Prirodne nauke

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Mjesečevi krateri iz Apolla 11

Prirodne nauke su nauke koje se bave živom i neživom prirodom, opisuju i pokušavaju ih objasniti. Tradicionalna područja prirodnih nauka - fizika, hemija i biologija - još i danas obilježavaju opću široko rasprostranjenu predodžbu o prirodnim naukama. Danas je, međutim, pojam prirodnih nauka značajno proširen. Primjer takvog širenja ovih nauka je astronomija koja se od svoje historijske uloge astrologije razvila u savremenu prirodnu nauku.

Prema tradicionalnom shvaćanju, obrnuto od prirodnih nauka smatrane su duhovne nauke, odnosno ono, što se danas prema savremenom razumijevanju pojma naziva humanističkim naukama ili društvenim naukama. Ova podjela nauka na dvije osnovne velike kategorije danas uglavnom više nema stvarnu podlogu. Najpoznatiji primjer takve nauke koju nije moguće svrstati niti u prirodne niti u duhovne je matematika, koja se danas smatra dijelom strukturne nauke.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

U prirodne nauke svrstavane su samo nauke koje su se bavile materijalnim stvarima nežive prirode. Odvajanje fenomena koji se mogu objasniti materijalnim (fizičkim) objašnjenjima od onih koji su metafizički, dakle s druge strane materijalno dokazivih fenomena, podliježu neprekidnim promjenama. U taj razvoj spada i otvaranje mnogih naučnih područja. Centralna tema prirodnih nauka je od ranije bila, a i danas je, traganje za objektivnim saznanjem, dakle saznanjem koje nadili spoznajni subjekat i postaju općeprihvaćene.

Principi prirodnih nauka[uredi | uredi izvor]

Prirodne nauke danas se definiraju prema metodama i naučnim procesima koje se koriste. Postavljaju se hipoteze i provode sistematično eksperimenti kako bi se provjerila tačnost hipoteze. Hipoteze se postavljaju najpreciznije što je moguće. U praksi, to znači da se hipoteza oblikuje kao matematički model. Pri tome, izraz "matematički model" se ne smije razumjeti pretjerano usko. Pored diferencijalnih jednačina, ovi modeli mogu biti i statističke prirode i u skladu s tim biti i formulirani, ili se može raditi o procesima koji se mogu prikazati i grafikonom. Hipoteza mora biti kauzalna i provjeriva. Hipoteza bi trebala objasniti poznate fenomene i, u idealnom slučaju, predvidjeti nove fenomene ili objasniti više fenomena nego već postojeći model. Ako je hipoteza uspješna ("dokazala se"), s vremenom stiče sve veće povjerenje. Dokazane hipoteze se često s vremenom nazivaju teorijom. Teorije koje duže vrijeme i u različitim područjima uvijek nanovo uspješno prolaze razne testove, naziva se prirodnim zakonima. Prirodni zakoni često imaju osobine koje se naučnoteorijski teško mogu egzaktno obuhvatiti. U to spadaju jednostavnost, veliko područje na koje se može primijeniti i elegantno matematičko formuliranje i visoku objašnjivost. Kao primjeri takvih široko prihvaćenih prirodnih zakona mogu se navesti zakon održanja energije i teorija relativnosti. Pri tome se zapravo vrlo uspješni standardni model fizike elementarnih čestica još ne bi smjelo nazivati prirodnim zakonom jer ima još najmanje 19 parametara koje treba utvrditi mjerenjima i eksperimentima.

Da bi mogli funkcionirati, prirodnonaučni procesi trebaju još neka "pravila igre". Tu spadaju objavljivanja i stjecanje ugleda naučnih časopisa, uvažavanje naučnika bez predrasuda, tačna dokumentacija uslova u kojima su se odvijali eksperimenti i mjerenja, pažljiva analiza pogrešaka i sloboda informacija. Ugledni naučni časopisi imaju čitave ekipe stručnjaka koji brinu da objavljeni tekstovi zadovoljavaju određene zahtjeve kvalitete (da je riječ o novitetu, da nema grešaka, pažljivost, da su citati tačni i potpuni, itd.). Ti stručnjaci su i sami aktivni naučnici, što garantira određenu samoregulirajuću objektivnost. Ovaj dio cijelog procesa naziva se "Peer Review".

Tri klasične prirodne nauke fizika - hemija - biologija[uredi | uredi izvor]

  • Fizika: Fizika (grčki φυσική, physike = "prirodno") je temeljna prirodna nauka. Ona opisuje osnovna područja prirode i njihove međuovisnosti, na primjer snagu i kretanje tijela, ali i zamršene međuzavisnosti dinamike, prostora i vremena ili građe atoma.
  • Hemija: Hemija (od arapskog al-kimiya', što je izvedeno iz grčkog χημεία, chemeia) je učenje o elementima. Opisuje njihova svojstva, ponašanje i promjene. Za dublja objašnjenja ovih procesa, posiže za fizikom.
  • Biologija: Biologija (grčki βίος, bíos život i λόγος, lógos učenje) bavi se živim organizmima, počevši od najmanjih, kao što su bakterije, pa sve do čovjeka. Biologija se pri tome naslanja na spoznaje hemije, i opisuje i objašnjava materijalne procese u živim organizmima. S druge strane definira zakone o razvoju, načinu života i razmnožavanju kao i drugim procesima i pojavama.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: