Nenad Veličković

Nenad Veličković
Nenad Veličković
Rođenje	2. maj 1962; Sarajevo
Zanimanje	Književnik

Biografija[uredi | uredi izvor]

Nenad Veličković je bosanskohercegovački pisac i kolumnista. Rođen je 2. maja 1962. godine u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1986. diplomirao je na Filozofskom fakultetu, Odsjek za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik, a magistrirao je s tezom Politički teatar Dušana Kovačevića u maju 2006.godine. Od 1999. do 2007. bio je vlasnik Književne radionice Omnibus, za koju je uredio preko 20 knjiga domaćih i stranih autora. Jedan je od inicijatora književnog festivala Na pola puta u Užicu, a pokretač je i urednik više listova i časopisa (Vizija, Omnibus, Alčak, FAN, Književni žurnal, Školegijum, Tekstura). Od 2009. godine u svojoj rubrici Škljocam i zvocam, na portalu Deutsche Welle, piše satirične tekstove.

Doktorirao je na Univerzitetu u Sarajevu, s tezom Ideološka instrumentalizacija književnosti na primjerima čitanki od 5. razreda osnovne do 4. razreda srednje škole u Bosni i Hercegovini. Ulogom književnosti u obrazovanju bavi se i u svojim knjigama Dijagnoza-patriotizam i Školokrečina: nacionalizam u bosanskim, hrvatskim i srpskim čitankama. Profesor je na Katedri za srpsku književnost Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Član je P.E.N. centra BiH.

Kritički osvrt na djelo[uredi | uredi izvor]

Enver Kazaz u svojoj knjizi Neprijatelj ili susjed u kući navodi da je "Nenad Veličković u Konačarima ostvario neku vrstu žanrovskog hibrida u koji ulaze obrasci omladinskog romana i porodične hronike sa dominantno humornim pogledom na temu ratnog užasa. Humor je Veličkoviću omogućio prijeko potrebnu distance u odnosu na ratnu tragediju, a njegova naratorka ispisuje neobičnu hroniku jednog sarajevskog kvarta u toku surove opsade grada. Humor se i u ovom djelu pokazuje kao spasonosni lijek i posljednja odbrana pred naletom tragedije, a začudni, infaltilni pogled jedne djevojčice na rat i ratna zbivanja, zapravo, skida sve maske sa dominantnih ideoloških priča i kolektivnih predrasuda što ih društvenoj sceni nameću ratni i politički centri moći. Konačari su jedan od prvih romana objavljenih na temu rata u BiH, a u njemu do punog izraza dolazi Veličkovićev dar za humorne i ironijske obrate, izvrsno kompozicijsko uređenje romana i njegovih narativnih planova.

Veličković u svom romanu Sahib, a djelomično i u Ocu moje kćeri, otvara temu bosanskohercegovačkog tranzicijskog vremena iz perspektive kulturne, socijalne, pa i ideološke drame. Tranzicijski obrat ne vidi se samo kao vrijeme socijalne krize i trijumfa moralno bezočnog projekta prvobitne akumulacije kapitala što ga nameću vladajuće elite, već i kao sudar kulturalnih identiteta. Pritom, zapadnoevropski kulturalni identitet biva prisvojen od strane birokratskog uma, da bi se potpuno kolonizatorski odnosio prema domaćim kulturno-identitarnim praksama. Taj okvir priče o tranziciji kao dobu kulturno-identitarnih drama u Sahibu spušta se u dramatični odnos stranog i domaćeg, pri čemu stranci raspolažu i ekonomskom, i birokratskom i političkom moći i vrše otvoreno koloniziranje i diskriminiranje domaćeg stanovništva.

U Veličkovićevom Sahibu odnos strano-domaće dat je unutar ironične, pa i groteskne epistolarno ustrojene priče u kojoj se strani birokrata iz institucija koje su dobile mandat nakon Dejtonskog sporazuma da upravljaju Bosnom i Hercegovinom ponaša do kraja kolonizatorski prema svome vozaču. Roman je organiziran kao niz pisama što ih strani birokrata, homoseksualac, upućuje svom ljubavniku u Engleskoj, a u kojima se razvija čitav niz negativnih predodžbi o bosanskohercegovačkom stanovništvu. Poluobrazovani stranac, zaštićen birokratskom snagom aparata, reproducira svoju moć na socijalnoj osnovi, budući da njegov vozač, fakultetski obrazovani domaćin, nema mogućnost promjene posla. Veličkovićev roman koliko god je karikaturalna, ironična igra sa birokratskim umom, isto toliko je vrsna ironična analiza kulturnih stereotipa kroz koje se birokratska i ekonomska moć ustrojavaju kao procesi kulturne kolonizacije. I dok se fabularna linija romana razvija u luku od ironičnog do tragikomičnog utiska, Veličkovićev roman na semantičkom planu obiluje i duhovitim, esejistički nadahnutim kulturnim analizama, koje potvrđuju dominaciju balkanološkog diskursa na kojem su utemeljene birokratske institucije moći što ih je postavila međunarodna zajednica sa ciljem da vode proces bosanskohercegovačke tranzicije iz socijalističkog u neoliberalno, kapitalističko društvo."

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Konačari, roman, 1995.
Đavo u Sarajevu, zbirka priča, 1996.
Sexikon/Sexpresionizam, proza, 1998.
Sarajevski gastronauti, proza, 1999.
Sahib: Impresije iz depresije, roman, 2001.
Otac moje kćeri, roman, 2002.
Viva SEXICO, 2006.
100 zmajeva, roman, 2007.
Dijagnoza-patriotizam, knjiga ogleda, 2010.
Vremenska petlja, roman, 2011.
Školokrečina: nacionalizam u srpskim, hrvatskim i bošnjačkim čitankama, zbirka satiričnih ogleda, 2012.
Vitez švedskog stola, zbirka priča, 2013.
Ne govori mi dok te prekidam: Pubertetski antibonton, 2018.

Autorski tekstovi u književnim časopisima[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Enver Kazaz: Krvavi lom društva i poetički prevrati romana
Enver Kazaz: Prizori uhodanog užasa
Enver Kazaz, Neprijatelj ili susjed u kući, RABIC, Sarajevo, 2008.