Pravoslavlje u Hrvatskoj

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Grb Hrvatske pravoslavne crkve

Pravoslavlje u Hrvatskoj danas je izuzetno rijetka pojava. Po spisku stanovništva 2011. u Hrvatskoj živi 16 647 Hrvata pravoslavnih hrišćana. [1] Danas ne postoji autokefalna hrvatska pravoslavna crkvena organizacija, ali je postojala u periodu od 1942. do 1945., u vrijeme ustaškog režima. 10. septembra 2010. formirano je Udruženje hrvatskih pravoslavnih vjernika (Udruga hrvatskih pravoslavnih vjernika) kojem je cilj formiranje autokefalne hrvatske pravoslavne crkvene organizacije i slobodno identifikovanje pravoslavnih hrišćana pripadnicima hrvatske nacije.

Historija[uredi | uredi izvor]

Kod formiranja modernih nacija na Balkanu vrlo važnu ulogu igrala je religija. Tako je katoličanstvo smatrano glavnim indikatorom hrvatstva, pravoslavlje glavnim indikatorom srpstva, a islam glavnim indikatorom bošnjaštva. Srpstvo je često apsolutno identifikovano sa pravoslavnim hrišćanstvom. Dok je Katolička crkva univerzalna, pravoslavne crkve imaju nacionalni prefiks. To dokazuju konstrukcije srpska crkva, srpski pop, srpski Badnjak, srpski Božić, srpska Nova godina, srpski sveci, čak i srpska vjera. Srpska pravoslavna crkva koja je pod tim imenom osnovana tek 1920. godine identifikuje vjersko sa nacionalnim, te je kanonizovala sve Nemanjiće osim Dušana Silnog. S obzirom da nema druge autokefalne pravoslavne crkvene organizacije na hrvatskom etničkom prostoru osim SPC, teško neko ko je njen član i ko slavi srpske vladare kao svece može da bude bilo što drugo osim Srbin po nacionalnosti. Međutim, postoje dokazi kako su se neki pravoslavni hrišćani zvali Hrvatima. Sve do 1920. pravoslavni hrišćani zapadno od Drine nisu imali nikakvu crkvenu vezu sa srbijanskim i crnogorskim vjernicima. Srbijanci su bili pod jurisdikcijom srbijanske mitropolije, Crnogorci crnogorske, a oni u današnjoj Hrvatskoj i BiH karlovačke, dalmatinsko-bukovinske i sarajevske. Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna i nije pripadala Srbima sve do okupacije 1918. godine, kada je silom pripojena, s ciljem srbizacije Crnogoraca [2].

Pravoslavni hrišćani Vojne krajine vijekovima su se najčešće nazivali Vlasima ili Morlacima. [3] Srpski historičari često su vlaško ime prosto mijenjali srpskim. 1596. godine "Pounska krajina vlaški sinovi..." obraćaju se Ferdinandu III. kao "svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja..." pa izražavaju radost zbog vijesti "da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku..." (pozivaju ga da dođe i kažu kako će da ga čekaju) "nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene. " Dakle, vlaški vojvoda Đurđe godine 1642. odgovara zagrebačkom biskupu na jedan njegov zahtjev. Srpski historičari kažu za njega i za krajiške pravoslavne hrišćane da su Srbi, međutim sam vojvoda Đurđe ne pominje to ime već odgovara zagrebačkom biskupu: "da bi Laških sinov ne bilo, puste bi Kraine bile, nego se s nimi Kraine brane i podpiraju i oni su kakti jedan čit. I to dobro znate vaše gospodstvo, da smo jedna bratia, da oni ne mogu prez nas živi biti, kako ti ni mi prez nih. Tako nemoite nas bantuvati ni burkati Kraine med sobom." Dalje Vojvoda kaže: "Ja ne možem kraine deržati ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti." U 17. vijeku pominju se Vlaška zajednica (COMMUNITAS VALACHORUM) i Vlaški statuti. Pravoslavni hrišćani u Hrvatskoj i BiH i danas se jezično ne razlikuju od svojih sadržavljana katoličke i islamske vjere, već govore (i)jekavicom ili čak ikavicom. Prilikom formiranja modernih nacija u 19. vijeku mnogi pravoslavni hrišćani prihvatili su hrvatski nacionalni identitet.

"U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice." - Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113

"Zabilježena je zgoda iz 1908. godine kad je hrvatski hajduk Andrijica Šimić nakon višedesetljetnog tamnovanja obilazio Zagoru. U jednoj su ga gostioni između Ciste i Lovreća zapitali kakav mu je pouzdanik u hajdučkoj družini bio Srbin Jovo Kadijević, na što im je Šimić odbrusio da Jovo Kadijević nije nikakav Srbin, nego Rvat rišćanske vire."

Prilikom popisivanja emigranata iz Habsburške Monarhije na otok Elis u SAD-u 10. augusta 1913. upisivala se etnička pripadnost po samoidentifikovanju. Brojni su se pravoslavni hrišćani izjasnili Hrvatima. [4]

Nakon proglašenja Srpske pravoslavne crkve 1920. broj pravoslavnih hrišćana koji se smatraju Hrvatima sveden je na par hiljada, ali je u posljednje vrijeme opet u porastu. Tako se na spisku stanovništva u Hrvatskoj 2001. 11 400 pravoslavnih hrišćana izjasnilo Hrvatima [5], a na spisku 2011. par hiljada više (16 647).

Poznati pravoslavni hrišćani iz Hrvatske[uredi | uredi izvor]

Majka ideologa hrvatskog nacionalizma (za života zvanog Ocem domovine) Ante Starčevića također je bila pravoslavna hrišćanka.[nedostaje referenca]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ www.dzs.hr, "4. STANOVNIŠTVO PREMA NARODNOSTI I VJERI, POPIS 2011.", pristupljeno 14. jula 2013.
  2. ^ [1]
  3. ^ www.hrvatskipravoslavci.com, "Bosanski i Hrvatski Srbi, istorijski su Vlasi", objavljeno 23. decembra 2009., pristupljeno 14. jula 2013.
  4. ^ 264345.Filologija_53_2009_001_053_Grcevic.pdf, Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme
  5. ^ www.vecernji.hr, "RH će, poštujući zakon, priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu", objavljeno 14. marta 2010., pristupljeno 14. jula 2013.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Pravoslavlje_u_Hrvatskoj&oldid=3215871"