Šumarstvo
Šumarstvo je istovremeno i nauka i praksa u uzgoju i iskorištavanju šumskih resursa i posebna grana privrede. Privredni značaj se ogleda u iskorištavanju nezamjenjivih materijala i energije, kao i zapošljavanja radne snage. Za takvu djelatnost, neophodno je poznavati šume i šumske ekosisteme.[1][2][3]
Obnovljivost i obnavljanje šumskih dobara, uvedeni su u šumarstvo prije više od sto godina, a u novije doba ekolozi posebno aktualiziraju značaj i povezanost šuma sa općim stanjem u životnom okolišu, uključujući i klimatsku ravnotežu.
Direktna ili posredna korist od šumskih ekosistema je opće dobro, tj. od šuma je ima svako: od onih koji rade na eksploataciji, uzgoju i održavanju. do onaih koji samo udišu čisti zrak, iskorištavaju vodu, šetaju, bave se sportom i/ili turizmom. Uravnotežen odnos između održavanja, obnove i eksploatacije šuma donosi i privredne dobiti i mnoostruke uticaje na opće stanje životnog okruženja.[4]
Historija[uredi | uredi izvor]
Iako šume postoje oduvijek, permanentno su ih iskorištavali i pojedinci, organizirano šumarstvo, kao organizirana aktivnost imala je svoje historijske početke. Budući da su razni dijelovi Evrope, uključujući i Bosnu i Hercegovinu imali bitno raznolik historijski razvoj, šumarstvo nema ujednačenu historiju, jer je bitno vezano za lokalne i regionalne prilike i bogatstvo ili siromaštvo šumskih kompleksa i strukturi njihovih sastojina.
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini i ostalim susjednim državama pod okupacijom Austrougarske vlasti, početak organizirane šumarske djelatnosti se veže za period vladavine carice Marije Terezije, od 27. jula 1769. Tad je donesen i važan zakon o šumarskoj djelatnosti, uz prave odrednice o održivom gospodarenju šumama. Originalni naziv glasi: "Naredba o lugov, gajov i dubrav s čuvanja i zadržavanja".[5]
Šume na području Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske i Slavonije bile vlasništvu ili upravljačkoj nadležnosti brojnih subjekata, a najbitnija su bil dva vida. Vojna krajina je posebna tvorevina direktno u nadležnosti cara i šume su tada bile praktično pod vojnom upravom, tj. državne, a isključiva im je namjena namirenje potreba krajišnika. Rasformiranjem Vojne krajine pola šuma ostaje državno a polovica se, otkupom servitutnih prava krajišnika, prevodi u posjed imovnih općina.
Nakon ukidanja kmetstva, obavljen je otkup kmetovskih pa se dio šuma prenosi zemljišnim zajednicama, a dio ostaje vlastelinsko.
Tako stanje se održali sve do 1929., kada država preuzima upravu nad šumama, bez obzira na vlasništvo.
Zakonom o eksproprijaciji 1945., sve šume su oduzete veleposjednicima i vjerskim zajednicama, a 1947. isto se događa i šumama imovnih općina i zemljišnih zajednica.
Od 1991. svim državnim šumama upravljaju lokaln općinka preduzeća, od kojih je u BiH najrazgranatiju mrežu imao "ŠIPAD" a.d., osnovan još za vrijeme austrougarske vladavine.
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Moeur M (1993) Characterizing spatial patterns of trees using stem-mapped data. For Sci 39: 756–775.
- ^ Nishikawa K (1996) Spatial pattern analysis of individual trees in natural forests. J For Plann 2:1–4.
- ^ Pielou E. C. (1959) The use of point-to-plant distances in the study of the pattern of plant populations. J Ecol 47:607–613.
- ^ Pommerening A (2002): Approaches to quantifying forest structures. Forestry 75:305–324.
- ^ Potočić Z. et al., ur. (1907 ): Šumarska enciklopedija 1-3. Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb.
Vanjaki linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Commons ima datoteke na temu: Šumarstvo |