Korov

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Koštan (Echinochloa crus-galli)
Pirika (Agropyron repens)
Slak (Convolvulus arvensis)
Štir (Amaranthus retroflexus)

Korov (mađ. kóró) su sve biljne vrste koje nisu cilj uzgoja na nekoj uzgojnoj površini.

Kukolj (Agrostemma githago), korov koji se spominje u Bibliji.

Svojstva[uredi | uredi izvor]

Korovi su najčešće biljke posebnih osobina. Mogu nicati u različitim tlima i klimatskim uslovima, donose plod više puta godišnje, sjeme im je klijavo dugi niz godina, razmnožavaju se sjemenom i/ili vegetativnim organima. Podzemni su im organi bogati su pričuvnim hranjivima pa odolijevaju nepogodama. Razvijaju otpornost na pojedine skupine herbicida.

Utjecaj[uredi | uredi izvor]

Natječu se za prostor, minerale, vodu i svjetlost s poljoprivrednim i drugim (željenim) biljnim vrstama i smanjuju im prirod. Otežavaju obradbu tla, njegu usjeva, žetvu, domaćini su biljnim bolestima i štetnicima, izazivaju alergije, dermatitis i trovanja kod ljudi, pojedine vrste parazitiraju na nekim kulturnim biljnim vrstama npr. viline kosice (Cuscutaceae). Borba protiv korova provodi se administrativno (sprječavanje unošenja i širenja novih korovnih vrsta), agrotehnički (sjetva čistoga sjemena, plodored i sl.), mehanički (okopavanje, drljanje, plijevljenje, ogrtanje i sl.), hemijski (primjenom selektivnih herbicida), biološki (primjenom živih mikro i makroorganizama koji parazitiraju na korovima, ili se njima hrane).

Korov može biti svaka biljna vrsta, a svjetskoj poljoprivredi ekonomsku štetu nanosi samo oko 250 različitih vrsta.

Vrste[uredi | uredi izvor]

Česti su najčešći višegodišnji korovi: pirika (Agropyron repens), slak (Convolvulus arvensis), divlji sirak (Sorghum halepense), maslačak (Taraxacum officinale), troskot (Cynodon dactylon), a jednogodišnji: štir (Amaranthus retroflexus), loboda (Chenopodium album), dvornik (Polygonum persicaria), ambrozija (Ambrosia artemisiifolia), muhar zeleni i sinji (Setaria viridis i Setaria glauca), koštan (Echinochloa crus-galli), svračica (Digitaria sanguinalis), slakoperka (Apera spica-venti).[1].

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hrvatska opća enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2004., ISBN 953-6036-36-3