u kojem su bili predstavljeni visoko dekorativni radovi predstavnika iz tog perioda.

Arhitektura

Karlsplatz Stadtbahn nekadašnja tramvajska stanica u Beču.

Zajedno sa slikarima i vajarima, bilo je nekoliko istaknutih arhitekata koji su se pridružili Bečkoj secesiji. Tokom ovog perioda, arhitekte su se usredsredile na donošenje čistijih geometrijskih oblika u dizajn svojih zgrada. Iako su imali sopstvenu vrstu dizajna, nadahnuċe za njihova arhitektonska djela je dolazilo iz neoklasične arhitekture, uz dodavanje listova i prirodnih motiva. Tri glavna osnivača tog pokreta bili su: Josef Hoffmann, Joseph Maria Olbrich i Otto Wagner. Arhitekti secesionista često su ukrašavali površinu svojih zgrada sa linearnim ukrasima u obliku koji se obično naziva stomak ili jegulja, iako su Vagnerove zgrade težile ka većoj jednostavnosti i smatrane su pionirima modernizma.

Glavna fasada Austrijske Poštanske Štedionice u Beču (Österreichische Postsparkasse, P.S.K.) u Beču.

Godine 1898. arhitekte secesije dali su da se izgradi njihova izložbena kuća u blizini Karlsplatza. Dizajnirana od strane Josepha Maria Olbricha, izložbena zgrada je ubrzo postala poznata pod nazivom "secesija" (Die Sezession) i postala je ikona pokreta. Zgrada secesije pokazala je umjetnost nekoliko drugih utjecajnih umjetnika kao što su: Max Klinger, Eugène Grasset, Charles Rennie Mackintosh i Arnold Bocklin.

Otto Wagnerova Majolika Haus u Beču (1898) je značajan primjer austrijske upotrebe linije. Ostala značajna djela Otto Wagnera uključuju tramvajsku stanicu Karlsplatz Stadtbahn u Beču iz 1900. godine i Austrijsku poštansku štedionicu u Beču 1904. - 1906.

Vagnerov način mijenjanja ukrasa u stilu Art Nouveau na klasičan način, nije pronašao naklonost kod nekih njegovih učenika, koji su se odvojili da osnuju secesioniste. Jedan od njih je bio Josef Hoffmann, koji je otišao da osnuje Bečku Radionicu (njem. Wiener Werkstätte). Dobar primjer njegovog rada je Stoclet Palata u Briselu iz 1905. godine.

Također pogledajte

• Pseudomaurska arhitektura
• Bosanska arhitektura

Literatura

• Schorske, Carl E. "Gustav Klimt: Painting and the Crisis of the Liberal Ego" in Fin-de-Siècle Vienna: Politics and Culture. Vintage Books, 1981. ISBN 978-0-394-74478-0
• Borsi, Franco, and Ezio Godoli. "Vienna 1900 Architecture and Design". New York, NY: Rizzoli International Publications, Inc, 1986. ISBN 978-0-8478-0616-4
• Arnanson, Harvard H. "History of Modern Art". Ed. Daniel Wheeler. 3rd ed. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall, Inc, 1986. ISBN 978-0-13-390360-7.
• Kathrin Romberg (ed.): Maurizio Cattelan. Text by Francesco Bonami, Wiener Secession, Wien. ISBN 3-900803-87-0
• Topp, Leslie. "Architecture and truth in fin-de-siecle vienna". Cambridge, UK: Cambridge UP, 2004. ISBN 978-0-521-82275-6
• "Architecture in Austria in the 20th and 21st Centuries". Ed. Gudrun Hausegger. Basel, SW: Birkhauser, 2006. ISBN 978-3-7643-7694-9
• Sekler, Eduard F. "Josef Hoffmann The Architectural Work". Princeton, NJ: Princeton UP, 1985. ISBN 978-0-691-06572-4
• O'Connor, Anne-Marie (2012). The Lady in Gold, The Extraordinary Tale of Gustav Klimt's Masterpiece, Portrait of Adele Bloch-Bauer, Alfred A. Knopf, New York, ISBN 0-307-26564-1.