Flavije Aecije

(latinski: Flavius Aetius), vojskovođa Zapadnorimskog carstva. Rođen negdje između 390 i 396, umro (ubijen kao žrtva intriga) 454. Najveći rimski vojskovođa zadnjeg poglavlja velikog carstva. Za maloljetnosti cara Valentinijana III, od 425, vrhovni zapovjednik vojske. Dvije dekade je de facto upravljao državom. Rimski historičari tih vremena nazivali su ga posljednjim pravim Rimljaninom. Njegova pobjeda nad Atilom, garantira mu, kako Edward Gibbon kaže, besmrtnost dokle god se ljudi sjećaju Rima.

Rane godine

Flavijus je rođen u Silistri (rimljanski naziv: Dorostorum) u Moesiji, krajem 4. vijeka. Bio je sin italijanske majke Auraelije i Gaudentiusa, koji je po mnogim historičarima bio vjerovatno germanskog porijekla. Dospio je do titule konjičnog upravnika u Zapadnom carstvu, a poslije i Afričkog barona. Flavijus je bio nekoliko godina taoc, prvo kod Alari ka I i Gota, a poslije kod hunskog kralja, Rugila. Na taj način je došao do znanja o njima, koje mu je pomoglo da ih kasnije savlada.

Aecijus, Bonifacijus i Placidija

425. godine Aecijus je poveo vojsku od 60000 Huna u Italiju. Krenuo je kako bi potpomogao Joannesa, koji je proglasio samog sebe za novog cara. Ipak, on je došao u Ravenu tri dana nakon Joannesovog poraza i smaknuća. Sa svojom ogromnom vojskom Huna, Aecijus je dobio dopuštenje da preuzme poziciju Magister militum per Gallias (ili Vođa galskih vojnika) od Galla Placidia, carske majke i namjesnice Valentiniana III.

U Galiji je Aecijus pobjedio Vizigote kod Arlesa, prisiljavajući ih da se vrate u Akvitaniju. Onda je nastavio da pojača rajnsku granicu i odbrani Noricum od germanskih napada. U isto vrijeme je Bonifacijus u Africi pao pod nemilost Placidije, možda djelimično zbog intriga sa Aecijusom i drugim rimljanskim generalima.

Bonifacijus je poslije dobio blagonaklonost Placidije, tek nakon revolta u Africi. 432. je Bonifacijus vraćen u Italiju i dat mu je rang patricija. Aecijus je vjerujući da ga se Placidija želi riješiti, marširao do Bonifacijusa i borio se sa njegovom vojskom kod Riminija. Bonifacijus je taktički dobio borbu, ali je bio smrtno ranjen i umro je nekoliko mjeseci kasnije. Aecijus je pobjegao u Dalmaciju i uz pomoć Huna (za koju su dobili teritorije [[Panonija|Panonije]), je došao na vlast 433. godine.

Uticaj

Od 433 do 450, Aecijus je bio dominantna ličnost Zapadnog carstva. Nastavio je davati svoju pažnju Galiji nakon ponovnog dolaska na vlast. 436. su Burgundinci pokušali osvojiti nove teritorije, ali je Aecijus pozvao Hune da intervenišu, i 20000 Burgundijaca je tada poginulo. Ovaj masakr je bio osnova za Nibelungenlied, njemačkoj epskom djelu. 443. je Aecijus naselio preostale Burgundijce u Savoj, južno od Ženevskog jezera. 440-tih se uglavnom bavio problemima u Galiji i Španiji.

Velija vojska Huna na čelu sa Atilom je 451. izvršila invaziju na Galiju i zarobila više gradova, a onda nastavila prema Orleansu. Kada je Alans odlučio da stane na stranu Huna, Aecijus i vizigotski kralj Theodoric su krenuli da oslobode grad. Huni su prestali s opsadom grada i povukli se. 20. septembra 451. (neki izvori tvrde 20. juni) Huni su se borili protiv Rimljana i Vizigota, na Katalonskom polju, blizu Chalonsa. Iako je bitka završila neriješeno,bio je to veliki Aecijusov i rimljanski trijumf. Atila je bio primoran da se povuče iza Rajne i nikada više nije ugrožavao Galiju.

Atentat

Iako je Aecijus uspio vjeriti svoga sina Gaudentijusa sa Valentinijanovom kćerkom Placidijom 453., Valentinijan je se plašio Aecijusa, jer je mislio da Aecijus želi postaviti svoga sina na carsko prijestolje. Rimski senator Petronius Maximus i upravnik Heraclius su zato uspjeli nagovoriti Valentinijana da izvrši atentat na Aecijusa. 21. septembra 454. je Valentinijan svojom rukom ubio Aecijusa.

Očekivalo se da Maximus postane patricije umjesto Aecijusa, ali je to spriječio Heraclius. Tražeći osvetu, Maximus je dogovorio sa dva Aecijusova hunska prijatelja, Optilom i Thraustilom, da se izvrši atentat na Valentinijana III. i Heracliusa. 16. marta 455., Optila je ubo cara u hramu dok je silazio sa konja u kampu Martius i spremao se za vježbe gađanja strijelom. Dok se iznenađeni car okretao da vidi ko mu je zabio nož, Optila je završio posao s još jednim ubodom oštrice. U međuvremenu je Thraustila ubio Heracliusa. Mnogi vojnici, koji su bili u samoj blizini događaja, su bili vjerni Aecijusovi pratioci i nisu pomakli ni prsta prilikom ubistva cara.

After death

Šablon:POV-section His final legacy has been similar to that of Stilicho. Both were the best Roman generals of their time, and both were killed by jealous emperors. Aëtius was a brilliant general but failed to look at how the map of Rome would stand later on. At the time of his death, not one province of Rome in western Europe was without a significant barbarian presence. After his victories he allowed the barbarians to stay inside the Empire's borders in exchange for peace, and their military service. He is also alleged to have failed to continue to develop Rome's navies, a significant problem for later emperors. That blindness, if true, was his greatest mistake. Simply put, he is alleged not to have seen the danger of Africa in barbarian hands. In that he would have been the only significant figure to have not foreseen that danger. Africa was the breadbasket of the Empire, and the source of most of the wealth remaining to the Western Empire. Gibbon however is more kind to Aëtius, and believes his preoccupation with the Huns, more than not caring, limited his attention to the navy, and the subsequent loss of Africa. Emperors Majorian, Leo I and Anthemius saw the necessity of Africa liberation. Even Visigoth puppet Roman emperor Attalus after sacks of Rome in 410 refused to give ships to barbarians for transport to Africa. Many historians feel Aëtius nominally preserved the peace and order, (in addition to his macrohistorical victory over Attila), but his reactionary stances left Rome ripe for its fall. It should be noted however that again, Gibbon, among others, disputes this. One fact however cannot be disputed. Even Gibbon agrees the reliance on barbarian troops was the primary reason for the ultimate fall of the Western Empire, and Aëtius certainly relied on them, to the detriment of the Empire when he was gone.

J. B. Bury's assessment, however, was that the battle of Chalôns was fundamentally unimportant. Aëtius attacked the Huns when they were already retreating from Orleans, so Gaul was not in immediate danger; and he declined to renew the attack, the next day, to preserve the balance of power. The important battle was three years later, when the Germans rose up against the Huns after Attila's death, and defeated them at the Nedao, in 454. This decided that there would be no Hunnic Empire, which Bury thinks would have been unlikely even they had crushed the Germans that time. In this light, Chalôns determined chiefly whether Attila spent his last year looting Gaul or Italy.