Razlika između verzija stranice "Ljiljana Molnar-Talajić"
[nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
No edit summary |
No edit summary |
||
Red 5: | Red 5: | ||
U vrijeme njezine najveće umjetničke snage kritičari su se nadmetali u traženju komplimenata za njezin glas ("boje opala", kako je netko nadahnuto napisao), moćnom u visinama i beskrajno nježnom u pianissimu. Umrla je nakon kratke bolesti u Zagrebu. |
U vrijeme njezine najveće umjetničke snage kritičari su se nadmetali u traženju komplimenata za njezin glas ("boje opala", kako je netko nadahnuto napisao), moćnom u visinama i beskrajno nježnom u pianissimu. Umrla je nakon kratke bolesti u Zagrebu. |
||
[[Kategorija:Bosanskohercegovački operni pjevači|Molnar Talajić, Ljiljana]] |
|||
[[hr:Ljiljana Molnar Talajić]] |
[[hr:Ljiljana Molnar Talajić]] |
Verzija na dan 20 septembar 2007 u 08:49
Ovaj članak nije uopće ili je loše kategoriziran. |
Ljiljana Molnar-Talajić (Bosanski Brod, 30. decembar 1938. - Zagreb, 18. septembar 2007.), najveća bosanska operna diva i sopranistica s jednim od najmoćnijih glasova na našim prostorima. Studij solo pjevanja završila na Muzičkoj akademiji u Sarajevu 1961. u klasi prof. Brune Špiler, a [[1963[[. ja završila i postdiplomski studij na istoj akademiji. Prvi nastup na opernoj pozornici imala je još za studija u Sarajevu 1959. godine, kao grofica u Mozartovu "Figarovu piru". Petnaest godina pjevala je u Sarajevskoj operi, a od 1975. do 1980. godine bila je prvakinja Zagrebačke opere. U tom trenutku iza sebe je već imala briljantan početak onoga što će se poslije pretvoriti u jednu od naših najsjajnijih opernih priča. Za svoju Ćo-ćo San nagrađena je u Tokiju 1967. godine, a 1969. kao Aida na firentinskom Maggiju Musicale, pod ravnanjem Zubina Mehte, postaje istinska svjetska primadona: "posljednji veliki verdijanski glas", kako je nedavno ustvrdio jedan istaknuti austrijski kritičar. Slijedile su najveće svjetske pozornice: Bečka državna opera, milanska Scala, londonski Covent Garden, newyorški Metropolitan... Ljiljana Molnar-Talajić bila je nenadmašna Aida, na svom vrhuncu najveća od najvećih, koja je bila njezin "zaštitni znak". Briljirala je i u cijelom verdijanskom repertoaru: Trubaduru, Don Carlosu, Krabuljnom plesu, Otellu, ali i u njegovu Requiemu. To joj je, među ostalim, donijelo i veliko priznanje iz Maestrove domovine — "Zlatnog Verdija" grada Parme. U vrijeme njezine najveće umjetničke snage kritičari su se nadmetali u traženju komplimenata za njezin glas ("boje opala", kako je netko nadahnuto napisao), moćnom u visinama i beskrajno nježnom u pianissimu. Umrla je nakon kratke bolesti u Zagrebu.