Potiljačni režanj

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Potiljačni režanj
(Lobus occipitalis)
Gray727 occipital lobe.png
Središnja površina lijeve moždane hemisphere (kuneus I jezična vijuga su lijevo.)
Detalji
Part of cerebrum
Zadnja moždana arterija
Identifikatori
Gray's p.823
MeSH A08.186.211.730.885.213.571
NeuroLex ID Occipital lobe
TA A14.1.09.132
FMA 67325
Anatomska terminologija

Potiljačni režanj ili okcipitaalni lobus je jedan od četiri glavna režnja kore velikog mozga sisara. Glavni je centar za obradu informacija čula vida, tj. fotoreceptorskih informacija koje pristižu iz očne mrežnjače. Prema toj funkciji označava se i kao vidna moždana kora.[1]

Primarna vidna kora je Brodmannovo područje 17, koje se naziva V1 (vidno jedan). Ljudsko V1 se nalazi u središtu lijeve i desne bočne strane potiljačnog režnja u kalkarinoj brazdi (brazdi utorske pukotine; puni obim V1 često se nastavlja na zadnjem polu potiljačnog režnja. V1 se često naziva prugasta kora, jer se može prepoznati po velikom trakama mijelina, u Gennarijeva pruga. Vidne regije koje prelaze izvan V1 se zovu vanprugasta kora (vanprugasti korteks). Postoji mnogo takvih e regija, a specijalizirane suza različite vidne zadatke, kao što su prostorne obrada, razlikovanja boja i percepcija pokreta. Ime potiče od nesrazmjerne potiljačne kosti, koja je imenovana po latinskom ob = iza + caput = glava. Dvostrana oštećenja potiljačnog režnja mogu dovesti do sljepoće (vidi Antonov sindrom).[2][3][4][5]

Građa[uredi | uredi izvor]

Potiljačni režanj (crveno) lijeve moždane hemisfere

Dva potiljačni režnja su najmanje četiri uparena režnja u moždanoj kori čovjeka. Smještena su u stražnjem mrežnom dijelu lobanje; ovi režnjevi su dio prednjeg mozga. Nijedan od k režnjeva kore nije definiran na osnovu osobenosti unutrašnja struktur, već po kostima glave koje ih prekrivaju. Dakle, potiljačni režanj se definira kao dio moždane kore koji se nalazi ispod potiljačne kosti.

Režnjevi stoje na Tentorium cerebelli, nastavku moždane opne dura mater, koji razdvaja mozga iz malog mozga. Oni su strukturno izolirani u svojim hemisfere od odvajanja cerebralne pukotine. Na prednjoj ivici režnja je nekoliko bočnih potiljačnih vijuga, koje su odvojene od bočnog potiljačnog žlijeba.

Potiljčna površina duž unutrašnjeg dijela svake hemisfereje podijeljena po pukotinskom žlijebu. Iznad središta, u Y-oblikovanom žlijebu nalazi se kuneus, a područje ispod je jezična vijuga.[6][7][8]

Oštećenja primarnih vidnih područja potiljačnog režnja mogu izazvati djelimično ili potpunu sljepilo.[9]

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Potiljačni režan je podijeljen u nekoliko funkcijskih vidnih područja. Svako od njih sadrži punu mapu viđenja. Iako ne postoje anatomski markeri za razlikovanje tih područja (osim za istaknute brazde u prugastom korteksu), psiholozi su koristili elektrodne snimke za takvu podijelu.

Prvo funkcijsko područje je primarni vidni korteks. Sadrži opis slike niske razine orijentacije lokalnih svojstava, prostorne frekvencije i boja u malim receptivnim poljima. Primarni vidni korteks projicira impulsna okcipitalnog područja trbušnog toka (vidno područje V2 i vidno područje V4), i potiljačnog područja leđnog tokavidno područje V3, vidno područje MT (V5) i leđnosredišnje područje (DM).

Trbušno je je odgovorno za obradu u "šta" se vidi, a leđno za "gdje / kako". To je zato što ventralni pruža važne informacije za identifikaciju stimulansa koji su pohranjeni u pamćenju. Uz ove informacije u memoriji, on je u stanju da se fokusira na motorne akcije kao odgovor na vanjske stimulanse.

Iako su brojne studije spokazale da su dva sistema nezavisna i strukturno međusobno odvojena, tu je i dokaz da su oba neophodna za uspješnu percepciju, posebno kada stimulansi poprimaju složenije oblike. Naprimjer, studija slučaja pomoću fMRI je rađena za obradu oblika i lokacije. Prvi postupak se sastojao od zadataka lokacije. Drugi postupak je izveden u osvijetljenoj prostoriji u kojoj su učesnici pokazaivali podražaja na ekranu za 600 ms. Otkrili su da su dva toka staze imaju ulogu u percepcije oblika, iako obradu lokacija i dalje ima dorzalni.[10]

Leđno-središni put (DM) nije ktemeljno proučavam. Međutim, postoje dokazi da je ovaj put u interakciji sa drugim vidnim područjima. Studija slučaja na majmunima otkrila je da informacije iz V1 i V2 područja čine pola ulaza u DM. Preostali ulazi su iz više izvora koji imaju veze sa bilo kojom vidnom obradom.

Značajan funkcijski aspekt potiljačnog režnja je da sdadrži dio kore velikog mozga za obradu podataka čula vida. Kratko rečeno:

  • oko glada, a potičačni režanj kore velikog mozda obrađuje, analizira, vidi i doživljava određenu sliku.

Fotoreceptorske ćelije mrežnjače prenose nadražaje kroz optički trakt na bokove koljenastog tijela, gdje optičko zračenja nastavlja put na vidni korteks. Svaki dio vidne kore mozga prima sirove čulne informacije iz vanjske polovine retine na istoj strani glave i unutrašnje polovine na drugoj strani glave. Kuneus (Brodmannovo područje 17) prima informacija iz suprotnog gornjrg mrežnjače, predstavljajući donji dio vidnog polja. Jezičasto tijelo (lingula) prima informacije iz suprotnog donjeg dijela retine i obrađuje gornji dio vidnog polja. Ulazi u mrežnjaču prolaze kroz "usputnu stanicu" u bočnom koljenastom jezgru talamusa, prije projiciranja u korteksu. Ćelije na zadnjoj površini sive mase potiljačnog režnja su raspoređene kao prostorna karta retinskog polja. Kada je mrežnjača izložena jakim impulsima, funkcijska neuroslika otkriva slične obrasce odgovora u korteksnom tkivu režnjeva.[11][12][13][14]

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Ako je jedan dio potiljačnog režnja oštećen, rezultat može biti homonimna hemianopsija gubitak vida iz slično pozicioniranih "rezova vidnog polja" (tzv. ispâda/ispadanja slike) u oba oka. Oštećenja ovog režnja mogu izazvati i halucinacije. U asocijacijskom području tjemeno-sljepoočno-potiljačnog dijala moždane kore izazivaju agnoziju boja, agnoziju pokreta i agrafiju. Oštećenje na primarnom vidnom korteksu, koji se nalazi na zadnjoj površini potiljačnog režnja, može izazvati sljepilo, zbog rupe na površini tog korteksa u tako nastaloj mapi vida.[15]

Epilepsija[uredi | uredi izvor]

Nedavne studije su pokazale da su specifična idiopatska stanja potiljačnog režnja uticala na pojavu epilepsije. Oštećenja ključnog dijela ovog režnja izazvala su „blic“ napade ili vizualnu sliku koja sadrži više boja. One se nazivaju stimulacija treperenja (obično preko TV). Ovi napadi se nazivaju napadi foto-osjetljivosti. Pacijenti koji imaju iskustva sa takvim napadima, opisuju svoje doživljaje kao sadržine svijetlih boja, uz teško zamagljivanje slika, a kod nekih pacijenata i – povraćanje). Potiljačni napadi se uglavnom aktiviraju tokom dana, gledanjem televizije, video igara ili sistemom stimulativnog treperenja. Oni mogu biti spontani ili aktivirani pomoću vizuelnih stimulansa. Epilepsija iz potiljačnog režnja Okcipitalni režnja ima idiopatsku etiologiju, simptomatsku ili kriptogenu. Simptomatski napad može početi u bilo kojoj dobi, kao i bilo kojoj fazi nakon ili u toku osnovnog uzročnog poremećaja. Idiopatska epilepsija iz potiljačnog režnja obično počinje u djetinjstvu, a epilepsije iz potiljačnog režnja čine oko 5% do 10% svih epilepsija.[16][17][18]

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "SparkNotes: Brain Anatomy: Parietal and Occipital Lobes: http://www.sparknotes.com/psychology/neuro/brainanatomy/section5.rhtml.". 
  2. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press
  3. ^ Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.
  4. ^ Naidich T. P., Duvernoy H. M., Dalman B. N., Sorensen A. G., Kollias S. S., Haacke E. M. (2009): Duvernoy's atlas of the human brain stem and cerebellum. Springer, WienNewYork, ISBN 978-3-211-73970-9.
  5. ^ England M. A., Wakely J. (2005): Color atlas of the brain and spinal cord, 2nd Ed. Mosby, ISBN 13:978-0323036672; ISBN 10:032-3036678.
  6. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  7. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  8. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  9. ^ Schacter D. L., Gilbert D. L., Wegner D. M. (2011): Psychology, 2nd Ed. Worth Publishers, Boston, New Work ISBN: 9781429298377.
  10. ^ Goodale M. A. (2011): Transforming vision into action. Vision Research, 51 (13): 1567-1587.
  11. ^ Pritchard T. E., Alloway D. (1999): Medical neuroscience. Hayes Barton Press, ISBN 978-1-59377-200-0.
  12. ^ Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4,
  13. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  14. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  15. ^ Carlson, N. R. (2007). Psychology: the science of behaviour. New Jersey, USA: Pearson Education. str. 115. ISBN 978-0-205-64524-4. 
  16. ^ Chilosi, Anna Maria; Brovedani (November 2006). "Neuropsychological Findings in Idiopathic Occipital Lobe Epilepsies". Epilepsia 47 (s2): 76–78. PMID 17105468. doi:10.1111/j.1528-1167.2006.00696.x. 
  17. ^ Yalçin, D. A., Kaymaz A., Forta H. (2000). Reflex occipital lobe epilepsy. Seizure, 9(6), 436-441.
  18. ^ Adcock, Jane E; Panayiotopoulos, Chrysostomos P (31 October 2012). "Journal of Clinical Neurophysiology". Occipital Lobe Seizures and Epilepsies 29 (5): 397–407. PMID 23027097. doi:10.1097/wnp.0b013e31826c98fe. 

Vanjskoi linkovi[uredi | uredi izvor]