Privreda Trećeg rajha

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Zatvorenici iz konc-logora na radu kod bunkera za podmornice (kodno ime "Valentin") u blizini Bremena

Privreda u Trećem rajhu je bila sprovođena po ideologiji Hitlerove NSDAP-e stranke. Osnovne odlike su bile prisilno državno vlasništvo nad nekadašnjim društvenim preduzećima, razbijanje sidikata, visoka koncentracija i prednost namjenske nad konzumnom industrijom, borba protiv nezaposlenosti. S parolom da je zajednička korist iznad individualne (njem. Gemeinnutz geht vor Eigennutz) sprovedeno je ustrojavanje, pod nazivom Gleichschaltung, svih društvenih institucija i prenos ovlasti pod okriljem Radnog fronta Njemačke (Deutsche Arbeitsfront, DAF). Privreda je imala prije svega zadatak da podigne borbeni nivo Wehrmachta, uposli stanovništvo i postigne neovisnost o uvoznim sirovinama.[1] Brzo otklanjanje nezaposlenosti u Trećem Rajhu i munjevito naoružavanje neki autori pripisuju sposobnostima državnog aparata. Drugi autori navode kao uzrok uspjeha mjere štednje prethodne vlade kancelara Brünninga, koje su uveden tokom Velike depresije, nakon čega su preživjela samo stabilna preduzeća. Neki ovo objašnjavaju i specifičnim okolnostima koje su proizašle od Vajmarske republike. Ovo je i danas tema mnogih istraživanja.[2]


Historija[uredi | uredi izvor]

Prvi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Potpisivanje ugovora u Versaillu

Još početkom Prvog svjetskog rata na teritoriji Vajmarske republike vladala je inflacija. Nakon poraza 1918. i zatraženih reparacija došlo je do nestašice robe nakon čega je centralna banka (njem. "Reichsbank") reagovala štampanjem novca. Obezvrijeđivanje štednje i gubitak nominalne vrijednosti ratnih obveznica uništile su povjerenje građana u vladu. Troškovi rata u Vajmarskoj republici su iznosili oko 164 milijarde maraka koje su finansirane: preko obveznica (97 milijardi), trezorskih zapisa (57 milijardi) a ostalo putem nameta i poreza (10 milijardi). Uz to dodatne finansijske obaveze kao penzije i invalidnine pojačale su inflatorno finansiranje. Versajskim ugovorom iz 1919. Vajmarska republika morala je platiti reparacije u visini od 132 milijarde maraka. Ova suma saopštena je tek 1921. nakon dogovora Britanije i Francuske. Londonski ultimatumom određeno je plaćanje reparacija u američkom dolaru, britanskom funtom i francuskim frankom. Porezi, carine i takse nisu mogle pokriti sve naveden troškove. Centralna banka ponudila je na finansijskom tržištu zamjenu obveznica za devize što je samo pojačalo inflaciju. [3]

Vajmarska hiperinflacija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Vajmarska hiperinflacija
Novčanica od 50 biliona maraka iz 1923.
Novčanice su zbog gubitka vrijednosti korištene, između ostalog, kao tapete

Inflacija je na vrhuncu 1923. dovela do izdavanja novčanice nominalne vrijednosti od 100 biliona maraka. Za stanovništvo je ovo imalo katastrofalne posljedice. Plaće su dnevno isplaćivane, svaki kupac pokušavao je što brže potrošiti novac. Iako su milioni ljudi izgubili svu ušteđevinu postojali su i privredni subjekti koji su, zahvaljujući hiperinflaciji, vratili kredite devalviranom valutom. Poznata ličnost, koja je u ovom slučaju profitirala, bio je industrijski magnat Hugo Stinnes. Početni dug Vajmarske republike, koji je 1918. iznosio 164 milijarde maraka, smanjen je 1923. na nominalnu vrijednost od 16 pfeninga. Pod izgovorom da zaostaje plaćanje reparacija belgijske i francuske trupe 1923. upadaju u Rursku oblast (njem. Ruhrgebiet) u namjeri da zaplijene industrijska postrojenja i sirovine. Dolazi do masovnih protesta, ionako već nezadovoljnog, lokalnog stanovništva. U opštem metežu koji je nastao Hitler 8. novembra, s nekolicinom oficira, pokušao je bezuspješno da izvede državni udar. 15. novembra je, pod vladom kancelara Stresemanna, sprovedena reforma valuta čime je inflacija zaustavljena. Da bi se pokrile osnovne potrebe stanovništva, vlada je izdavala bonove za žitarice, meso, struju, gas itd. Katastrofalne posljedice hiperinflacije su navele Saveznike na novi pristup reparacijama.[4] Slijedio je Dawesov plan koji je omogućio kredite inostrane kredite. Youngov plan, koji je nadomjestio Dawesov, vratio je ovlasti banci i željeznicama Rajha. Centralna banka time dobila i mogućnost kreditiranja na međunarodnom tržištu kapitala a pored toka rok plaćanja reparacija produžen je do 1988.[5] [6]

Velika depresija[uredi | uredi izvor]

Dolaskom Velike depresije prekinuta je kratka era stabilnosti. Od 1929. broj nezaposlenih je narasto na 6 miliona. Opšte nezadovoljstvo pogoršano je reakcijom kancelara Brüninga, čija je vlada uvela mjere štednje. Srezane su plaće državnih službenika, znatno je smanjena pomoć za nezaposlene. Ovim činom je Brüning pokušao dokazati inostranstvu da nisu u stanju plaćati dalje reparacije.[7] Mnoga preduzeća su zatvorena to je olakšalo Hitlerovom NSDAP-u kao i KPD, da dođu na vlast.[8] Stanovništvo je rezigniralo i osiromašilo. Neraspoloženje stanovništva se pokazalo na izborima 31. jula 1932 gdje je Hitlerov NSDAP osvojio 37%, a KPD 14% glasova. Građanske stranke su bile time poražene, glasovi kritike nisu mogli nadjačati parole "Rot front" i "Sieg Heil". Sve učestalije su bile ulične tuče komunista i nacista. Obećanjima nacista o blagostanju, Trećem rajhu i "Sovjetskoj Njemačkoj" nisu se mogle oduprijeti demokratske stranke. Nakon što je prozvan za kancelara Rajha, Hitler je, 30. januara 1933 ukinuo Vajmarsku republiku. [9]

Borba protiv nezaposlenosti[uredi | uredi izvor]

Hitler kod polaganja kamena temeljca za Reichsautobahn (autoput Rajha)

Razbijanjem sindikata umanjena je samostalnost preduzeća, a uz to ukinuto je pravo na štrajk. Radni front Njemačke (DAF) imao je savjetodavnu ulogu. Plate i tarifni ugovori su bili određeni putem radnih trustova koji su bili podređeni ministarstvu rada. Platni nivo nije značajno rastao, kao zamjena za to uveden je 1. maj kao praznik. Radnička organizacija KdF (Kraft durch Freude, bs. Snaga kroz radost) organizovala je izlete i razne druge aktivnosti. Putovanja su postala jeftinija a minimalni godišnji odmor je podignut s 3 na 6 dana. U centru pažnje NSDAP-a je stajalo brzo zapošljavanje. Krajem 1933. oko 25% svih radno sposobnih osoba nije imalo posao. NSDAP je pokušao izgradnjom puteva i stambenih objekata, poreznim olakšicama, doškolavanjem, slanjem nezaposlenih na rad u poljoprivredi povećati broj zaposlenih. Pokrenute su kampanje za kupovinu domaćih proizvoda. Od 1936. broj nezaposlenih je iznosio oko 1,5 miliona i industriji su već nedostajali kvalifikovani kadrovi.[1]

Uvedeni su krediti za sklapanje braka od 1000 maraka, uz preduslov da supruga tokom trudnoće radno mjesto prepusti mužu, što je dovelo do naglog porasta brakova (200.000 1933-1934). Osnovano je preduzeće Reichsautobahn za izgradnju puteva, uvedene su porezne olakšice za kupce automobila.[10] 23. septembra 1932 počela je izgradnja autoputa između Frankfurta i Heidelberga. Po uzoru na strateške vizije u SAD-u u Rajhu je također zavladalo ubjeđenje da za "10 godina infrastruktura neće biti u stanju pokriti potrebe saobraćaja". [11] Do 1934. potrošeno je oko 350 milion maraka je na izgradnju autoputeva. [12]

Rajh je planirao, kao socijalno-političku mjeru, jeftiniju mogućnost kupovine automobila. Pomoć je stigla preko industrijalca Ferdinanda Porschea koji je najavio proizvodnju "narodnog auta" (njem. Volkswagen) koji bi koštao oko 1000 maraka. Organizacija KdF je podržala ovaj projekat s 50 miliona maraka. Uveden je model međusobnog kreditiranja kupaca sa sloganom Fünf Mark pro Woche mußt du sparen, willst du im eigenem Wagen fahren (bs. "Moraš uštediti 5 maraka u sedmici, ako hoćeš da se vozaš svojim autom"). Oko 336000 automobila je bilo naručeno, dok su od toga 60000 već bila kompletno uplaćena u gotovini, međutim nijedan nije stigao do kupca. Proizvodnja je za potrebe Wehrmachta bila preusmjerena.[13]

Četverogodišnji plan[uredi | uredi izvor]

Hjalmar Schacht guverner centralne banke Rajha

U septembru 1936. Hitler je na Reichsparteitagu najavio Četverogodišnji plan (njem. "Vierjahresplan"). Centralne tačke su bile naoružavanje i autarhija privrede. Wehrmacht je morao za 4 godine biti spreman za rat, nadzor nad progresom mamjenske industrije imao je Hermann Göring. Uvedena je stroga devizna kontrola, ovim je ukinuta i preostala samostalnost preduzeća. Država i stranka NSDAP su sprovodile time politiku intervencionizma. Privatna preduzeća bila su prisiljena na kooperaciju no velika potražnja donosila je i visoke prihode. Znatan porast prozvodnje zabilježen je kod namjenske dok je manji bio kod konzumne industrije. Visoki prihodi industrije osigurali su NSDAP-u podanost industrijskih magnata kao: Emil Kirdorf, Albert Vögler, Fritz Thyssen, Robert Bosch und Gustav Krupp von Bohlen und Halbach. U periodu 1933.-1936. udio državnog budžeta za namjensku industriju raste sa 6% na 39%, da bi 1938. iznosio već 50%. Porast stepena proizvodnje je stvorio poteškoće kod nabavke sirovina. Da bi Rajh postao neovisniji o zemljama Zapadne Evrope, uvodi se klirinška (roba za robu) trgovina sa zemljama Skandinavije, Jugoistočne Evrope i Latinske Amerike. Da bi se zamaskiralo finansiranje namjenske industrije guverner centralne banke Hjalmar Schacht uvodi posebne mjenice pod nazivom Mefo koje je izdavalo fiktivno preduzeće Metalurgische Forschungsgesellschaft mbH.[14] Opticaj mjenica, u iznosu od 9-12 milijardi maraka,[15] [16] odvijao se između dotičnih proizvođača i nije bio zabilježen u državnom budžetu. Ovo je bilo u stvari, prema nekim mišljenjima, inflatorno finansiranje jer je centralna banka nakon roka dospijeća garantovala isplaćivanje u gotovini.[17] Sam Schacht je zastupao mišljenje da će ozdravljenje privrede donijeti više poreznih prihoda što bi omogućilo i vraćanje duga u mjenicama.[18] Mefo su bile jedna od metoda finansiranja. Uvedene su i mjenice Öffa koje je izdavala Deutsche Gesellschaft für öffentliche Ausgaben. Trezorski zapisi su plasirani kod štedionica, kreditnih zadruga i osiguravajućih društava (uključujući i penzione fondove).[19] Time su građani Rajha postali i njegovi kreditori.[20] Stvarna visina ulaganja u naoružanje sporna je među historičarima, procjene se kreću od 32 milijarde do 74 milijarde maraka.[21] Pred početak Drugog svjetskog rata Hitler je u jednom govoru naveo cifru od 90 milijardi maraka, što se tumači kao propaganda s ciljem zastrašivanja. [22]

Autarhija privrede[uredi | uredi izvor]

Veliki su napori uloženi da bi se smanjila ovisnost od uvoznih, za Wehrmacht neophodnih, sirovina. U Leuni je izgrađeno postrojenje za dobijanje sintetičkog benzina iz uglja. U Buni je proizvođen vještački kaučuk za gume vozila. Prirodna vuna i celuloza su zamijenjene vještačkom svilom i vunom. Hemijska industrija je bila pod kontrolom privatnog preduzeća IG Farben. Osnivanjem preduzeća A.G. für Erzbergbau und Eisenhütten Hermann Göring, koje je bilo u državnom vlasništvu, pokrenuta je u Salzgitteru eksploatacija rude željeza. Domaća ruda je imala znatno niži kvalitet od uvozne, te su privatna preuzeća bila nezainteresovana ali su morala kupiti dionice državnog preduzeća.[1] Domaća prizvodnja nije mogla blagovremeno pokriti sve tačke Četverogodišnjeg plana. Tako je uvoz nafte, od 1936.-1938. opao samo sa 66% na 60%, dok je vještački kaučuk pokrio samo 50% potreba. Rajh je ostao ovisan uvozu mangana, hroma i volframa.[18]

Otimanje imovine i diskriminacija Jevreja[uredi | uredi izvor]

SA vojnik ispred robne kuće Tietz u Berlinu, slika iz 1. aprila 1933

NSDAP je od aprila 1933. forsirao bojkot preduzeća u vlasništvu Jevreja. Zakonom o uspostavljanju državnog činovnika (njem. "Gesetz zur Wiederherstellung des Berufsbeamtentums") je hiljade Jevreja izgubilo poslove u državnim ustanovama. Za dobijanje posla na tečajima kandidati su morali priložiti dokaz o "arijevskom" porijeklu (njem. "Ariernachweis"). Lanac robnih kuća "Hermann Tietz" je sa 10.000 randika na silu oduzeta od jevrejskih vlasnika. Mendelsohn Bank je nakon otimanja dobila postala dio Deutsche Bank.[23] Jevrejima je tako sistematski oduzimana imovina prilikom čega je u državnu kasu dospjelo oko milijardu maraka. Oko 6% državnih prihoda stečeno je 1938. putem tzv. "arizacije". [1]

Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Nakon što je rat već počeo 1939. zahtjevi Četverogodišnjeg plana su bili samo djelimično ispunjeni. Uprkos svemu Poljska i Francuska su ubrzo kapitulisale (1939. i 1940.). Preuzeta industrijska postrojenja u Francuskoj proizvela su za Wehrmacht 3700 borbenih aviona, 10000 avionskih motora te 52000 kamiona. Zarobljenici su izrabljviani u koncentracionm logorima kao besplatna radna snaga čiji je broj 1944. dostigao 7,5 miliona. Zahvaljujući sporazumu Hitlera i Staljina Rajh je uvozio od SSSR-a naftu te rude mangana i hroma. Iz Rumunije je uvožena nafta, mada je Rajh imao i postrojenja za proizvodnju sintetičkog benzina. Zauzimanjem Norveške 1940. olakšan je uvoz željezne rude iz Švedske. Važne sirovine i namirnice dobavljane su od Bugarske, Mađarske, Portugala, Turske i Španije. Danska, Belgija i Holandija su, nakon okupacije, postale važan isporučitelj namirnica. Okupiranim zemljama je nametnuta hipoteka troškova okupacije, sama Francuska je bila opterećena sa 35 milijardi maraka koje je trebala platiti nakon kraja rata. Ulaskom SAD-a u rat Rajh je suočen s protivnikom koji je bio privredno daleko jači a imao istovremeno i veću vlastitu sirovinsku bazu za vođenje rata.[24]


Slom[uredi | uredi izvor]

Nakon što je SAD-a ušao u rat, inicijativa prelazi u ruke Saveznika. Što je poraz bio više bliži utoliko je propaganda tvrdila da će Wehrmacht, pomoću čudnovatih oružja, preokrenuti tok bitke. Teški top "Fleißige Lieschen", sa dometom od 150 km, nije dalje stigao od prototipa. Interkontinentalnim raketama V-1 i V-2 (njem. "Vergeltung", bs. "odmazda") gađani su London i Antwerpen. Građeni su mlazni avioni Messerschmidt 252 i Heinkel 162. Postojale su i jednočlane podmornice te protivtenkovni ručni bacač "Panzerfaust". [25] Nakon što je poraz postao neminovan, Hitler izdaje naređenje (njem. "Nero-Befehl") za uništenje svih industrijskih postrojenja (vidi spržena zemlja) no ratni i ministar naoružanja Speer nije sproveo naređenje. Ovo se smatra pokušajem distanciranja od zločina u Trećem rajhu, što je nakon poraza postao masovan fenomen među državnim službenicima.[26] Zahvaljujući materijalnoj pomoći SAD-a i Velike Britanije, suzbijena je glad, koja je zavladala od 1946. na području Trećg rajha.[27]

Preduzeća[uredi | uredi izvor]

Spisak po broju zaposlenih u 1938.[28]
Preduzeće Zaposleni Industrijska grana
Deutsche Reichsbahn 703,546 Transport
Deutsche Reichspost 397,890 Transport
I.G. Farben 218,090 Hemijska industrija
Vereinigte Stahlwerke 197,000 Metalna industrija
Siemens (Siemens & Halske, SSW, SRW) 186,952 Industrija aparata
Friedrich Krupp 123,408 Metalna industrija
Allgemeine Elektricitäts-Gesellschaft (AEG) 85,000 Industrija aparata
Gutehoffnungshütte 75,781 Rudarstvo, metalna industrija
VEBA 72,345 Rudarstvo, energetika
Friedrich Flick KG 71,408 Metalna industrija
Reichswerke Hermann Göring 63,000 Metalna industrija
Saargruben A.G 48,448 Rudarstvo
Mannesmannröhren-Werke 48,000 Metalna industrija
Daimler-Benz 47,095 Autoindustrija
Junkers Flugzeug- u. Motorenwerke 44,015 Avioindustrija
Klöckner-Werke 43,409 Metalna industrija, mašinogradnja
Metallgesellschaft 41,000 Metalna industrija
Otto-Wolff-Konzern 33,000 Metalna industrija

Poljoprivreda[uredi | uredi izvor]

Poučen iskustvom iz Prvog svjetskog rata namirnice su dobavljane sa okupiranih područja. Na samoj teritoriji Rajha je, zbog davanja prednosti namjenskoj industriji, nedostajalo poljoprivrednih mašina i vještačkih đubriva. Kompletni agrarni sektor je smanjen, žetva pšenice je u periodu 1939.-1944. smanjena sa 24 miliona na 18 miliona tona. U istom periodu žetva krompira je smanjena sa 51 milion na 38 miliona tona.[24] Poljoprivrednici su bili glavni cilj propagande Rajha. Osnovan je savez Reichsnährstand (bs. hranitelj Rajha) koji je brojao 17 miliona članova. Preko zadruga sprovođena je stroga kontrola cijena. Uprkos problemima koji su nastali jer je početkom rata već nedostajalo radne snage, uz masovno napuštanje imanja i emigracija u gradove, 83% namirnica je bilo domaćeg porijekla. Zbog politike autarhije i bojkota svjetskog tržišta potrošači su plaćali veće cijene.[18]

Nezaposlenost[uredi | uredi izvor]

Dolaskom Hitlera na vlast 1933. broj nezaposlenih brojao je i do 6 miliona (sezonski maksimum). Kasnije broj nezaposlenih pada 1934. na 2,7 miliona, 1936. 1,6 miliona da bi 1937. pao ispod miliona. Već 1935. u Rajhu nedostaje stručnih kadrova. Ovakav brz progres nije zabilježen u drugim zemljama, koje su zbog Velike depresije također imale visoku nezaposlenost. Ovo je nacističkoj vladi dalo legitimaciju uspješne socijalne politike. Međutim recept za rješenje nisu izmislili nacisti, već su imali uzor u idejama John M. Keynesa.[18] U parlamentu su bili političari koji su poznavali Keynesove radove te su do sitih saznanja došli i članovi NSDAP-a.[29] Neki istoričari osporavaju brojeve nezaposlenih jer je 1935. uvedena vojna obaveza (koje je prethodno ukinuta ugovorom iz Versaja), kojom su vojnici izuzeti od zvanične statistike. Omladina koja je za niske plaće radila u poljoprivredi vođeni je, iako se radilo o sezonskim poslovima, kao zaposleni.[30]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Leicht, Johannes (25. 9. 2015). "Industrie und Wirtschaft". Deutsches Historisches Museum (jezik: njemački). Pristupljeno 1. 6. 2016. 
  2. ^ Abelshauser, Werner (1999). "Kriegswirtschaft und Rüstungswunder". Vierteljahreshefte für Zeitgeschichte (jezik: njemački) 4: 503. ISSN 0042-5702. 
  3. ^ Kunzel, Michael (5. 10. 2010). "Inflation". Deutsches Historisches Museum (jezik: njemački). Pristupljeno 6. 6. 2016. 
  4. ^ Scriba, Arnulf (2. 9. 2014). "Ruhrbesetzung". Deutsches Historisches Museum (jezik: njemački). Pristupljeno 6. 6. 2016. 
  5. ^ Scriba, Arnulf (2. 9. 2014). "Der Young-Plan". Deutsches Historisches Museum (jezik: njemački). Pristupljeno 6. 6. 2016. 
  6. ^ Scriba, Arnulf (2. 9. 2014). "Der Dawes-Plan". Deutsches Historisches Museum (jezik: njemački). Pristupljeno 6. 6. 2016. 
  7. ^ Stürmer, Michael (7. 11. 2009). "Sparen wir uns zu Tode wie die Weimarer Republik?". Welt Online (jezik: njemački) (Die Welt). Pristupljeno 4. 6. 2016. 
  8. ^ Ogger, Günther (2001). Der Börsenschwindel wie Aktionäre und Anleger für dumm verkauft werden (jezik: njemački). C. Bertelsmann. str. 279. ISBN 3-570-00498-8. 
  9. ^ Scriba, Arnulf (6. 9. 2014). "Weimarer Republik". Deutsches Historisches Museum (jezik: njemački). Pristupljeno 6. 6. 2016. 
  10. ^ Abelshauser, 1999, str. 507
  11. ^ Abelshauser, 1999, str. 508
  12. ^ Abelshauser, 1999, str. 509
  13. ^ Benz, Wolfgang (2000). "Wirtschafts- und Sozialpolitik". Geschichte des Dritten Reiches (jezik: njemački). C.H. Beck. str. 104. ISBN 3-406-46765-2. 
  14. ^ "Mefo-Wechsel". Lexikon Drittes Reich (jezik: njemački). Pristupljeno 10. 6. 2016. 
  15. ^ Bucerius, Gerd (3. 4. 1947). "Hintergründe eines Wirtschaftswunders". Die Zeit (jezik: njemački). ZEIT ONLINE. Pristupljeno 10. 6. 2016. 
  16. ^ Abelshauser, 1999, str. 517
  17. ^ Hankel, Wilhelm (2008). Die EURO Lüge und andere volkswirtschaftliche Märchen (jezik: njemački) (2 iz.). Signum Verlag. str. 29. ISBN 978-3-85436-392-7. 
  18. ^ a b c d Thamer, Hans-Ulrich (6. 5. 2005). "Wirtschaft und Gesellschaft unterm Hakenkreuz". Bundeszentrale für politische Bildung (jezik: njemački). Pristupljeno 13. 6. 2016. 
  19. ^ Abelshauser, 1999, str. 517
  20. ^ Abelshauser, 1999, str. 518
  21. ^ Abelshauser, 1999, str. 515
  22. ^ Abelshauser, 1999, str. 516
  23. ^ Förster, Andreas (17. 10. 1997). "Freundschaftliche Übernahme oder "Arisierung? Eine Erbengemeinschaft stellt Antrag auf Rückgabe des Eigentums Das ungeklärte Ende des Bankhauses Mendelssohn". Berliner Zeitung (jezik: njemački). Pristupljeno 6. 6. 2016. 
  24. ^ a b Scriba, Arnulf (13. 5. 2015). "industrie". Deutsches Historisches Museum (jezik: njemački). Pristupljeno 10. 6. 2016. 
  25. ^ Benz, 2000, str. 254
  26. ^ Benz, 2000, str. 248
  27. ^ Benz, 2000, str. 277
  28. ^ Fiedler, Martin; Gospel, Howard. "The Top 100 Largest Employers in UK and Germany in the Twentieth Century. Data (ca. 1907, 1935/38, 1955/57, 1972/73, 1992/95)" (jezik: engleski). Universität zu Köln. 
  29. ^ Abelshauser, 1999, str. 511
  30. ^ Benz, 2000, str. 96-97

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]