Historija filozofije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Pojam historija filozofije, zbog dvoznačnosti pojma historija, ima dvostruko značenje. Označava historijsko zbivanje: razvoj filozofskih ideja kroz historiju, smjenjivanje filozofa, dominantnih filozofskih tema i škola; također označava istraživanje tih zbivanja u filozofiji ili nauci (vidi članak historija).

U pojmu historija filozofije postoji dvoznačnost, ovisno o tome na koji dio stavljamo naglasak: na filozofiju (gdje istraživač, kao filozof odnosno "onaj koji ljubi mudrost", istražuje misli svojih prethodnika da bi produbio vlastito mišljenje) ili na historiju (gdje filozofe, njihove ideje i škole istražujemo kao objektivne historijske pojave). Naravno, obje vrste istraživanja često se ne mogu apsolutno razlikovati.

Pregled historije[uredi | uredi izvor]

Aristotel[uredi | uredi izvor]

Prvi koji je sistemski proučavao učenja svojih prethodnika, i nastojao ih sistemski i objektivno prikazati, bio je Aristotel. On je zaslužan za mnoge obavijesti o koncepcija pred-sokratovskih filozofa, čiji su izvorni radovi izgubljeni. On u svojim djelima dijalektički preispituje gledišta svojih prethodnika, da bi pripremio razvoj vlastitog.

Helenizam[uredi | uredi izvor]

Aristotelovi učenici i nastavljači u peripatetičkoj školi nastavili su s takvim pristupom. Tako nastaju zbirke prikaza dostignuća raznih posebnih disciplina: matematike, astronomije, fizike, medicine itd, pa onda i filozofske doksografije.

Takav rad da se prikupe informacije o dostignućima prošlosti može, međutim, imati i negativan učinak u tome da obeshrabri samostalno promišljanje. U helenističko i rimsko doba sve se više gubi poticaj za samostalno mišljenje i širi uvjerenje da su velikani prošlost već sve bitno domislili. Tako se ovaj pristup pretvara u praznu kompilaciju, »učenu ropotariju bilježaka« (Windelband).

Najpoznatiji među tim kompilatorima je Diogen Laertije, čija je knjiga sačuvana. Mišljenja raznih filozofa navode se kao datosti, bez pokušaja da se sagledaju u međusobnom odnosu i historijskom kontekstu. Podjednaku pažnju pridaje ključnim filozofskim tezama, duhovitim izrekama i banalnim anegdotama iz života slavnih filozofa. Takvih kompilacija, naslovljenih "zrnca mudrosti" i slično, ima i danas.

Moderno doba[uredi | uredi izvor]

Nasuprot površnim kompilacijama, historija filozofije postepeno se izgradila kao posebna disciplina krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Ta disciplina pripada ne samo historijskoj nauci (historiji), nego i samoj filozofiji. Ona se ne zadovoljava prostim iznošenjem činjenica i anegdota. Kao historija, istražuje pojavu filozofskih koncepcija, škola i pokreta u historijskom kontekstu.

Takav je prikaz naravno u opasnosti da se zanemari naučna skrupuloznost historičara i prikaz historijskog razvoja filozofije podredi jednom određenom stanovištu – jednoj posebnoj filozofiji, koja u takvom pristupu postaje ideologija.

Hegel[uredi | uredi izvor]

To je slučaj upravo s najznačajnijim utemeniteljem discipline, G.W.F. Hegelom. Uz Filozofiju povijesti (Philosphie der Geschihte), objavljenu za njegova života, posmrtno je, 1833-1836., po zapisnicima njegovih predavanja izdana Povijest filozofije (Geschihte der Philosophie).

Ovo je djelo posve podređeno funkciji razrade Hegelovom vlastitog sistema. Mišljenja pojedinih filozofa on razmatra kao "momente" u historijskom kretanju duha. Posebne historijske tvorbe duha (a to uključuje ne samo filozofiju nego i sve nauke, moral, pravo, religiju, državu itd.) dijalektički se razvijaju, preobražavaju i prevladavaju tokom historije, vodeći do apsolutnog duha koji u potpunosti spoznaje sebe samog i smiruje se u savršenom znanju, u Hegelovom filozofskom sisteu. Hegel često iskrivljuje historijske činjenice da bi ih ugurao u Prokrustovu postelju svog sistema.

Razdoblja i područja[uredi | uredi izvor]

Filozofski elementi u starim religijama Azije i Egipta[uredi | uredi izvor]

Velika duhovna prelomnica oko 600. g.pne.[uredi | uredi izvor]

Kineska filozofija[uredi - уреди | uredi kôd][uredi | uredi izvor]

  • Sun Cu (6. stoljeće pne.)
  • Konfucije (551. pne. – 479. pne.)
  • Mencije (372-288. pne.)
  • Lao Ce (4. stoljeće pne.)

Indijska filozofija[uredi | uredi izvor]

Zapadna tradicija[uredi | uredi izvor]

Razdoblja[uredi | uredi izvor]

Antička filozofija

Pojam "antička filozofija" obuhvata razdoblje od preko hiljadu godina: od početka 6. st. pr.n.e, kada djeluju Tales, Solon i drugi mislioci kasnije svrstani među "sedam mudraca", do početka 6. st.n.e. Krajem tog razdoblja može se označiti 529. g, kada bizantski car Justinijan zatvara Akademiju u Ateni. Iste godine, nevezano s tim događajem ali simbolički značajno, Sv. Bernard osniva samostan Monte Casino.

Uobičajena je podjela antičke filozofije na pet razdoblja, prema glavnim problemima kojima su se filozofi u određeno doba bavili: kozmološko, antropološko, ontološko ili sistemsko, etičko i religijsko razdoblje.

  1. Kozmološko razdoblje
    1. Miletska škola
    2. Pitagorejci
    3. Heraklit (oko 540. pne. - 480. pne.)
    4. Elejska škola
    5. Pluralistička škola
    6. Atomisti
      • Leukip (5 st. pne.)
      • Demokrit (460. pne. - 370. pne.)
      • Metrodor s Hija
      • Anaksarh
      • Hekatej iz Abdere
      • Nauzifan
  2. Antropološko razdoblje
    1. Sofisti
    2. Sokrat i sokratske škole
  3. Ontološko i sitemsko razdoblje
  4. Etičko razdoblje
    1. Stoici
    2. Epikurejci
      • Epikur (341. pne. - 270. pne.)
      • Tit Lukrecije Kar (98. pne. - 55. pne.)
    3. Skeptici
  5. Religijsko razdoblje
    1. Židovska filozofija
      • Filon
    2. Neoplatonizam
      • Plotin (204 - 270)
      • Proklo (411-485)
    3. Kršćanstvo i filozofija
Srednjovjekovna filozofija
  • Arapska skolastika (i židovski predstavnici)
  • Kršćanska Skolastika
  • Novovjekovna filozofija
renesansa
empirizam
  • Francis Bacon (1561 - 1626)
  • John Locke (1632 - 1704)
  • George Berkeley (1684 - 1753)
  • David Hume (1711 - 1776)
racionalizam
  • Rene Descartes (1596 - 1650)
  • Baruch de Spinoza (1632 - 1677)
  • Gottfried Wilhelm Leibniz (1646- 1716)
prosvjetiteljstvo
  • Voltaire (1694 - 1778)
  • Jean Jacques Rousseau (1712 - 1778)
  • Giambattista Vico (1668 - 1744)
  • Johann Gottfried Herder (1744-1803)
klasični njemački idealizam
  • Immanuel Kant (1724 - 1804)
  • Johann Gottlieb Fichte (1762 - 1814)
  • Friedrich Wilhelm Joseph Schelling (1775 - 1854)
  • Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770 - 1831)
Moderna filozofija
  • Arthur Schopenhauer (1788 - 1860)
  • Friedrich Nietzsche (1844 - 1900)
  • Soren Kierkegaard (1813 - 1855)
  • Henri Bergson (1859 - 1941)
marksizam
  • Karl Marx (1818 - 1883)
  • Friedrich Engels (1820 - 1895)
  • Praxis filozofija
    • Milan Kangrga
fenomenologija i filozofija egzistencije
  • Edmund Husserl (1859 - 1938)
  • Martin Heidegger (1889 - 1977)
  • Karl Jaspers (1883 - 1969)
  • Jean-Paul Sartre (1905 - 1980)
analitička filozofija
  • Friedrich Ludwig Gottlob Frege
  • Bertrand Russell
  • Ludwig Wittgenstein
  • Rudolf Carnap
  • Carl Popper
  • Saul Kripke
  • Thomas Nagel
  • Alfred North Whitehead
Pozitivizam
  • John Stuart Mill
  • Auguste Comte
Pragmatizam
  • John Dewey
  • Charles Peirce
  • William James
Egzistencijalizam
  • Jean-Paul Sartre
frankfurtska škola
  • Theodor Adorno
  • Herbert Marcuse (1898 - 1979)
  • Jurgen Habermas
  • Max Horkheimer (1895 - 1973)
postmodernizam
  • Jacques Derrida
  • Jean Baudrillard
  • Jean-Francois Lyotard
  • Michel Foucault
  • Gilles Deleuze

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]