Rusko-turski rat (1768–1774)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Prvi rusko-turski rat (1768. – 1774. godine) je bio dugo i temeljito pripreman. Cilj Rusije bio je da izađe na more, u ovom slučaju na Crno more. Zato je ruska tajna diplomatija krenula u ozbiljne pripreme i u tom cilju je uspjela da u Evropi pobuni Grke, Rumune i Crnogorce. Raštrkani na više frontova Turci su iz njega izašli poraženi. Rat je završene Kučuk-Kajnardžijskim mirom u julu 1774. godine.

Posljedice rata[uredi | uredi izvor]

Rusija je dobila određene teritorije u Ukrajini. Tatari su dobili nezavisnost od Turske i time faktički potpali pod rusku interesnu sferu. Rusija je također kao najvažniju posljedicu ove pobjede dobila i pravo na neometano korištenje Bosfora i Dardanela, kao i pravo da se miješa u unutrašnju politiku Turske u pitanjima zaštite krišćanskih naroda.

Ovaj rat je možda i presudno uticao na potonje urušavanje turskog carstva i na seriju ustanaka neturskih naroda, koji su se u narednih vijek i po, jedan po jedan završili oslobođenjem i nezavisnošću od centralističke turske vlasti.

Uspjeh koji je u ovom ratu imala, carica Katarina II Velika može dijelom da zahvali i ustanku u Sjevernoj Americi, zbog kojeg je velika saveznica Turske i zaštitnica turskih interesa – Velika Britanija, privremeno više bila okrenuta sebi i sopstvenim problemima, više nego Turskoj.

U isto vrijeme, u Crnoj Gori je na vlast, lice u historiji poznato kao Šćepan Mali, zasluženo ili ne, proglašen za samozvanog cara.

Srbija je obeznarođena i poučena posljednjim represalijama i egzodusima krajem 17. i sredinom 18. vijeka zahvaljujući oportunizmu pravoslavnog monaštva koje je trebalo da preuzme organizaciju ustanka u Srbiji, uspjela da ostane po strani od ovog rata i da time kupi vrijeme do slijedeće prilike tj. do početka 19. vijeka, kada je svoj nacionalni projekat uspjela da izvede do kraja.