Pravosudna palata u Sarajevu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pravosudna palata u Sarajevu

Pravosudna palata u Sarajevu , nalazi se na desnoj (sjevernoj) obali rijeke Miljacke, u ulici Obala Kulina bana u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 21. decembra 2018. godine, donijela je odluku da se zgrada proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Amir Pašić (predsjedavajući), Goran Milojević i Radoje Vidović.

Nacionalni spomenik sačinjavaju:

  • zgrada Pravosudne palate,
  • izvorni namještaj (pet stolova, dva ormara, klupa, ograda, govornica i stolica), izložen u ulaznom holu današnjeg Općinskog i Kantonalnog suda.
  • lift u čijoj unutrašnjosti je sačuvan natpis pisan na papiru koji naglašava da “SAMO TRI OSOBE SMIJU DA SE VOZE LIFTOM“.

Historija[uredi | uredi izvor]

Pravosudna palata u Sarajevu, projektovana je početkom druge decenije XX stoljeća. Koncipirana je u neorenesansnom duhu. To je posljednji veliki poduhvat Zemaljske vlade iz austrougarskog perioda i jedno od posljednjih djela kasnog historicizma.

Početkom 1910. godine izrađeni su nacrti tipskih projekata za sudove. Te nacrte su potpisali Jozef Czerny, a Karl Paržik je potpisan u ime Odsjeka za visokogradnju. Analiza tlocrta dokazuje da su neki tipovi istovjetni sa Paržikovim prethodnim projektima za sudove, te se može pretpostaviti da je Paržik imao udjela u nastanku ovih projekata.[2]

Tokom februara 1910. godine, nastaju tipski projekti za zatvore, također potpisani od dvojice navedenih arhitekata. I u ovom slučaju se uočavaju sličnosti sa izvedenim Paržikovim zatvorima u Bileći, Gacku i Trebinju.

Prethodno je 1907. godine Karl Paržik izradio projekat za sud i zatvor u Zenica|Zenici, kao i kotarsku ispostavu u Doboju i Kotarski ured u Foči.

Izvedba Pravosudne palate je započeta 1912. godine, a veći dio objekta je izgrađen do početka I svjetskog rata, odnosno 1914. godine, izuzev sjevernog dijela koji je završen 1918. godine. Prijem radova je izvršen 1916. godine. Iste godine je dovršena gradnja Okružnog zatvora (hapsane).

U periodu između dva svjetska rata u objektu je bio smješten Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Kotarski sud i Okružni sud sa hapsanom.

Tokom druge polovine XX stoljeća u Palati pravde su bile smješteni: Rektorat Univerziteta u Sarajevu, koji je osnovan i počeo sa radom 02. decembra 1949. godine i Pravni fakultet u Sarajevu osnovan 1946. godine.

Početkom XXI stoljeća u Palati pravde su smješteni:

  • Rektorat Univerziteta u Sarajevu,
  • Pravni fakultet,
  • Filijala Arhiva BiH,
  • Kazneno-popravni zavod,
  • Općinski sud Sarajevo i
  • Kantonalni sud Sarajevo.

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Tlocrtna osnova Pravosudne palate je približno trapezoidnog oblika dimenzija 49,00 m (južno pročelje usmjereno ka Obali Kulina bana) x 130,45 m (istočna fasada). Spratnost objekta iznosi Sut+P+4+Potkrovlje. Glavni ulaz je izveden na južnom pročelju usmjerenom ka Obali Kulina bana i tu se danas pristupa Pravnom fakultetu i Rektoratu Sarajevskog univerziteta.[2]

Na istočnoj strani prema Šenoinoj ulici se nalazi glavni ulaz Kantonalnog i Općinskog suda Sarajevo, dok se na sjevernoj strani prema ulici Mis Irbina nalazi ulaz Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda. Na istoj strani se nalazi glavni ulaz u Kazneno-popravni Zavod “Sarajevo”, odjeljenje “Miljacka”. Na zapadnoj strani južno se nalazi ulaz u odjeljenje Arhiva BiH, koji je smješten u suterenskom prostoru.

Objekat je izveden od najkvalitetnijih materijala tog vremena (opeka i kamen), u skladu sa aktuelnim normama i propisima iz austrougarskog perioda. Kamen je korišten i za izradu snažnih temelja u suhozidu, što je bio tadašnji način izbjegavanja izvođenja skupe hidroizolacije, i tako je sprječavan kapilarni prodor vlage u objekat.

Izuzev stropa suterena, koji je rađen na čeličnim traverzama i opeci, tavanice spratova su rađene u drvetu. U istom materijalu je izvedena krovna konstrukcija, a tavanica potkrovlja je u originalnoj formi bila pokrivena tavelama od pečene zemlje. Originalna unutrašnja i vanjska stolarija su izvedeni u drvetu, stepeništa su kamena a balustrade od vještačkog kamena. Fasade su malterirane i bojene. Konstruktivni sistem dograđenih dijelova u unutrašnjem dvorištu je izveden u savremenim materijalima, kasnije malterisanim.

Fasadno rješenje zgrade rađeno je u skladu sa Paržikovim nazorom u duhu renesanse i klasicizma. Paržik je na primjeru ovog projekta pokazao da suvereno vlada proporcijama, ritmom i detaljima historicističke arhitekture, u periodu kada je secesija postajala sve prisutniji stilski izraz.[2]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Alija Bejtić - Ulice i trgovi Sarajeva. Sarajevo: Muzej grada Sarajeva 1973.
  • Nedžad Kurto - Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.
  • Borislav Spasojević - Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu. Sarajevo: Svjetlost,1988.
  • Branka Dimitrijević - Arhitekt Karl Paržik, doktorska disertacija. Sarajevo: Arhitektonski fakultet u Zagrebu, 1989.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Pravosudna palata u sarajevu" (PDF). Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 31. 7. 2022. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)[mrtav link]
  2. ^ a b c "Pravosudna palata u Sarajevu" (PDF). Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 31. 7. 2022. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)[mrtav link]