Korijen (biljka)

Korijen je vegetativni biljni organ koji se nalazi nasuprot izdanku. Njegova pojava tokom evolucije je posljedica prelaska na život na kopnu, odnosno potrebe upijanja vode sa hranljivim tvarima iz tla. Potreban je i za učvršćivanje biljki za podlogu, a kod nekih ima i ulogu spremača određenih supstanci.

Opis[uredi | uredi izvor]

Korijen u tlo prodire u različite dubine i širine jer pored glavnog obrazuje i bočne, koji se i sami razgranavaju, čineći sveukupno – korijenov sistem. Kod dikotiledona su dobro razvijeni glavni i bočni korijeni, a kod monokotiledona izrasta i adventivno korijenje jer glavni korijen rano odumre. Utvrđeno je da kod nekih biljaka korijen može doseći dubinu čak i do 30 m. Ukupna dužina korijenovog sistema jedinki je ponekad iznenađujuće velika. Tako je preračunato da kod jedne individue pšenice ona iznosi oko 80 m. Kod nekih biljaka, korijen ima i veliku zapreminu, ukoliko je vretenast (mrkva) ili gomoljast (repa).

Funkcijske zone[uredi | uredi izvor]

Na glavnom korijenu se i morfološko-anatomski razlikuju dijelovi sa različitim, usaglašenim funkcijama. Razlikuje se više dijelova (zona):

zona korijenove kape
zona rasta
zona izduživanja
zona apsorpcije
zona provodnje.

Na samom vrhu mladog korijena je korijenova kapa, koja mu štiti tjemeni dio koji je građen od tvornog tkiva. Iznad nje slijedi zona rasta ili izduživanja. Na nju se nastavlja zona korijenovih dlačica ili apsorpcijska zona. Veliki broj dlačica koje izbijaju iz rizoderme ostvaruje veliku dodirnu površinu sa tlom, što mu omogućava glavnu funkciju: upijanje vode u kojoj su rastvorene hranljive materije. Zna se da ih na 1 mm² ima prosječno oko 425.^{[nedostaje referenca]}

Anatomija[uredi | uredi izvor]

Korijen ima glavnu i pomoćnu građu. Tkiva su mu raspoređena u koncentričnim krugovima. Na površini je rizoderma (grč. ῥίζωμα - rhízōma = korijen + δέρμα - derma = koža). U zoni provođenja, ona odumire i zamjenjuje je egzoderma. Najveću masu korijena čini parenhimsko tkivo ili parenhim glavne kore, od kojeg prema površini slijedi rizoderma, a prema unutrašnjosti – jednoslojna endoderma, koja obavija centralni cilindar. Veoma značajan sloj ćelija se nalazi u periciklu, koji se nalazi neposredno uz endodermu. Iz njegovih ćelija se razvija bočno korijenje i pomoćno kožno tkivo.

Provodni sudovi se nalaze unutar središnjeg cilindra. U glavnoj građi, ksilem i floem se nalaze jedan uz drugog – u smjeru radijusa pa se takvi sudovi zovu radijalni. Porast debljine korijena, kao i kod stabljike, ostvaruje se dijeljenjem ćelija kambija. Prema površini se proizvodi floem, a prema unutra – ksilem, što znači da je raspored ovih tkiva isti kao i u stabljici. Ove promjene su praćene pojavom pomoćnog kožnog tkiva – periderme (pluto), koja omogućuje vanjsku zaštitu korijena.

Oblici[uredi | uredi izvor]

Korijen može imati različite oblike, kao što su:
(1) končast,
(2) vretenast,
(3) repast,
(4) žiličast
(5) razgranat

(1)	(2)	(3)	(4)

Pravi korijenski sistem sastoji se od primarnog korijena i sekundarnih korijena (ili bočni korijeni).

difuzni korijenski sistem: primarni korijen nije dominantan; čitav korijenov sistem je vlaknast i grana se u svim smjerovima. Najčešći u monokotiledona. Glavna funkcija vlaknastog korijena je učvršćivanje biljke za podlogu.

Specijalizirani[uredi | uredi izvor]

Korijeni ili dijelovi korijena mnogih biljnih vrsta postali su specijalizirani za prilagođavanje drugim potrebama, osim dvije primarne funkcije.

Adventivni korijeni nastaju izvan sekvence formiranje uobičajenog primarnog korijena, a umjesto toga potiču iz stabljike, grana, lišća ili starog drvenog korijena. Najčešće se javljaju u monokotiledona i paprati, ali i u mnogim dikotiledonama, kao što su djetelina (rod Trifolium), bršljan (Hedera ), jagoda (Fragaria) i vrba (Salix). Većina vazdušnih korijena i štakastih korijena (za bolji oslonac biljke) je adventivna. Kod nekih četinjara adventistivni korijeni mogu tvoriti najveći dio korijenskog sistema.
Aerirajući korijeni (ili koljenasti korijeni ili koljena ili pneumatofore): korijenje se uzdiže nad tlom, posebno iznad vode, kao što je to slučaj kod nekih rodova mangrova (Avicennia, Sonneratia). U nekim biljkama poput „Avicennia“ uspravni korijeni imaju veliki broj pora za disanje radi razmjene plinova.
Vazdušne korijeni: korijenje u potpunosti iznad zemlje, kao što je bršljan (Hedera) ili epifitski kod orhideja. Mnogi zračni korijeni koriste se za primanje vode i hranjivih tvari direktno iz zraka - iz magle, rose ili vlage u zraku.^[1] Neki se oslanjaju na listove sisteme da prikupe kišu ili vlagu, pa čak i da je skladište u posebnim kesama ili džepovima. Drugo zračno korijena, poput onih kod mangrove, koriste se za prozračivanje, a ne za apsorpciju vode. Ostali zračni korijeni uglavnom se koriste kao struktura, funkcionirajući kao korijenski podupirači, kao kod kukuruza ili korijenu za sidrenje ili kao deblo u kod jedne smokve. U nekim epifitima - biljkama koje žive iznad površine na drugim biljkama, vazdušni korijeni služe za dosezanje do izvora vode ili za dosezanje površine, a zatim djeluju kao pravilni površinski korijeni.
Strehasti korijeni/arborealni korijeni: oblici kada grane drveća podržavaju prostirk od epifita i detritusa, koji u krošnjama drže vodu i hranjive tvari. Grane stabala daju korjenaste nadstrešnice za ou prostirku, što će vjerovatno iskoristiti za uzimanje raspoloživih hranjivih tvari i vlage.^[2]
Kontraktilni korijeni: ovakvee su lukovice ili kormusi monokotiledona, kao što su hijacint i ljiljani, a i neki glavni korijeni, kao što je kod maslačaka, dublje u tlu putem radijalnog i uzdužnog širenja. Imaju naboranu površinu.^[3]
Grubi korijeni: korijenje koje je prošlo sekundarno debljanje i ima drvenu strukturu. Ovo korijenje ima određenu sposobnost da apsorbiraju vodu i hranjive tvari, ali njihova je glavna funkcija transport i pružanje strukture za povezivanje manjeg promjera, finih korijena s ostatkom biljke.
Dimorfni korjenov sistem: korijeni s dva različita oblika za dvije odvojene funkcije.
Fini korjenovi: obično primarni korijeni promjera <2 mm, koji imaju funkciju unosa vode i hranjivih sastojaka. Često su jako razgranati i podržavaju mikorize. Ovi korijeni mogu biti kratkotrajni, ali ih biljka zamjenjuje u tekućem procesu prometa "korjenova".
Haustorijski korijeni: korijenje parazitskih biljaka koje mogu apsorbirati vodu i hranjive tvari iz druge biljke, poput imele (Viscum album) i viline kosice.
Propagacijski korijeni: korijenje koje formira adventivnee pupoljke koji se razvijaju u nadzemne izdanke, nazvane dojilje, koji formiraju nove biljke, kao kod kanadskog čička, trešnje i mnogih drugih.
Proteoidni korijeni ili grozdasti korijeni: guste nakupine korijenja ograničenog rasta koji se razvijaju u uvjetima niskih koncentracija fosfata ili gvožđa u Proteaceae i nekim biljkama iz sljedećih porodica: Betulaceae, Casuarinaceae, Elaeagnaceae, Moraceae, Fabaceae i Myricaceae.
Štakasti korijeni: ovo su adventivnii potporni korijeni, uobičajeni među mangrovama, a ima ih i kukuruz. Rastu bočno, granajući se u tlu.
Skladišni korijeni: ovi su se modificirali za skladištenje vode ili hrane, naprimjer mrkva i cvekla. Uključuju i neke glavne i gomoljaste korijene.
Strukturni korijeni: krupni korijeni koji su prošli značajno sekundarno debljanje i pružaju mehaničku podršku drvenastim biljkama i drveću.
Površinski korijeni: oni se šire blizu površine tla, iskorištavajući vodu i lahko dostupne hranjive sastojke. Tamo gdje su, u površinskim slojevima tla, uvjeti blizu optimalnih, podstiče se rast površinskih korijena i oni obično postaju dominantni.
Gomoljasti korijeni: mesnati i prošireni bočni korijeni za skladištenje hrane ili vode, npr. slatki i obični krompir. Vrsta korijena za skladištenje razlikuje se od glavnog korijena.

Reference[uredi | uredi izvor]

^ Nowak, Edward J.; Martin, Craig E. (1997). "Physiological and anatomical responses to water deficits in the CAM epiphyte Tillandsia ionantha (Bromeliaceae)". International Journal of Plant Sciences. 158 (6): 818–826. doi:10.1086/297495. hdl:1808/9858. JSTOR 2475361. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)^{[mrtav link]}
^ Nadkarni NM (novembar 1981). "Canopy roots: convergent evolution in rainforest nutrient cycles". Science. 214 (4524): 1023–4. Bibcode:1981Sci...214.1023N. doi:10.1126/science.214.4524.1023. PMID 17808667.
^ Pütz, Norbert (2002). "Contractile roots". u Waisel Y.; Eshel A.; Kafkafi U. (ured.). Plant roots: The hidden half (3rd izd.). New York: Marcel Dekker. str. 975–987. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Biljka
Organ

[deficit-1] Nowak, Edward J.; Martin, Craig E. (1997). "Physiological and anatomical responses to water deficits in the CAM epiphyte Tillandsia ionantha (Bromeliaceae)". International Journal of Plant Sciences. 158 (6): 818–826. doi:10.1086/297495. hdl:1808/9858. JSTOR 2475361. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)^{[mrtav link]}

[2] Nadkarni NM (novembar 1981). "Canopy roots: convergent evolution in rainforest nutrient cycles". Science. 214 (4524): 1023–4. Bibcode:1981Sci...214.1023N. doi:10.1126/science.214.4524.1023. PMID 17808667.

[3] Pütz, Norbert (2002). "Contractile roots". u Waisel Y.; Eshel A.; Kafkafi U. (ured.). Plant roots: The hidden half (3rd izd.). New York: Marcel Dekker. str. 975–987. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)

[1]

[2]

[3]