Pozorišna scenografija

Pozorišna scenografija predstavlja ono što se koristi kao ambijent za izvođenje pozorišne predstave. Scenografija može biti gotovo bilo šta – od jedne stolice do detaljno rekonstruisane ulice – bez obzira na to koliko je predmet velik ili mali, te da li je posebno izrađen ili je riječ o stvarnom predmetu prilagođenom za pozorišnu upotrebu.

Historija

Historija pozorišne scenografije stara je koliko i samo pozorište, i jednako je složena i vezana za tradiciju. Ono što danas smatramo „tradicionalnom scenografijom“ – poput dvodimenzionalnih panela prekrivenih platnom, oslikanih tako da podsjećaju na trodimenzionalne površine ili pejzaže – zapravo je relativno novija inovacija i značajno odstupanje od starijih oblika pozorišnog izraza, koji su se manje oslanjali na stvarni prikaz prostora, a više na prenošenje radnje i raspoloženja. U Shakespeareovo doba povremeno su se koristile oslikane pozadine ili pozorišni rekviziti, ali same predstave su bile pisane tako da ne zavise od takvih elemenata kako bi se prenijele publici. Danas to, međutim, znači da scenografi moraju biti još pažljiviji, kako bi dočarali ambijent bez da skrenu pažnju sa glumaca.^[1]

Savremena scenografija

Savremeniji pojam scenografije, koji potiče iz 19. stoljeća, ima svoje korijene u dramatičnom spektaklu opere buffa, iz koje je proizašla moderna opera. Njeni raskošni scenografski prikazi kasnije su preuzeti u tzv. „ozbiljno“ ili dramsko pozorište, prvenstveno kroz komične operete, burleske, pantomime i slične forme. Kako je vrijeme odmicalo, pozorišna scenografija postajala je sve realističnija, dostižući vrhunac u Belascovom realizmu 1910-ih i 1920-ih godina, kada su se na sceni rekonstruisali cijeli restorani s funkcionalnim aparatima za sok-vodu i svježe pripremljenom hranom. Možda kao reakcija na takav raskoš, a paralelno s tadašnjim umjetničkim i arhitektonskim pravcima, scenografija je krenula putem apstrakcije. Ipak, realistična scenografija nije nestala i i dalje se koristi u savremenim produkcijama. Istovremeno, muzičko pozorište razvijalo je vlastitu scenografsku tradiciju, snažno se oslanjajući na stil burleske i vodvilja, uz povremene uticaje iz klasičnog dramskog pozorišta.

Sve se to spojilo tokom 1980-ih i 1990-ih godina, a taj trend se nastavlja i danas, kada više ne postoji jedinstveni, ustaljeni stil scenografske produkcije – gotovo sve je dozvoljeno. Savremena pozorišna tehnologija postala je toliko složena da je za realizaciju jedne produkcije često potrebna visoko specijalizirana ekipa stotina umjetnika i zanatlija.

Tipovi scenografije

Izrada pozorišne scenografije često predstavlja jedan od najzahtjevnijih i najvremenski intenzivnijih zadataka prilikom priprema za predstavu. Zbog toga mnoga pozorišta imaju poseban prostor za skladištenje scenografije (poput tavana ili skladišta), kako bi se ona mogla koristiti za više različitih predstava. Budući da se buduće predstave obično ne znaju mnogo unaprijed, pozorišta često izrađuju tzv. standardnu scenografiju koja se lako može prilagoditi različitim predstavama. Uobičajeni oblici standardne scenografije uključuju:^[2]