Idi na sadržaj

Psihologija

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Psihologija je nauka koja se bavi proučavanjem psihičkih procesa i ponašanja.[1][2] Njen predmet istraživanja obuhvata ponašanje ljudi i životinja, svjesne i nesvjesne fenomene, te mentalne procese kao što su misli, osjećanja i motivi.

Psihologija je nauka širokog opsega koja objedinjuje principe prirodnih i društvenih nauka. Kao prirodna nauka, ona se manifestuje kroz oblasti poput biološke psihologije, gdje istraživači teže razumijevanju emergentnih svojstava mozga povezujući disciplinu sa neuronaukom. S druge strane, psihologija djeluje kao društvena nauka kada se fokusira na analizu i razumijevanje složenih obrazaca ponašanja pojedinaca i društvenih grupa.[3][4]

Etimologija i definicije

[uredi | uredi izvor]

Riječ psihologija potječe od grčke riječi psyche (grč. ψυχή), što znači duh ili duša. Drugi dio riječi, -logija, potječe od sufiksa -λογία (-logia), što označava nauku, izučavanje ili istraživanje.[5] Riječ psihologija prvi put se pojavljuje u doba renesanse.[6] U svom latinskom obliku, psychiologia, prvi ju je upotrijebio hrvatski humanista i latinista Marko Marulić u svojoj knjizi Psichiologia de ratione animae humanae (Psihologija, o prirodi ljudske duše) u periodu između 1510. i 1520.[6][7] Najraniji poznati spomen riječi psychology u engleskom jeziku potječe iz 1694., kada ju je Steven Blankaart naveo u djelu The Physical Dictionary. U tom rječniku se navodi da se "anatomija bavi tijelom, a psihologija dušom."[8]

Slovo Ψ (psi), prvo slovo grčke riječi psyche iz koje je izveden termin psihologija, općenito se povezuje sa psihologijom kao naukom i koristi se kao njen simbol.

Godine 1890, William James definisao je psihologiju kao "nauku o mentalnom životu, kako u pogledu njegovih pojava, tako i u pogledu njihovih uslova."[9] Ova definicija bila je široko prihvaćena tokom više decenija. Međutim, njeno značenje je osporavano, naročito od strane Johna B. Watsona, koji je 1913. iznio stavove metodološkog biheviorizma, posmatrajući psihologiju kao isključivo objektivnu eksperimentalnu granu prirodne nauke, čiji je teorijski cilj "predviđanje i kontrola ponašanja."[10] Od trenutka kada je James definisao pojam "psihologija", ovaj termin se sve snažnije povezuje s naučnim eksperimentisanjem.[10][11] Pod pojmom narodna psihologija (eng. folk psychology) podrazumijeva se razumijevanje mentalnih stanja i ponašanja ljudi kakvo imaju obični ljudi, za razliku od stručnog razumijevanja kojeg imaju profesionalni psiholozi.[12]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Razvoj psihološke misli može se pratiti još od najstarijih civilizacija, u kojima su pitanja o prirodi ljudskog uma i ponašanja bila predmet filozofskih i medicinskih razmatranja. Drevne civilizacije Egipta, Grčke, Kine, Indije i Perzije razvijale su rane koncepte o psihološkim fenomenima i odnosu između tijela i uma. U starom Egiptu, medicinski tekstovi poput Ebersovog papirusa svjedoče o prepoznavanju stanja koja se danas povezuju s depresijom i poremećajima mišljenja.[13] Ovi zapisi predstavljaju jedan od najranijih pokušaja da se mentalni poremećaji objasne u okviru medicinskog pristupa. Značajniji teorijski razvoj bilježi se u antičkoj Grčkoj, gdje su filozofi poput Talesa iz Mileta, Platona i Aristotela (posebno u djelu De Anima) razmatrali funkcionisanje ljudskog uma.[14] Važan pomak u razumijevanju mentalnih poremećaja načinio je grčki ljekar Hipokrat, koji je u 4. vijeku p. n. e. zastupao stav da mentalni poremećaji imaju fizičke uzroke, čime se udaljio od dotadašnjih nadnaravnih objašnjenja.[15] U pogledu lokalizacije mentalnih funkcija, među antičkim misliocima nisu postojali jedinstveni stavovi. Oko 387. p. n. e., Platon je iznio mišljenje da se mentalni procesi odvijaju u mozgu, dok je Aristotel oko 335. p. n. e. zastupao mišljenje da je srce središte mentalnih funkcija.[16]

U Kini su temelji psihološke misli razvijeni u okviru filozofskih učenja drevnih mislioca poput Laozija i Konfucija, kao i pod utjecajem budizma.[17] Ova tradicija oslanjala se na introspekciju, opažanje i različite tehnike usmjeravanja mišljenja i ponašanja, pri čemu se svijet posmatrao kao jedinstvo fizičkog i mentalnog aspekta i njihove međusobne povezanosti.[18] Kineska filozofija posebno je naglašavala potrebu ″pročišćavanja uma″ radi razvoja moralnih vrlina i unutrašnje snage. Jedan od najznačajnijih medicinsko-filozofskih tekstova, Huangdi Neijing (Klasik interne medicine Žutog cara), identifikuje mozak kao središte mudrosti i osjeta, razvija teorije ličnosti zasnovane na ravnoteži principa yin i yang, te mentalne poremećaje objašnjava kroz fiziološke i društvene neravnoteže. Dalji razvoj proučavanja mozga i mentalnih funkcija u kineskoj tradiciji intenziviran je tokom dinastije Qing, posebno kroz radove učenjaka pod utjecajem zapadne nauke, kao što su Fang Yizhi (1611–1671), Liu Zhi (1660–1730) i Wang Qingren (1768–1831). Wang Qingren je naglašavao ulogu mozga kao središta nervnog sistema, povezao mentalne poremećaje s bolestima mozga, istraživao uzroke snova i nesanice, te razvio ranu teoriju funkcionalne lateralizacije moždanih hemisfera.[19]

Pod utjecajem hinduizma, indijska filozofija razvila je složena razmatranja o prirodi i vrstama svijesti. U tekstovima poput Upanišada i drugih vedskih spisa, koji čine osnov hinduističke tradicije, posebno se ističe razlikovanje između prolaznog, svakodnevnog aspekta ličnosti i atmana (trajnog, nepromjenjivog sebstva). Različite hinduističke filozofske škole, kao i budizam, preispitivale su ovakvo shvatanje sebstva, ali su pritom naglašavale značaj postizanja viših stanja svijesti i samospoznaje. U tom kontekstu, joga obuhvata skup praksi i tehnika usmjerenih ka razvoju svijesti, samodiscipline i unutrašnje ravnoteže. Utjecaj ovih ideja proširio se i izvan indijskog kulturnog prostora. Tako je teozofija, religijsko-filozofski pokret koji je utemeljila Helena Blavatsky, bila inspirisana indijskim učenjima tokom njenog boravka u Britanskoj Indiji.[20][21]

Psihologija je bila predmet interesovanja mislioca Prosvjetiteljstvo u Evropi. U Njemačkoj je Gottfried Wilhelm Leibniz (1646–1716) razvio filozofsko shvatanje prema kojem se mentalni procesi odvijaju kontinuirano, bez naglih prekida između različitih stanja svijesti. Oslanjajući se na svoje radove iz matematike, posebno na razvoj diferencijalnog i integralnog računa, Leibniz je smatrao da se promjene u svijesti dešavaju postepeno, u vidu neprekidnog niza manjih promjena. U tom okviru uveo je pojam ″malih percepcija″ (lat. petites perceptions), kojim je označio nesvjesne ili jedva primjetne mentalne procese koji, iako pojedinačno nisu dostupni svijesti, zajedno utječu na svjesno iskustvo. Prema njegovom shvatanju, razlika između svjesnih i nesvjesnih sadržaja nije kvalitativna (nije riječ o potpuno različitim vrstama pojava), već kvantitativna (zasniva se na intenzitetu i jasnoći percepcije).[22][23] Christian Wolff je psihologiju nastojao utemeljiti kao posebnu nauku. U djelima Psychologia Empirica (1732) i Psychologia Rationalis (1734) sistematski je razradio empirijski i racionalni pristup proučavanju psihičkih pojava.[22] Immanuel Kant je psihologiju posmatrao u okviru antropologije, ali je bio skeptičan prema mogućnosti njenog razvoja kao eksperimentalne nauke. Smatrao je da se unutrašnja iskustva ne mogu proučavati na način analogan prirodnim naukama poput hemije, jer se sadržaji svijesti ne mogu izdvojiti, kontrolisati i ponovo kombinovati po volji istraživača. Također je isticao da sam čin posmatranja mijenja stanje posmatranog mentalnog procesa, čime se otežava njegovo objektivno ispitivanje.[22]

Krajem 18. stoljeća, Ferdinand Ueberwasser (1752–1812) uveo je naziv empirijska psihologija u akademski kontekst, te je 1783. na Univerzitetu u Münsteru nosio titulu profesora empirijske psihologije i logike. Njegova predavanja predstavljaju jedan od ranih pokušaja institucionalizacije psihologije kao nauke. Međutim, dalji razvoj ovih inicijativa bio je prekinut uslijed političkih i društvenih previranja izazvanih napoleonskim ratovima.[24] Nakon tog perioda, vlasti u Pruskoj su reformisale obrazovni sistem, pa je psihologija 1825. uvedena kao obavezan predmet, čemu su podršku dali filozofi Georg Wilhelm Friedrich Hegel i Johann Friedrich Herbart. Iako je time dobila svoje mjesto u obrazovanju, psihologija se u to vrijeme još uvijek nije razvila kao eksperimentalna nauka.[19] U Engleskoj su rana razmišljanja o psihologiji bila povezana s teorijom frenologije, koja je pokušavala objasniti osobine ličnosti na osnovu oblika lobanje. Istovremeno, interes za psihološka pitanja bio je povezan s društvenim problemima, poput alkoholizma, nasilja i uslova u ustanovama za osobe s psihičkim poteškoćama.[19]

Počeci eksperimentalne psihologije

[uredi | uredi izvor]
James McKeen Cattell, prvi profesor psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama
Wilhelm Wundt (sjedi), njemački psiholog, sa saradnicima u svom psihološkom laboratoriju, prvom takve vrste, oko 1880.
Jedan od pasa korištenih u eksperimentu ruskog psihologa Ivana Pavlova sa hirurški ugrađenom kanilom za mjerenje salivacije, prepariran u Muzeju Pavlova u Rjazanu u Rusiji

Filozof John Stuart Mill smatrao je da ljudski um može biti predmet naučnog istraživanja, iako je takva nauka u određenoj mjeri neprecizna.[25] Mill je predložio koncept "mentalne hemije", prema kojem se jednostavne misli mogu povezivati i tako stvarati složenije ideje. Gustav Fechner počeo je 1830-ih u Leipzigu provoditi istraživanja iz oblasti psihofizike. Formulisao je načelo prema kojem se čovjekova percepcija podražaja mijenja logaritamski u odnosu na njegov intenzitet.[26] To načelo postalo je poznato kao Weber-Fechnerov zakon. Fechnerovo djelo Elementi psihofizike iz 1860. osporilo je Kantovo negativno stajalište o mogućnosti kvantitativnog istraživanja uma.[19][27] Fechner je pokazao da se "mentalnim procesima mogu pridružiti brojčane vrijednosti, ali i da se one mogu mjeriti eksperimentalnim metodama".[19]

U Heidelbergu je Hermann von Helmholtz provodio srodna istraživanja čulne percepcije i obučavao fiziologa Wilhelma Wundta. Wundt je potom prešao na Univerzitet u Leipzigu, gdje je osnovao psihološki laboratorij koji je označio početak eksperimentalne psihologije kao zasebne naučne discipline. Wundt je nastojao razložiti mentalne procese na njihove najosnovnije sastavne dijelove, djelimično pod utjecajem analogije s tadašnjim napretkom u hemiji i njenim uspješnim proučavanjem elemenata i strukture materije.[28] Paul Flechsig i Emil Kraepelin ubrzo su u Leipzigu osnovali još jedan utjecajan laboratorij, usmjeren na eksperimentalnu psihijatriju.[19]

James McKeen Cattell, profesor psihologije na Univerzitetu u Pennsylvaniji i Univerzitetu Columbia te suosnivač časopisa Psychological Review, bio je prvi profesor psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama.[29]

Njemački psiholog Hermann Ebbinghaus, istraživač na Univerzitetu u Berlinu, bio je jedan od značajnih istraživača psihologije 19. stoljeća. Bio je pionir eksperimentalnog proučavanja pamćenja i razvio je kvantitativne modele učenja i zaboravljanja.[30]

Početkom 20. stoljeća Wolfgang Köhler, Max Wertheimer i Kurt Koffka bili su među osnivačima škole geštalt psihologije. Ovaj pristup zasniva se na shvatanju da ljudi pojave doživljavaju kao organizovane cjeline. Za razliku od redukcionističkog pristupa, koji misli i ponašanje nastoji svesti na manje sastavne elemente, predstavnici geštalt psihologije naglašavali su da je iskustvo kao cjelina od posebnog značaja te da cjelina predstavlja više od prostog zbira svojih dijelova.[31]

Psiholozi u Njemačkoj, Danskoj, Austriji, Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama ubrzo su slijedili Wundtov primjer i počeli osnivati psihološke laboratorije.[19] G. Stanley Hall, Amerikanac koji je studirao kod Wundta, osnovao je psihološki laboratorij koji je stekao međunarodni utjecaj. Laboratorij je djelovao na Univerzitetu "Johns Hopkins". Hall je kasnije podučavao Yūjirōa Motoru, koji je eksperimentalnu psihologiju, s naglaskom na psihofiziku, uveo na Carski univerzitet u Tokiju.[19] Wundtov asistent Hugo Münsterberg predavao je psihologiju na Harvardu, gdje je među njegovim studentima bio i Narendra Nath Sen Gupta, koji je 1905. osnovao odsjek za psihologiju i psihološki laboratorij na Univerzitetu u Kalkuti.[20] Wundtovi studenti Walter Dill Scott, Lightner Witmer i James McKeen Cattell radili su na razvoju testova mentalnih sposobnosti. Cattell, koji je također studirao kod eugeničara Francisa Galtona, kasnije je osnovao Psychological Corporation. Witmer se usmjerio na psihološko testiranje djece, dok se Scott bavio odabirom zaposlenika.[26]

Drugi Wundtov student, Englez Edward Titchener, osnovao je program psihologije na Univerzitetu Cornell i razvio strukturalističku psihologiju. Osnovna ideja strukturalizma bila je analiza i klasifikacija različitih aspekata uma, prvenstveno metodom introspekcije.[19] William James, John Dewey i Harvey Carr razvijali su funkcionalizam, širi pristup psihologiji koji se oslanjao na Darwinovu ideju da svako ponašanje ima svoju svrhu i ulogu u prilagođavanju pojedinca okolini. James je 1890. objavio utjecajno djelo Principi psihologije, u kojem je dodatno razradio neke ideje strukturalizma. U njemu je opisao tok svijesti. Jamesove ideje privukle su veliki broj američkih studenata novoj naučnoj disciplini.[9][19][26] Dewey je povezao psihologiju s društvenim pitanjima, posebno zagovaranjem progresivnog obrazovanja, razvijanjem moralnih vrijednosti kod djece i uključivanjem imigranata u društvo.[26]

Drugi pravac eksperimentalne psihologije, snažnije povezan s fiziologijom, razvio se u Južnoj Americi pod vodstvom Horacija G. Piñera na Univerzitetu u Buenos Airesu.[32] I u Rusiji istraživači su sve veću pažnju posvećivali biološkoj osnovi psihologije. Taj pravac započeo je, između ostalog, esejom Ivana Sečenova iz 1873. "Ko treba razvijati psihologiju i kako?". Sečenov je razvio ideju o moždanim refleksima i odlučno zastupao determinističko shvatanje ljudskog ponašanja.[19] Rusko-sovjetski fiziolog Ivan Pavlov otkrio je na primjeru pasa proces učenja poznat kao klasično uslovljavanje, a potom ga je proučavao i u kontekstu ljudskog ponašanja.[33]

Konsolidacija i finansiranje

[uredi | uredi izvor]

Jedno od prvih psiholoških društava bilo je La Société de Psychologie Physiologique u Francuskoj, koje je djelovalo od 1885. do 1893. Prvi sastanak Međunarodnog kongresa psihologije, pod pokroviteljstvom Međunarodne unije psiholoških nauka, održan je u Parizu u augustu 1889, u vrijeme održavanja Svjetske izložbe kojom je obilježena stogodišnjica Francuske revolucije. William James bio je jedan od trojice Amerikanaca među 400 učesnika. Američko psihološko udruženje (APA) osnovano je ubrzo nakon toga, 1892. Međunarodni kongres nastavio se održavati u različitim evropskim gradovima, uz široko međunarodno učešće. Na Šestom kongresu, održanom u Ženevi 1909, izlaganja su održana na ruskom, kineskom i japanskom jeziku, kao i na esperantu. Nakon prekida uzrokovanog Prvim svjetskim ratom, Sedmi kongres održan je u Oxfordu, uz znatno veće učešće britanskih i američkih psihologa, čije su zemlje izašle kao pobjednice iz rata. Godine 1929. kongres je održan na Univerzitetu Yale u New Havenu u Connecticutu, uz učešće nekoliko stotina članova APA-e.[19]

Carski univerzitet u Tokiju imao je važnu ulogu u širenju moderne psihologije u istočnoj Aziji. Nove ideje u psihologiji iz Japana su se potom širile u Kinu.

Američka psihologija stekla je veći društveni i institucionalni značaj nakon ulaska Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat. Stalni odbor kojim je rukovodio Robert Yerkes provodio je testove mentalnih sposobnosti, poznate kao "Army Alpha" i "Army Beta", na gotovo 1,8 miliona vojnika.[34] Nakon toga, porodica Rockefeller je, posredstvom Vijeća za istraživanje društvenih nauka, počela finansirati istraživanja ponašanja.[35][36]

Dobrotvorne organizacije povezane s porodicom Rockefeller finansirale su Nacionalni komitet za mentalnu higijenu, koji je širio koncept mentalnih bolesti i zalagao se za primjenu psiholoških spoznaja u odgoju djece.[34] Putem Biroa za socijalnu higijenu, a kasnije i finansiranjem istraživanja Alfreda Kinseyja, Rockefellerove fondacije pomogle su uspostavljanju istraživanja seksualnosti u Sjedinjenim Američkim Državama.[37]

Eugenički pokret izvršio je značajan utjecaj na razvoj američke psihologije, pri čemu su veliku ulogu imale institucije poput Ureda za evidenciju eugenike (koji je finansirala Carnegiejeva fondacija) i Fonda "Pioneer", koji je osnovao Wickliffe Draper. Tokom 1910-ih i 1920-ih eugenika je postala uobičajena tema na nastavi psihologije. Psihološki studiji često su služili kao sredstvo širenja eugeničke propagande, a eugeničke teme uključivane su u nastavu na vodećim američkim univerzitetima.[38]

Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, psihologija je u Ujedinjenom Kraljevstvu nailazila na otpor naučnih i medicinskih institucija. Do 1939. na univerzitetima u Engleskoj postojalo je samo šest katedri za psihologiju.[39]

Tokom Drugog svjetskog rata i Hladnog rata, američke vojne i obavještajne agencije – uključujući Ured za strateške službe (OSS) i njegovog nasljednika, Centralnu obavještajnu agenciju (CIA) – postale su među vodećim finansijerima psiholoških istraživanja. Psiholog s Univerziteta u Michiganu Dorwin Cartwright izvijestio je da su univerzitetski istraživači 1939–1941. započeli opsežna istraživanja propagande. Primijetio je da je "u posljednjim mjesecima rata socijalni psiholog postao prvenstveno odgovoran za određivanje sedmične propagandne politike Vlade Sjedinjenih Američkih Država". Cartwright je također naveo da su psiholozi imali značajnu ulogu u upravljanju domaćom privredom.[40]

Američka vojska uvela je novi opći klasifikacijski test za procjenu sposobnosti miliona vojnika. Također je provodila opsežna psihološka istraživanja morala i mentalnog zdravlja vojnika.[41] Tokom 1950-ih Fondacija "Rockefeller" i Fondacija "Ford" sarađivale su s Centralnom obavještajnom agencijom na finansiranju istraživanja psihološkog ratovanja.[42] Godine 1965. javna kontroverza skrenula je pažnju na vojni Projekt "Camelot", koji je u javnosti često nazivan "Manhattanskim projektom društvenih nauka" zbog svog ogromnog budžeta i obima. Projekt je uključivao psihologe i antropologe u analizu planova i politika stranih država u strateške svrhe.[43] Projekt je, da je realiziran u planiranom obimu, bio zamišljen kao jedan od najvećih i najskuplje finansiranih projekata bihevioralnih istraživanja u historiji Sjedinjenih Američkih Država.[44]

U Njemačkoj je nakon Prvog svjetskog rata psihologija stekla institucionalni utjecaj kroz vojni sektor, koji se u nacističkom periodu znatno proširio zajedno s ostatkom oružanih snaga. Pod vodstvom Matthiasa Göringa, rođaka Hermanna Göringa, Berlinski psihoanalitički institut reorganizovan je i preimenovan u Göringov institut. Psihoanalitičari koji su zastupali Freudov pristup bili su protjerivani i progonjeni u okviru antijevrejske politike vladajuće partije (NSDAP), dok su se svi preostali psiholozi morali javno distancirati od radova Sigmunda Freuda, osnivača psihoanalize, i Alfreda Adlera, osnivača individualne psihologije.[45]

Göringov institut bio je dobro finansiran tokom cijelog rata i imao je zadatak da razvije "novu njemačku psihoterapiju". Ideja je bila da se psihoterapija ne bavi samo liječenjem simptoma, već aktivnim preodgojem i usmjeravanjem pojedinca prema ciljevima "narodne zajednice". Primarni cilj bio je vraćanje radne i vojne sposobnosti njemačkih građana kako bi služili ratnim ciljevima nacističke države.[45]

Harald Schultz-Hencke povezao je psihologiju s nacističkim shvatanjima biologije i rasnog porijekla te kritikovao psihoanalizu kao proučavanje slabih i "degenerisanih" osoba.[46]

Johannes Heinrich Schultz, njemački psiholog poznat po razvoju tehnike autogenog treninga, otvoreno je zagovarao sterilizaciju i eutanaziju osoba koje su smatrane genetski nepoželjnima te je razvio postupke kojima je trebalo olakšati provođenje tih mjera.[47]

Nakon Drugog svjetskog rata osnovane su nove institucije, iako su pojedini psiholozi, zbog povezanosti s nacističkim režimom, izgubili profesionalni ugled. Alexander Mitscherlich osnovao je utjecajni časopis za primijenjenu psihoanalizu Psyche. Uz finansijsku podršku Fondacija "Rockefeller", Mitscherlich je na Univerzitetu u Heidelbergu osnovao prvi odjel za kliničku psihosomatsku medicinu. Od 1970. psihologija je postala obavezni dio studija medicine.[45]

Nakon Ruske revolucije, boljševici su psihologiju promovisali kao sredstvo oblikovanja "novog čovjeka" socijalizma. Zbog toga su univerzitetski odsjeci za psihologiju obrazovali veliki broj studenata. Nakon završetka studija, za njih su bila dostupna radna mjesta u školama, preduzećima, kulturnim ustanovama i vojsci. Sovjetska država posebno je podržavala pedologiju i proučavanje dječijeg razvoja. Lev Vigotski postao je jedan od najznačajnijih istraživača u oblasti razvoja djece.[19]

Boljševici su također promovisali slobodnu ljubav i prihvatili psihoanalizu kao sredstvo suprotstavljanja seksualnoj represiji.[48][49]

Iako su pedologija i testiranje inteligencije izgubili podršku vlasti 1936, psihologija je zadržala povlašten položaj kao sredstvo Sovjetskog Saveza.[19] Staljinove čistke teško su pogodile psihologe i stvorile atmosferu straha u toj profesiji, kao i u ostatku sovjetskog društva.[48] Među žrtvama čistki bili su i istaknuti marksistički filozofi povezani s psihologijom, uključujući Jurija Frankfurta, Nikolaja Kareva i Ivana Luppola, koji su pogubljeni u zatvorskim logorima. Istu sudbinu doživjeli su Aleksej Gastev i Isaak Šipilrajn. Psiholozi koji su preživjeli čistke djelovali su u atmosferi stalne sumnje i straha. Pojedinci koji su prethodno bili priznati stručnjaci mogli su preko noći biti proglašeni izdajnicima i "neprijateljima naroda", dok su njihova imena potom uklanjana iz javnih zapisa i biblioteka.

Nakon Drugog svjetskog rata, u okviru ideoloških čišćenja, teorijski pravci jevrejskih psihologa – među kojima su Lev Vigotski, Alexander Luria i Aron Zalkind – našli su se pod oštrom osudom režima. Istovremeno, učenje Ivana Pavlova postumno je uzdignuto u jedinu zvaničnu doktrinu, dok je sam Josif Staljin slavljen kao vrhovni autoritet i usmjerivač sovjetske nauke.[48]

Sovjetski akademski život doživio je određeni stepen liberalizacije tokom Hruščovljevog otopljenja. Teme poput kibernetike, lingvistike i genetike ponovo su postale prihvatljive u naučnim istraživanjima. Razvila se nova oblast inženjerske psihologije, koja se bavila proučavanjem psiholoških aspekata složenih poslova, poput upravljanja avionom ili rada kosmonauta. Interdisciplinarna istraživanja postala su sve zastupljenija, a naučnici poput Georgija Ščedrovickog razvijali su sistemske pristupe ljudskom ponašanju.[48]

Kineska psihologija 20. stoljeća u početku se razvijala po uzoru na američku psihologiju. Prevođena su djela američkih autora, među kojima je bio i William James, osnivani su univerzitetski odsjeci i časopisi posvećeni psihologiji, a formirana su i stručna udruženja, među kojima su bili Kinesko udruženje za psihološko testiranje (1930) i Kinesko psihološko društvo (1937). Kineski psiholozi bili su poticani da se usmjere na obrazovanje i učenje jezika. Ideja da obrazovanje može omogućiti modernizaciju snažno je utjecala na razvoj kineske psihologije. John Dewey, koji je od 1919. do 1921. držao predavanja kineskoj publici, imao je značajan utjecaj na psihologiju u Kini. Rektor Cai Yuanpei predstavio ga je na Pekinškom univerzitetu kao mislioca većeg od Konfucija. Kuo Zing-Yang, koji je doktorirao na Univerzitetu Kalifornija u Berkeleyju, postao je rektor Univerziteta Zhejiang i popularizovao biheviorizam.[50]

Nakon što je Komunistička partija Kine preuzela vlast, Sovjetski Savez pod staljinističkom vlašću postao je glavni uzor, dok je marksizam-lenjinizam postao vodeća društvena doktrina, a Pavlovljevo klasično uslovljavanje prihvaćeno kao sredstvo promjene ponašanja. KPod utjecajem maocizma, kineski psiholozi su nadogradili Lenjinovu teoriju odraza konceptom "aktivne svijesti", prema kojem pojedinac radom i ideološkom borbom može aktivno mijenjati svoju stvarnost. Razvili su i poseban koncept "spoznaje" kao usklađenosti lične percepcije sa zvaničnom partijskom linijom. Svako neslaganje s doktrinom Komunističke partije smatralo se "neispravnom spoznajom", odnosno ideološkom i psihološkom greškom koju je trebalo ispraviti političkim preodgojem.[50]

Obrazovanje iz psihologije centralizovano je pod Kineskom akademijom nauka, pod nadzorom Državnog vijeća Narodne Republike Kine. Akademija je 1951. osnovala Ured za istraživanje psihologije, koji je 1956. prerastao u Institut za psihologiju. Budući da se većina vodećih kineskih psihologa školovala u Sjedinjenim Američkim Državama, glavna briga akademije bila je njihova ideološka preorijentacija i obrazovanje u skladu sa sovjetskom doktrinom. Dječija psihologija i pedagogija, usmjerene na obrazovanje koje bi doprinosilo nacionalnom jedinstvu, ostale su među glavnim ciljevima ove discipline.[50]

Žene u psihologiji

[uredi | uredi izvor]

1900–1949

[uredi | uredi izvor]

Žene su početkom 20. stoljeća počele davati značajan doprinos razvoju psihologije. Godine 1923. Anna Freud,[51] kćerka Sigmunda Freuda, nadogradila je rad svog oca primjenom različitih odbrambenih mehanizama, poput poricanja i potiskivanja, u psihoanalitičkom radu s djecom. Smatrala je da se, nakon što dijete dostigne latentnu fazu, dječija analiza može primjenjivati kao oblik terapije. Naglašavala je važnost djetetovog okruženja, podrške njegovom razvoju i prevencije neuroze. Smatrala je da dijete treba posmatrati kao pojedinca s vlastitim pravima te da svaku terapijsku seansu treba prilagoditi njegovim specifičnim potrebama. Poticala je djecu na crtanje, slobodno kretanje i izražavanje na različite načine. Takav pristup doprinosio je izgradnji snažnog terapijskog odnosa s djecom i omogućavao psiholozima da posmatraju njihovo uobičajeno ponašanje. Nastavila je istraživati posljedice razdvajanja djece od porodice, položaj djece iz socioekonomski nepovoljnog okruženja i različite faze dječijeg razvoja, od dojenačke do adolescentske dobi.[52]

Teorija funkcionalne periodičnosti, prema kojoj su žene tokom menstruacije navodno bile psihički i fizički oslabljene, imala je posljedice i po prava žena, jer su poslodavci bili manje skloni zapošljavati žene zbog uvjerenja da tokom jedne sedmice svakog mjeseca ne bi bile sposobne za rad. Leta Stetter Hollingworth nastojala je osporiti tu hipotezu, kao i tvrdnju Edwarda L. Thorndikea da žene imaju slabije psihološke i fizičke osobine od muškaraca i da su u tom pogledu manje sposobne. Hollingworth je nastojala pokazati da uočene razlike nisu posljedica navodne genetske nadmoći muškaraca, nego društvenih i kulturnih utjecaja. U svojim istraživanjima obuhvatila je i pitanje navodne smanjene sposobnosti žena tokom menstruacije. Tokom tri mjeseca bilježila je rezultate žena i muškaraca na zadacima koji su uključivali kognitivne, perceptivne i motoričke sposobnosti. Nije pronašla dokaze o smanjenju radne sposobnosti žena povezane s menstrualnim ciklusom.[53]

Hollingworth je također osporavala pretpostavku da je inteligencija nasljedna u mjeri koja bi žene činila intelektualno inferiornim u odnosu na muškarce. Smatrala je da žene ne zauzimaju položaje društvene moći prvenstveno zbog društvenih normi i društvenih uloga koje su im dodijeljene. U radu Variability as Related to Sex Differences in Achievement: A Critique tvrdila je da je jedan od glavnih problema s kojima se žene suočavaju društveni poredak zasnovan na pretpostavci da imaju manje interesa i sposobnosti od muškaraca.[54]

Kako bi dodatno ispitala ovu tvrdnju, provela je eksperiment s dojenčadi koja još nije bila izložena društvenim normama, uključujući uvjerenje da odrasli muškarci imaju više prilika od žena. Nije pronašla razlike među dojenčadi, osim u pogledu tjelesne veličine. Na osnovu rezultata koji su bili suprotni prvobitnoj hipotezi, Hollingworth je zaključila da ne postoje razlike u fiziološkim i psihološkim osobinama muškaraca i žena koje bi opravdale tvrdnju o općoj inferiornosti žena, niti da menstruacija sama po sebi dovodi do smanjene sposobnosti žena.[55]

U prvoj polovini 20. stoljeća pojavile su se nove teorije i istraživački pristupi koji su označili važnu prekretnicu u priznavanju doprinosa žena psihologiji. Pored doprinosa Lete Stetter Hollingworth i Anne Freud, Mary Whiton Calkins razvila je tehniku parova asocijacija za proučavanje pamćenja i razvila koncept self psihologije.[56] Karen Horney razvila je koncept "zavisti prema materici" i teoriju neurotičnih potreba.[57] Psihoanalitičarka Melanie Klein dala je značajan doprinos razvojnoj psihologiji svojim istraživanjima terapije igrom.[58] Ovi značajni doprinosi ostvareni su u uslovima seksizma, diskriminacije i nedovoljnog priznavanja njihovog rada.

1950–1999

[uredi | uredi izvor]

Žene su i u drugoj polovini 20. stoljeća nastavile provoditi istraživanja koja su značajno utjecala na razvoj psihologije. Mary Ainsworth posvetila je velik dio svog rada teoriji privrženosti. Nadovezujući se na rad psihologa Johna Bowlbyja, Ainsworth je godinama provodila terenska istraživanja kako bi proučila razvoj odnosa između majke i djeteta. U okviru tih istraživanja razvila je postupak nepoznate situacije, laboratorijski postupak za proučavanje obrazaca privrženosti koji se zasnivao na ponovljenom odvajanju djeteta od majke i njihovom ponovnom spajanju u različitim okolnostima. Ova istraživanja omogućila su joj da empirijski utvrdi različite obrasce privrženosti, što je predstavljalo jedan od značajnih doprinosa razvojnoj psihologiji.[59][60] Zbog svog rada Ainsworth je postala jedna od najcitiranijih psihologinja u historiji.[61]

Mamie Phipps Clark također je bila jedna od psihologinja čiji je rad značajno utjecao na razvoj ove discipline. Bila je, zajedno sa svojim suprugom Kennethom Clarkom, među prvim Afroamerikancima koji su stekli doktorat iz psihologije na Univerzitetu Columbia. U svom magistarskom radu The Development of Consciousness in Negro Pre-School Children tvrdila je da samopoštovanje crne djece trpi negativne posljedice rasne diskriminacije. Ona i njen suprug tokom 1940-ih provodili su istraživanja koja su uključivala tzv. testove s lutkama. U tim testovima od djece se tražilo da biraju između identičnih lutaka koje su se razlikovale samo po boji kože. Većina djece birala je bijele lutke i pripisivala im pozitivne osobine. Ponovljena istraživanja ukazivala su na negativne posljedice rasne diskriminacije i rasne segregacije na sliku o sebi i razvoj crne djece. Godine 1954. ova istraživanja bila su među dokazima koji su predstavljeni u predmetu Brown protiv Odbora za obrazovanje, historijskoj odluci Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država kojom je proglašena neustavnom rasna segregacija u javnim školama. Clark je nastavila imati značajnu ulogu u psihologiji, a njen kasniji rad uglavnom je bio usmjeren na djecu i mlade iz manjinskih zajednica.[62]

Kako se psihologija razvijala u drugoj polovini 20. stoljeća, žene u ovoj oblasti sve su se više zalagale za veće uvažavanje svojih stavova i perspektiva. Drugi val feminizma utjecao je i na psihologiju. Među istaknutim feminističkim kritičarkama psihologije bila je Naomi Weisstein, psihologinja i istraživačica u oblasti neuronauke, koja je najpoznatija po radu Kinder, Küche, Kirche as Scientific Law: Psychology Constructs the Female. U tom radu kritikovala je tadašnju psihološku praksu i teoriju zbog usmjerenosti na muškarce i pretjeranog oslanjanja na biološka objašnjenja rodnih razlika, pri čemu su zanemarivani društveni faktori.[63] Njen rad otvorio je prostor za daljnja istraživanja u socijalnoj psihologiji, posebno u oblasti društvene konstrukcije roda.[64]

Druge psihologinje također su se zalagale za unapređenje položaja žena u psihologiji, uključujući osnivanje Udruženja žena u psihologiji, koje je upućivalo kritike na račun tadašnjeg tretmana žena unutar same struke i naučne zajednice. E. Kitch Childs, Phyllis Chesler i Dorothy Riddle bile su među osnivačicama organizacije 1969.[65][66]

Druga polovina 20. stoljeća donijela je i veću raznolikost u psihologiji, a žene iz rasnih i etničkih manjinskih zajednica ostvarile su značajne pomake. Godine 1962. Martha Bernal postala je prva Latinoamerikanka koja je stekla doktorat iz psihologije. Godine 1969. Marigold Linton, prva domorodačka Amerikanka koja je stekla doktorat iz psihologije, osnovala je Nacionalno udruženje za obrazovanje Indijanaca. Bila je i među osnivačicama organizacije Društvo za napredak Čikana i američkih starosjedilaca u nauci. Godine 1971. Carolyn Attneave osnovala je Mrežu domorodačkih američkih psihologa (Network of Indian Psychologists). Harriet McAdoo imenovana je 1979. u White House Conference on Families.[67]

21. stoljeće

[uredi | uredi izvor]

U 21. stoljeću žene su stekle istaknutiji položaj u psihologiji i dale značajan doprinos različitim područjima ove discipline. Mnoge su preuzele rukovodeće funkcije, vodile utjecajne istraživačke laboratorije i učestvovale u obrazovanju i usmjeravanju novih generacija psihologa. Ipak, rodne nejednakosti i dalje postoje, posebno u pogledu visine primanja i zastupljenosti žena na višim akademskim položajima.[68] Broj žena koje se obrazuju i stručno usavršavaju u oblasti psiholoških nauka dostigao je rekordne vrijednosti. U Sjedinjenim Američkim Državama procjenjuje se da žene čine oko 78% studenata psihologije na dodiplomskom nivou i 71% studenata na postdiplomskom nivou.[68]

Organizacije u psihologiji

[uredi | uredi izvor]

Institucije

[uredi | uredi izvor]

Godine 1920. Édouard Claparède i Pierre Bovet osnovali su novu organizaciju za primijenjenu psihologiju pod nazivom Međunarodni kongres psihotehnike primijenjene na profesionalnu orijentaciju. Organizacija je kasnije preimenovana u Međunarodni kongres psihotehnike, a potom u Međunarodno udruženje za primijenjenu psihologiju (IAAP).[19] IAAP se smatra najstarijom međunarodnom psihološkom organizacijom.[69] Danas najmanje 65 međunarodnih organizacija djeluje u različitim specijalizovanim područjima psihologije.[69]

Kao odgovor na prevlast muškaraca u ovoj oblasti, psihologinje u Sjedinjenim Američkim Državama osnovale su 1941. Nacionalno vijeće psihologinja. Organizacija je nakon Drugog svjetskog rata preimenovana u Međunarodno vijeće psihologinja, a 1959. u Međunarodno vijeće psihologa. Pojavilo se i nekoliko organizacija, među kojima su Udruženje crnih psihologa i Udruženje azijsko-američkih psihologa, koje su nastojale povećati zastupljenost rasnih i etničkih grupa koje nisu evropskog porijekla u psihološkoj profesiji.[69]

Međunarodni savez psiholoških nauka (IUPsyS) predstavlja svjetsku federaciju nacionalnih psiholoških društava. IUPsyS je osnovan 1951. pod pokroviteljstvom Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).[19][70] Od tada su se odsjeci za psihologiju proširili širom svijeta, uglavnom prema euroameričkom modelu.[20][70] Od 1966. Unija izdaje časopis International Journal of Psychology.[19] IAAP i IUPsyS postigli su 1976. dogovor prema kojem će svaka organizacija održavati kongres svake četiri godine, naizmjenično u različitim terminima.[69]

IUPsyS priznaje 66 nacionalnih psiholoških društava, dok postoji najmanje još 15 takvih organizacija.[69] Američko psihološko udruženje (APA) najstarija je i najveća psihološka organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama.[69] Broj njenih članova povećao se s 5.000 1945. na 100.000 u savremenom periodu.[19] APA obuhvata 54 sekcije, čiji se broj od 1960. kontinuirano povećavao kako su se razvijale nove specijalizacije. Neki od tih odjela, poput Društvo za psihološko proučavanje socijalnih pitanja i Američko društvo za psihologiju i pravo, prvobitno su djelovali kao samostalne organizacije.[69]

Međuameričko psihološko društvo, osnovano 1951, nastoji unaprijediti razvoj psihologije na području obje Amerike. Društvo organizuje Interamerički kongres psihologije, a 2000. imalo je 1.000 članova. Evropska federacija asocijacija studenata psihologije, osnovana 1981, predstavlja 30 nacionalnih udruženja s ukupno 100.000 pojedinačnih članova. Najmanje 30 drugih međunarodnih organizacija predstavlja psihologe u različitim dijelovima svijeta.[69]

U pojedinim državama vlasti zakonski uređuju ko smije pružati psihološke usluge ili se predstavljati kao "psiholog". Američko psihološko udruženje psihologa definiše kao osobu koja ima doktorsku diplomu iz psihologije.[71]

Granice

[uredi | uredi izvor]

Rani istraživači eksperimentalne psihologije nastojali su jasno razgraničiti svoju oblast od parapsihologije, koja je krajem 19. stoljeća uživala znatnu popularnost, uključujući interes pojedinih istaknutih naučnika poput Williama Jamesa. Neki istraživači smatrali su parapsihologiju dijelom psihologije. Parapsihologija, hipnoza i psihizam bile su među važnim temama prvih međunarodnih kongresa. Međutim, istraživači tih oblasti postepeno su bili isključeni te su između 1900. i 1905. uglavnom prestali učestvovati na kongresima. Parapsihologija se još neko vrijeme proučavala na Carskom univerzitetu u Japanu, gdje su objavljivani radovi poput Vidovitost i mislografija autora Tomokichija Fukuraija, ali je do 1913. uglavnom bila odbačena iz akademske psihologije.[19]

Kao naučna disciplina, psihologija je dugo nastojala odbaciti tvrdnje da predstavlja "meku" nauku. Kritika filozofa nauke Thomasa Kuhna iz 1962. implicirala je da se psihologija u cjelini nalazila u predparadigmatskoj fazi, bez saglasnosti o općoj teoriji kakva je postojala u zrelim prirodnim naukama, poput hemije i fizike.[72] Budući da se pojedina područja psihologije oslanjaju na istraživačke metode kao što su samoprocjene u anketama i upitnicima, kritičari su tvrdili da psihologija nije objektivna nauka. Skeptici su ukazivali na to da se ličnost, mišljenje i emocije ne mogu neposredno mjeriti te da se često zaključuju na osnovu subjektivnih iskaza ispitanika, što može predstavljati metodološki problem. Eksperimentalni psiholozi razvili su različite metode za posredno mjerenje ovih teško mjerljivih fenomenoloških pojava.[73][74][75]

Podjele unutar psihologije i dalje postoje, pri čemu su neki psiholozi više usmjereni na jedinstvena iskustva pojedinca, koja se ne mogu u potpunosti razumjeti samo posmatranjem pojedinaca kao statističkih podataka u široj populaciji. Kritičari izvan i unutar discipline tvrdili su da je savremena psihologija sve više pod utjecajem svojevrsnog "kulta empirizma", koji ograničava opseg istraživanja time što istraživače usmjerava isključivo prema metodama preuzetim iz prirodnih nauka.[76] Feminističke kritike ukazivale su na to da tvrdnje o naučnoj objektivnosti mogu prikriti vrijednosti i ciljeve istraživača, koji su historijski uglavnom bili muškarci.[34] Jean Grimshaw, na primjer, smatra da je dominantna psihološka istraživačka tradicija svojim nastojanjem da kontroliše ponašanje doprinijela ostvarivanju patrijarhalnih ciljeva.[76]

Etika i etički principi

[uredi | uredi izvor]

Etički principi i pravila u domenu psihologije mijenjali su se tokom vremena. Neka poznata istraživanja iz prošlosti danas se smatraju neetičkim i suprotnim važećim kodeksima (npr. Kanadski kodeks ponašanja za istraživanja koja uključuju ljude i Belmontov izvještaj). Američko psihološko udruženje (APA) razvilo je skup etičkih principa i kodeks ponašanja za ovu profesiju.[77]

Savremeni standardi uključuju informisani i dobrovoljni pristanak. Nakon Drugog svjetskog rata, uspostavljen je Nürnberški kodeks zbog zloupotreba ispitanika koji učestvuju u eksperimentu od strane nacista. Nakon toga je većina zemalja (i naučnih časopisa) usvojila Helsinšku deklaraciju. U SAD-u su Nacionalni instituti za zdravlje (NIH) 1966. osnovali Institucionalni odbor za reviziju (Institutional Review Board), a 1974. je usvojen Nacionalni zakon o istraživanju. Ove mjere su potaknule istraživače da obavezno dobiju informisani pristanak od učesnika. Do uspostavljanja ovih pravila doveo je određeni broj etički upitnih istraživanja, među kojima su radioizotopske studije u školi Fernald (MIT–Harvard), tragedija s talidomidom, istraživanje hepatitisa u Willowbrooku, Milgramova istraživanja o poslušnosti autoritetu i Stanfordski zatvorski eksperiment.

Etika u radu s ljudima

[uredi | uredi izvor]

Kodeks etike Američkog psihološkog udruženja nastao je 1951. pod nazivom "Etički standardi psihologa". Ovaj kodeks je usmjeravao donošenje zakona o licenciranju u većini američkih saveznih država. Tokom decenija više puta je mijenjan i sadrži i opće principe i obavezujuće etičke standarde.

Etički principi psihologa i kodeks ponašanja APA sastoje se od pet općih principa, koji imaju zadatak da usmjere psihologe ka višem nivou etičke prakse u situacijama kada se ne primjenjuje određeni standard. Ti principi su:

  • A. Dobrobit i neškodljivost – Psiholozi moraju djelovati u korist onih s kojima rade i „ne nanositi štetu“.
  • B. Vjernost i odgovornost – Svijest o povjerenju javnosti u profesiju i pridržavanje etičkih standarda.
  • C. Integritet – Promovisanje iskrenosti i tačnosti, uz izbjegavanje obmana i prevara.
  • D. Pravednost – Razumijevanje da psihologija mora biti na dobrobit svima.
  • E. Poštivanje prava i dostojanstva ljudi – Zaštita prava osoba u radu s psiholozima, uključujući povjerljivost, privatnost i autonomiju.

APA je 2010. dodatno revidirala kodeks kako bi spriječila njegovu upotrebu za opravdavanje kršenja ljudskih prava, što je bio odgovor na učešće članova APA u ispitivanjima tokom administracije predsjednika SAD-a Georgea W. Busha.[78]

Kanadsko psihološko udruženje (CPA) i Evropski savez psiholoških udruženja (EFPA) koriste slične modele zasnovane na principima dostojanstva, odgovornosti i integriteta.[79][80]

Među etičkim pitanjima koja se smatraju naročito značajnim su obaveza rada isključivo u okviru vlastite stručnosti, čuvanje povjerljivosti podataka o pacijentima i izbjegavanje seksualnih odnosa s njima. Neke od najčešćih pritužbi protiv kliničkih psihologa odnose se na seksualno neprimjereno ponašanje[81] i povrede povjerljivosti ili privatnosti.

Etika u radu sa životinjama

[uredi | uredi izvor]

Istraživanja na životinjama, također, regulišu univerzitetski etički odbori. Etičke smjernice navode da je upotreba životinja u naučne svrhe prihvatljiva samo kada je šteta nanesena životinjama manja od koristi koje proizlaze iz istraživanja.[82]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ "psychology" (jezik: engleski). Oxford English Dictionary. Oxford University Press. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ↑ Fernald, Dodge (2008). Psychology: Six Perspectives (jezik: engleski). SAGE Publications. ISBN 978-1-4129-3867-9.
  3. ↑ Hockenbury, D.; Hockenbury, S. (2010). Psychology (jezik: engleski). Worth Publishers.
  4. ↑ "Frequently asked questions about APA" (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  5. ↑ "Psychology" (jezik: engleski). Online Etymology Dictionary. Pristupljeno 15. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. 1 2 d’Isa, R.; Abramson, C. I. (2023). "The origin of the phrase comparative psychology: An historical overview". Frontiers in Psychology (jezik: engleski). 14: 1174115. doi:10.3389/fpsyg.2023.1174115.
  7. ↑ Krstić, K. (1964). "Marko Marulic – The author of the term "psychology"". Acta Instituti Psychologici Universitatis Zagrabiensis (jezik: engleski). 36: 7–13.
  8. ↑ Colman, A. M. (2009). A dictionary of psychology (jezik: engleski). Oxford University Press. ISBN 978-0-19-953406-7.
  9. 1 2 James, W. (1983). The principles of psychology (jezik: engleski). Harvard University Press.
  10. 1 2 Watson, J. B. (1913). "Psychology as the behaviorist views it". Psychological Review (jezik: engleski). 20 (2): 158–177. doi:10.1037/h0074428.
  11. ↑ Davis, D. R. (2004). "Psychology". u Gregory, R. L. (ured.). The Oxford companion to the mind (jezik: engleski) (2. izd.). Oxford University Press. str. 763–764. ISBN 978-0-19-866224-2.
  12. ↑ Hutto, D. D.; Ratcliffe, M., ured. (2007). Folk psychology re-assessed (jezik: engleski). Springer. ISBN 978-1-4020-5557-7.
  13. ↑ Okasha, Ahmed (2005). "Mental Health in Egypt". The Israel Journal of Psychiatry and Related Sciences (jezik: engleski). 42 (2): 116–125. PMID 16342608. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  14. ↑ Green, Christopher D.; Groff, Philip R. (2003). Early psychological thought: Ancient accounts of mind and soul (jezik: engleski). Westport, Connecticut: Praeger. ISBN 978-0275979201. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  15. ↑ Brink, T. L. (2008). Psychology: A Student Friendly Approach (PDF) (jezik: engleski). Saylor Academy. str. 9. Arhivirano (PDF) s originala, 24. 7. 2012. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  16. ↑ Brazier, Yvette (2018). "Psychology: Definitions, branches, history, and how to become one". Medical News Today (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 20. 3. 2021. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  17. ↑ Redakcija (2018). "Natural harmony in Taoism — a cornerstone of Chinese society". The Financial Express (jezik: engleski). Pristupljeno 23. 4. 2026.
  18. ↑ Shi, Y. (2019). Bringmann, Wolfgang G. (ured.). The dawn of psychology in China (jezik: engleski). Quintessence Publishing Co. Ltd. str. 22–27. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  19. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 Baker, David B., ured. (2012). The Oxford Handbook of the History of Psychology (PDF) (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0195366556. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  20. 1 2 3 Paranjpe, Anand C. (2006). Brock, Adrian C. (ured.). From Tradition through Colonialism to Globalization: Reflections on the History of Psychology in India (jezik: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0521835992. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  21. ↑ Raju, P. T. (1985). Structural Depths of Indian Thought (jezik: engleski). Albany: State University of New York Press. str. 35–36. ISBN 978-0887061394. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  22. 1 2 3 Hatfield, Gary (1990). The Natural and the Normative: Theories of Spatial Perception from Kant to Helmholtz (jezik: engleski). Cambridge, MA: MIT Press. ISBN 978-0262081863. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  23. ↑ Leibniz, Gottfried Wilhelm (1989). Ariew, Roger; Garber, Daniel (ured.). Philosophical Essays (jezik: engleski). Indianapolis: Hackett Publishing. ISBN 978-0872200623. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  24. ↑ Schwarz, Katharina A.; Pfister, Roland (2016). "Scientific psychology in the 18th century: A historical rediscovery". Perspectives on Psychological Science (jezik: engleski). 11 (3): 399–407. doi:10.1177/1745691616635601. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  25. ↑ Henley, Tracy (2018). Hergenhahn's An Introduction to the History of Psychology (jezik: engleski) (8 izd.). Cengage Learning. ISBN 978-1-337-67125-5. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  26. 1 2 3 4 Leahey, Thomas Hardy (2001). A History of Modern Psychology (jezik: engleski) (3 izd.). Prentice Hall. ISBN 978-0-13-017573-1. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  27. ↑ Fechner, Gustav Theodor (1860). Elemente der Psychophysik (jezik: njemački). 1. Breitkopf und Härtel. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  28. ↑ Kim, Alan (2022). "Wilhelm Maximilian Wundt". u Zalta, Edward N.; Nodelman, Uri (ured.). Stanford Encyclopedia of Philosophy (jezik: engleski). Metaphysics Research Lab, Stanford University. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  29. ↑ National Historical Publications and Records Commission (2026). "An Education in Psychology: James McKeen Cattell's Journal and Letters from Germany and England, 1880–1888". National Archives and Records Administration (NARA) (jezik: engleski). U.S. National Archives. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  30. ↑ Wozniak, Robert H. (1999). Green, Christopher D. (ured.). "Classics in the History of Psychology -- Ebbinghaus (1885/1913) by R. H. Wozniak". Classics in the History of Psychology (jezik: engleski). York University. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  31. ↑ Koffka, Kurt (1935). Principles of Gestalt Psychology (jezik: engleski). New York: Harcourt, Brace and Company. str. 176. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  32. ↑ Taiana, Cecilia (2006). "Transatlantic Migration of the Disciplines of Mind: Examination of the Reception of Wundt's and Freud's Theories in Argentina". u Brock, Adrian C. (ured.). Internationalizing the History of Psychology (jezik: engleski). New York: New York University Press. str. 34–55. doi:10.18574/nyu/9780814739082.003.0006. ISBN 978-0-8147-9944-4. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  33. ↑ Windholz, George (1997). "Ivan P. Pavlov: An overview of his life and psychological work". American Psychologist (jezik: engleski). 52 (9): 941–946. doi:10.1037/0003-066X.52.9.941. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  34. 1 2 3 Tomes, Nancy (2010). "The Development of Clinical Psychology, Social Work, and Psychiatric Nursing: 1900–1980s". u Wallace, Edwin R.; Gach, John (ured.). History of Psychiatry and Medical Psychology: With an Epilogue on Psychiatry and the Mind-Body Relation (jezik: engleski). New York: Springer Science & Business Media. str. 505–528. doi:10.1007/978-0-387-34708-0_16. ISBN 978-0-387-34708-0. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  35. ↑ Samelson, Franz (1985). "Organizing for the Kingdom of Behavior: Academic Battles and Organizational Policies in the Twenties". Journal of the History of the Behavioral Sciences (jezik: engleski). 21 (1): 33–47. doi:10.1002/1520-6696(198501)21:1<33::AID-JHBS2300210105>3.0.CO;2-4. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  36. ↑ Pols, Hans (1999). "The World as Laboratory: Strategies of Field Research Developed by Mental Hygiene Psychologists in Toronto, 1920–1940". u Richardson, Theresa R.; Fisher, Donald (ured.). Development of the Social Sciences in the United States and Canada: The Role of Philanthropy. Social and Policy Issues in Education / The David C. Anchin Series (jezik: engleski). Bloomsbury Academic. str. 115–142. ISBN 978-1-56750-406-4. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  37. ↑ Bullough, Vern L. (1985). "The Rockefellers and sex research". The Journal of Sex Research (jezik: engleski). 21 (2): 113–125. doi:10.1080/00224498509551253. Pristupljeno 12. 8. 2026. Njihov značaj je teško precijeniti. Zapravo, u periodu između 1914. i 1954, Rockefellerovi su bili gotovo jedini izvor podrške istraživanjima seksualnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Odluke koje su donosili njihovi naučni savjetnici o prirodi istraživanja koja treba podržati i načinu na koji se ona provode, kao i o temama koje ispunjavaju uslove za finansijsku podršku, oblikovale su cjelokupno polje istraživanja seksualnosti i na mnogo načina ga nastavljaju podržavati i danas.
  38. ↑ Guthrie, Robert V. (1976). "Psychology and Race". Even the Rat was White: A Historical View of Psychology (jezik: engleski). New York: Harper & Row. ISBN 978-0-06-042561-6. Pristupljeno 12. 8. 2026. Kursevi psihologije često su služili kao sredstva za propagandu eugenike. Jedan diplomac programa obuke Ureda za evidenciju eugenike napisao je: 'Nadam se da ću služiti cilju infiltriranjem eugenike u umove nastavnika. Možda će vas zanimati da svaki student koji ovdje sluša psihologiju razrađuje svoju porodičnu historiju i pravi svoje porodično stablo.' Harvard, Columbia, Brown, Cornell, Wisconsin i Northwestern bili su među vodećim akademskim institucijama na kojima se predavala eugenika u okviru kurseva psihologije.
  39. ↑ Michell, Joel (1999). Measurement in Psychology: A Critical History of a Methodological Concept. Ideas in Context (jezik: engleski). Cambridge: Cambridge University Press. str. 143. doi:10.1017/CBO9780511490040. ISBN 978-0-521-62120-5. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  40. ↑ Cartwright, Dorwin (1948). "Social Psychology in the United States During the Second World War". Human Relations (jezik: engleski). 1 (3): 333–352. doi:10.1177/001872674800100305. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  41. ↑ Schonfeld, Irvin Sam; Chang, Chu-Hsiang (2016). Occupational Health Psychology: Work, Stress, and Health (jezik: engleski). New York: Springer Publishing Company. doi:10.1891/9780826199683. ISBN 978-0-8261-9967-6. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  42. ↑ Lutz, Catherine (1997). "Epistemology of the Bunker: The Brainwashed and Other New Subjects of Permanent War". u Pfister, Joel; Schnog, Nancy (ured.). Inventing the Psychological: Toward a Cultural History of Emotional Life in America (jezik: engleski). New Haven, CT: Yale University Press. str. 245–267. ISBN 978-0-300-06809-2. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  43. ↑ Cina, Carol (1981). Social Science for Whom?: A Structural History of Social Psychology (Ph.D. dissertation thesis) (jezik: engleski). Stony Brook, NY: State University of New York at Stony Brook. OCLC 10263081. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  44. ↑ Herman, Ellen (1993). Psychology as Politics: How Psychological Experts Transformed Public Life in the United States, 1940-1970 (Ph.D. dissertation thesis) (jezik: engleski). Waltham, MA: Brandeis University. Pristupljeno 12. 8. 2026. Da je ostvaren, projekat CAMELOT bio bi najveći, i zasigurno najizdašnije finansirani, istraživački projekat u oblasti nauka o ponašanju u historiji SAD-a. Sa ugovorom od 4 do 6 miliona dolara tokom trogodišnjeg perioda, smatran je, i često nazivan, pravim projektom Manhattan za nauke o ponašanju, bar od strane mnogih intelektualaca čije su usluge bile veoma tražene.
  45. 1 2 3 Cocks, Geoffrey (1985). Psychotherapy in the Third Reich: The Göring Institute (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-503461-5. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  46. ↑ Cocks, Geoffrey (1985). Psychotherapy in the Third Reich: The Göring Institute (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-503461-5. Pristupljeno 12. 8. 2026. Za Schultz-Henckea u ovom eseju iz 1934, životne ciljeve određivala je ideologija, a ne nauka. U slučaju psihoterapije, zdravlje je definisao u terminima krvi, jake volje, osposobljenosti, discipline (Zucht und Ordnung), zajednice, herojskog držanja i fizičke spreme. Schultz-Hencke je takođe iskoristio priliku 1934. da kritikuje psihoanalizu zbog pružanja nesretne tendencije ka oslobađanju kriminalaca od krivice.
  47. ↑ Brunner, Jürgen; Schrempf, Matthias; Steger, Florian (2008). "Johannes Heinrich Schultz and National Socialism" (PDF). The Israel Journal of Psychiatry and Related Sciences (jezik: engleski). 45 (4): 257–262. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  48. 1 2 3 4 Kozulin, Alex (2008). Psychology in Utopia: Toward a Social History of Soviet Psychology (jezik: engleski). Cambridge, MA: MIT Press. ISBN 978-0-262-51217-6. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  49. ↑ Proctor, Hannah (2014). "Reason Displaces All Love". The New Inquiry (jezik: engleski). Pristupljeno 12. 8. 2026.
  50. 1 2 3 Chin, Robert; Chin, Ai-Li S. (1969). Psychological Research in Communist China: 1949–1966 (jezik: engleski). Cambridge, MA: The MIT Press. ISBN 978-0-262-03032-8. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  51. ↑ Noor, Iqra (2026). McLeod, Saul (ured.). "Anna Freud: Theory & Contributions To Psychology". Simply Psychology (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 8. 2026.
  52. ↑ Erikson, Erik H. (1993). Childhood and Society (jezik: engleski). W. W. Norton & Company. ISBN 978-0393310689. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  53. ↑ Hollingworth, Leta Stetter (1914). Green, Christopher D. (ured.). Functional Periodicity: An Experimental Study of the Mental and Motor Abilities of Women During Menstruation. Classics in the History of Psychology. Contributions to Education, No. 69 (jezik: engleski). New York: Teachers College, Columbia University. Arhivirano s originala, 31. 5. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  54. ↑ Hollingworth, Leta Stetter (1914). "Variability as Related to Sex Differences in Achievement: A Critique". American Journal of Sociology (jezik: engleski). 19 (4): 510–530. doi:10.1086/212287. Arhivirano s originala, 31. 5. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  55. ↑ Weinberger, Jessica (2021). Daino, Jill E. (ured.). "The Incredible Influence of Women in Psychology". Talkspace (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 31. 3. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  56. ↑ American Psychological Association (2011). "Mary Whiton Calkins: 1905 APA President". American Psychological Association (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 6. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  57. ↑ Cherry, Kendra (2026). Lacy, James (ured.). "Contributions of Karen Horney to Psychology". Verywell Mind (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 8. 2026.
  58. ↑ Cherry, Kendra (2025). Swaim, Emily (ured.). "Psychologist Melanie Klein: Creator of the Play Therapy Technique". Verywell Mind (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 8. 2026.
  59. ↑ HighBeam Research (2015). "Ainsworth, Mary D. Salter". HighBeam Research (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 23. 3. 2015. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  60. ↑ Ravo, Nick (1999). "Mary Ainsworth, 85, Theorist On Mother-Infant Attachment". The New York Times (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  61. ↑ Haggbloom, Steven J.; Warnick, Renee; Warnick, Jason E.; Jones, Vinessa K.; Yarbrough, Gary L.; Russell, Tenea M.; Borecky, Chris M.; McGahhey, Reagan; Powell, John L.; Beavers, Jamie; Monte, Emmanuelle (2002). "The 100 Most Eminent Psychologists of the 20th Century". Review of General Psychology (jezik: engleski). 6 (2): 139–152. doi:10.1037/1089-2680.6.2.139. S2CID 145668721. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  62. ↑ American Psychological Association (2012). "Mamie Phipps Clark, PhD, and Kenneth Clark, PhD". American Psychological Association (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 6. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  63. ↑ Weisstein, Naomi (1993). "Psychology Constructs the Female; or the Fantasy Life of the Male Psychologist (with Some Attention to the Fantasies of his Friends, the Male Biologist and the Male Anthropologist)". Feminism & Psychology (jezik: engleski). 3 (2): 194–210. doi:10.1177/0959353593032005. Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  64. ↑ Ball, Laura C.; Rutherford, Alexandra (2016). "Naomi Weisstein (1939–2015)". American Psychologist (jezik: engleski). 71 (1): 77. doi:10.1037/a0039886. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  65. ↑ Chicago Tribune (1993). "E. Kitch Childs". Chicago Tribune (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  66. ↑ Reinhold, Robert (1970). "WOMEN CRITICIZE PSYCHOLOGY UNIT". The New York Times (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  67. ↑ Maryville University (2021). "History of Women in Psychology: Notable Figures in the Field". Maryville University Online (jezik: engleski). Pristupljeno 14. 8. 2026.
  68. 1 2 Gruber, June; Mendle, Jane; Lindquist, Kristen A.; Schmader, Toni; Clark, Lee Anna (2020). "The Future of Women in Psychological Science". Perspective on Psychological Science (jezik: engleski). 16 (3): 483–516. doi:10.1177/1745691620952789. PMID 32901575. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  69. 1 2 3 4 5 6 7 8 Pickren, Wade E.; Fowler, Raymond D. (2003). "Professional Organizations". u Freedheim, D. K.; Weiner, I. B. (ured.). Handbook of Psychology: History of Psychology (jezik: engleski). 1. John Wiley & Sons, Inc. doi:10.1002/0471264385.wei0126. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  70. 1 2 Staeuble, Irmingard (2006). "Psychology in the Eurocentric order of the social sciences: Colonial constitution, cultural imperialist expansion, postcolonial critique". u Brock, Adrian C. (ured.). Internationalizing the History of Psychology (jezik: engleski). New York University Press. str. 183–207. doi:10.18574/nyu/9780814739082.001.0001. ISBN 9780814739082. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  71. ↑ Hall, Judy E.; Hurley, George (2003). "North American Perspectives on Education, Training, Licensing, and Credentialing". u Weiner, Irving B. (ured.). Handbook of Psychology (jezik: engleski). 8. John Wiley & Sons, Inc. doi:10.1002/0471264385.wei0820. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  72. ↑ Kuhn, Thomas S. (1970). The Structure of Scientific Revolutions (PDF) (jezik: engleski). 2 (2 izd.). Chicago: The University of Chicago Press. ISBN 9780226458045. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  73. ↑ Beveridge, Allan (2002). "Time to abandon the subjective–objective divide?". Psychiatric Bulletin (jezik: engleski). 26 (3): 101–103. doi:10.1192/pb.26.3.101. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  74. ↑ Peterson, Christopher (2009). "Subjective and Objective Research in Positive Psychology". Psychology Today (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  75. ↑ Panksepp, Jaak (2004). Affective Neuroscience: The Foundations of Human and Animal Emotions (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 9780198025672. Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  76. 1 2 Teo, Thomas (2005). The Critique of Psychology: From Kant to Postcolonial Theory (jezik: engleski). New York: Springer. doi:10.1007/b107225. ISBN 9780387253558. OCLC 209833302. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  77. ↑ American Psychological Association (2016). "Ethical principles of psychologists and code of conduct" (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  78. ↑ "American Psychological Association amends ethics code" (jezik: engleski). APA.org. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  79. ↑ "Canadian Code of Ethics for Psychologists" (PDF) (jezik: engleski). 2017. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  80. ↑ "Model Code of Ethics" (jezik: engleski). European Federation of Psychologists' Associations. 2015. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  81. ↑ Jones, Stanley E. (2003). "Ethical Issues in Clinical Psychology". u Stricker, George; Widiger, Thomas A.; Weiner, Irving B. (ured.). Handbook of Psychology, Volume 8: Clinical Psychology (jezik: engleski). 8. Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, Inc. str. 509–532. doi:10.1002/0471264385.wei0821. ISBN 978-0-471-39263-7. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  82. ↑ Sherwin, Chris M.; Christiansen, Stine B.; Duncan, Ian J.; Erhard, Hans W.; Lay, Don C.; Mench, Joy A.; O’Connor, Cheryl E.; Petherick, J. Carol (2003). "Guidelines for the ethical use of animals in applied ethology studies". Applied Animal Behaviour Science (jezik: engleski). 81 (3): 291–305. doi:10.1016/S0168-1591(02)00288-5. Pristupljeno 12. 8. 2026.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Psihologija&oldid=3917932"