Razlika između verzija stranice "Bizantijsko Carstvo"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
No edit summary
Red 157: Red 157:
{{Glavni|Pad Bizantijskog carstva}}Nakon smrti Manuela I, na bizantijsko prijestolje dolazi njegov 11-godišnji sin [[Aleksije II Komnen]] (1180. - 1183.). Kao izrazito nesposoban vladar, svrgnut je od strane rođaka [[Andronik I Komnen|Andronika I Komnena]] (1183. - 1185.) koji je koristeći ogromnu vojnu popularnost podstakao [[pokolj Latina]]. Nakon eliminacije potencijalnih suparnika iskorijenio je korupciju i uveo reforme koje su dovele do značajnog napretka carstva. Uprkos ekonomskom napretku, nije uspio pobijediti ugarskog kralja [[Bela III, kralj Ugarske|Belu III]] (1172. - 1196.) koji je zauzeo Hrvatsku i srpskog kneza [[Stefan Nemanja|Stefana Nemanju]] (1166. - 1196.) koji je proglasio nezavisnost Srbije. Nakon neuspješne odbrane od snaga sicilijanskog kralja [[Vilim II, kralj Sicilije|Vilima II]] (1166. - 1189.), Andronik je svrgnut od strane [[Isak II Angelos|Isaka II Angelosa]] (1185. - 1195.). Tokom njegov vladavine došlo je do protjerivanja Normana iz Grčke što je dovelo do pobune Bugara i stvaranja [[Drugo Bugarsko carstvo|Drugog Bugarskog carstva]]. Njegova unutrašnja politika je karakterizirana rasipanjem javnog bogatstva i fiskalnom nepravilnošću.
{{Glavni|Pad Bizantijskog carstva}}Nakon smrti Manuela I, na bizantijsko prijestolje dolazi njegov 11-godišnji sin [[Aleksije II Komnen]] (1180. - 1183.). Kao izrazito nesposoban vladar, svrgnut je od strane rođaka [[Andronik I Komnen|Andronika I Komnena]] (1183. - 1185.) koji je koristeći ogromnu vojnu popularnost podstakao [[pokolj Latina]]. Nakon eliminacije potencijalnih suparnika iskorijenio je korupciju i uveo reforme koje su dovele do značajnog napretka carstva. Uprkos ekonomskom napretku, nije uspio pobijediti ugarskog kralja [[Bela III, kralj Ugarske|Belu III]] (1172. - 1196.) koji je zauzeo Hrvatsku i srpskog kneza [[Stefan Nemanja|Stefana Nemanju]] (1166. - 1196.) koji je proglasio nezavisnost Srbije. Nakon neuspješne odbrane od snaga sicilijanskog kralja [[Vilim II, kralj Sicilije|Vilima II]] (1166. - 1189.), Andronik je svrgnut od strane [[Isak II Angelos|Isaka II Angelosa]] (1185. - 1195.). Tokom njegov vladavine došlo je do protjerivanja Normana iz Grčke što je dovelo do pobune Bugara i stvaranja [[Drugo Bugarsko carstvo|Drugog Bugarskog carstva]]. Njegova unutrašnja politika je karakterizirana rasipanjem javnog bogatstva i fiskalnom nepravilnošću.


To je dovelo do slabljenja bizantijske moći što je navelo [[Papa Inocent III|papu Inocenta III]] da organizuje novi križarski rat čija je namjera bila osvajanje [[Egipat u srednjem vijeku|Egipta]], centra muslimanske moći na [[Levant|Levantu]]. Križarska vojska je stigla u [[Venecija|Veneciju]] u ljeto 1202. godine i unajmila venecijansku flotu sa kojom se dogovorila da zauzme dalmatinsku luku [[Zadar]] koju je zauzela Ugarska 1186. godine. Ubrzo nakon toga, sin svrgnutog cara Isaka II, Aleksije Angelos, je uspostavio kontakt sa križarima gdje je ponudio ponovno ujedinjenje bizantijske crkve sa Rimom, plaćanje 200.000 srebrnjaka i osiguranje svih potrepština za odlazak u Egipat u zamjenu za dolazak na bizantijsko prijestolje. Križari su nakon toga stigli u [[Konstantinopolj]] i podmetnuli veliki požar koji je oštetio velike dijelove grada. Nakon što je [[Aleksije III Angelos|Aleksije III]] (1195. - 1203.) pobjegao, Aleksije Angelos je postavljen na bizantijsko prijestolje kao [[Aleksije IV Angelos|Aleksije IV]] (1203. - 1204.). Pošto nije mogao da ispuni svoja obećanja, Aleksije IV je svrgnut od strane križara koji su zauzeli i opljačkali grad. Nakon uspostavljanja reda, križari su postavili [[Balduin I Flandrijski|Balduina Flandrijskog]] za cara novog [[Latinsko carstvo|Latinskog carstva]], a venecijanca [[Tomas Morosini|Tomasa Morosinija]] za patrijarha. To je dovelo do rata između novog Latinskog carstva i bizantijskih zemalja nasljednica Nikeje, Trapezunta i Epira.
To je dovelo do slabljenja bizantijske moći što je navelo [[Papa Inocent III|papu Inocenta III]] da organizuje novi križarski rat čija je namjera bila osvajanje [[Egipat u srednjem vijeku|Egipta]], centra muslimanske moći na [[Levant|Levantu]]. Križarska vojska je stigla u [[Venecija|Veneciju]] u ljeto 1202. godine i unajmila venecijansku flotu sa kojom se dogovorila da zauzme dalmatinsku luku [[Zadar]] koju je zauzela Ugarska 1186. godine. Ubrzo nakon toga, sin svrgnutog cara Isaka II, Aleksije Angelos, je uspostavio kontakt sa križarima gdje je ponudio ponovno ujedinjenje bizantijske crkve sa Rimom, plaćanje 200.000 srebrnjaka i osiguranje svih potrepština za odlazak u Egipat u zamjenu za dolazak na bizantijsko prijestolje. Križari su nakon toga stigli u [[Konstantinopolj]] i podmetnuli veliki požar koji je oštetio velike dijelove grada. Nakon što je [[Aleksije III Angelos|Aleksije III]] (1195. - 1203.) pobjegao, Aleksije Angelos je postavljen na bizantijsko prijestolje kao [[Aleksije IV Angelos|Aleksije IV]] (1203. - 1204.). Pošto nije mogao da ispuni svoja obećanja, Aleksije IV je svrgnut od strane križara koji su zauzeli i opljačkali grad. Nakon uspostavljanja reda, križari su postavili [[Balduin I Flandrijski|Balduina Flandrijskog]] za cara novog [[Latinsko carstvo|Latinskog carstva]], a venecijanca [[Tomas Morosini|Tomasa Morosinija]] za patrijarha. To je dovelo do rata između novog Latinskog carstva i bizantijskih zemalja nasljednica [[Nikejsko carstvo|Nikeje]], [[Trapezuntsko carstvo|Trapezunta]] i [[Epirska despotovina|Epira]].


Nakon zauzimanja Konstantinopolja i uspostavljanja Latinskog carstva 1204. godine, Nikejsko carstvo je nastojalo preživjeti sljedećih nekoliko decenija. Slabljenje Rumskog sultanata nakon invazije Mongola 1243. godine je omogućilo mnogim bejlucima i gazijama uspostavljanje vlastitih kneževina u Anadoliji. Nikejsko carstvo, koje je osnovala dinastija Laskaris, je uspjelo poraziti Epir i zauzeti Konstantinopolj 1261. godine. To je dovelo do kratkotrajnog oživljavanja Bizantijskog carstva tokom vladavine Mihaela VIII Paleologa (1261. - 1282.) koji je započeo saniranje poslijeratnih šteta. Umjesto da se drži posjeda u Maloj Aziji, Mihael VIII je odlučio proširiti carstvo postižući kratkotrajan uspjeh. Kako bi izbjegao novi križarski rat, primorao je crkvu da se pokori Rimu što je dovelo do slabljenja moći carstva. Ogromni napori njegovog sina Andronika II (1282. - 1328.) i unuka Andronika III (1328. - 1341.) su obilježili posljednje istinske pokušaje vraćanja bizantijske moći. Nakon smrti Andronika III došlo je do šestogodišnjeg građanskog rata koji je razorio carstvo, što je iskoristio srpski car Dušan (1331. - 1346.) koji je uspostavio Srpsko carstvo. Nakon završetka bizantijskog građanskog rata, Osmanlije su porazile Srbe i zauzeli veliki dio Balkanskog poluostrva.
Nakon zauzimanja Konstantinopolja i uspostavljanja Latinskog carstva 1204. godine, [[Nikejsko carstvo]] je nastojalo preživjeti sljedećih nekoliko decenija. Slabljenje [[Rumski sultanat|Rumskog sultanata]] nakon [[Bitka kod Kosedaga|invazije Mongola]] 1243. godine je omogućilo mnogim [[Bejluk|bejlucima]] i [[Gazija|gazijama]] uspostavljanje vlastitih kneževina u Anadoliji. Nikejsko carstvo, koje je osnovala [[dinastija Laskaris]], je uspjelo poraziti Epir i zauzeti Konstantinopolj 1261. godine. To je dovelo do kratkotrajnog oživljavanja Bizantijskog carstva tokom vladavine [[Mihael VIII Paleolog|Mihaela VIII Paleologa]] (1261. - 1282.) koji je započeo saniranje poslijeratnih šteta. Umjesto da se drži posjeda u Maloj Aziji, Mihael VIII je odlučio proširiti carstvo postižući kratkotrajan uspjeh. Kako bi izbjegao novi križarski rat, primorao je crkvu da se pokori Rimu što je dovelo do slabljenja moći carstva. Ogromni napori njegovog sina [[Andronik II Paleolog|Andronika II]] (1282. - 1328.) i unuka [[Andronik III Paleolog|Andronika III]] (1328. - 1341.) su obilježili posljednje istinske pokušaje vraćanja bizantijske moći. Nakon smrti Andronika III došlo je do [[Bizantijski građanski rat|šestogodišnjeg građanskog rata]] koji je razorio carstvo, što je iskoristio srpski car [[Stefan Uroš IV Dušan|Dušan]] (1331. - 1346.) koji je uspostavio [[Srpsko carstvo]]. Nakon završetka bizantijskog građanskog rata, Osmanlije su [[Kosovska bitka|porazile Srbe]] i zauzeli veliki dio Balkanskog poluostrva.


Nakon što je bizantijski car Konstantin XI Paleolog (1449. - 1453.) zatražio pomoć zapada, papa je poslao pismo u kojem je zahtijevao ujedinjenje pravoslavne i katoličke crkve. Jedinstvo crkve se moglo postići samo carskim ukazom, ali je to odbijeno žestokim negodovanjem pravoslavnog građanstva i sveštenstva. Pošto papa i europski vladari nisu ništa učinili u vraćanju bizantijskih teritorija, Konstantinopolj je bio nedovoljno naseljen. To je iskoristio sultan Mehmed II koji je sa vojskom od 80.000 vojnika izvršio opsadu Konstantinopolja. Uprkos očajničkoj odbrani grada od strane 7.000 vojnika, Konstantinopolj je nakon dvomjesečne opsade pao 29. maja 1453. godine. Nakon pada Konstantinopolja, jedina slobodna teritorija Bizantijskog carstva je bila Morejska despotovina (Peloponez) kojom su vladala braća posljednjeg cara, Toma Paleolog i Dimitrije Paleolog. Morejska despotovina je nastavila dalje kao nezavisna država plaćajući godišnji danak Osmanlijama. Neplaćanje godišnjeg danka i pobuna protiv Osmanlija je dovela do invazije Mehmeda II na Moreju 1460. godine. Nakon nekoliko mjeseci, preostalo je samo ostrvo Monemvasija kojim je kratko vladao aragonski gusar. Kada ga je lokalno stanovništvo protjeralo, dobili su Tomasov pristanak da se stave pod papinu zaštitu do kraja 1460. godine. Posljednje područje koje je odolijevalo osmanlijskim napadima je bio dvorac Salmeniko kojim je zapovijedao Graitzas Paleolog. Nakon predaje, Graitzas i njegov garnizon su pobjegli u Mletačku republiku. Tada je Trapezuntsko carstvo postalo posljednja država nasljednica Bizantijskog carstva. Napori cara Davida da regrutuje europske sile za protuosmanlijski križarski rat su izazvali rat između Osmanlija i Trapezunta u kojem je nakon jednomjesečne opsade grad pao 14. augusta 1461. godine. Posljednji ostatak Trapezuntskog carstva, Kneževina Teodoro, se predao Osmanlijama 1475. godine.
Nakon što je bizantijski car [[Konstantin XI|Konstantin XI Paleolog]] (1449. - 1453.) zatražio pomoć zapada, papa je poslao pismo u kojem je zahtijevao ujedinjenje pravoslavne i katoličke crkve. Jedinstvo crkve se moglo postići samo carskim ukazom, ali je to odbijeno žestokim negodovanjem pravoslavnog građanstva i sveštenstva. Pošto papa i europski vladari nisu ništa učinili u vraćanju bizantijskih teritorija, Konstantinopolj je bio nedovoljno naseljen. To je iskoristio sultan [[Mehmed II]] koji je sa vojskom od 80.000 vojnika izvršio [[Pad Konstantinopolja|opsadu Konstantinopolja]]. Uprkos očajničkoj odbrani grada od strane 7.000 vojnika, Konstantinopolj je nakon dvomjesečne opsade pao 29. maja 1453. godine. Nakon pada Konstantinopolja, jedina slobodna teritorija Bizantijskog carstva je bila [[Morejska despotovina]] ([[Peloponez]]) kojom su vladala braća posljednjeg cara, [[Toma Paleolog]] i [[Dimitrije Paleolog]]. Morejska despotovina je nastavila dalje kao nezavisna država plaćajući godišnji danak Osmanlijama. Neplaćanje godišnjeg danka i pobuna protiv Osmanlija je dovela do invazije Mehmeda II na Moreju 1460. godine. Nakon nekoliko mjeseci, preostalo je samo ostrvo [[Monemvasija]] kojim je kratko vladao aragonski gusar. Kada ga je lokalno stanovništvo protjeralo, dobili su Tomasov pristanak da se stave pod papinu zaštitu do kraja 1460. godine. Posljednje područje koje je odolijevalo osmanlijskim napadima je bio [[dvorac Salmeniko]] kojim je zapovijedao [[Graitzas Paleolog]]. Nakon predaje, Graitzas i njegov garnizon su pobjegli u [[Mletačka Republika|Mletačku republiku]]. Tada je [[Trapezuntsko carstvo]] postalo posljednja država nasljednica Bizantijskog carstva. Napori cara [[David Trapezuntski|Davida]] da regrutuje europske sile za protuosmanlijski križarski rat su izazvali rat između Osmanlija i Trapezunta u kojem je nakon jednomjesečne opsade grad pao 14. augusta 1461. godine. Posljednji ostatak Trapezuntskog carstva, [[Kneževina Teodoro]], se predao Osmanlijama 1475. godine.


Nećak bizantijskog cara Konstantina XI, Andreas Paleolog, je tvrdio da je naslijedio titulu bizantijskog cara. Međutim, prema bizantijskom zakonu on nije bio pravi nasljednik bizantijskog cara jer to nije odobrila crkva. Živio je u Moreji do njenog pada 1460. godine kada je pobjegao u Rim gdje je čitav život živio pod zaštitom Papinske države. Da Konstantinopolj nije pao, Konstantina XI bi možda naslijedili sinovi njegovog starijeg brata koji su odvedeni na palatu sultana Mehmeda II. Stariji sin, preimenovan u Has Murat-pašu, je postao Berlegbeg (glavni guverner) Balkana, a mlađi sin, preimenovan u Mesih-pašu, je postao admiral osmanlijske flote i sandžakbeg (guverner) provincije Galipolje. Sultan Mehmed II i njegovi nasljednici su se smatrali nasljednicima Rimskog carstva do propasti Osmanlijskog carstva 1922. godine. Zbog toga su sve pravoslavce koji su živjeli u Osmanlijskom carstvu nazivali Rum. Međutim, nakon smrti posljednjeg bizantijskog cara Konstantina XI ulogu cara-zaštitnika pravoslavaca je polagao moskovski knez Ivan III koji je oženio Andreasovu sestru Sofiju Paleolog. Njihov unuk Ivan IV je zbog toga postao prvi car Rusije i pravi nasljednik Rima i Konstantinopolja. Ideja o Ruskom carstvu kao Trećem Rimu se održavala u životu do propasti Ruskog carstva tokom Ruske revolucije 1917. godine.
Nećak bizantijskog cara Konstantina XI, [[Andreas Paleolog]], je tvrdio da je naslijedio titulu bizantijskog cara. Međutim, prema bizantijskom zakonu on nije bio pravi nasljednik bizantijskog cara jer to nije odobrila crkva. Živio je u Moreji do njenog pada 1460. godine kada je pobjegao u Rim gdje je čitav život živio pod zaštitom [[Papinska država|Papinske države]]. Da Konstantinopolj nije pao, Konstantina XI bi možda naslijedili sinovi njegovog starijeg brata koji su odvedeni na palatu sultana Mehmeda II. Stariji sin, preimenovan u [[Has Murat-paša|Has Murat-pašu]], je postao Berlegbeg (glavni guverner) Balkana, a mlađi sin, preimenovan u [[Mesih-paša|Mesih-pašu]], je postao admiral osmanlijske flote i sandžakbeg (guverner) provincije Galipolje. Sultan Mehmed II i njegovi nasljednici su se smatrali nasljednicima Rimskog carstva do [[Raspad Osmanlijskog carstva|raspada Osmanlijskog carstva]] 1922. godine. Zbog toga su sve pravoslavce koji su živjeli u Osmanlijskom carstvu nazivali Rum. Međutim, nakon smrti posljednjeg bizantijskog cara Konstantina XI ulogu cara-zaštitnika pravoslavaca je polagao moskovski knez [[Ivan III, veliki knez Moskve|Ivan III]] koji je oženio Andreasovu sestru [[Sofija Paleolog|Sofiju Paleolog]]. Njihov unuk [[Ivan IV Grozni|Ivan IV]] je zbog toga postao prvi car Rusije i pravi nasljednik Rima i Konstantinopolja. Ideja o [[Rusko Carstvo|Ruskom carstvu]] kao [[Treći Rim|Trećem Rimu]] se održavala u životu do propasti Ruskog carstva tokom [[Ruska revolucija|Ruske revolucije]] 1917. godine.


== Uređenje Carstva ==
== Uređenje Carstva ==

Verzija na dan 6 septembar 2020 u 14:20

Bizantijsko Carstvo
Βασιλεία Ῥωμαίων
Ῥωμανία
Basileia Rhōmaiōn
Imperium Romanum
330–1453.
Države prije:
Rimsko Carstvo
Države poslije:
Osmanlijsko Carstvo
Zastava Grb
UzrečicaΒασιλεὺς Βασιλέων, Βασιλεύων Βασιλευόντων
(grčki: "Kralj kraljeva, Vladar vladara")
Položaj na karti
Položaj na karti
Glavni i najveći grad Konstantinopolj
Službeni jezik latinski (zvaničan do 620)
grčki (zvaničan nakon 620)
Državno uređenje Apsolutna autokratija
car
• 330. - 337.
Konstantin I (prvi)
• 1449. - 1453.
Konstantin XI (zadnji)
Zakonodavstvo  
Stanovništvo
• Ukupno
26.000.000 (565. godine)
10.000.000 (1143. godine) 
Valuta histamenon, hiperpiron

Bizantijsko carstvo ili Istočno Rimsko carstvo je bilo carstvo u kojem se pretežno govorilo grčkim jezikom tokom kasne antike i srednjeg vijeka. Njegov glavni grad je bio Konstantinopolj (današnji Istanbul), prvobitno osnovan kao Bizantijum. Bizantijsko carstvo je preživilo fragmentaciju i pad Zapadnog rimskog carstva u 5. stoljeću i nastavilo da postoji još hiljadu godina dok ga nisu osvojili Osmanlije 1453. godine. Tokom većeg dijela svog postojanja, carstvo je bilo najmoćnija ekonomska, kulturna i vojna sila u Evropi. Bizantija i Istočno Rimsko carstvo su historiografski termini nastali nakon završetka carstva; njeni građani nastavili su da se odnose prema carstvu kao Rimskom carstvu (starogrčki: Βασιλεία Ῥωμαίων, Basileia Rhomaion; latinski: Imperium Romanum).


Rimsko (Bizantijsko) Carstvo


(Amblem dinastije Paleolog)

Moto: Βασιλεὺς Βασιλέων
Βασιλεύων Βασιλευόντων}}

(grčki: "Kralj kraljeva, Vladar vladara")

Hronologija
330. Konstantin Veliki učinio Konstantinopolj svojom prestonicom.
395. Carstvo je podijeljeno na zapadnu i istočnu polovinu, nakon smrti Teodozija I Velikog.
527. Justinijan I krunisan za cara.
532-537.
Justinijan gradi crkvu Aja Sofiju ("Presveta Mudrost"; grčki: Ιερός Ναός Αγίας Σοφίας, Hieros Naos Hagias Sofias; turski: Aya Sofya)
533-554. Justinijanovi generali ponovo osvajaju Sjevernu Afriku i Italiju od Vandala i Ostrogota.
568. Lombardska invazija uzrokuje gubitak velikih teritorija u Italiji.
634-641. Arapska vojska osvaja Levant i Egipat. U sljedećih nekoliko desetina godina, Arapi zauzimaju većinu Sjeverne Afrike, da bi kasnije osvojili Siciliju.
730-787; 813-843. Kontroverzija oko ikonoklazma, uništavanja svetih ikona. Rezultat ovog je gubljenje većeg dijela italijanskih teritorija koje su bile u sastavu Carstva, kao i nekih teritorija na jugu.
1054. Crkveni raskol. Podjela crkve na Rimokatoličku (Rim) i Pravoslavnu crkvu (Konstantinopolj)
1071. Vojsku cara Romana IV Diogena porazili Seldžuci Turci u Bici kod Manzikerta. Izgubljena većina Male Azije. Iste godine, Normani osvajaju bizantijska uporišta u Italiji.
1204. Konstantinopolj zauzeli krstaši.
1261. Konstantinopolj oslobodio biznatski car Mihael VIII Paleolog, čije je sjedište bilo u Nikeji.
1453. Turci Osmanlije pod komandom sultana Mehmeda II osvojili Konstantinopolj. Kraj Bizantijskog Carstva.

Nekoliko događaja od 4. do 6. stoljeća označava prelazni period tokom kojeg je Rimsko Carstvo podijeljeno na dva dijela: Istočno (Bizantijsko Carstvo) i Zapadno. Car Dioklecijan (284. - 305.) je 285. godine je podijelio administraciju Rimskog carstva na istočnu i zapadnu. Između 324. i 330. godine Konstantin Veliki (306. - 337.) je prebacio glavni grad iz Rima u Bizantijum, kasnije poznat kao Konstantinopolj (Konstantinov grad) i Novi Rim (Nova Roma). Za vrijeme cara Teodozija I (379. - 395.) kršćanstvo je postalo zvanična religija carstva. I na kraju, za vrijeme vladavine cara Heraklija (610. - 641.) vojska i administracija su restukturirani i usvojen je grčki jezik umjesto latinskog. Prema tome, iako je nastavila rimsku državu i održavala rimsku državnu tradiciju, moderni historičari razlikuju Bizantiju od antičkog Rima od kada se počela orijentisati prema grčkoj a ne latinskoj kulturi, i od kada je karakteriše pravoslavlje a ne politeizam.

Granice carstva su značajno evoluirale od svog postojanja, jer su prošle kroz nekoliko ciklusa padova i uspona. Za vrijeme cara Justinijana I (527. - 565.) carstvo je dostiglo svoj najveći mjeru nakon ponovnog osvajanja rimske zapadne obale Sredozemnog mora, uključujući i sjevernu Afriku, Italiju i sam Rim. Za vrijeme vladavine cara Mauricija (582. - 602.) istočna granica carstva je proširena, a granica na sjeveru je stabilizirana. Međutim, njegov atentat je izazvao Bizantijsko-perzijski rat (602. - 628.) koji je iscrpio carstvo i doprinio velikom teritorijalnom gubitku tokom muslimanskih osvajanja u sedmom stoljeću. Tokom perioda od samo nekoliko godina, carstvo je u sukobima sa Arapima izgubilo svoje najbogatije pokrajine, Egipat i Siriju.[1]

Za vrijeme Makedonske dinastije (10. - 11. stoljeće) carstvo se ponovo proširilo i doživilo dva stoljeća makedonske renesanse, ali su na kraju izgubili Malu Aziju od Seldžučkih Turaka nakon bitke kod Manzikerta 1071. godine. Ova bitka je otvorila put Turcima da se nasele u Anadoliji. Carstvo je u zadnjem stoljeću svog postojanja bilo izloženo stalnom padu moći. Bizantija se borila i oporavljala, ali je u 12. stoljeću doživjela smrtni udarac. Za vrijeme četvrtog krstaškog rata, križari su upali u Konstantinopolj i raspustili carstvo. Carstvo je ponovo reafirmisano 1261. godine, kada je Bizantija obnovila Konstantinopolj, ali su izgubili mnoge teritorije. Izgubljene teritorije su postepeno preuzimale Osmanlije tokom 15. stoljeća. Padom Konstantinopolja od strane Osmanlijskog carstva 1453. godine je konačno nestalo Bizantijsko carstvo.

Historija

Rana historija

Rimska vojska je uspjela osvojiti mnoge teritorije koje su pokrivale cijelu Mediteransku regiju i priobalna područja jugozapadne Europe i sjeverne Afrike. Te teritorije su bile dom mnogim različitim kulturnim narodima, sa urbanom populacijom i ruralnim stanovništvom. Generalno govoreći, istočne mediteranske pokrajine su bile više urbanizovane nego na zapadu jer su prethodno bile ujedinjene u Makedonsko carstvo pod uticajem grčke kulture, dok je Zapad patio od nestabilnosti do 3. stoljeća. Ova razlika između etabliranog helenističkog Istoka i latinskog Zapada je postala sve važnija u kasnijim stoljećima, što je dovelo do postepenog otuđenja na dva svijeta. Prvi pokušaj podjele Rimskog carstva na Istočni i Zapadni se dogodio 293. godine kada je car Dioklecijan stvorio novi administrativni sistem (tetrarhiju) koji je jamčio sigurnost svih ugroženih regiona Rimskog carstva. Svaka tetrarhija je imala svog vladara koji je bio zadužen za dio Rimskog carstva. Nakon propasti tetrarhija 313. godine, car Konstantin I je ponovo ujedinio dvije administrativne podjele Rimskog carstva kao jedini August.

Hrišćanstvo i podjela carstva

Konstantin I je 330. godine preselio sjedište Rimskog carstva u Konstantinopolj koji je osnovao kao drugi Rim na mjestu Bizantijuma, grada koji je strateški smješten na trgovačkim putevima između Europe i Azije te Sredozemnog i Crnog mora. Nakon toga je izvršio mnoge reforme u vojnoj, monetarnoj, građanskoj i vjerskoj politici, čime je njegov zlatni solid postao stabilna valuta koja je transformirala ekonomiju i podstakla razvoj. Tokom njegove vladavine hrišćanstvo nije postalo isključivo državna religija, ali je uživalo carsku sklonost davanjem velikodušnih privilegija. Nakon uspostavljanja načela da carevi ne mogu sami rješavati pitanja doktrine, sazvao je ekumenski sabor na Prvi nikejski sabor kako bi riješio jedinstvo Crkve. Uspon hrišćanstva je nakratko prekinuto dolaskom na vlast cara Julijana (361. - 363.) koji je uložio odlučan napor na obnovi politeizma u cijelom carstvu.

Posljednji car koji je vladao istočnim i zapadnim dijelom Rimskog carstva je bio Teodozije I (379. - 395.) koji je izdao niz edikata koji su zabranjivali pagansku religiju. Nakon zabrane pristupa svim paganskim hramovima, Teodozije I je 395. godine podijelio Rimsko carstvo na dva dijela dajući ih svojim sinovima Arkadiju (Istočni dio) i Honoriju (Zapadni dio). Tokom 5. stoljeća, Istočni dio carstva je u velikoj mjeri bio pošteđen poteškoća sa kojima se Zapad suočio - djelomično zahvaljujući uspostavljenoj urbanoj kulturi i većim financijskim sredstvima - što mu je omogućilo unajmljivanje stranih plaćenika. Ovaj uspjeh je omogućio Teodoziju II da se fokusira na kodifikaciju rimskog zakona i utvrđivanje zidova Konstantinopolja čime je grad postao gotovo neuništiv. Veliki dijelovi Teodozijevih zidina su sačuvani do današnjih dana.

Justinijanova dinastija

Justinijanovu dinastiju je osnovao Justin I (518. - 527.) koji je, iako nepismen, prošao kroz sve redove vojske i postao car. Naslijedio ga je njegov nećak Justinijan I (527. - 565.) koji je postao najvažnija ličnost kasne antike i posljednji rimski car koji je govorio latinski jezik. Njegova vladavina je obilježena ambicioznom obnovom carstva stvaranjem novog Justinijanovog zakonika. Ovaj zakonik predstavlja osnovu civilnog prava mnogih modernih država. Kako bi osigurao istočnu granicu carstva, Justinijan I je 532. godine potpisao mirovni sporazum sa perzijskim carem Hozrojem I pristajući na plaćanje godišnjeg danka. To je dovelo do ustanka koji je učvrstio njegovu moć nakon ubistva 35.000 ustanika. Nakon laganog zauzimanja bivše rimske provincije Afrike od Vandala 533. godine, bizantijska vojska pod komandom generala Belizara se iskrcala na Siciliju i započela opsadu Napulja i Rima. Tada je ostrogotski kralj Teodad poslao papu Agapeta I u Konstantinopolj kako bi pokušao nagovoriti bizantijskog cara na sklapanje mira. Papa Agapet I nije uspio sklopiti mir sa bizantijskim carem jer se tome protivio patrijarh Antim I koji je imao podršku carice Teodore.

Nakon zauzimanja Rima od strane Ostrogota 546. godine, jermenski eunuh Narzes je sa 35.000 vojnika pobijedio Ostrogote u bici kod Tagine i bici kod Vezuva 552. godine. Uprkos kontinuiranom otporu nekoliko gotskih garnizona i invazije Franaka i Alemana, rat za Apeninsko poluostrvo je bio gotov. Kada je vizigotski plemić Atanagild zatražio Justinijanovu pomoć u pobuni protiv kralja 551. godine, bizantijski car je poslao vojnog zapovjednika Liberija koji je svrgnuo vizigotskog kralja Agilu I. Novi Rimsko-perzijski rat je doveo do 50-godišnjeg mira kada se Justinijan I suočio sa upadima Slavena i Gepida na Balkansko poluostrvo. Iako je politeizam potisnut tokom vladavine Konstantina I, tradicionalna grčko-rimska kultura je bila još uticajna u Bizantijskom carstvu. Helenistička filozofija se postepeno objedinjavala u noviju hrišćansku filozofiju jer su se filozofi poput Jovana Filopona oslanjali na neoplatonske ideje i empirizam. Zbog aktiviranja paganizma Justinijan I je 529. godine zatvorio Platonovu akademiju. Religijske pjesme koje je napisao Roman Slatkopojac su obilježile razvoj Božanske liturgije, dok su arhitekti Isidor Miletski i Antemije Tralski radili na izgradnji nove crkve Aja Sofije koja je zamijenila staru crkvu koja je uništena tokom pobune nika. Nakon završetka izgradnje 537. godine, Aja Sofija danas stoji kao jedan od glavnih spomenika bizantijske arhitektonske historije. Tokom 6. i 7. stoljeća, Bizantijsko carstvo je pogodila epidemija koja je u velikoj mjeri uništila stanovništvo i doprinijela značajnom ekonomskom padu i slabljenju carstva.

Nakon smrti Justinijana I, njegov nasljednik Justin II (565. - 578.) je odbio platiti veliki danak Sasanidima. U međuvremenu su Langobardi napali Apeninsko poluostrvo pa je krajem 6. stoljeća samo trećina poluostrva bila u bizantijskim rukama. Justinov nasljednik Tiberije II (578. - 582.) je dodjeljivao subvencije Avarima tokom vojnih akcija protiv Perzijanaca. Iako je general Mauricije vodio efikasnu kampanju na istočnoj granici, subvencije nisu uspjele da obuzdaju Avare koji su zauzeli balkansku tvrđavu Sirmijum 582. godine. Mauricije, koji je u međuvremenu naslijedio Tiberija, je intervenisao u perzijskom građanskom ratu postavivši legitimnog kralja Hozroja II (591. - 628.) na prijestolje. Nakon ženidbe sa njegovom kćerkom i proširivanja teritorija na Istoku, Mauricije se usredsredio na Balkansko poluostrvo gdje je nizom uspješnih pohoda protjerao Avare i Slavene preko Dunava. Međutim, odbijanjem otkupa za nekoliko hiljada zarobljenih Avara i naređenjem da zimuju na Dunavu su prouzrokovali pobunu koja je ubila njega i njegovu porodicu.

Heraklijeva dinastija

Nakon Mauricijevog ubistva od strane Foke, Hozroje II je ponovo osvojio rimsku provinciju Mezopotamiju. Nepopularni vladar Foka (602. - 610), kojeg su bizantijski izvori opisivali kao "tiranina", je bio meta velikog broja zavjera od strane Senata. Njega je na kraju svrgnuo Heraklije (610. - 641.) koji je protjerao Sasanide iz Levanta zauzevši Damask i Jerusalem. Kontranapad koji je započeo Heraklije je poprimio karakter svetog rata jer se ikona Isusa Krista nosila kao vojni standard; slično je bilo prilikom kombinovane avarsko-sasanidsko-slavenske opsade Konstantinopolja koja je pripisana Bogorodičnim ikonama koje je patrijarh Sergej I nosio u povorci oko gradskih zidina. Tokom opsade Konstantinopolja 626. godine, kombinovane avarsko-sasanidsko-slavenske snage su bezuspješno opsjedale bizantijsku prijestolnicu pa je sasanidska vojska bila prisiljena da se povuće u Anadoliju. Nakon pobjede nad sasanidskom vojskom u bici kod Ninive 627. godine, Heraklije je zauzeo Egipat, Levant, Mezopotamiju i Jermeniju vrativši pravi križ u Jerusalem tokom veličanstvene ceremonije.

Nakon bizantijskog poraza od muslimanskih snaga u bici na Jermuku 636. godine i gubljenja Sirije i Levanta, uslijedili su novi napadi na Anadoliju i opsada Konstantinopolja 674. godine. Pobjedom nad arapskom flotom nakon upotrebe grčke vatre, potpisano je 30-godišnje primirje između Bizantijskog carstva i Emevijskog halifata. Zauzimanje Egipta i prestanak besplatne isporuke žita je ubrzao propadanje klasične urbane kulture; mnogi stanovnici su se zbog gladi preselili u ruralna područja čime je Konstantinopolj sa 500.000 stanovnika opao na 70.000 stanovnika. Praznina nastala nestankom starih poluautonomnih građanskih institucija je bila popunjena tematima koji su podrazumijevali podjelu Male Azije na provincije koje su imale svoju vlast i odgovarale carskoj administraciji. Ovaj sistem je možda imao korijene u određenim mjerama koje je poduzeo Heraklije jer se tokom 7. stoljeća razvio potpuno novi sistem carske uprave.

Povlačenje velikog broja trupa sa Balkanskog poluostrva u borbi protiv Arapa je otvorila vrata za postepeno širenje slavenskih naroda. Dolaskom Hazara, Bugari su potisnuti preko Dunava gdje su došli u sukob sa bizantijskim snagama. Nakon bizantijskog poraza 680. godine, Konstantin IV (668. - 685.) je sa bugarskim kanom Asparuhom potpisao sporazum prema kojem je Prvo Bugarsko carstvo preuzelo suverenitet nad mnogim slavenskim plemenima koji su priznali bizantijsku vlast. Novi car Justinijan II je nakon zauzimanja Trakije i Makedonije pokušao slomiti moć urbane aristokratije ozbiljnim oporezivanjem i imenovanjem autsajdera na administrativne položaje. Nakon svrgavanja 695. godine sklonio se kod Bugara gdje je uz pomoć bugarskog kana Tervela ponovo zauzeo prijestolje pokrenuvši vladavinu terora. Nakon konačnog svrgavanja na vlast je došla nova dinastija Isaurijska dinastija.

Isaurijska dinastija

Nakon arapske opsade Konstantinopolja 717. godine, Leon III (717. - 741.) je započeo reorganizaciju i konsolidaciju temata u Maloj Aziji. Njegov nasljednik Konstantin V (741. - 775.) je tokom nestabilnosti Emevijskog halifata zauzeo Siriju i Germanikeju. Nakon bizantijske pobjede u bici kod Kerameje 746. godine širenje Emevijskog halifata je završeno. Tokom 8. stoljeća dominirala je vjerska podjela oko ikonoklazma koja je bila glavno političko pitanje Bizantijskog carstva više od jednog stoljeća. Nakon zabrane ikona došlo je do Drugog nikejskog sabora na kojem je carica Irena nastojala omogućiti brak sa Karlom Velikim. Nakon što je Leon V (813. - 820.) ponovo uveo politiku ikonoklazma, došlo je do focijskog raskola u kojem je papa Nikola I osporavao izbor Focija I za patrijarha.

Makedonska dinastija

Iskoristivši slabost Bizantijskog carstva tokom ustanka Tome Slavena, Arapi su zauzeli Krit i napali Siciliju, ali je general Petronas 863. godine izvojevao odlučnu pobjedu protiv Omara al-Akte, emira Malatije. Dolaskom Bazilija I (867. - 886.) na bizantijsko prijestolje počinje vladavina Makedonske dinastije koja je vladala narednih 250 godina. Ova dinastija je obuhvatala najsposobnije careve u historiji Bizantijskog carstva, pa zajedno sa povećanjem političke i vojne moći dolazi i do kulturnog preporoda. Ovaj period je nazvan "Zlatnim dobom Bizantijskog carstva" iako je carstvo bilo znatno manje nego tokom Justinijanove vladavine. Tokom njegove vladavine došlo je do neuspješnih arapskih napada na obalu Dalmacije što je omogućilo bizantijskim misionarima da preobrate lokalno stanovništvo u unutrašnjosti na hrišćanstvo. Nakon ponovnog zauzimanja južnog dijela Apeninskog poluostrva 873. godine, Bazilije I je izvršio ofanzivu na Abasidski halifat zauzimanjem Samosate.

Njegov sin Leon VI (886. - 912.) je nakon poraza u bici kod Bugarofigona 896. godine od Bugarskog carstva nastavio rat sa Abasidskim carstvom zauzimajući Siciliju 902. godine. Nakon uspješnog arapskog napada na Solun 904. godine, arapska mornarica je nanijela odlučujući poraz kod ostrva Krit 911. godine. Iskoristivši slabost Bizantijskog carstva, bugarski car Simeon I (893. - 927.) je sa velikom vojskom marširao prema Konstantinopolju zauzimajući Trakiju i Hadrijanopolje. Nakon bizantijskog poraza u bici kod Anhilaja 917. godine Bugari su opustošili sjevernu Grčku. Slabljenje Bugarskog carstva nakon smrti cara Simeona I je omogućilo Bizantijskom carstvu dugi period mirnih odnosa tokom kojeg su se usredotočili na istočni front. Nakon zauzimanja Malatije 934. godine, general Jovan Kurkuas je nastavio ofanzivu prema Mezopotamiji koja je kulminirala osvajanjem Edese, Alepa i Krita. Zaustavljanje arapske navale je omogućilo Grčkoj da ponovo procvjeta.

Širenje Bizantijskog carstva je nastavljeno tokom vladavine Ivana I (969. - 976.) koji je iskoristio rat Bugarskog carstva sa Kijevskom Rusijom i zauzeo istočnu Bugarsku. Nakon toga se usredotočio na istočni front zauzimanjem Kipra, Antiohije, Damaska, Bejruta, Akre, Sidona, Cezarije i Tiberijade. Nakon njegove smrti Bizantijsko carstvo se prostiralo od Sicilije do Eufrata i od Dunava do Sirije. Njegov nasljednik Bazilije II (976. - 1025.) je izvršio invaziju na Bugarsku koja je rezultirala porazom u bici kod Trajanovih vrata 986. godine. To je dovelo do unutrašnjih pobuna koje su iskoristili Bugari za dalje proširenje do bizantijske pobjede kod Skoplja 1004. godine. Nakon bizantijske pobjede u bici na Belasici 1014. godine i uništenja bugarske vojske, Bugarsko carstvo je postalo dio Bizantijskog carstva koje se prostiralo od Jermenije na istoku do Kalabrije na zapadu.  

Tokom vladavine Makedonske dinastije, Konstantinopolj je postao najveći i najbogatiji grad u Europi sa 400.000 stanovnika. Tada je Bizantijsko carstvo imalo snažnu državnu službu koja je nadgledala naplatu poreza, unutrašnju i vanjsku politiku. Poticanje trgovine sa zapadnom Europom je doveo do pokrštavanja Bugara i Slavena. Međutim, stalni ratovi su izazvali smanjenje broja vojnika pa je Bizantijsko carstvo sve više zavisilo o stranim plaćenicima. Kako su plaćenici bili sve skuplji, tako je carska riznica bila sve manja. Nasljednici Bazilija II nisu imali nikakav vojni i politički talenat, pa su ogromni napori za oživljavanje bizantijske ekonomije rezultirali ozbiljnom inflacijom i slabljenjem zlatne valute. Tada se vojska doživljavala kao nepotreban trošak i politička prijetnja. U isto vrijeme, Bizantijsko carstvo se suočilo sa novim neprijateljem koji je sve više ugrožavao njene provinciju na Apeninskom poluostrvu. Zategnuti odnosi između istočne i zapadne hrišćanske crkve su kulminirali crkvenim raskolom 1054. godine.

Nakon navale Normana na Siciliju, Konstantin IX (1042. - 1055.) je rasformirao Iberijsku vojsku koja se sastojala od 50.000 ljudi čime je nanio katastrofalnu štetu u očuvanju istočne granice Bizantijskog carstva. To je dovelo do vanredne situacije u kojoj je vojna aristokratija postavila svog generala Romana Diogena za cara. On je poduzeo veliki pohod pokušavajući da privuče Seldžuke u bizantijsku vojsku. Nakon iznenađujućeg poraza u bici kod Manzikerta 1071. godine, bio je zarobljen od strane sultana Alpa Arslana koji se prema njemu odnosio sa poštovanjem. Nakon državnog udara i dolaska na vlast Mihaela VII (1071. - 1078.), Seldžuci su proširili svoju vlast nad cijelom Anadolskom visoravni od Jermenije na istoku do Bitinije na zapadu.

Dinastija Komnen

Tokom vladavine dinastije Komnen (1081. - 1185.) dolazi do obnavljanja vojne, teritorijalne i ekonomske moći Bizantijskog carstva. Tada je Bizantijsko carstvo, pomagajući križarima tokom Križarskih ratova u Svetoj zemlji, imalo ogroman kulturni i politički uticaj u Evropi, Bliskom istoku i zemljama Mediterana. Trgovačka saradnja sa mletačkim i italijanskim trgovcima je dovela do prisustva velikog broja latinskih plaćenika koji su proširili bizantijsku tehnologiju, umjetnost, književnost i kulturu na cijeli latinski zapad. Zahvaljujući miru i prosperitetu, Konstantinopolj je postao najveći i najbogatiji grad hrišćanskog svijeta. Nakon ponovnog interesovanja za klasičnu grčku filozofiju i izdavanja sve većeg broja knjiga na grčkom jeziku, Bizantijska umjetnost i književnost je zauzimala istaknuto mjesto u Europi.

Novi vladar Aleksije I Komnen (1081. - 1118.) se suočio sa normanskim vojskovođom Robertom Gviskardom i njegovim sinom Bohemundom I koji su zauzeli gradove Drač, Krf i Larisu. Nakon smrti normanskog vojvode i otklanjanja normanske opasnosti, Aleksije I je pobijedio i uništio Pečeneze u bici kod Levuniona 1091. godine. Postigavši stabilnost na zapadu, Aleksije I je skrenuo pažnju na ozbiljne ekonomske poteškoće i raspad tradicionalne odbrane Bizantijskog carstva. Kako nije imao dovoljno vojnika da povrati izgubljene teritorije u Maloj Aziji, poslao je izaslanike papi Urbanu II kojem je objasnio da bez pomoći Zapada ne može spasiti hrišćane koji pate pod muslimanskom vlašću. Papa Urban II je 27. novembra 1095. godine sazvao Klermonski sabor pozvavši sve prisutne da uzmu oružje i pokrenu oružano hodočašće kako bi oslobodili Jerusalem od muslimana. Aleksije I Komnen je očekivao pomoć u obliku plaćenika, ali je bio potpuno nespreman za neizmjernu i nedisciplinovanu silu koju su predvodili normani i njihov vojskovođa Bohemund I. Pošto je križarska vojska morala proći kroz Konstantinopolj, Aleksije I Komnen je tražio da se zakunu da će Bizantijskom carstvu vratiti sve gradove i teritorije koje su Seldžuci osvojili. Nakon osvajanja mnogih gradova i ostrva, križari su prema Devolskom sporazumu 1108. godine postali Aleksijevi vazali.

Njegov sin Ivan II Komnen (1118. - 1143.) je, nakon pobjede nad Pečenezima i Mađarima, sklopio savez sa Svetim Rimskim carstvom protiv normanskog kralja Rogerija II. Nakon toga je promijenio odnos snaga na istoku pobijedivši Danišmendski emirat čime je primorao antiohijskog kneza Rejmonda Poitiersa da prizna bizantijski suverenitet. Želeći da se dokaže kao vođa hrišćanskog svijeta, Ivan II je sa križarima umarširao u Svetu zemlju; razočaran izdajom križara vratio se u Antiohiju gdje je umro. Njegov nasljednik Manuel I Komnen (1143. - 1180.) je vodeći agresivnu politiku poslao veliku flotu na Fatimidski halifat. Nakon neuspješnog pokušaja u obnovi bizantijske kontrole nad lukama na jugu Apeninskog poluostrva, njegova vojska je uspješno porazila Mađare u Sremskoj bici 1167. godine. Uprkos sklapanju saveza sa papom i križarima, njegova vojska je pretrpjela veliki poraz od Turaka u bici kod Miriokefalona 1176. godine. Uprkos porazu kod Miriokefalona, njegova politika je rezultirala ogromnim teritorijalnim dobicima koji su povećali stabilnost granica u Maloj Aziji i osigurali stabilizaciju carstva. To je zapadnim provincijama omogućilo ekonomski preporod i porast broja stanovnika.

Pad Bizantijskog carstva

Nakon smrti Manuela I, na bizantijsko prijestolje dolazi njegov 11-godišnji sin Aleksije II Komnen (1180. - 1183.). Kao izrazito nesposoban vladar, svrgnut je od strane rođaka Andronika I Komnena (1183. - 1185.) koji je koristeći ogromnu vojnu popularnost podstakao pokolj Latina. Nakon eliminacije potencijalnih suparnika iskorijenio je korupciju i uveo reforme koje su dovele do značajnog napretka carstva. Uprkos ekonomskom napretku, nije uspio pobijediti ugarskog kralja Belu III (1172. - 1196.) koji je zauzeo Hrvatsku i srpskog kneza Stefana Nemanju (1166. - 1196.) koji je proglasio nezavisnost Srbije. Nakon neuspješne odbrane od snaga sicilijanskog kralja Vilima II (1166. - 1189.), Andronik je svrgnut od strane Isaka II Angelosa (1185. - 1195.). Tokom njegov vladavine došlo je do protjerivanja Normana iz Grčke što je dovelo do pobune Bugara i stvaranja Drugog Bugarskog carstva. Njegova unutrašnja politika je karakterizirana rasipanjem javnog bogatstva i fiskalnom nepravilnošću.

To je dovelo do slabljenja bizantijske moći što je navelo papu Inocenta III da organizuje novi križarski rat čija je namjera bila osvajanje Egipta, centra muslimanske moći na Levantu. Križarska vojska je stigla u Veneciju u ljeto 1202. godine i unajmila venecijansku flotu sa kojom se dogovorila da zauzme dalmatinsku luku Zadar koju je zauzela Ugarska 1186. godine. Ubrzo nakon toga, sin svrgnutog cara Isaka II, Aleksije Angelos, je uspostavio kontakt sa križarima gdje je ponudio ponovno ujedinjenje bizantijske crkve sa Rimom, plaćanje 200.000 srebrnjaka i osiguranje svih potrepština za odlazak u Egipat u zamjenu za dolazak na bizantijsko prijestolje. Križari su nakon toga stigli u Konstantinopolj i podmetnuli veliki požar koji je oštetio velike dijelove grada. Nakon što je Aleksije III (1195. - 1203.) pobjegao, Aleksije Angelos je postavljen na bizantijsko prijestolje kao Aleksije IV (1203. - 1204.). Pošto nije mogao da ispuni svoja obećanja, Aleksije IV je svrgnut od strane križara koji su zauzeli i opljačkali grad. Nakon uspostavljanja reda, križari su postavili Balduina Flandrijskog za cara novog Latinskog carstva, a venecijanca Tomasa Morosinija za patrijarha. To je dovelo do rata između novog Latinskog carstva i bizantijskih zemalja nasljednica Nikeje, Trapezunta i Epira.

Nakon zauzimanja Konstantinopolja i uspostavljanja Latinskog carstva 1204. godine, Nikejsko carstvo je nastojalo preživjeti sljedećih nekoliko decenija. Slabljenje Rumskog sultanata nakon invazije Mongola 1243. godine je omogućilo mnogim bejlucima i gazijama uspostavljanje vlastitih kneževina u Anadoliji. Nikejsko carstvo, koje je osnovala dinastija Laskaris, je uspjelo poraziti Epir i zauzeti Konstantinopolj 1261. godine. To je dovelo do kratkotrajnog oživljavanja Bizantijskog carstva tokom vladavine Mihaela VIII Paleologa (1261. - 1282.) koji je započeo saniranje poslijeratnih šteta. Umjesto da se drži posjeda u Maloj Aziji, Mihael VIII je odlučio proširiti carstvo postižući kratkotrajan uspjeh. Kako bi izbjegao novi križarski rat, primorao je crkvu da se pokori Rimu što je dovelo do slabljenja moći carstva. Ogromni napori njegovog sina Andronika II (1282. - 1328.) i unuka Andronika III (1328. - 1341.) su obilježili posljednje istinske pokušaje vraćanja bizantijske moći. Nakon smrti Andronika III došlo je do šestogodišnjeg građanskog rata koji je razorio carstvo, što je iskoristio srpski car Dušan (1331. - 1346.) koji je uspostavio Srpsko carstvo. Nakon završetka bizantijskog građanskog rata, Osmanlije su porazile Srbe i zauzeli veliki dio Balkanskog poluostrva.

Nakon što je bizantijski car Konstantin XI Paleolog (1449. - 1453.) zatražio pomoć zapada, papa je poslao pismo u kojem je zahtijevao ujedinjenje pravoslavne i katoličke crkve. Jedinstvo crkve se moglo postići samo carskim ukazom, ali je to odbijeno žestokim negodovanjem pravoslavnog građanstva i sveštenstva. Pošto papa i europski vladari nisu ništa učinili u vraćanju bizantijskih teritorija, Konstantinopolj je bio nedovoljno naseljen. To je iskoristio sultan Mehmed II koji je sa vojskom od 80.000 vojnika izvršio opsadu Konstantinopolja. Uprkos očajničkoj odbrani grada od strane 7.000 vojnika, Konstantinopolj je nakon dvomjesečne opsade pao 29. maja 1453. godine. Nakon pada Konstantinopolja, jedina slobodna teritorija Bizantijskog carstva je bila Morejska despotovina (Peloponez) kojom su vladala braća posljednjeg cara, Toma Paleolog i Dimitrije Paleolog. Morejska despotovina je nastavila dalje kao nezavisna država plaćajući godišnji danak Osmanlijama. Neplaćanje godišnjeg danka i pobuna protiv Osmanlija je dovela do invazije Mehmeda II na Moreju 1460. godine. Nakon nekoliko mjeseci, preostalo je samo ostrvo Monemvasija kojim je kratko vladao aragonski gusar. Kada ga je lokalno stanovništvo protjeralo, dobili su Tomasov pristanak da se stave pod papinu zaštitu do kraja 1460. godine. Posljednje područje koje je odolijevalo osmanlijskim napadima je bio dvorac Salmeniko kojim je zapovijedao Graitzas Paleolog. Nakon predaje, Graitzas i njegov garnizon su pobjegli u Mletačku republiku. Tada je Trapezuntsko carstvo postalo posljednja država nasljednica Bizantijskog carstva. Napori cara Davida da regrutuje europske sile za protuosmanlijski križarski rat su izazvali rat između Osmanlija i Trapezunta u kojem je nakon jednomjesečne opsade grad pao 14. augusta 1461. godine. Posljednji ostatak Trapezuntskog carstva, Kneževina Teodoro, se predao Osmanlijama 1475. godine.

Nećak bizantijskog cara Konstantina XI, Andreas Paleolog, je tvrdio da je naslijedio titulu bizantijskog cara. Međutim, prema bizantijskom zakonu on nije bio pravi nasljednik bizantijskog cara jer to nije odobrila crkva. Živio je u Moreji do njenog pada 1460. godine kada je pobjegao u Rim gdje je čitav život živio pod zaštitom Papinske države. Da Konstantinopolj nije pao, Konstantina XI bi možda naslijedili sinovi njegovog starijeg brata koji su odvedeni na palatu sultana Mehmeda II. Stariji sin, preimenovan u Has Murat-pašu, je postao Berlegbeg (glavni guverner) Balkana, a mlađi sin, preimenovan u Mesih-pašu, je postao admiral osmanlijske flote i sandžakbeg (guverner) provincije Galipolje. Sultan Mehmed II i njegovi nasljednici su se smatrali nasljednicima Rimskog carstva do raspada Osmanlijskog carstva 1922. godine. Zbog toga su sve pravoslavce koji su živjeli u Osmanlijskom carstvu nazivali Rum. Međutim, nakon smrti posljednjeg bizantijskog cara Konstantina XI ulogu cara-zaštitnika pravoslavaca je polagao moskovski knez Ivan III koji je oženio Andreasovu sestru Sofiju Paleolog. Njihov unuk Ivan IV je zbog toga postao prvi car Rusije i pravi nasljednik Rima i Konstantinopolja. Ideja o Ruskom carstvu kao Trećem Rimu se održavala u životu do propasti Ruskog carstva tokom Ruske revolucije 1917. godine.

Uređenje Carstva

Iako je Bizantijsko carstvo bilo dio cjelokupnog Rimskog carstva, nakon pada njegovog zapadnog dijela istočni dio tog carstva je nastavilo da postoji u narednih 11 vijekova. Za to vrijeme razvilo je svoj vlastiti identitet, politički sistem i umjetnost. Prebacivanje sjedišta vlade Rimskog carstva na Bosfor od strane Konstantina Velikog u maju 330. n. e. označilo je početak velikih promjena u njegovoj historiji. Od tog trenutka, u narednim vijekovima nekoliko činilaca je doprinijelo stvaranju novog entiteta. Tri činioca dala su Bizantijskom carstvu njegov prepoznatljivi karakter:

1. Rimski politički sistem

2. Grčka kultura

3. Hrišćanska vjera

Proces u kom su se svi ovi činioci ispreplitali i stapali u novi entitet bio je postepen. Sami Bizantinci koji su jednostavno nastavili nazivati sebe Rimljanima (grčki Ρωμαίους), nisu bili ni svjesni o rađanju nove nacije. Historičari smatraju da je međusobni utjecaj ovih činilaca doveo do stvaranja novog carstva najkasnije u vrijeme smrti Justinijana I 565. n. e. Isti ti historičari ga nazivaju posljednjim istinskim rimskim imperatorom kojem je latinski bio maternji jezik.[2] Malo je država organizovano na način koji je tako dobro odgovorio svom vremenu i tako promišljeno upravljen da se spriječi da vlast ostane u rukama nesposobnog čovjeka. Ova organizacija nije svjesno i promišljeno djelo jednog čovjeka ili jednog trenutka. U osnovi, ona je nasljeđe iz rimske prošlosti, ali je stalno bila prilagođavana i dopunjavana tokom vijekova, tako da bi odgovarala različitim zahtjevima vremena.

U političkom razvoju Bizantija je nastojala ojačati, zatečeni sistem centralizacije i apsolutizma. Do svog kraja ona je po obliku vladavine bila autokratska,despotska monarhija. U prvoj fazi razvitka ta je monarhija bila i teokratska, jer je vladar bio poglavar crkve. Sve je to dalo osnovu da Bizantiju karakteriše cezaropapizam. Čak i onda kada je crkva dobila autonomiju političkog djelovanja i tada je u Bizantiji ostala premoć države nad crkvom. Po obliku državnog uređenja, bila je to unitarna, strogo centralizovana država.

Car je bio vrhovna vlast u Carstvu. On je mogao po svojoj volji da postavi i otpusti sve službenike, imao je potpunu finansijsku kontrolu, zakonodavstvo je bilo samo u njegovim rukama, on je bio glavnokomandujući svih snaga carstva. Pored toga on je bio glava crkve, prvo sveštenik carstva. Njegova politika i njegove ćudi uobličavali su sudbinu miliona njegovih podanika. Za vrijeme ranog carstva, njegova titula bila je imperator AVGUST. Od XVII vijeka po ugledu na grčku terminologiju naziva BAZILEUS.

Iako nije bilo nikakve ustavne zabrane njegovoj vlasti, carevo samodržanje je ipak bilo ograničeno. On je uvijek priznavao svoju obavezu da poštuje osnovne zakone rimskog naroda; a duboko u svijesti ljudi provlačila se misao da je narod suveren i da je samo povjerio caru svoju vlast.

Birači cara bili su senat, vojska i narod Carigrada. Svaki car morao je da bude proglašen od strane ta tri tijela, pa tek tada da se podvrgne obredu krunisanja. On je poslije toga postajao apsulutan, sve dok je njegova vladavina zadovoljavala; ali ako bi se pokazao kao nesposoban svakom biraču bilo je slobodno da proglasi novog cara. Obično to je činila vojska, ili dio vojske. I ako bi car tako postavljen mogao da navede senat i narod Carigrada da ga prime, njegova uzurpacija je bila ozakonjena. Ali, princip izbornosti pretrpio je u praksi jednu veliku izmjenu. Dio careve vrhovne vlasti sastojao se i u mogućnosti da kooptira druge careve. Zbog toga nikada nije moglo da se desi da carstvo ostane bez cara. Nije bilo granice broju careva mogu da postanu u isto vrijeme ali, samo jedan car vršio je vlast, AUTOCRATOR BASILEUS.

Ostali su bili pasivni partneri i kada bi umro Autocrator, sljedeći car po starješinstvu automatski je nasljeđivao carsku vlast. Time je bilo omogućeno da se stvore dinastije koje su trajale dok god bi njihovi predstavnici bili sposobni da vladaju. Pošto je car bio izabran ili kooptiran, trebalo je još da bude krunisan. To je davalo vjersku potvrdu njegovoj vlasti, tako da je mogao istinski da vrši funkciju božijeg namjesnika. Smatrao se da je krunisanje davalo caru položaj poluboga, namjesniku svevišnjeg. Car je bio svjestan da je glava kršćanske crkve. Car je svoju vlast vršio preko brojnog i široko razgranatog činovničkog aparata. Centralni državni aparat sastojao se od niza visokih državnih funkcionera, koji su sve do sredine 7. vijeka nosili stare rimske nazive.

Magister officiorum bio je neka vrsta ministra carske kuće i kancelarije, stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti. On je rukovodio poštama i međunarodnim odnosima i preko njegovih ureda osiguravalo se prenošenje carskih naredbi, davanje uputstava nižim funkcionerima.

Kvestor dvora (quaestor sacri palatii) brinuo se za zakonodavnu djelatnost i rukovodio je državnim finansijama; acones rerum privatarum, upravljao je mnogobrojnim carskim imanjima. U predstolnici je važnu ulogu i položaj imao prefekt, koji je upravljao glavnim gradom države. Najvažniji funkcioneri u pokrajini bili su praefecti praeterio, koji su stajali na čelu dviju profektura: Orjenta i Ilirika. Od izmjena koje su se vršile u vrhovnim organima najvažnije su bile izvršene 7. vijeka za vrijeme cara Heraklija.

Uvode se novi grčki nazivi i ustanovljuju nove funkcije lagateta:

  • Magister officicrum (nunistar crske kuće) stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti, rukovodio je poštama i međunarodnim odnosima,
  • Questor sacri palatii (kvestar dvora) imao je u nadležnosti zakonodavnu djelatnost i bio je na čelu pravosuđa,
  • Cones sacrarum largitionum rukovodio je državnim finansijama
  • Comes rerum privatorum upravljao je carskim imanjem2

U prvoj fazi razvitka uz cara su stajala dva kolektivna tijela: carski savjet ili konzistorij, koji su sačinjavali svi najviši državni funkcioneri i jedno šire tijelo (Senat ili Sinktit), u koji su pored tadašnjih ulazili i bivši najviši državni funkcioneri. Ta tijela imala su savjetodavni karakter. Međutim, Senat je formalno vršio i izbor cara, raspravljao o najvažnijim političkim pitanjima, ali je postepeno sve više gubio na važnosti.

Senat nikad nije potpuno išćezao iako je u 6. i 7 vijeku bio na svom vrhuncu u Carigradu. Senat u Carigradu nikad nije bio sličan Starom Rimskom Senatu. Carigradski Senat sačinjavali su sadašnji i bivši držaoci službe dostojanstva iznad izvjesnog stepena, kao i njihovi potomci.

Tako je senat bio jedno veliko amorfno tijelo koje je obuhvatalo sve ljude od ugleda, bogatstva ili od odgovornog položaja u carstvu. Stvarna vlast senata bila je neodređena. Članovi senatske klase uživali su izvjesna prava i preimućstva utvrđene Starim Rimskim zakonima i uglavnom potvrđena od strane Justiniona. Kad je car bio slab Senat je bio najozbiljniji autoritet u carstvu, u toku 6. i 7. vijeka bio je naročito ugledan. Ali, krajem 7. vijeka vlast senata je opala, izobličila se, dok je na kraju nije ukinuo Lav VI. Sam senat je životario kao tijelo koje je car mogao da pozove kao uvaženog svjedoka svojih postupaka.

Senat je do samog kraja Carstva prisustvovao svakoj svećanoj prilici u Carigradu.

Konzisterij je u carevo ime vršio funkciju najvišeg gradskog organa s Kvestorom dvora na čelu: rješavao je žalbe protiv presuda nižih sudova.3 Kao što je već rečeno Bizant je bio svojevrsna strogo centralistička država. Međutim, tokom vremena razvitka društvenih odnosa doveo je neizbježno do decentralizacije i naglašavanja nezavisnosti krupnih zemljoposjednika. No, ta decentralizacije nije faktično sve do pred kraj bizantske države postigla onakav stepen kao u zapadnim feudalnim državama.

Lokalna uprava

Administrativno sudska podjela u prvoj fazi razvoja Bizantije bila je ista kao za vrijeme donunata u Rimu. Država je bila podjeljena na dvije prefekture, kojima su na čelu bili praefecti praetorio. Oni su u svojim rukama ujedinjavali upravnu i sudsku vlast dok su komandu nad vojskom imali magistri militum. Prefekture su se djelili na niže upravno-sudske jedinice – dijeceze (bilo ih je 7 do 8), kojima su na čelu bili civilni funkcioneri, vikari, neposredni saradnici prefekta.

Vojničko komandovanje u jednoj dijacezi ili u više njih imali su tzv. duces. Dieceze su se dalje djelile na provincije (bilo ih je oko 60) spraesesima na čelu, koji su brinuli za ubiranje poreza i koji su vršili sudsku vlast.

Centralizacija uprave ogledala se u tome što je sve činovnike imenovao direktno vladar. Izvjesnu autonomiju unutar provincije sačuvale su gradske općine, civitates imunicipia, ali je u toku daljeg razvoja lokalna autonomija gubila svaku važnost. Organizacija lokalne uprave doživjela je korjenitu reformu u 7. vijeku.

Civilna vlast u provincijama podvrnuta je vojnim komandantima. Čitava država podjeljena je na vojne ovlasti različite veličine koje su dobile naziv Teme. Pematska podjela i organizacija države imala je u početku vojni karakter. Tema postepeno dobija upravno finansijska i sudska ovlaštenja. Na čelu teme bio je strateg komandant vojne ovlasti, okružen štabom sastavljenim od raznih funkcionera. Šef štaba rukovodio je vojnim poslovima, a Protonotar je obavljao poslove civilne uprave i ujedno bio sudija teme. Tematska organizacija doživjela je puni razvitak tokom 10. vijeka. Vojnu snagu tema sačinjavali su seljaci, vojnici (konjanici), stratisti. Teme su bile podjeljene na niže jedinice-Turme, s turmahom na čelu, a najniže jedinice bile su tzv. baude.

Uz sav birokratizam i centralizam prisutan u upravi Bizanta bilo je tragova izvjesnih demokratskih relikata. U V i VI vijeku postojale su u većim gradovima izvjesne autonomne političke organizacije zvane Deme. Narod Carigrada bio je organizovan u 4 dijela ili deme nazvane Plava, Bijela, Zelena i Crvena.4 One bi najbolje mogle da budu opisane kao samoupravna municijalna tijela, dalje podjeljena na civilna i vojna. Civilna tijela zvala su se politici i njima je upravljao Demark, a vojna peratici, njima je upravljao Demokrat.

Politici su imali civilne dužnosti kao što su čuvanje javnih parkova i preduzimanje mjera protiv požara. Peratici su vjerovatno djelovali kao teritorijalni garnizoni grada. Ujedinjene deme kao organizacija siromašnih slojeva digle su poznatu nike pobunu 532 koja zamalo nije oborila sa vlasti cara Justinijana. U kasnijem razvoju deme su izgubile ulogu društvenog i političkog faktora. U političkom životu Bizantije krščanska crkva i njena hijerarhija s carigradskim patrijarhom na čelu igrala je veoma važnu ulogu.

Dolazilo je do izvjesnih suprotnosti između crkvenih vrhova s jedne i visoke birokracije krupnih zemljoposjednika s druge strane, crkva je ipak dosljedno vršila ulogu ideološko religiozne poluge državne vlasti za držanje u pokornosti potlačenih masa.

Bizantijsko pravo

Bizantskoj administraciji pogodovalo je uređeno poštovanje zakona, naslijeđeno od Rima, a efikasnost vlade dokazana je organizacijom pravosuđa. Poznavanje prava smatrano je važnim za svakog carskog službenika, pa je postojalo više pravnih škola.

Car je bio "vrhovni sudija", niži od njega su bili provincijski sudovi i Kvestori u Carigradu, gdje je zasjedao i vrhovni parnični sud od 12 sudija. Parnica je naime bila jedan od malog broja prihvatljivih razloga za posjetu carigradu.

Crkveni sudovi postepeno proširuju svoju nadležnost, dok pod Osmanlijama nisu preuzeli cjelokupnu jurisdikciju nad kršćanskim stanovništvom.

Kazne za krivična djela bile su novčane ili konfiskacija imovine ili sakaćenje, koje se smatrala humanijom zamjenom za smrtnu kaznu. Zatvor je bio skup i nereproduktivan za državu i praktično je nepoznat, pa je korišten samo dok okrivljeni čekaju na suđenje. U Bizantu je car bio izvor prava, ali je pravo bilo iznda njega. Da bi se pravo poštovalo, nužno je da bude pažljivo i jasno kodificirano.

Umjetnost

Literatura

  1. Mustafa Imamović, Predavanja iz opće historije prava i političkih institucija, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2005
  2. Raifa Festić, Opća historija države i prava, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 1998
  3. Georgije Ostrogorski, Istorija Vizantije, Izdavačko preduzeće Srbije "Prosveta", Beograd,1947.

Reference

  1. ^ Haldon, John; Haldon, Shelby Cullom Davis 3.0. Professor of European History Professor of History Hellenic Studies John (2002). Warfare, State And Society In The Byzantine World 560–1204. str. 47. ISBN 9781135364373.
  2. ^ Byzantine Aspects of Italy, Daniel Crena Iongh, izdavač W. W. Norton & Company Inc., New York City, prvo izdanje 1967. godine, Kongresna biblioteka SAD, pod brojem 67-19211, str. 17-181

Također pogledaj

Vanjski linkovi


Nedovršeni članak Bizantijsko Carstvo koji govori o državama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.