Reagens

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Reagensi, kao što je sumpor (na ovoj slici), su polazni materijali koji se koriste u hemijskim reakcijama.

Reagensi – u hemiji – su supstance ili spojevi koji se dodaju datom sistemu da izazovu hemijsku reakciju ili da se vidi da li se nakon toga javlja neka reakcija.

Termini reaktant i reagens se često koriste kao sinonimi, iako je reagens posebna tvar koja se troši u toku hemijske reakcije. Rastvarač otapalo ili solvent (tvar koja rastvara), iako je uključen u reakciju, obično se ne naziva reaktanatom. Slično tome, katalizatori se u odgovarajućoj reakciji ne troše, tako da nisu reaktanati.[1][2][3][4]

U organskoj hemiji, reagensi su spojevi ili smjese, koje se obično sastoje od neorganskih ili malih organskih molekula, koje izazivaju transformaciju organske podloge. Primjeri organskih reagensa uključuju Collins reagens, Fenton reagens i Grignard reagens. Analitski reagensi potvrđuju prisustvo druge supstance. Primjeri su: Fehling reagens, Millon reagens i Tollen reagens.

Pri kupovini ili pripremi hemikalija, gradiranje reagensa opisuje čistoću supstance koja je dovoljna za upotrebu u hemijskim analizama, hemijskim reakcijama ili fizičkom ispitivanju. Čistoća Standarde čistoće za reagense postavljaju međunarodne organizacije, kao što su ASTM Internacional ili Američko hemijsko društvo. Naprimjer, kvalitet vode kao reagensa mora imati vrlo nisku razinu nečistoće kao što su natrij i hlorovi ioni, silicij i bakterije, kao i vrlo visoka električna otpornost.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Atkins P., de Paula J. (2006). Physical chemistry, 8th Ed. San Francisco: W. H. Freeman. ISBN 0-7167-8759-8.
  2. ^ Whitten K.W., Gailey K. D. and Davis R. E. (1992). General chemistry, 4th Ed. Philadelphia: Saunders College Publishing. ISBN 0-03-072373-6.
  3. ^ Petrucci R. H., Harwood W. S., Herring F. G. (2002). General Chemistry, 8th Ed. New York: Prentice-Hall. ISBN 0-13-014329-4.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  4. ^ Laidler K. J. (1978). Physical chemistry with biological applications. Benjamin/Cummings. Menlo Park. ISBN 0-8053-5680-0.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]