Klasični japanski jezik
Klasični japanski jezik (jap. chūko nihongo) je naziv za japanski jezik korišten između 794. i 1185. godine, u razdoblju poznatom kao Period Heijan. On je nasljednik starojapanskog.
Historija[uredi | uredi izvor]
S obzirom da je starojapanski preuzeo i prilagodio kinesko pismo za pisanje japanskog jezika, tokom klasičnog perioda pojavila su se dva nova pisma: hiragana i katakana. Ovaj razvoj uprostio je pisanje i donio novo doba u književnosti sa klasicima, kao što su Priča o Gendžiju (源氏物語, Genji Monogatari), Priča o sijekaču bambusa (竹取物語; Taketori Monogatari), Priče o Isi (伊勢物語, Ise monogatari) i mnoge druge.
Fonemi[uredi | uredi izvor]
Glavne fonološke promjene su karakteristika ovog perioda.
| a | i | u | e | o |
| ka | ki | ku | ke | ko |
| ga | gi | gu | ge | go |
| sa | shi | su | se | so |
| za | ji | zu | ze | zo |
| ta | chi | tsu | te | to |
| da | ji(du) | zu(du) | de | do |
| na | ni | nu | ne | no |
| ha | hi | hu | he | ho |
| ba | bi | bu | be | bo |
| ma | mi | mu | me | mo |
| ya | yu | yo | ||
| ra | ri | ru | re | ro |
| wa | wo | n |
Fonetika[uredi | uredi izvor]
Vokali[uredi | uredi izvor]
Konsonanti[uredi | uredi izvor]
/k, g/[uredi | uredi izvor]
/k, g/: [k, g]
/s, z/[uredi | uredi izvor]
Teorije za /s, z/ uključuju [s, z], [ts, dz] i [ʃ, ʒ]. Moglo je varirati u zavisnosti od sljedećeg vokala, kako to biva u modernom japaskom.
/t, d/[uredi | uredi izvor]
/t, d/: [t, d]
/n/[uredi | uredi izvor]
/n/: [n]
/h/[uredi | uredi izvor]
/h/ se nastavio fonetički postojati kao [ɸ]. Postojao je jedan izuzetak: U 11. vijeku, međuvokalno /h/ se izgovaralo kao w].
/m/[uredi | uredi izvor]
/m/: [m]
/y/[uredi | uredi izvor]
/y/: [j]
/r/[uredi | uredi izvor]
/r/: [r]
/w/[uredi | uredi izvor]
/w/: [w]
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
Nedovršeni članak Klasični japanski jezik koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.