Prusačka tvrđava

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Prusačka tvrđava, ili stari grad Prusac (Biograd, Akhisar) je srednjevjekovno utvrđenje u mjestu Prusac, oko 5 km južno od Donjeg Vakufa, Bosna i Hercegovina.

Lokacija[uredi | uredi izvor]

Smještena je na udaljenosti od oko 2 km. od glavnog puta Donji Vakuf-Bugojno. Sagrađena na stijeni koja se izdiže oko 50 metara iznad Prusačke rijeke, čije su obale u tom predjelu skoro okomite. Tako je dobro zaštićeno prirodnom konfiguracijom terena sa svih strana, izuzimajući južnu koja se stepenasto spušta.

Historija[uredi | uredi izvor]

Arheološkim iskopavanjima poduzetim 80-ih godina XX stoljeća na vrhu brijega, tj. unutar zidova tvrđave, naišlo se na prahistorijski materijal iz eneolita, bronzanog i željeznog doba. Ovdje se nalazilo gradinsko naselje, koje je kasnijim gradnjama u srednjovjekovnom i osmanskom periodu razoreno. Prusac se nalazio u srednjovjekovnoj župi Uskoplje. Iz tog vremena nema o Pruscu pisanih podataka.

Iz srednjovjekovnog perioda prvi puta se ime Prusca spominje u pismu bosanskog namjesnika sandžaka Skender-paše Mihajloglua (Mihajlovića) Dubrovčanima, napisano “Na Pruscu gradu 29. julija”. Godina nije napisana, a historičari datiraju ovo pismo oko 1478-80.godine.

Definitivno je Prusac osvojio sin Skender-paše, Mustaj-beg 1502. Godine. Još od XVI stoljeća, u Pruscu su povremeno logorovali bosanski namjesnici i kliški sandžaci, čuvajući granice i pripremajući provale u susjedne mletačke i austrijske teritorije.

U vrijeme kad je Evlija Čelebija prvi puta putovao kroz Bosnu, 1660. godine, bosanski beglerbeg je bio Melek Ahmed-paša, Čelebijin zaštitnik, koga on stalno spominje kao dobrotvora i stratega. Tako ga spominje i u vezi sa Pruscem kojeg je beglerbeg obnovio i popravio vlastitim novcem. U to doba u gradu je bio dizdar sa 300 vojnika, u oboru 80 kuća. Za vrijeme Kandijskog rata Prusac je bio strateška brana u klancu kojim su mletačke čete (kako Čelebija navodi-uskoci) mogle prodrijeti dublje u Bosnu. Čelebija piše da je varoš imala 8 mahala sa 800 stotina kuća građenih od tvrdog materijala, prizemnih i na kat, 8 džamija, tri tekije, hamam i 80 dućana.

Grad je napušten 1838.godine.

Opis dobra[uredi | uredi izvor]

Grad se sastoji od tri cjeline: tvrđave-citadele, tj. akropole na vrhu grada, obora ispod nje i Donjeg grada. Ove cjeline su sukcesivno građene. Površina starog grada je oko 22 000 m2.

Tvrđava-citadela[uredi | uredi izvor]

Tvrđava i obor ispod nje sagrađeni su u XV stoljeću. Ima oblik četverougla čija je sjeverna strana izlomljena i završava se u vidu trougla (40 m). Kako je sa tri strane bila izložena napadima, opkoljena je zidovima debljine od 1 – 2,4 metra. Zidovi su bili opremljeni puškarnicama i otvorima za topove.

Na južnom kraju, sa unutrašnje strane, je prigrađena nepravilna četverougaona kula. Njeni zidovi su sačuvani u visini do 10 metara i dužine do 19 metara. U zidovima su otvori za topove. Na kraju sjeverozapadnog zida tvrđave je manja kula stražara, a do nje okrugli bunar žive vode. Stražara je smještena na najvišem dijelu terena. Osnova joj je nepravilna. Ulaznog zida više nema. Na suprotnom zidu je veliki otvor za topove.

Obor ispod tvrđave[uredi | uredi izvor]

Tvrđava je sa vanjske pristupačne strane, bila opkoljena jarkom, preko kojeg je bio postavljen most za ulaz u obor. Obor zauzima površinu cca 3000 m2, dugu 50, široku 60 m. Obor uz tvrđavu je sa istočne i sjeveroistočne strane bio opasan zidom, debljine oko 1 m, visine 2-3 m. Imao je kulu oktogonalne osnove, sa puškarnicama i tri četverougaone kule.

U oboru su ostaci džamije Bajazidije, sagrađene uz temelje srednjovjekovne crkve. Skender-paša podigao je 1488. godine džamiju (Bajazidiju) na prusačkom gradu i posvetio je tadašnjem vladaru Bajazidu II (1481-1512). Džamiju je temeljito popravio Kjafija 1601. godine. Natpis u prijevodu glasi: “Po naređenju sultana Bajezida podigao je džamiju pokojni Iskender-paša godine 1488, a obnovio kadija Hasan iz Akhisara godine 1601. Ovaj značajni dokument, natpis umjetnički izrađen u kamenu, čuva se u turbetu poznatog naučnika Hasana Kafije u Pruscu. U drugoj polovini XVII stoljeća, znači šezdesetak godina nakon njene obnove, Evlija Čelebija piše (1660) da na gradu nema careve džamije.

Ispod istočnog zida obora nalazio se drugi jarak koji ga je opasavao po cijeloj dužini. Jarak je bio širok 6-10 m, a dubok oko 3 m. Od XIX stoljeća nadalje, jarak je erodiran. U njemu je u XVIII stoljeću sagrađena sahat-kula. Osnovica kule je kvardat sa stranicom 3,9 m, a visina oko 10 m. Možda je ovu kulu sagradio neki prusački dizdar. Zvono potječe iz 1633. godine. Stroj sata je napravio, prema priči mještana, neki majstor iz Gornjeg Vakufa.

Donji grad[uredi | uredi izvor]

Na istočnoj padini ispod tvrđave i obora formiran je još jedan obor - Donji grad. Zauzima prostor oko 90 x 180 m. Tu je bilo prigradsko naselje unutar bedema. U jugozapadnom dijelu Donjeg grada nalazila se glavna kapija. Gradu se prilazilo kaldrmom kojom je bila popločana glavna prusačka arterija. Kaldrma je bila široka 3 m, danas je prekrivena asfaltnim putem. Kod gradske kapije je bila raskrsnica koju su još polovinom XX stoljeća stariji mještani zvali “londža”. U doba prije 1878.godine još je stajala glavna gradska kapija sa drvenim hrastovim vratnicama, pokovanim željeznim pločama. Sve su to Austrijanci skinuli i upotrijebili u druge svrhe. Pred gradskom džamijom je još oko 1950. godine ležao jedan dio dovratnika kapije. Danas ga nema. Donji grad, građen je u kasnom XV stoljeću. Na nekim dijelovima zida se vide kasnije prepravke. Zna se da su na cijelom gradu vršene popravke u vrijeme bosanskog beglerbega Melek Ahmed-paše u drugoj polovini XVII stoljeća.

Stari grad Prusac je nacionalni spomenik. [1] U blizini je i Ajvatovica, najveće dovište muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u Bosni.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Brunislav Marijanović, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), nova serija, sveska 48/49, Sarajevo, 2001, 92-99 -Prusac (Biograd) - prapovijesno višeslojno nalazište.
  • Hamdija Kreševljaković, Hamdija Kapidžić, Naše starine II, Zavod za zaštitu spomenika kulture R BiH, Sarajevo, 1954, 9-21 -Stari hercegovački gradovi.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]