Lakaza

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Lakaza

Lakaze (EC 1.10.3.2) su enzimi koji pripadaju grupi oksidaza plavog bakra . Kataliziraju oksidacije organskog ili neorganskog supstrata i redukcijom molekulskog kisika u vodu, preko mehanizma transfera elektrona:

.

U suštini, svaki supstrat s karakteristikama sličnim p-difenolu, lakaza može oksidirati. Ovaj enzim može oksidirati organske i neorganske podloge, kao što su metalni kompleksi, ferocianidi, anilini, benzotioli i drugi biološki spojevi koji imaju niži redoks potencijal od 1 V.[1][2][3]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Molekula lakaze je holoenzim, dimerni ili tetramerni glikoprotein. Obično sadrži četiri atoma bakra u tri redoks mjesta: tip I, tip II i tip III. Molekulska težina monomera lakaze varira u rasponu od 50 do 100 kDa. To je stabilna struktura zbog visokog nivoa glikozilacije. Njegova struktura je obično opisana kao tri domene tipa cupridoksina snažno povezana u loptastu strukturi u kojoj tipovi II i III formiraju trinukleinski centar (vidi sliku).

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Od otkrića lipaza proučavane su funkcije koje ovaj enzim ima u organizmima. U nekim gljivicama i biljkama su važan dio degradacije lignina i u otklanjanju fenol a, koji je toksični nusproizvod ovog procesa. Međutim, takvo ponašanje nije bilo rasprostranjeno jer postoje vrste koje ispoljavaju ove procese i bez prisustva lakaze.

U drugim vrstama gljiva, lakaza pokazuje različite funkcije. U Aspergillus nidulans, Daldinia concentrica i Lentinus edodes, primjerice, poznato je da su ovi enzimi povezani sa sintezom pigmenta. Još jedna zanimljivost je viđena u Schizophyllum commune, gdje je karakteristična lakaza odgovorna za formiranje spora. Na kraju, u poznatom slučaju Botrytis cinerea, ova vrsta gljiva ima vanćelijsku lakazu koja je uključena u patogene procese.

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Lakaza je prisutna u rasponu od organizama od biljaka i gljiva pa čak do insekata i bakterija.

Donedavno je lakaza bila poznata samo u eukariotskim ćelijama. Međutim, dokazano je njeno postojanje i u nekim organizmima sa prokariotskim ćelijama. Važno je napomenuti da se lakaza, koja se obično koristi za naučna istraživanja, izolirana iz gljiva, kao što su askomicete, deuteromicete i bazidiomicete.[3][4][5][6]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kornberg A. (1989): For the love of enzymes – The Odyssay of a biochemist. Harvard University Press, Cambridge (Mass.), London,ISBN 0-674-30775-5, ISBN 0-674-30776-3.
  2. ^ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.
  3. ^ a b Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
  4. ^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London 2000, ISBN 0-12-361811-8.
  5. ^ Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger Principles of Biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.
  6. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]