Preosjetljivost tipa III
Preosjetljivost tipa III, prema Gellovoj i Coombsovoj klasifikaciji alergijskih reakcija, nastaje kada dođe do nakupljanja imunih kompleksa (kompleksa antigen-antitijelo) koji nisu adekvatno uklonjeni ćelijama urođenog imuniteta, što dovodi do upalne reakcije i privlačenja leukocita. Postoje tri koraka koja vode ka ovoj reakciji.[1] Prvi korak je formiranje imunih kompleksa, pri čemu se antigeni vežu za antitijela i formiraju pokretne imunološke komplekse. Drugi korak je taloženje imunih kompleksa, tokom kojeg kompleksi napuštaju plazmu i talože se u tkivima. Na kraju, treći korak je upalna reakcija, tokom koje se aktivira klasični put (komplementa) i dolazi do regrutacije makrofaga i neutrofila u zahvaćena tkiva. Ovakve reakcije mogu napredovati u bolesti izazvane imunim kompleksima.
Tipovi
[uredi | uredi izvor]Neki klinički primjeri:
| Bolest | Ciljani antigen | Glavni efekti | |
|---|---|---|---|
| Sistemski eritemski lupus | Nuklearni antigeni |
| |
| Reumatoidni artritis | Imunokompleksi, posebno IgM na IgG | ||
| IgA nefropatija[2] | IgA antitijela sa O-glikanima siromašnim galaktozom[2] | ||
| Post-streptokokni glomerulonefritis | Antigeni streptokoknog ćelijskog zida | ||
| Poliarteritis nodoza | Površinski antigen virusa hepatitisa B |
| |
| Reaktivni artritis | Više bakterijskih antigena |
| |
| Serumska bolest | Razni |
| |
| Arthusova reakcija | Razni |
| |
| Farmerova pluća | Antigeni uneseni udisanjem (često plijesan ili prašina sijena) |
| |
| Henoch–Schönleinova purpura (IgA vaskulitis) | Nepoznat, vjerovatno respiratorni patogen | ||
| Referenca:[3] | |||
Drugi primjeri su:
Patogeneza
[uredi | uredi izvor]Gell i Coombs su definisali preosjetljivost tipa III kao reakcije koje uključuju rastvorljive imunološke komplekse (za razliku od preosjetljivosti tipa II, koja uključuje antigene vezane za membranu koji mogu biti meta citotoksičnih antitijela). U prisustvu multivalentnog antigena (onog koji se može istovremeno vezati za više antitijela), antitijela se mogu unakrsno povezivati i formirati mreže antitijela i antigena poznate kao imuni kompleksi. Veličina imunog kompleksa predstavlja važan faktor u određivanju njegovih svojstava: veći imuni kompleksi se lakše fagocituju od manjih, koji imaju tendenciju da se zadržavaju u krvnim sudovima, gdje mogu izazvati upalu. Međutim, veći kompleksi se također snažnije vežu za Fc receptore. Veličina imunog kompleksa zavisi i od količine antigena i antitijela — manji kompleksi se najčešće formiraju kada postoji veliki višak antigena i relativno mala količina antitijela.[1] Još jedan faktor koji utiče na svojstva imunih kompleksa jeste njihov električni naboj, posebno naboj antigena. Pozitivno nabijeni antigeni imaju afinitet prema negativno nabijenim površinama kao što su bazalne membrane glomerula u bubrezima ili kože; međutim, moguće je i da ti antigeni već ciljano dospijevaju u ta tkiva prije nego što formiraju imuni kompleks. IgG ili IgM antitijela unutar imunih kompleksa mogu aktivirati klasični put komplement kaskade, vezujući se za C1q, što može dovesti do toga da imuni kompleksi sadrže C3. C3 se tada može vezati za CD35 receptor na površini eritrocita, koji te imune komplekse zatim dostavljaju fagocitima kao što su Kupfferove ćelije (u jetri) i makrofagi crvene pulpe (u slezeni). Ovaj mehanizam je posebno efikasan kod velikih imunih kompleksa. Ipak, iako komplement može olakšati vezivanje imunih kompleksa za fagocite, sam proces fagocitoze primarno je posredovan putem Fc receptora,[5][6] tako da se uloga komplementa najbolje razumijeva kao „ubrzivač“ fagocitoze. Ovo je posebno značajno jer je sistemski eritemski lupus, tipična autoimuna bolest, posredovana preosjetljivošću tipa III — povezana s nedostatkom određenih komponenti komplement kaskade, što doprinosi dužem zadržavanju imunih kompleksa u organizmu.[7]
Mehanizam putem kojeg imuni kompleksi postaju patogeni je složen, a većina onoga što danas znamo potiče iz eksperimentalnih modela Arthusove reakcije i serumske bolesti. Ovi modeli pokazuju da Fc receptori imaju dominantnu ulogu u imunološkom odgovoru, koji se može dodatno pojačati putem komplement sistema, posebno anafilatoksinom C5a.[8] Ligacija Fc receptora na površini efektorskih imunih ćelija može izazvati niz različitih reakcija,[9] kao što su: degranulacija (npr. mastocita, što dovodi do oslobađanja histamina i pojave urtikarije), fagocitoza, oslobađanje proinflamatornih citokina i hemokina, aktivacija trombocita,[10] što može rezultirati stvaranjem krvnih ugrušaka, itd.
Znakovi i simptomi
[uredi | uredi izvor]
Reakcija može da se razvija u periodu od nekoliko sati, dana, pa čak i sedmica, u zavisnosti od toga postoji li imunološko pamćenje prema antigenu koji je izazvao reakciju. Obično se kliničke manifestacije javljaju otprilike sedmicu nakon prvobitnog kontakta sa antigenom, kada taloženi imuni kompleksi mogu izazvati upalnu reakciju. Zbog prirode agregacije antitijela, tkiva koja su uključena u filtraciju krvi pri značajnim osmotskim i hidrostatkim pritiscima (npr. mjesta formiranja urina i sinovijalne tečnosti, odnosno glomeruli bubrega i zglobna tkiva) pretrpe najveću štetu. Zbog toga su vaskulitis, glomerulonefritis i artritis česte povezane bolesti kao posljedica preosjetljivosti tipa III.[11]
Kao što se može vidjeti metodama histopatologije, u zahvaćenim tkivima se istovremeno uočava akutni nekrotizirajući vaskulitis i neutrofilna infiltracija, uz značajno taloženje eozinofila (fibrinoidna nekroza). Često se za vizualizaciju imunih kompleksa koristi imunofluorescentna mikroskopija.[11] Kožna reakcija na preosjetljivost ovog tipa naziva se Arthusova reakcija i karakterizirana je lokalnim crvenilom (eritemom) i djelimičnim otvrdnućem (induracijom). Agregacija trombocita, naročito u mikrovaskularnom sistemu, može izazvati lokalizovano stvaranje ugrušaka, što dovodi do mrljastih krvarenja. Ova reakcija je tipičan odgovor na ubrizgavanje stranog antigena u količini dovoljnoj da izazove stanje poznato kao serumska bolest.[12]
Značaj Gellove i Coombsove klasifikacije alergijskih reakcija dovodi se u pitanje u savremenom shvatanju alergija, te ona ima ograničenu primjenu u kliničkoj praksi.[6]
Reference
[uredi | uredi izvor]- 1 2 Usman, Norina; Annamaraju, Pavan (2025), Type III Hypersensitivity Reaction, StatPearls Publishing, pristupljeno 28. 7. 2025
- 1 2 3 Knoppova, Barbora; Reily, Colin; King, R. Glenn; Julian, Bruce A.; Novak, Jan; Green, Todd J. (29. 9. 2021). "Pathogenesis of IgA Nephropathy: Current Understanding and Implications for Development of Disease-Specific Treatment". Journal of Clinical Medicine (jezik: engleski). 10 (19): 4501. doi:10.3390/jcm10194501. ISSN 2077-0383.
- ↑ Kumar, Vinay; Robbins, Stanley L., ured. (2007). Robbins basic pathology: online access + interactive extras studentconsult.com (8. izd.). Philadelphia, Pa: Saunders Elsevier. ISBN 978-1-4160-2973-1.
- ↑ Ibrahim, Abdisamad M.; Siddique, Momin S. (2025), Subacute Bacterial Endocarditis Prophylaxis, StatPearls Publishing, pristupljeno 28. 7. 2025
- 1 2 "Type III Hypersensitivity Reaction | Concise Medical Knowledge". www.lecturio.com (jezik: engleski). Pristupljeno 28. 7. 2025.
- 1 2 Descotes, Jacques; Choquet-Kastylevsky, Geneviève (2001). "Gell and Coombs's classification: is it still valid?". Toxicology (jezik: engleski). 158 (1–2): 43–49. doi:10.1016/S0300-483X(00)00400-5.
- ↑ Kaul, Arvind; Gordon, Caroline; Crow, Mary K.; Touma, Zahi; Urowitz, Murray B.; van Vollenhoven, Ronald; Ruiz-Irastorza, Guillermo; Hughes, Graham (16. 6. 2016). "Systemic lupus erythematosus". Nature Reviews Disease Primers (jezik: engleski). 2 (1). doi:10.1038/nrdp.2016.39. ISSN 2056-676X.
- ↑ Ravetch, Jeffrey V. (15. 12. 2002). "A full complement of receptors in immune complex diseases". Journal of Clinical Investigation (jezik: engleski). 110 (12): 1759–1761. doi:10.1172/JCI17349. ISSN 0021-9738.
- ↑ Bournazos, Stylianos; Wang, Taia T.; Dahan, Rony; Maamary, Jad; Ravetch, Jeffrey V. (26. 4. 2017). "Signaling by Antibodies: Recent Progress". Annual Review of Immunology (jezik: engleski). 35 (1): 285–311. doi:10.1146/annurev-immunol-051116-052433. ISSN 0732-0582. PMC 5613280.
- ↑ Greinacher, Andreas (16. 7. 2015). Solomon, Caren G. (ured.). "Heparin-Induced Thrombocytopenia". New England Journal of Medicine (jezik: engleski). 373 (3): 252–261. doi:10.1056/NEJMcp1411910. ISSN 0028-4793.
- 1 2 Robbins, Stanley L.; Kumar, Vinay; Cotran, Ramzi S., ured. (2010). Robbins and Cotran pathologic basis of disease (8 izd.). Philadelphia, PA: Saunders/Elsevier. ISBN 978-1-4160-3121-5.
- ↑ Parham, Peter (2009). The Immune System. Taylor & Francis Group. str. 389. ISBN 1136977104.