Edvard III, kralj Engleske

Edvard III
Vladavina	25. januar 1327 - 21. juni 1377
Prethodnik	Edvard II
Nasljednik	Rikard II
Krunidba	1. februar 1327
Supružnik	Filipa od Hainaulta
Djeca	Edvard, princ od Velsa Izabela Ivana Leonel, vojvoda od Clarencea Ivan, vojvoda od Lancastera Edmund, vojvoda od Yorka Marija Margareta Tomaš, vojvoda od Gloucestera
Dinastija	Anžuj-Plantagenet
Otac	Edvard II
Majka	Izabela Francuska
Rođenje	13. novembar 1312
Smrt	21. juni 1377

Edvard III (13. novembar 1312 - 21. juni 1377) bio je engleski kralj.

Englesku krunu naslijedio je 1327. godine kao četrnaestogodišnjak od oca, Edvarda II, nakon nasilnog zbacivanja kojeg su u njegovu korist izvršili njegova majka, kraljica Izabela, i njen ljubavni, Roger Mortimer. Posljedica je bila nasilna smrt Edvarda II.

Izabela i Mortimer prvih su nekoliko godina Edvardove vladavine kontrolirali mladog kralja, ali su 1330. godine Edvard i njegove pristalice zarobili Mortimera i poslali ga u Tower of London, naredili da se on objesi, a Izabelu zatvorili.

Edvard III je obnovio kraljevsku vlast i ugled nakon haosa koji je zavladao za vrijeme vladavine njegova oca. Pridobio je na svoju stranu visoko plemstvo. Državne institucije su u razdoblju nakon 1330. godine, poslije dužeg vremena, počele učinkovito funkcionisati usprkos mnogim problemima koji su bili naslijeđe vladavine njegova oca, kao što su održavanje reda i suzbijanje rasprostranjene korupcije. Suci su stoga dobili veće ovlasti, a kraljevim službenicima ("šerifima") dodjeljene su nadležnosti skupljanja kraljevih prihoda, globi, izvršavanja sudskih naloga, predsjedanja grofovijskim sudovima, sastavljanja porote i čuvanja zatvorenika. Edvard je ojačao ulogu parlamenta te je čak poticao građane i seoske plemiće da učestvuju u radu parlamenta. Edvard je uspostavio sposobnu vlast koja je učinkovito prikupljala poreze, ali i sve više iscrpljivala privredu i stanovništvo.

Glavni razlog Edvardove skupe vladavine bio je rat. Naime, u Francuskoj je izumrla izravna linija dinastije Capet, pa je Edvard 1337. godine tražio za sebe francusku krunu, pošto mu je majka bila iz kuće Capet. Francuzi ni u kojem slučaju nisu željeli stranca za svoga kralja, a pogotov ne ako je taj stranac ujedno i kralj Engleske. Onis u zato pravilo svoga salijskog zakonika protumačili tako da su rekli kako, ne samo da žena ne može naslijediti francusku krunu, već i da njeni potomci nemaju pravo na francusku krunu. Edvard je bez obzira na to ponosno zatražio francusku krunu izazivajući "Filipa de Valoisa koji je sebe nazivao francuskim kraljem", i upleo se u rat koji će kasnije dobiti naziv Stogodišnji rat. Da bi plemstvo privukao u rat 1337. godine, prije nego je napao Francusku, imenovao je šest novih grofova, te osnovao novi viteški red zvani "Red vitezova Podvezice" (engleski: The Knights of the Garter) kojemu je i sam pripadao.

U početku rata Edvard je pobjedama kod Sluisa 1340. godine, Crécyja 1346. godine, zauzećem Calaisa, te osvajanjem velikog dijela zapadne Francuske postigao uspjehe, ali godine 1360. sporazumom iz Brétignyja morao se odreći svojih pretenzija u Francuskoj, a primirjem godine 1375. izgubio je sve posjede u Francuskoj osim Calaisa, Bordeauxa, Bayonnea i Bresta.

Dok je Edvard ratovao van zemlje vlast je ostavljao u rukama svog mlađeg brata. Engleska je ekonomski napredovala razvojem trgovine vunom, ali kuga zvana Crna smrt je imala značajan uticaj na Englesku i njen prosperitet.

Porezi na zemlju su prije njega bili glavni izvor kraljevskih prihoda. Edvard je uveo nove poreze na trgovinu, koji su postali glavni izvor prihoda. Sve do Edvarda III francuski jezik je bio službeni jezik engleskog plemstva, ali Edvard III to mijenja i 1362. godine donosi zakon po kome je engleski jezik službeni jezik u sudovima.

Kako rat više nije bio uspješan Edvard je sve više gubio političku moć čime je jačala uloga parlamenta. Edvard je ipak za vrijeme cijele svoje vladavine ostao iznimno popularan, a za probleme koji jesu postojali tokom njegove vladavine gotovo nikada nije okrivljavan on direktno. Za razliku od toliko svojih prethodnika, Edvard se nikada nije suočio sa opozicijom ni kod jednog od svojih pet odraslih sinova.

Dvije godine nakon poraza u Francuskoj (1377. godine) Edvard je umro, a naslijedio ga je je unuk, Rikard II.

Prethodi:	Kralj Engleske	Slijedi:
Edvard II		Rikard II