Idi na sadržaj

Poslanikova biografija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dio serije članaka o
islamu
Vjerovanje
Praksa
Historija
Kultura i društvo
Srodne teme

Poslanikova biografija (arapski: السيرة النبوية, el-sīra el-nabavija, ili skraćeno Sira), jesu biografije poslanika Muhammeda, tradicionalne su biografije islamskog proroka koje su napisali muslimanski historičari, iz kojih je, pored Kur'ada, većina podataka o historijskom životu i historiji islama, njegovoj ranoj historiji islama izvedeno.

Etimologija

[uredi | uredi izvor]

Na arapskom jeziku riječ sīrah ili sīrat (arapski: سيرة) dolazi od glagola sāra, što znači "putovati" ili "biti na putovanju". Sīrah osobe je putovanje te osobe kroz život ili biografiju, koja obuhvata njeno rođenje, događaje u njenom životu, manire i karakteristike, i njihovu smrt. U modernoj upotrebi može se odnositi i na biografiju osobe. U islamskoj literaturi, oblik množine, sijar, također se može odnositi na pravila ratovanja i ophođenja s nemuslimanima.[1]

Sadržaj

[uredi | uredi izvor]

Sira literatura uključuje različite heterogene materijale, koji uglavnom sadrže priče o vojnim ekspedicijama koje su poduzeli Muhammed i njegovi ashabi. Ove priče su zamišljene kao historijski izvještaji i koriste se za štovanje. Sira također uključuje niz pisanih dokumenata, kao što su politički ugovori (npr. Sporazum na Hudejbiji ili Medinski ustav), vojni spisak, dodjele službi, pisma stranim vladarima i tako dalje. Također bilježi neke od Muhamedovih govora i propovijedi, poput njegovog govora na oproštajnom hadžu. Neke od sira uključuju stihove poezije koji obilježavaju određene događaje i bitke.[1]

U kasnijim periodima, određene vrste priča uključene u siru razvile su se u svoje posebne žanrove. Jedan žanr se bavi pričama o proročkim čudima, koje se nazivaju aʿlām el-nubuva (bukvalno, "dokazi proročanstva" - prva riječ se ponekad zamjenjuje za amārāt ili dalāʾil). Drugi žanr, nazvan faḍāʾil va matālib — priče koje pokazuju zasluge i mane pojedinih ashaba, neprijatelja i drugih značajnih Muhamedovih savremenika.[1] Neka djela Sire također su pozicionirala priču o Muhammedu kao dio narativa koji uključuje priče o ranijim poslanicima, perzijskim kraljevima, predislamskim arapskim plemenima i pravednim halifama.[1]

Dijelovi sīre su inspirisani ili razrađeni događajima koji se spominju u Kur'anu. Ove dijelove su često koristili pisci tefsira i asbab el-nuzula da pruže pozadinske informacije za događaje koji se spominju u određenim ajetu.[1]

Sīra poslanika

[uredi | uredi izvor]

Izraz sīra rasūlallāh, odnosi se na proučavanje Muhamedovog života. Izraz sīra je prvi povezao Ibn Šihab el-Zuhri (umro 124/741–2) s Muhammedovom biografijom (umro 124/741–2), a kasnije ga je populariziralo djelo Ibn Hišama (um. 833). U prva dva stoljeća islamske historije, sīra je bio poznatiji kao maghāzī (doslovno, 'priče o vojnim ekspedicijama'), što se sada smatra samo podskupom sīre[1] – one koja se tiče vojnih pohoda Muhammeda.[2]

Rana djela sīre sastoje se od više historijskih izvještaja, ili akhbāra, a svaki izvještaj se naziva haber.[3] Ponekad se umjesto toga koristi riječ tradicija ili hadis.

Poređenje sa hadisom

[uredi | uredi izvor]

U pogledu strukture, hadis i historijski izvještaj (khabar) su vrlo slični; oba sadrže isnade (lance prenosa). Glavna razlika između hadisa i habera je u tome što se hadis ne bavi događajem kao takvim i obično ne navodi vrijeme ili mjesto. Umjesto toga, svrha hadisa je da zabilježi vjersku doktrinu kao autoritativni izvor islamskog prava. Nasuprot tome, dok haber može imati neke pravne ili teološke implikacije, njegov glavni cilj je prenošenje informacija o određenom događaju.[3]

Počevši od 8. i 9. vijeka, mnogi naučnici su podjednako posvetili svoje napore objema vrstama tekstova.[3] Neki historičari smatraju literaturu o siri i maghaziju podskupu hadisa.[4]

Autentičnost

[uredi | uredi izvor]

Vjekovima su muslimanski učenjaci prepoznavali problem vjerodostojnosti hadisa. Stoga su razvili sofisticirane metode (vidi studij hadisa) za procjenu isnada (lanaca prenosa). Ovo je učinjeno kako bi se svaki hadis klasificirao u "ispravan" (sahīḥ) za autentične izvještaje, za razliku od "slabih" (daʿīf) za one koji su vjerovatno izmišljeni, pored drugih kategorija.[5] Budući da mnogi izvještaji o siri također sadrže informacije o isnadu i da su neki od sastavljača sira (akhbārī) i sami bili pravnici i prenosioci hadisa (muhadisi), bilo je moguće primijeniti iste metode kritike hadisa na izvještaje o sira.[6] Međutim, neki izvještaji su napisani koristeći neprecizan oblik isnada, ili onoga što moderni historičari nazivaju "kolektivni isnad" ili "kombinovani izvještaji". Upotreba kolektivnog isnāda značila je da se izvještaj može povezati sa autoritetom više osoba bez razlikovanja riječi jedne osobe od druge. Ovaj nedostatak preciznosti naveo je neke hadiske učenjake da smatraju da svaki izvještaj koji koristi kolektivni isnad nije vjerodostojan.[7]

Prema Vimu Ravenu, često se primjećuje da se koherentna slika o Muhammedu ne može formirati iz literature sīra, čija su autentičnost i činjenična vrijednost dovedene u pitanje na više različitih osnova.[1] On navodi sljedeće argumente protiv autentičnosti sīra, a ovdje slijede protuargumenti:

  1. Gotovo da nije bilo kakvog djela sira sastavljeno tokom prvog stoljeća islama. Međutim, Fred Donner ističe da su se najraniji historijski spisi o porijeklu islama prvi put pojavili 60-70. hidžretske godine, dosta unutar prvog vijeka po Hidžri. Nadalje, sada postojeći izvori, koji datiraju iz drugog, trećeg i četvrtog vijeka po Hidžri, uglavnom su kompilacije materijala izvedene iz ranijih izvora.[8][9]
  2. Mnoga neslaganja prikazana u različitim naracijama koje se nalaze u sīrah djelima. Ipak, uprkos nedostatku jedinstvene ortodoksije u islamu, još uvijek postoji izrazita saglasnost o najopštijim karakteristikama priče o tradicionalnom porijeklu.[10][9]
  3. Kasniji izvori koji tvrde da znaju više o vremenu Muhammeda od ranijih. Učenjaka Patricia Crone pronašla je obrazac prema kojem je komentar bio udaljeniji od života Muhammeda i događaja u Kuranu, to je više informacija pružao, uprkos činjenici da je njegov sadržaj ovisio o ranijim izvorima. Crone je ovaj fenomen pripisao uljepšavanju pripovjedača.

Ako bi jedan pripovjedač slučajno spomenuo raciju, sljedeći bi pripovjedač znao datum ove racije, dok bi treći znao sve o čemu bi publika mogla čuti.[11]

U slučaju Ibn Ishaka, ne postoje raniji izvori koje bismo mogli konsultovati da vidimo da li su i koliko uljepšavanja radili on i drugi raniji prenosioci, ali, tvrdi Crone, "teško je izbjeći zaključak da u tri generacije između Poslanika i Ibn Ishaka" fiktivni detalji također nisu dodani.[9][11][12]

  1. Odstupanja u poređenju sa nemuslimanskim izvorima. Također postoje sličnosti i slaganja kako u informacijama specifičnim za Muhameda,[13] i u vezi s muslimanskom tradicijom u cjelini.[9][14]
  2. Neki dijelovi ili žanrovi sira, odnosno oni koji se bave čudima, ne mogu se kvalificirati kao izvori za naučne historiografske informacije o Muhamedu, osim za prikaz vjerovanja i doktrina njegove zajednice.[9]

Ipak, ostali sadržaji sira, poput Medinskog ustava, općenito se smatraju autentičnim.[1]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c d e f g h Raven, W. (1997). "SĪRA". Encyclopaedia of Islam. 9 (2nd izd.). Brill Academic Publishers. str. 660–3. ISBN 90-04-10422-4.
  2. ^ "Maghazi". Oxford Islamic Studies. Arhivirano s originala, 25. 4. 2017. Pristupljeno 26. 10. 2019.
  3. ^ a b c Humphreys 1991, str. 83.
  4. ^ M. R. Ahmad (1992). Al-sīra al-nabawiyya fī ḍawʾ al-maṣādir al-aṣliyya: dirāsa taḥlīliyya (1st izd.). Riyadh: King Saud University. str. 20–34.
  5. ^ Donner 1998, str. 14.
  6. ^ Robinson, Chase F. (2003). Islamic Historiography. Cambridge University Press. str. 39. ISBN 9780521629362.
  7. ^ Goodman, Lenn E. (27. 3. 2003). Islamic Humanism. Oxford University Press. ISBN 9780199885008. ʿAbd al-ʿAzīz al-Dūrī, Historical Writing, p.36: "Ahmad ibn Hanbal rejected the hadiths reported by Ibn Ishaq precisely on the grounds of their use of the collective isnād: "I see him relating a single hadith on the authority of a group of people, without distinguishing the words of one from those of another"" (Tanbih 9-43) But Ibn Hanbal did accept Ibn Ishaq's authority for the maghazi.
  8. ^ Donner 1998, str. 125.
  9. ^ a b c d e Raven, W., “Sīra”, in: Brill Encyclopaedia of Islam, Second Edition, v.9 p.662
  10. ^ Donner 1998, str. 26–27.
  11. ^ a b Crone, Patricia (1987). Meccan Trade and the Rise of Islam. Oxford University Press. str. 223. ISBN 9780691054803.
  12. ^ Pickard, John (2013). Behind the Myths: The Foundations of Judaism, Christianity and Islam. AuthorHouse. str. 352. ISBN 9781481783637. Pristupljeno 18. 10. 2019.
  13. ^ Cook, Michael (26. 1. 1983). Muhammad. Oxford University Press, USA. str. 73–74. ISBN 0192876058.
  14. ^ Hoyland, Robert G (1998). Seeing Islam as Others Saw It: A Survey and Evaluation of Christian, Jewish and Zoroastrian Writings on Early Islam. Darwin. str. 591. ISBN 0878501258.

Izvori

[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
  • M. R. Ahmad (1992). Al-sīra al-nabawiyya fī ḍawʾ al-maṣādir al-aṣliyya: dirāsa taḥlīliyya (1st izd.). Riyadh: King Saud University.
  • 'Arafat, W. (1. 1. 1958). "Early Critics of the Authenticity of the Poetry of the "Sīra"". Bulletin of the School of Oriental and African Studies, University of London. 21 (1/3): 453–463. doi:10.1017/s0041977x00060110. ISSN 0041-977X. JSTOR 610611. S2CID 194960198.
  • Hagen, Gottfried, Sira, Ottoman Turkish, in Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God (2 vols.), Edited by C. Fitzpatrick and A. Walker, Santa Barbara, ABC-CLIO, 2014, Vol. II, pp. 585–597. ISBN 1610691776.
  • Jarar, Maher, Sira (Biography), in Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God (2 vols.), Edited by C. Fitzpatrick and A. Walker, Santa Barbara, ABC-CLIO, 2014, Vol. II, pp. 568–582. ISBN 1610691776.
  • Williams, Rebecca, Sira, Modern English, in Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God (2 vols.), Edited by C. Fitzpatrick and A. Walker, Santa Barbara, ABC-CLIO, 2014, Vol. II, pp. 582–585. ISBN 1610691776
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Poslanikova_biografija&oldid=3706753"