Izolacionizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Izolacionizam je kategorija vanjske politike institucionaliziran od lidera koji smatraju kako na taj način najbolje zastupaju interese svojih nacija.

Dva različita i nepovezana pojma koji se povremeno pogrešno kategoriziraju kao izolacionizam su:

  • Nemiješanje (neintervencionizam) - je uvjerenje da politički lideri trebaju izbjegavati vojne saveze s drugim narodima i ne mješanje u ratovima koji nemaju nikakvog direktnog utjecaja na naciju koju predstavljaju. Međutim, većina pobornika politike ne mješanja zastupa principe slobodne trgovine, slobodu kretanja i podržavaju međunarodne ugovore te se zbog toga razlikuju od izolacionista.
  • Protekcionizam - se uglavnom veže uz ekonomsku politiku. Zagovornici protekcionizma vjeruju da bi se trebale uspostaviti pravne prepreke kako bi se kontrolisala trgovinu i kulturna razmjena među državama.

Slučajevi izolacionizma[uredi | uredi izvor]

Albanija[uredi | uredi izvor]

Albanija je bila izolirana od drugih država dok se nalazila pod komunističkim vlašću od 1944. do 1990. godine. U to doba, Albanija se službeno zvala Narodna Republika Albanija (od 1946. do 1976. godine) a zatim i Narodna Socijalistička Republika Albanija, u periodu između 1976. i 1991. godine. Veći dio tog perioda izolacionizma, Albanija je provela pod vlašću režima socijalističkog lidera Envera Hoxhe, koji je vladao Albanijom od 1944. do svoje smrti 1985. godine.

Enver Hoxha je podržao svoju viziju albanskog jedinstva uz izraženu ksenofobiju. Toplinu s kojom je prihvatao strane sila je nadmašila samo žestina s kojom je iste naknadno odbacio. Hodža se dodvoravao, zatim odbacio Britance, Amerikance, Jugoslovene, Ruse i Kineze. Strah od invazije inspirisan je neobičnim politikama tako da je postao fokus fascinirane nevjerice mnjenja izvan zemlje. Njegov prenaglašeni izolacionizam je doveo do nekih kultnih manifestacija ludila: izgradnja bunkera svakih nekoliko metara cijelom dužinom albanskih granica, zabrana privatnog vlasništva nad automobilom, obavezno brijanje brade i iznad svega, apoteoza dvojice političara i državnika: Josifa Staljina i Envera Hoxhe, čiji su likovi ostali u memoriji stanovništva sve do 1990. godine.[1]

Butan[uredi | uredi izvor]

Do 1999. godine, u Butanu su televizija i internet bili zabranjeni, sa ciljem očuvanja vlastite kulture, okoliša i nacionalnog identiteta. Pa ipak, tu zabranu je ukinuo Jigme Singye Wangchuck. Njegov sin, Jigme Khesar Namgyel Wangchuck je izabran Druk Gyalpa Butana, tj. za šefa države Butan, koji čega se butansko društvo transformiralo u demokratiju.

Kina[uredi | uredi izvor]

Nakon Zheng Hevih putaovanja, koja su se desila u 15. vijeku, vanjska politika dinastije Ming u Kini je postala sve više izolacionistička. Car Hongwu je bio prvi vladar koji je predloži politiku zabrane pomorske plovidbe 1371. godine.[2] Dinastije Qing, koja je došla nakon dinastije Ming, uglavnom je održavala izolacionističku politiku prethodne dinastije. Wokou, što doslovno u prijevodu na bosanski jezik znači "japanski pirati" ili "patuljasti pirati" su bili pirati koji su pustošili obale Kine, Japana i Koreje i bili su jedna od ključnih primarnih briga, iako zabrana pomorske plovidbe nije bila bez kontrole.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Misha Glenny The Balkans: Nationalism, War, and the Great Powers 1804-1999
  2. ^ Vo Glahn, Richard. [1996] (1996). Pit of Money: money and monetary policy in China, xc1000-1700. University of California Press. ISBN 0-520-20408-5