Razlika između verzija stranice "Bogdan Zimonjić"
| [nepregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
| Red 3: | Red 3: | ||
== Biografija == |
== Biografija == |
||
Poslije sukoba [[Luka Vukalović|Luke Vukalovića]] s crnogorskim dvorom, 1862. i pristanka Vukalovića da sarađuje s [[Osmanlijsko Carstvo|Turskom]] i [[Austro-Ugarska|Austrijom]], [[Knjaževina Crna Gora|Crna Gora]] je postavila Zimonjića kao svog čovjeka za Hercegovinu. Pošto ga je 1864, crnogorski knez [[Nikola I Petrović|Nikola]] postavio za senatora, stalno se nastanio na [[Grahovo (Nikšić)|Grahovu]]. [[Milan Piroćanac]] je naveo podatak kako je pop Bogdan Zimonjić pristao uz Crnu Goru. [[Mirko Petrović]] je imao surov način nametanja crnogorske vlasti okolnim hercegovačkim i brđanskim plemenima. Strah i prijetnja su bili glavno sredstvo. Poručivali su pograničnim glavarima da prebjegnu u Crnu Goru i |
Poslije sukoba [[Luka Vukalović|Luke Vukalovića]] s crnogorskim dvorom, 1862. i pristanka Vukalovića da sarađuje s [[Osmanlijsko Carstvo|Turskom]] i [[Austro-Ugarska|Austrijom]], [[Knjaževina Crna Gora|Crna Gora]] je postavila Zimonjića kao svog čovjeka za Hercegovinu. Pošto ga je 1864, crnogorski knez [[Nikola I Petrović|Nikola]] postavio za senatora, stalno se nastanio na [[Grahovo (Nikšić)|Grahovu]]. [[Milan Piroćanac]] je naveo podatak kako je pop Bogdan Zimonjić pristao uz Crnu Goru. [[Mirko Petrović]] je imao surov način nametanja crnogorske vlasti okolnim hercegovačkim i brđanskim plemenima. Strah i prijetnja su bili glavno sredstvo. Poručivali su pograničnim glavarima da prebjegnu u Crnu Goru i knјazu donesu danak. Ako to ne učine prijeti im se da će ih ljudi sa Cetinja poubijati kao izdajnike. Tako su privukli pop Bogdana iz Zubaca i popa Žarka iz Pive.<ref>{{Cite book|last=Пироћанац|first=Милан|authorlink= |title=Успомене из Црне Горе, XXIV О околини Црне Горе, њеном стању и политичким тежњама|year=|url=http://pirocanac.blogspot.com/2013/08/blog-post_9925.html|publisher=|pages=|location=Цетиње|id= }}</ref> |
||
U [[Nevesinjska puška|velikom ustanku u Hercegovini]] (1875-78.) Zimonjić je bio jedan od najpoznatijih ustaničkih vođa. Poslije okupacije Hercegovine (1878.) austrougarske vlasti su ga postavile za [[kajmakam]]a u Gackom. S tog položaja povukao se poslije četiri mjeseca zbog neslaganja s agrarnom politikom okupatora. Žena mu se zvala Mara, a najmlađi sin Jovan je kasnije postao mitropolit (prvo hercegovački pa dabrobosanski) s novim imenom [[Petar Zimonjić|Petar]]. Bogdan je umro u selu [[Pusto Polje (Gacko)|Pusto Polje]] (Gacko), gdje mu je bila kula, čiji su ostaci sačuvani. Sahranjen je pored crkve Svetog Duha u selu [[Gareva]]. Jedan od potomaka mu je i mu je [[Goran Čengić]].<ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title=Светигора, број 279., октобар 2019. Свети Петар даборбосански|year=2019|url= |publisher=Светигора|pages=46.-57.|location=Цетиње|id= }}</ref> |
U [[Nevesinjska puška|velikom ustanku u Hercegovini]] (1875-78.) Zimonjić je bio jedan od najpoznatijih ustaničkih vođa. Poslije okupacije Hercegovine (1878.) austrougarske vlasti su ga postavile za [[kajmakam]]a u Gackom. S tog položaja povukao se poslije četiri mjeseca zbog neslaganja s agrarnom politikom okupatora. Žena mu se zvala Mara, a najmlađi sin Jovan je kasnije postao mitropolit (prvo hercegovački pa dabrobosanski) s novim imenom [[Petar Zimonjić|Petar]]. Bogdan je umro u selu [[Pusto Polje (Gacko)|Pusto Polje]] (Gacko), gdje mu je bila kula, čiji su ostaci sačuvani. Sahranjen je pored crkve Svetog Duha u selu [[Gareva]]. Jedan od potomaka mu je i mu je [[Goran Čengić]].<ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title=Светигора, број 279., октобар 2019. Свети Петар даборбосански|year=2019|url= |publisher=Светигора|pages=46.-57.|location=Цетиње|id= }}</ref> |
||
Verzija na dan 12 april 2020 u 21:26
Bogdan Zimonjić (Gareva, Gacko, 1813. - Pusto Polje, Gacko 1909.) je bio hercegovački pravoslavni pop, vojvoda gatački i crnogorski senator. Isticao se u u lokalnim ustancima koji su se javljali poslije 1852. u Hercegovini.
Biografija
Poslije sukoba Luke Vukalovića s crnogorskim dvorom, 1862. i pristanka Vukalovića da sarađuje s Turskom i Austrijom, Crna Gora je postavila Zimonjića kao svog čovjeka za Hercegovinu. Pošto ga je 1864, crnogorski knez Nikola postavio za senatora, stalno se nastanio na Grahovu. Milan Piroćanac je naveo podatak kako je pop Bogdan Zimonjić pristao uz Crnu Goru. Mirko Petrović je imao surov način nametanja crnogorske vlasti okolnim hercegovačkim i brđanskim plemenima. Strah i prijetnja su bili glavno sredstvo. Poručivali su pograničnim glavarima da prebjegnu u Crnu Goru i knјazu donesu danak. Ako to ne učine prijeti im se da će ih ljudi sa Cetinja poubijati kao izdajnike. Tako su privukli pop Bogdana iz Zubaca i popa Žarka iz Pive.[1]
U velikom ustanku u Hercegovini (1875-78.) Zimonjić je bio jedan od najpoznatijih ustaničkih vođa. Poslije okupacije Hercegovine (1878.) austrougarske vlasti su ga postavile za kajmakama u Gackom. S tog položaja povukao se poslije četiri mjeseca zbog neslaganja s agrarnom politikom okupatora. Žena mu se zvala Mara, a najmlađi sin Jovan je kasnije postao mitropolit (prvo hercegovački pa dabrobosanski) s novim imenom Petar. Bogdan je umro u selu Pusto Polje (Gacko), gdje mu je bila kula, čiji su ostaci sačuvani. Sahranjen je pored crkve Svetog Duha u selu Gareva. Jedan od potomaka mu je i mu je Goran Čengić.[2]
Reference
- ^ Пироћанац, Милан. Успомене из Црне Горе, XXIV О околини Црне Горе, њеном стању и политичким тежњама. Цетиње. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Светигора, број 279., октобар 2019. Свети Петар даборбосански. Цетиње: Светигора. 2019. str. 46.-57. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)