Postimpresionizam

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Georges Seurat, Nedjeljno popodne na ostrvu Grande Jatte, 1884.-86., ulje na platnu, 208x308 cm, Chicago.

Postimpresionizam je stilski pravac u umjetnosti s kraja 19. vijeka, kojeg oblikuju umjetnici koji su se razvili iz impresionizma, ali koji su otišli dalje u svojim stremljenjima. Nova generacija umjetnika koja je slijedila različite, originalne i individualne puteve.

Postimpresionisti[uredi | uredi izvor]

Georges Seurat[uredi | uredi izvor]

U slici kao što je Nedjeljno popodne na ostrvu Grande Jatte (1884-86), Georges Seurat (1859-1891) je odveo impresionističku tehniku slikanja u jedan naučni pristup, koristeći samo male tačkice osnovnih boja. Tačke koje čine različite dijelove slike – travu, vodu, odjeću – nisu jednobojne, nego proračunata mješavina različitih boja tako da daju sjajnu boju ili profinjene sjene.

Ova tehnika slikanja nazvana je pointilizam ili divizionizam, ali Seurat je koristi na sasvim različit način od impresionista. On slika čvrste, tačno određene oblike i dojmljivo izveden opći dizajn. Mirno obiteljsko ladanje sa slike Grande Jatte posjeduje trajnu kvalitetu koja je suprotna "uzgrednom" i "nesmišljenom" pogledu Moneta. U potrazi za boljim nazivom, Seurata i njegove sljedbenike nazivali su "Neo-impresionisti".

Vincent van Gogh[uredi | uredi izvor]

Vincent van Gogh, Portret dr. Gacheta, 1890., ulje na platnu, Pariz.
Vincent van Gogh, Autoportret, 1889., ulje na platnu, 65 × 54 cm, Musée d'Orsay, Pariz.

Život umjetnika Vincenta Van Gogha (1853.-1890.) postao je dijelom moderne legende o umjetnicima. Sin holandskog propovjednika, bio je jako usamljen, uznemiren čovjek koji nije uspijevao pridobiti bilo kakvu afirmaciju od svijeta – bilo od žena, bilo kao evanđelista u belgijskom rudarskom selu, ili kao umjetnika. Počeo je da se pronalazi tek u svojim 30-tim godinama; a poslije u jednom od svojih povremenih napada ludila se ubio u 37 g. života.

Skoro sve slike na kojima počiva njegova slava naslikane su u posljednje tri godine njegovog života na francuskom jugu u Arlesu. Portret Dr. Gacheta ili njegov Autoportret (1889.) je tipičan u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i vijugavim linijama koje daju dojam duboke uznemirenosti tužnom i razočaranom doktorovom licu. Van Goghova umjetnost je vizionarska umjetnost u kojoj suncokret, stolica, zvjezdano nebo ili more kukuruza sjaju čudnom životnošću iako su viđeni očima čovjeka čiji je um bio zasjenjen više ludilom nego razboritošću. Kao umjetnika, Van Goghova originalnost najviše leži u njegovoj upotrebi boje koju je nanosio u gustim i trzavim potezima kista, nekad tako izrazito da boja stoji na slici kao neki visoki reljef. "Kiparski" kvalitet slike, na koji je prvi ukazao Van Gogh, biti će kasnije radikalno iskorišten od brojnih umjetnika 20tog vijeka.

Paul Gauguin[uredi | uredi izvor]

Paul Gauguin, Vizija poslije mise, 1888., ulje na platnu, Edinburgh.

Legenda o Van Goghu je komplementarna onoj o njegovom prijatelju Paulu Gauiguinu. Paul Gaugin (1848.-1903.) je bio trgovac dionicama koji je napustio sve u 35 godini kako bi se posvetio slikanju. Odbacio je ugledno otmjeno društvo za posljednju iskonsku, nedirnutu civilizaciju primitivnih

naroda južnih mora. Gauguinova umjetnost nema ništa od Van Goghovog nasilnog izričaja, on slika jedan idealiziran, nestvaran i poetski svijet koji nazivamo "simbolizam".

Paul Gauguin, Nevermore (Nikad više), 1897., ulje na platnu, 50 × 116 cm, London.

Npr. njegova slika Vizija poslije mise (1888) predstavlja seoske žene na istoj plohi s vizijom anđela koji se bori s Jakovom, sve pojednostavljeno i plošno. Želio je uhvatiti jednostavnu, direktnu vjeru tih jednostavnih ljudi, dok su mu boje jake i nestvarne te simboliziraju viziju. Njegove žene sa Tahitija su enigmatske figure, plošno prikazane i definirane tamnim obrisima. Gauguin je volio nataknuti kako njegove slike nose duboke istine o životu, obično im davajući uzbudljive nazive.

Nikad više je djelomično književni refren kojeg krešti gavran u pjesmi Edgara Allana Poa ističući krajnju odvojenost od mrtve ljubavi. Gauguin je čak stavio vranu u sliku. On je bio i dekorativniji umjetnik od svojih prethodnika. Znao je ispuniti plohe raznim biljkama tvoreći uzorke linija tvoreći prijelaze od ženskog tijela do okoline. Na slici Nikad više ili Odakle dolazimo? Šta smo? Gdje idemo? (1897.) sve je ovo čarobno uklopljeno. Dekoracije samo ističu našu nelagodnu svjesnost bolesti djevojke, a bliski zidovi i likovi koji su se spojili s pozadinom stvaraju tešku atmosferu tihih tajni.

Paul Cézanne[uredi | uredi izvor]

Paul Cézanne, Mali most, Mennecy, 1880., ulje na platnu, 59 × 72 cm, Sammlung Molyneux, Pariz.

Paul Cézanne (1839.-1906.) je kao i Seurat, Van Gogh i Gauguin počeo kao Impresionist. U 1870tim on je usvojio impresionističke tehnike i izlagao je s njima, ali postao je nezadovoljan načinom na koji su impresionisti u svojim slikama razlagali čvrste predmete jakim svjetlima. Vratio je se da živi u svoj rodni Aix, i u 1880tim razvio revolucionarni pristup slikanju koji je bio neprepoznat sve do nekoliko godina prije njegove smrti 1906. g.

U slikama kao što je Mali most, Mennecy zadržao je svijetle boje impresionističke palete ali ih koristi da istakne čvrstoću stvari. Odrazi u vodi su podjednako čvrsti kao drveće ili sam most. Oslikani su jasnim potezima koji pojačavaju konkretnu stvarnost površine i forme slike, ne stvarajući nikakvu iluziju. Cézanne polazi od prirode stvari, a ne od utiska o stvarima (kao impresionisti). Suština njegovog pristupa prirodi je u tome da je sve u prirodi oblikovano prema geometrijskim tijelima – stošcu, lopti i valjku. Ovo nije dekorativnost ekspresionizma, nego otkriće strukture stvari. Više od bilo kojeg umjetnika, Cézanne će utjecati na rad umjetnika ranog 20. v.

Henri de Toulouse-Lautrec[uredi | uredi izvor]

Henri de Toulouse-Lautrec, Moulin Rouge, 1892., ulje na platnu, 123x143,5 cm, Chicago

Henri de Toulouse-Lautrec (1864.-1901.), fizički patuljak, umjetnički veliki talent, vodio je razuzdan život u noćnim barovima i bordelima Pariza. On je tehnikom litografije stvarao plakate koji hvataju pozornost gledatelje i prenose mu informacije u samo nekoliko sekundi gledanja.

Npr. na plakatu predstave Divan Japonais (Japanska diva) je iskoristio dvodimenzionalni tretman, velike plohe jedne boje i jake efekte uzoraka koje je zapravo preuzeo iz Japanskih drvoreza. Japanska umjetnost je i prije, u 1850tim, utjecala i na Degasa i Maneta. Bio je majstor prenošenja pokreta i atmosfere uz samo nekoliko poteza kista ili pera. Lautrec je koristio slične tehnike da prikaže duh Pariškog života 1890tih. Slikao je glazbene kavane i kabaree, dvorane i njihove zvijezde izrazitog karaktera (čak iskarikirane), cirkus, bordele i hipodrome.

Na slici Moulin Rouge (1895.) uhvatio je atmosferu veselja i tjeskobe na takav način da pomislimo kako je umjetnik ovaj noćni klub smatrao za mjesto zla.

Galerija slika[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Izvori sa hr wiki[uredi | uredi izvor]

  • dr. Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2, Školska Knjiga – Zagreb, 1997. god.
  • Radovan Ivančević, Umjetnost Razdoblja Život II., Profil, Zagreb, 2001. god.
  • Više autora, Opća Povijest Umjetnosti, Mozaik Knjiga, Zagreb, 2003. god.
  • Gilles Plazy & Jean Lacouture, Povijest umjetnosti u slikama, Leo-Commerce, d. o. o. Rijeka, 2000. god.
  • Ričard Fridental, Historija umetnosti kroz pisma velikih stvaralaca, Jugoslavija, Beograd, 1963. god.
  • Several Authors, HISTORY OF WESTERN ART, McGraw Hill, New York, 2001.
  • H. W. Janson, ART HISTORY, Thames & Hudson, London, 1997.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]