Omer ibnul-Hattab

Pravedni halifa Omer ibn el-Hattab
عمر بن الخطاب
Rođenje	584. Mekka, Arabija
Smrt	3. 11. 644. Medina, Arabija
Uzrok smrti	Ubistvo
Mjesto počivanja	Poslanikova džamija, Medina, Saudijska Arabija
Etnicitet	Arap
Državljanstvo	Arabija
Zanimanje	Ashab, pravedni halifa
Godine aktivnosti	634–644. kao drugi od pravednih halifa
Značajna djela	Uvođenje islamskog kalendara Unapređenje organizacija islamske države
Religija	Islam
Roditelji	El-Hattab Hantama bint Hašim

Omer ibn el-Hattab (584. – 3. 11. 644) je jedan od ashaba i drugi po redoslijedu od četvorice pravednih halifa, izabran preporukom svog prethodnika Ebu-Bekra. Bio je jedan od najprominentnijih i najutjecajnijih muslimanskih vladara u historiji a tokom perioda od 634. do 644. obnašao je funkciju halife. Jedan je od desetorice Poslanikovih ashaba kojima je još za života obećan Džennet.

Karakter i izgled

Smatra se da je bio visok čovjek, obdaren izuzetnom fizičkom snagom, izrazito svijetle puti i crvenkaste kose. Bio je poznat među ashabima kao najučeniji u Allahovoj Knjizi, kao osoba koja najdosljednije radi po propisima Allahove Knjige i onaj koji najviše razumije Allahovu vjeru. Dok je još bio mušrik, poželio je ubiti Poslanika Muhammeda, no Allah je udesio da baš tada primi islam i postane jedan od najvećih boraca za prava muslimana. Bio je poznat po pravednosti i istinoljubivosti, zbog čega ga je Muhammed prozvao El-Faruk, tj. onaj koji razdvaja istinu od neistine.

Biografija

Omer sin El-Hattaba i majke Hantame bint Hašima b. Mugira, rođen je u Mekki. Ne postoje pouzdani podaci o vremenu njegovog rođenja. Neki autori navode da je to 581. godina a neki da je rođen 13. godine od godine slona (584. godine). Bio je Muhammedov rođak a loze im se spajaju nekoliko generacija unazad. Omer potiče iz plemena Adijj ibn Ka'b, koji su ogranak kurejšijskog plemena Adnan. Pleme Adijj ibn Ka'b je bilo malobrojno i siromašno. I sam Omer ibn el-Hattab je bio odgajan u siromaštvu i u teškim životnim prilikama. Njegov je otac bio strog i grub prema njemu, što je uticalo na njegovu strogost, disciplinu i stav.

Predislamski period

Po dolasku objave Poslaniku, Omer je bio na strani većine kurejšijevaca. Šta više, on je od svih Kurejšija najviše zlostavljao i kažnjavao muslimane. Tako se odlučio i da ubije Poslanika, no tad je čuo da su njegova sestra i zet primili islam, te se zaputio da se prvo sa njima obračuna. U to vrijeme kod njih je bio Habbab ibn el-Erett i učio suru Ta-Ha. Kada je došao ispred kuće, začuo je učenje, te je nakon prvobitnog bijesa, zatražio da pročita ono što su učili. Kada je pročitao, rekao je: "Kako je divan i častan ovaj govor!". Tada mu Habbab ibn el-Erett reče: "Omere, tako mi Allaha, nadam se da te je Allah dž.š. odabrao dovom Njegova Poslanika koju sam jučer čuo da uči: Bože osnaži islam sa Ebul-Hakemom ibn Hišamom ili Omerom ibn el-Hattabom". Omer je tada otišao do kuće u kojoj je bio Muhammed i pred njime izgovorio šehadet.

Život u islamu

Čim je Omer primio islam, odmah je to javno obznanio, i počeo se boriti sa mušricima. Do tog vremena, muslimani ne samo da nisu smjeli javno klanjati pred Kabom, nego nisu smjeli javno reći da su muslimani. Omer je bio prvi koji je to učinio. Borio se sa mušricima sve dok oni nisu popuštali i ostavljali muslimane na miru. Koliko god je bio strog prema muslimanima dok je bio u džahilijetu, toliko i još mnogo više je napadao mušrike kada je primio islam. O njegovoj hrabrosti dovoljno govori i to da je u vrijeme Hidžre, dok su ostali muslimani krišom izašli iz Mekke, Omer je sa još dvojicom ashaba javno učinio Hidžru.

Učestvovao je u svim velikim bitkama, kao što su: Bitka na Bedru, Bitka kod Uhuda, Bitka na Hendeku itd. i bio uvijek u žaru borbe. Takav je bio i na Hudejbiji. Toga dana je Allahov Poslanik odlučio posjetiti Harem, obaviti tavaf oko Kabe i zaklati kurban. Kurejšije su se usprotivile njegovom ulasku u Meku. Slali su svoje izaslanike na pregovore, pokušavajući postići primirje, a Omer ibn el-Hattab je sve to pratio. Bilo mu je teško u duši zbog onoga što se dešava te je otišao Ebu-Bekru i rekao mu:

"Ebu-Bekre... zar on nije Allahov Poslanik?"
Ebu-Bekr odgovori: "Jeste"
Omer ponovo upita: "Zar mi nismo muslimani?"
"Jesmo", odgovori Ebu-Bekr
"Pa zašto se ponižavamo!?"
"O Omere... pokori mu se, jer ja svjedočim da je on Allahov Poslanik."
"I ja svjedočim da je on Allahov Poslanik", reče Omer

No, razgovor sa Ebu-Bekrom Omera nije zadovoljio, pa on ode Allahovom Poslaniku, a srdžba je još njime vladala, te ga upita:

"O, Allahov Poslaniče, zar ti nisi Allahov Poslanik!?"
"Jesam", reče Resulullah
"A zar mi nismo muslimani?", ponovo će Omer
"Jesmo"
"Zar oni nisu mušrici!?", upita ponovo Omer
"Jesu"
"Pa zašto se onda ponižavamo?"
Allahov poslanik reče mu: "Ja sam Allahov rob i Njegov Poslanik, neću Mu se suprostaviti, niti će me On iznevjeriti"

Omer zašuti poslije ovakvog odgovora. Kasnije je često govorio: "Neprestano dijelim sadaku, postim, klanjam i oslobađam robove, zbog onoga što sam tada uradio. Strah me zbog onoga što sam tada rekao, smatrajući da je ispravno."

U stalnom druženju sa Allahovim Poslanikom, Omer je stekao mnogo znanja i bio je poznat kao jedan od najučenijih muslimana toga doba. Tako Abdullah ibn Mesud za njega kaže: "Kada bi se Omerovo znanje stavilo na jedan tas vage, a znanje svih ljudi na drugi tas, prevagnuo bi Omerov tas"

Drugi halifa

Halife
Prije	Omer	Poslije
Ebu-Bekr	634–644.	Osman

Još nakon što je Ebu-Bekr odlučio da izabere Omera da ga naslijedi, neki su se uplašili da će Omer biti još oštriji kada preuzme hilafet. Takvo mišljenje se samo povećalo nakon smrti Ebu-Bekra. No, prije zakletve, Omer se pred prisutnim obratio Gospodaru dovom: "Allahu moj, ja sam grub, pa me učini blagim. Allahu moj, ja sam slab, pa me ojačaj. Allahu moj, ja sam škrt, pa me učini darežljivim", i nastavio dalje riječima:

"Allah vas je, uistinu, iskušao sa mnom, a mene je iskušao sa vama i ostavio me među vama poslije moga prijatelja (Muhammeda a.s.). Tako mi Allaha, svako vaše pitanje koje mi dođe, ja ću lično preuzeti. Neću ga drugom povjeravati i neću žaliti uloženog truda. Bit ću odlučan i povjerljiv. A ko bude loš, sigurno ću ga kazniti."

Omer je dobio nadimak "Vođa pravovjernih" Emirul-u'minin. Po preuzimanju halifata, Omer je smijenio Halida ibn Velida sa mjesta glavnokomandujućeg muslimanske vojske. Na njegovo mjesto postavio je Ebu-Ubejde Amir ibn El-Džerraha. Nastavio je sa osvajanjima. Veoma lako je uspjevao potaknuti veliki broj muslimana na Džihad. Tome su uveliko doprinosili i uspjesi na bojnom polju. Posebno se trebaju spomenuti Irak, Šam, Kuds te Egipat koji su muslimani za vrijeme vladavine Vođe pravovjernih uspjeli u potpunosti ostvojiti.

Za vrijeme svoga halifata, Emirul-u'minin je učinio Medinu muslimanskom prijestolnicom, džamiju je učinio mjestom gdje se raspravlja o općim muslimanskim problemima. Džamija je u Omerovo vrijeme bila mjesto odakle se upravlja državom. Prvi je postavio sudije i zahtijevao od njih da se drže pravde u svojim presudama. A sam je on bio primjer za pravednost. Nazvan je Farukom jer je rastavljao istinu od laži. Jednom prilikom, kada je došao u Medinu izaslanik Kisre htio je pitati o muslimanskom kralju, pa su ga obavijestili da kod njih nema kralja, nego da imaju halifu. Potom ih je pitao gdje on boravi, pa su ga uputili prema džamiji. Potražio ga je u džamiji, ali ga nije našao. Rečeno mu je da ode na jedno mjesto nedaleko od džamije. Kada je perzijski izaslanik došao na mjesto gdje su ga uputili, našao je čovjeka kako spava u hladovini voćnjaka. Sam, sakriven od sunca, sa svojim štapom pod glavom, siguran i bezbrižan spavao je prvi čovjek najveće države tog doba. Ta slika je nagnala Perzijanca da kaže poznatu rečenicu: "Pravdu si uspostavio, pa mirno zaspao".

Prvi je uveo poštu, plate i protokole. Uveo je mjesečevo računanje vremena za muslimane.

Preseljenje (smrt)

U ranu zoru, u srijedu, četvrtoga zul-hidždžea dvadeset i treće godine po Hidžri izašao je Emirul-mu'minin u džamiju da predvodi muslimane na sabah-namazu. Kada je izgovorio početni tekbir za pristup namazu, priđe mu čovjek i udari ga nožem nekoliko puta u prsa i u stomak. Omer je osjetio hladnoću oružja, i okrenuvši se prema muslimanima išareteći progovori: "Božija je odredba neprikosnovena."

Ubica je bio Ebu-Lu'lu Fejruz el-Farisi, rob El-Mugire ibn Šu'bea. Dok su ga muslimani pokušali uhvatiti, on je počinio samoubistvo i tako nije mogao ništa otkriti o zavjeri. Ostavio je hilafet jednom od šest ljudi koje je izabrao, a to su: Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib, Zubejr ibn Avvam, Talha ibn Ubejdullah, Abdurrahman ibn Avf i Sa'd ibn Ebu Vekkas. Oporučio je skromnu dženazu i tražio od Aiše da bude ukopan pored Poslanika i Ebu-Bekra, što mu je dozvolila. Na samrti je tražio od sina da ga mu spusti obraz na zemlju i počeo je govoriti: "Teško meni ako mi Allah ne oprosti...Teško meni ako mi Allah ne oprosti...". To je ponavljao dok mu duša nije izašla.

Također pogledajte

• Deseterica ashaba kojima je obećan Džennet
• Ebu-Bekr es-Siddik
• Osman ibn Affan
• Alija ibn Ebu-Talib
• Pravedni halifat

Vanjski linkovi

• Porodično stablo Omera ibn el-Hattaba
• Život Omera Velikog