Cesare Maldini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Cesare Maldini
Lični podaci
Datum rođenja5. februar 1932.
Mjesto rođenjaItalija Trst
Datum smrti3. april 2016.
Mjesto smrtiMilano
Visina182 cm
PozicijaOdbrambeni
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Nastupi (golovi)
1952–1954. Triestina 32 (0)
1954–1966. Milan 347 (3)
1966–1967. Torino 33 (0)
Nacionalna reprezentacija**
Godine Reprezentacija Nastupi (golovi)
1960–1963.  Italija 14 (0)
Trenirani timovi
1970–1972.
1972–1974.
1974–1976.
1976–1977.
1978–1980.
1980–1986.
1986–1996.
1996–1998.
2001.
2001–2002.		Milan (pomoćnik)
Milan
Foggia
Ternana
Parma
Italija (pomoćnik)
Italija U-21
Italija
Milan
Paragvaj
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima broje se samo za ligu iz koje je klub.
* Posljednji put ažurirano: 30. 10. 2020.

Cesare Maldini bio je italijanski nogometaš i trener. Najveći dio karijere proveo je u AC Milanu. Autoritativni odbrambeni igrač, sa dobrom tehnikom i izvrsnim čitanjem igre, obično je igrao na poziciji centarhalfa ili libera iako je mogao igrati i desnog beka.[1][2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Trstu. Njegov sin Paolo jedno vrijeme bio je igrač s najviše nastupa za reprezentaciju Italije (sada je treći, iza Buffona i Cannavara). Njegovi unuci Christian[3] i Daniel[4] igrali su u omladinskim kategorijama Milana, a Daniel je uvršten u prvi tim u sezoni 2020/21.

Igračka karijera[uredi | uredi izvor]

Klubovi[uredi | uredi izvor]

Počeo ju je 1952. u Triestini, a 1954. prešao je u Milan, u kojem je imao dosta uspjeha i na domaćem i na međunarodnom planu, odigravši 347 utakmica i postigavši tri gola.

Kao igrač osvojio je četiri prvenstva Italije i jedan Kup evropskih šampiona s Milanom, u kojem je pet godina bio i kapiten.[5][6] Godine 1966. prešao je u Torino na jednu sezonu, nakon koje je i završio igračku karijeru.[4][6]

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Za A-reprezentaciju nastupio je 14 puta od 1960. do 1963, a posljednje dvije godine bio je i kapiten[7], ali je bio manje uspješan nego u Milanu. Debitirao je 6. januara 1960. u pobjedi 3:0 protiv Švicarske[7], a kasnije je učestvovao na SP 1962, na kojem je Italija kontroverzno eliminirana iako je sam Maldini izabran u najbolju ekipu prvenstva zbog dobrih nastupa.[4][8]

Trenerska karijera[uredi | uredi izvor]

Počeci[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka igračke karijere postao je trener. Novu karijeru počeo je 1970. kao pomoćnik Nerea Rocca u Milanu, u kojem je nakratko bio i glavni trener između 1972. i 1974, osvojivši Italijanski kup i Kup pobjednika kupova 1973, a malo je nedostajalo da osvoji i prvenstvo te godine. Kasnije je trenirao Foggiu (1974–1976), Ternanu (1976–1977) i Parmu (1978–1980), koja se tada takmičila u Serie C1 (3. ligi) i kojoj je Maldini pomogao da uđe u Seriju B.[2][4]

Od 1980. do 1986. bio je jedan od pomoćnika selektora Italije Enza Bearzota, uključujući i nastup na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španiji, koje je Italija i osvojila.[2][4][9]

Selektor Italije U-21[uredi | uredi izvor]

Godine 1986. postao je selektor italijanske reprezentacije U-21, u kojoj je ostao 10 godina i s kojom je osvojio rekordne tri uzastopne titule na evropskim prvenstvima (1992, 1994, 1996).[10] Fabio Cannavaro, Gianluigi Buffon i Francesco Totti, članovi pobjedničke ekipe s prvenstva 1996, kasnije su osvojili i seniorsko SP 2006. u Njemačkoj. Također je bio selektor italijanske olimpijske reprezentacije na OI 1992. i 1996.[2][9]

SP 1998. s A-reprezentacijom Italije[uredi | uredi izvor]

Nakon uspjehâ s mladom reprezentacijom Maldini je 1996. preuzeo i A-reprezentaciju Italije zamijenivši Arriga Sacchija. Odmah ju je uspio odvesti na SP 1998. u Francuskoj pobijedivši Rusiju u razigravanju.[9] Uprkos tome što se Italija mučila u kvalifikacijama, italijanski mediji i navijači imali su velika očekivanja od reprezentacije za SP 1998, koja je imala jaku odbranu i nekoliko vrlo dobrih napadača na vrhuncu karijere, kao što su Christian Vieri, Alessandro Del Piero i Filippo Inzaghi. Cesareov sin Paolo bio je kapiten ekipe.[11]

Italija je žrijebom svrstana u grupu B sa Čileom, Kamerunom i Austrijom. Azzurri su bili pobjednici grupe remiziravši sa Čileom 2–2 u prvoj utakmici[9] i pobijedivši Kamerun s 3:0[12] i Austriju 2–1[13]. U osmini finala savladana je i Norveška s 1:0[14], čime je Italija osigurala nastup u četvrtfinalu protiv domaćina, Francuske. Nakon remija bez golova Francuska je eliminirala Italiju boljim izvođenjem penala[15] i na kraju osvojila i titulu svjetskog prvaka.

Maldini je dao ostavku nakon prvenstva usljed žestokih kritika u italijanskim medijima na račun njegove navodne ultraodbrambene i "staromodne" taktike nadahnute catenacciom, koja je uključivala tradicionalnu odbrambenu liniju sa sistemom "čovjek na čovjeka", kao i libera.[9][11][16][17][18] Također je kritiziran zbog izostavljanja Gianfranka Zole iz reprezentacije i oklijevanja da zajedno u napad stavi kreativne napadače Roberta Baggia i Del Piera, odabravši umjesto toga da budu zamjena jedan drugome u drugom poluvremenu;[9][11][19] ove kontroverzne zamjene uspoređene su s onima koje je vršio Ferruccio Valcareggi na SP 1970, kad su jedan drugog mijenjali Sandro Mazzola i Gianni Rivera.[20]

SP 2002. s Paragvajem[uredi | uredi izvor]

Nakon što je 2001. kratko vodio Milan kao privremeni trener, u januaru 2002. postao je selektor reprezentacije Paragvaja.[21] Njegovo imenovanje uzrokovalo je neke kontroverze zato što domaći treneri nisu dobili priliku (to je izazvalo neuspješan pokušaj sindikata trenera da isposluje da Maldini bude deportiran zbog kršenja propisa o imigraciji) i što je Maldini slabo govorio španski jezik. Uprkos tome, imao je podršku zvijezde reprezentacije, golmana Joséa Luisa Chilaverta, kao i još nekolicine starijih igrača.[22] Preuzeo je ekipu koja se već plasirala na SP 2002. u Južnoj Koreji i Japanu, postavši sa 70 godina najstariji selektor na tom prvenstvu (njegov sin Paolo bio je kapiten italijanske reprezentacije na istom prvenstvu).[4]

Iako Chilavert zbog ranije suspenzije nije mogao nastupiti u prvoj utakmici, Paragvaj se uspio plasirati dalje iz grupe B nakon remija 2:2 s Južnoafričkom Republikom[23], poraza 1–3 od Španije[24] i pobjede istim rezultatom protiv Slovenije[25]. U osmini finala Paragvaj je izgubio 0:1 od kasnijeg finalista, Njemačke, i to golom Olivera Neuvillea u 89. minuti.[26]

Nakon povlačenja[uredi | uredi izvor]

Po završetku SP-a 2002. Maldini se vratio u Milan, gdje je radio kao skaut za talente.[27] Kasnije je radio i kao sportski analitičar za beIN Sports, a 2012. i za Al Jazeeru, s Alessandrom Altobellijem.[4]

Statistike[uredi | uredi izvor]

Klub[uredi | uredi izvor]

Klub Sezona Prvenstvo Kup Evropa Ostalo Ukupno
Uta Gol Uta Gol Uta Gol Uta Gol Uta Gol
Triestina 1952/53. 1 0 – – – – – – 1 0
1953/54. 31 0 – – – – – – 31 0
Milan 1954/55. 27 1 – – – – 1 0 28 1
1955/56. 22 0 – – 6 0 2 0 30 0
1956/57. 21 1 – – – – 2 0 23 1
1957/58. 32 0 3 0 8 0 – – 43 0
1958/59. 34 0 1 0 – – 1 0 36 0
1959/60. 29 0 – – 4 0 1 0 34 0
1960/61. 30 0 2 0 – – 2 0 34 0
1961/62. 34 1 – – 2 0 – – 36 1
1962/63. 31 0 1 0 9 0 2 0 43 0
1963/64. 22 0 1 0 3 0 3 0 29 0
1964/65. 34 0 – – 2 0 – – 36 0
1965/66. 31 0 1 0 8 0 – – 40 0
Torino 1966/67. 33 0 3 0 – – 3 0 39 0
Ukupno za Milan 347 3 9 0 42 0 14 0 412 3
Sveukupno 412 3 12 0 42 0 17 0 451 3

*Evropska takmičenja uključuju Kup evropskih šampiona i Kup pobjednika kupova.

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Reprezentacija Italije
Godina Uta Gol
1960. 1 0
1961. 3 0
1962. 6 0
1963. 4 0
Ukupno 14 0

Trofeji i nagrade[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c "A.C. Milan Hall of Fame: Cesare Maldini". acmilan.com. AC Milan. Pristupljeno 1. 4. 2015.
  2. ^ a b c d e f g Alberto Costa. "Maldini, Cesare". Treccani: Enciclopedia dello Sport (2002). Pristupljeno 6. 2. 2016.
  3. ^ "Christian Maldini". Discipline Knowledge. Arhivirano s originala, 21. 4. 2013. Pristupljeno 19. 12. 2015.
  4. ^ a b c d e f g Giorgio Dell’Arti (9. 5. 2014). "Cesare Maldini". Il Corriere della Sera. Arhivirano s originala, 14. 4. 2016. Pristupljeno 6. 2. 2016. (it)
  5. ^ "Wembley 1963". Uefa.com.
  6. ^ a b c "Cesare Maldini". magliarossonera.it. Maglia Rossonera. Pristupljeno 22. 4. 2015. (it)
  7. ^ a b "Maldini, Cesare". FIGC. Arhivirano s originala, 5. 5. 2016. Pristupljeno 6. 2. 2016. (it)
  8. ^ a b "FIFA World Cup Awards: All-Star Team". Pristupljeno 22. 3. 2015.
  9. ^ a b c d e f "Francia 1998 – Capitolo II: Le scelte di Cesare". Storie di Calcio. Arhivirano s originala, 5. 3. 2016. Pristupljeno 30. 1. 2016. (it)
  10. ^ "Italy beats Spain: third European title for Cesare Maldini" (PDF). FIGC. Arhivirano s originala (PDF), 4. 3. 2016. Pristupljeno 30. 1. 2016.
  11. ^ a b c "Francia 1998 - Capitolo II: Le scelte di Cesare". Storie di Calcio. Arhivirano s originala, 24. 4. 2016. Pristupljeno 30. 1. 2016. (it)
  12. ^ "Italy – Cameroon 3:0 (1:0)". FIFA. 17. 6. 1998. Arhivirano s originala, 4. 12. 2013. Pristupljeno 15. 2. 2016.
  13. ^ "Vieri, Baggio goals help Italy win 2–1, avoid Brazil". CNN. 15. 9. 1998.
  14. ^ "Italia, la vittoria della sofferenza". Storie di Calcio. Arhivirano s originala, 26. 10. 2011. Pristupljeno 18. 2. 2015. (it)
  15. ^ "Francia avanti, ancora rigori stregati". Storie di Calcio. Pristupljeno 20. 10. 2014. (it)
  16. ^ Helene Elliott (17. 6. 1998). "Player's Father Always Interferes With Italy's Coach". The Los Angeles Times. Pristupljeno 30. 1. 2016.
  17. ^ "Profile: Cesare Maldini". BBC.co.uk. 10. 4. 2002. Pristupljeno 30. 1. 2016.
  18. ^ "Test per la difesa a tre Spazio a Cossu e Maggio". La Repubblica. 2. 3. 2010. Pristupljeno 1. 2. 2016. (it)
  19. ^ "Maldini sceglie Baggio, ma Alex vuole il posto". La Repubblica. Pristupljeno 13. 1. 2015. (it)
  20. ^ "Messico 70 e quei sei minuti di Rivera". Storie di Calcio. Pristupljeno 13. 1. 2015. (it)
  21. ^ "Maldini to Coach Paraguay in Cup". New York Times. 28. 12. 2001. Pristupljeno 28. 12. 2001.
  22. ^ "World Cup 2002 Cesare Maldini". BBC.
  23. ^ "South Africa peg back Paraguay". BBC. 2. 6. 2002. Pristupljeno 6. 2. 2016.
  24. ^ "Spain reach last 16". BBC. 7. 6. 2002. Pristupljeno 6. 2. 2016.
  25. ^ "Slovenia - Paraguay (1-3)". Sky Sports. 12. 6. 2002. Pristupljeno 6. 2. 2016.
  26. ^ "Germany edge out Paraguay". BBC. 15. 6. 2002. Pristupljeno 6. 2. 2016.
  27. ^ "Mondiali, Cesare Maldini: farò l'osservatore del Milan". La Repubblica. Pristupljeno 6. 2. 2016. (it)
  28. ^ "ERIC BATTY'S WORLD XI – THE SIXTIES". Pristupljeno 26. 11. 2015.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Prethodi: Kapiten AC Milana
1961–1966. 		Slijedi:
Italija Francesco Zagatti Italija Gianni Rivera
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Cesare_Maldini&oldid=3541287"