Zoran Đinđić

Zoran
Datoteka:Zoran Djindjic.jpg

Zoran Đinđić, dr. (1952 - 2003). Rođen je 1. augusta 1952. u Bosanskom Šamcu. Datum rođenja predsjednika Demokratske stranke bio je, kako je govorio, "dovoljno kasno da ne upadne pod iluziju titoizma".

Gimnaziju je završio u Beogradu 1970. godine. Studirao je filozofiju, 1974. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a 1979. doktorirao na Univerzitetu u Konstanci. Govorio je da je studirao filozofiju 20 sati dnevno i da je istovremeno pohađao studije historije umjetnosti, sociologije i ekonomije. Na prvom satu na Filozofskom fakultetu sukobio se sa komunistima jer je tvrdio da veliki Marx ne da nije najveći, već uopće nije filozof. Drugi veliki i značajniji sukob imao je s policijom zbog organiziranja "ilegalnih aktivnosti u studentskoj organizaciji protiv komunista, zbog čega je sam putovao po cijeloj Jugoslaviji". Zbog pokušaja da osnuje autonomnu studentsku organizaciju sa liderima studenata iz Zagreba i Ljubljane, uhapšen je i osuđen na godinu dana zatvora. Čak se i Willy Brandt, njemački kancelar, zauzimao za njega pa se, umjesto u zatvoru, našao u Njemačkoj. Doktorirao je na tezi "Problemi utemeljenja kritičke teorije društva" kod Jürgena Habermasa.

Bio je viši naučni saradnik u Centru za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, poslanik u sva tri višestranačka saziva Narodne skupštine Republike Srbije i Vijeću republika Skupštine SRJ. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Eseji i radovi dr. Đinđića, jednog od vodećih intelektualaca Srbije, objavljivani su u "Stavu", "Književnim novinama" i "Književnoj reči". On je, također, poznat po svojim knjigama "Srbija ni na istoku ni na zapadu", "Subjektivnost i nasilje", "Jugoslavija kao nedovršena država" i "Jesen dijalektike". Preveo je mnoga filozofska djela i autor je velikog broja novinskih prikaza.

Nikad nije bio član Saveza Komunista. Ipak, politikom se bavio sve vrijeme, aktivno od 1989. kada je sa još dvanaest intelektualaca iniciralo obnavljanje Demokratske stranke, a na Skupštini Stranke 1990. bio je jedan od osnivača. Septembra 1990. je izabran za predsjednika Izvršnog odbora, a onda, januara 1994. postaje predsjednik Demokratske stranke.

Za Demokratsku stranku je govorio da je kao preduzeće, nikako mjesto za druženje, pojašnjavajući da svako u stranci mora da ima proizvod, "a to mogu biti plakat, poruka, kritika, nastup... i mora se znati ko taj proizvod koristi, da li je njime zadovoljan". Objašnjavao je ko može da bude političar: "Čovjek, da bi se bavio politikom, mora da ima jak i čvrst karakter, autoritet, da umije da presječe, da se zamjeri, kaže "ne" i da ga mrze, jer je to priroda politike. Neko ko i suviše ide na širenje simpatija, udvaranja i izbjegavanja sukoba mora još mnogo da nauči da bi vodio jednu ozbiljnu stranku".

Za gradonačelnika Beograda izabran je 21. februara 1997. godine, ispred koalicije "Zajedno" koja je na lokalnim izborima 1996. odnijela pobjedu u više gradova u Srbiji.

U sudskom sporu sa predsjednikom Vlade republike Srbije Mirkom Marjanovićem, 20. septembra 1996. osuđen je na 4 mjeseca zatvora, uvjetno na dvije godine. Vrhovni sud Srbije 9. jula 1998. preinačio je presudu i izrekao novu u kojoj je osuđen na 7 mjeseci zatvora, uvjetno na 3 godine.

Američki sedmičnik "Time" u septembru 1999. godine uvrstio ga je među 14 vodećih evropskih političara trećeg milenijuma.

U junu 2000. Đindić je preuzeo funkciju koordinatora u SZP, a potom postao i šef centralnog izbornog štaba i koordinator promotivne kampanje DOS-a za izbore koji su održani 24. septembra 2000. Na tim izborima Đindić je izabran za poslanika u Vijeću republika Skupštine SRJ.

Dobitnik je ugledne njemačke nagrade "Bambi" za 2000. godinu u oblasti politike.

Za premijera Srbije izabran je 25. januara 2001. nakon pobjede DOS-a na republičkim parlamentarnim izborima u decembru 2000.

Đindić je augustu 2002. godine u Pragu primio nagradu Fondacije "Polak" za doprinos razvoju demokratije u Srbiji. Nagrada se dodjeljuje svake godine za doprinos sprovodenju demokratskih i ekonomskih reformi u Centralnoj i Istočnoj Evropi.

Volio je takmičenja i provjere. Bio je veoma strpljiv, obrazovan i pragmatičan. Trudio se da se ne ponavlja, birao bi jednu sliku, poruku, rečenicu i oko toga gradio priču. Priznavao je da nema pretenzija da kaže nesto epohalno, ali je smatrao da će ostati upamćen po velikim stvarima. Život nije mogao da zamisli bez ljudi jer - ljudska komunikacija mu je bila potrebna kao uvjet za provjeru ideja i sposobnosti. Kod sebe je cijenio spremnost da uči i priznaje greške, kao i spremnost da ih ispravlja, a kod drugih je cijenio pouzdanost. Govorio je da nema poroka.

Zoran Đindić ubijen je 12. marta 2003. godine ispred zgrade Vlade republike Srbije. Đinđić je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku. Suđenje optuženima za njegovo ubistvo počelo je u decembru 2003. godine, a trenutno je suđenje u završnoj fazi.

Citati

„Ako neko misli da će zaustaviti sprovođenje zakona time što će mene ukloniti onda se grdno vara, jer ja nisam sistem”.

"Sistem će funkcionirati i dalje i niko neće dobiti amnestiju za zločine tako što će ukloniti jednog ili dva funkcionera države"

Zoran Đinđić o pokušaju atentata na njega.
Politika, 21. februar 2003. i Glas javnosti, 24. februar 2003. godine.

Vanjski linkovi

• Zoran Đinđić
• Demokratska stranka