Idi na sadržaj

Psihologija

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Psihologija je nauka koja se bavi proučavanjem psihičkih procesa i ponašanja.[1][2] Njen predmet istraživanja obuhvata ponašanje ljudi i životinja, svjesne i nesvjesne fenomene, te mentalne procese kao što su misli, osjećanja i motivi.

Psihologija je nauka širokog opsega koja objedinjuje principe prirodnih i društvenih nauka. Kao prirodna nauka, ona se manifestuje kroz oblasti poput biološke psihologije, gdje istraživači teže razumijevanju emergentnih svojstava mozga povezujući disciplinu sa neuronaukom. S druge strane, psihologija djeluje kao društvena nauka kada se fokusira na analizu i razumijevanje složenih obrazaca ponašanja pojedinaca i društvenih grupa.[3][4]

Etimologija i definicije

[uredi | uredi izvor]

Riječ psihologija potječe od grčke riječi psyche (grč. ψυχή), što znači duh ili duša. Drugi dio riječi, -logija, potječe od sufiksa -λογία (-logia), što označava nauku, izučavanje ili istraživanje.[5] Riječ psihologija prvi put se pojavljuje u doba renesanse.[6] U svom latinskom obliku, psychiologia, prvi ju je upotrijebio hrvatski humanista i latinista Marko Marulić u svojoj knjizi Psichiologia de ratione animae humanae (Psihologija, o prirodi ljudske duše) u periodu između 1510. i 1520.[6][7] Najraniji poznati spomen riječi psychology u engleskom jeziku potječe iz 1694., kada ju je Steven Blankaart naveo u djelu The Physical Dictionary. U tom rječniku se navodi da se "anatomija bavi tijelom, a psihologija dušom."[8]

Slovo Ψ (psi), prvo slovo grčke riječi psyche iz koje je izveden termin psihologija, općenito se povezuje sa psihologijom kao naukom i koristi se kao njen simbol.

Godine 1890, William James definisao je psihologiju kao "nauku o mentalnom životu, kako u pogledu njegovih pojava, tako i u pogledu njihovih uslova."[9] Ova definicija bila je široko prihvaćena tokom više decenija. Međutim, njeno značenje je osporavano, naročito od strane Johna B. Watsona, koji je 1913. iznio stavove metodološkog biheviorizma, posmatrajući psihologiju kao isključivo objektivnu eksperimentalnu granu prirodne nauke, čiji je teorijski cilj "predviđanje i kontrola ponašanja."[10] Od trenutka kada je James definisao pojam "psihologija", ovaj termin se sve snažnije povezuje s naučnim eksperimentisanjem.[10][11] Pod pojmom narodna psihologija (eng. folk psychology) podrazumijeva se razumijevanje mentalnih stanja i ponašanja ljudi kakvo imaju obični ljudi, za razliku od stručnog razumijevanja kojeg imaju profesionalni psiholozi.[12]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Razvoj psihološke misli može se pratiti još od najstarijih civilizacija, u kojima su pitanja o prirodi ljudskog uma i ponašanja bila predmet filozofskih i medicinskih razmatranja. Drevne civilizacije Egipta, Grčke, Kine, Indije i Perzije razvijale su rane koncepte o psihološkim fenomenima i odnosu između tijela i uma. U starom Egiptu, medicinski tekstovi poput Ebersovog papirusa svjedoče o prepoznavanju stanja koja se danas povezuju s depresijom i poremećajima mišljenja.[13] Ovi zapisi predstavljaju jedan od najranijih pokušaja da se mentalni poremećaji objasne u okviru medicinskog pristupa. Značajniji teorijski razvoj bilježi se u antičkoj Grčkoj, gdje su filozofi poput Talesa iz Mileta, Platona i Aristotela (posebno u djelu De Anima) razmatrali funkcionisanje ljudskog uma.[14] Važan pomak u razumijevanju mentalnih poremećaja načinio je grčki ljekar Hipokrat, koji je u 4. vijeku p. n. e. zastupao stav da mentalni poremećaji imaju fizičke uzroke, čime se udaljio od dotadašnjih nadnaravnih objašnjenja.[15] U pogledu lokalizacije mentalnih funkcija, među antičkim misliocima nisu postojali jedinstveni stavovi. Oko 387. p. n. e., Platon je iznio mišljenje da se mentalni procesi odvijaju u mozgu, dok je Aristotel oko 335. p. n. e. zastupao mišljenje da je srce središte mentalnih funkcija.[16]

U Kini su temelji psihološke misli razvijeni u okviru filozofskih učenja drevnih mislioca poput Laozija i Konfucija, kao i pod utjecajem budizma.[17] Ova tradicija oslanjala se na introspekciju, opažanje i različite tehnike usmjeravanja mišljenja i ponašanja, pri čemu se svijet posmatrao kao jedinstvo fizičkog i mentalnog aspekta i njihove međusobne povezanosti.[18] Kineska filozofija posebno je naglašavala potrebu ″pročišćavanja uma″ radi razvoja moralnih vrlina i unutrašnje snage. Jedan od najznačajnijih medicinsko-filozofskih tekstova, Huangdi Neijing (Klasik interne medicine Žutog cara), identifikuje mozak kao središte mudrosti i osjeta, razvija teorije ličnosti zasnovane na ravnoteži principa yin i yang, te mentalne poremećaje objašnjava kroz fiziološke i društvene neravnoteže. Dalji razvoj proučavanja mozga i mentalnih funkcija u kineskoj tradiciji intenziviran je tokom dinastije Qing, posebno kroz radove učenjaka pod utjecajem zapadne nauke, kao što su Fang Yizhi (1611–1671), Liu Zhi (1660–1730) i Wang Qingren (1768–1831). Wang Qingren je naglašavao ulogu mozga kao središta nervnog sistema, povezao mentalne poremećaje s bolestima mozga, istraživao uzroke snova i nesanice, te razvio ranu teoriju funkcionalne lateralizacije moždanih hemisfera.[19]

Pod utjecajem hinduizma, indijska filozofija razvila je složena razmatranja o prirodi i vrstama svijesti. U tekstovima poput Upanišada i drugih vedskih spisa, koji čine osnov hinduističke tradicije, posebno se ističe razlikovanje između prolaznog, svakodnevnog aspekta ličnosti i atmana (trajnog, nepromjenjivog sebstva). Različite hinduističke filozofske škole, kao i budizam, preispitivale su ovakvo shvatanje sebstva, ali su pritom naglašavale značaj postizanja viših stanja svijesti i samospoznaje. U tom kontekstu, joga obuhvata skup praksi i tehnika usmjerenih ka razvoju svijesti, samodiscipline i unutrašnje ravnoteže. Utjecaj ovih ideja proširio se i izvan indijskog kulturnog prostora. Tako je teozofija, religijsko-filozofski pokret koji je utemeljila Helena Blavatsky, bila inspirisana indijskim učenjima tokom njenog boravka u Britanskoj Indiji.[20][21]

Psihologija je bila predmet interesovanja mislioca Prosvjetiteljstvo u Evropi. U Njemačkoj je Gottfried Wilhelm Leibniz (1646–1716) razvio filozofsko shvatanje prema kojem se mentalni procesi odvijaju kontinuirano, bez naglih prekida između različitih stanja svijesti. Oslanjajući se na svoje radove iz matematike, posebno na razvoj diferencijalnog i integralnog računa, Leibniz je smatrao da se promjene u svijesti dešavaju postepeno, u vidu neprekidnog niza manjih promjena. U tom okviru uveo je pojam ″malih percepcija″ (lat. petites perceptions), kojim je označio nesvjesne ili jedva primjetne mentalne procese koji, iako pojedinačno nisu dostupni svijesti, zajedno utječu na svjesno iskustvo. Prema njegovom shvatanju, razlika između svjesnih i nesvjesnih sadržaja nije kvalitativna (nije riječ o potpuno različitim vrstama pojava), već kvantitativna (zasniva se na intenzitetu i jasnoći percepcije).[22][23] Christian Wolff je psihologiju nastojao utemeljiti kao posebnu nauku. U djelima Psychologia Empirica (1732) i Psychologia Rationalis (1734) sistematski je razradio empirijski i racionalni pristup proučavanju psihičkih pojava.[22] Immanuel Kant je psihologiju posmatrao u okviru antropologije, ali je bio skeptičan prema mogućnosti njenog razvoja kao eksperimentalne nauke. Smatrao je da se unutrašnja iskustva ne mogu proučavati na način analogan prirodnim naukama poput hemije, jer se sadržaji svijesti ne mogu izdvojiti, kontrolisati i ponovo kombinovati po volji istraživača. Također je isticao da sam čin posmatranja mijenja stanje posmatranog mentalnog procesa, čime se otežava njegovo objektivno ispitivanje.[22]

Krajem 18. stoljeća, Ferdinand Ueberwasser (1752–1812) uveo je naziv empirijska psihologija u akademski kontekst, te je 1783. na Univerzitetu u Münsteru nosio titulu profesora empirijske psihologije i logike. Njegova predavanja predstavljaju jedan od ranih pokušaja institucionalizacije psihologije kao nauke. Međutim, dalji razvoj ovih inicijativa bio je prekinut uslijed političkih i društvenih previranja izazvanih napoleonskim ratovima.[24] Nakon tog perioda, vlasti u Pruskoj su reformisale obrazovni sistem, pa je psihologija 1825. uvedena kao obavezan predmet, čemu su podršku dali filozofi Georg Wilhelm Friedrich Hegel i Johann Friedrich Herbart. Iako je time dobila svoje mjesto u obrazovanju, psihologija se u to vrijeme još uvijek nije razvila kao eksperimentalna nauka.[19] U Engleskoj su rana razmišljanja o psihologiji bila povezana s teorijom frenologije, koja je pokušavala objasniti osobine ličnosti na osnovu oblika lobanje. Istovremeno, interes za psihološka pitanja bio je povezan s društvenim problemima, poput alkoholizma, nasilja i uslova u ustanovama za osobe s psihičkim poteškoćama.[19]

Počeci eksperimentalne psihologije

[uredi | uredi izvor]
James McKeen Cattell, prvi profesor psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama
Wilhelm Wundt (sjedi), njemački psiholog, sa saradnicima u svom psihološkom laboratoriju, prvom takve vrste, oko 1880.
Jedan od pasa korištenih u eksperimentu ruskog psihologa Ivana Pavlova sa hirurški ugrađenom kanilom za mjerenje salivacije, prepariran u Muzeju Pavlova u Rjazanu u Rusiji

Filozof John Stuart Mill smatrao je da ljudski um može biti predmet naučnog istraživanja, iako je takva nauka u određenoj mjeri neprecizna.[25] Mill je predložio koncept "mentalne hemije", prema kojem se jednostavne misli mogu povezivati i tako stvarati složenije ideje. Gustav Fechner počeo je 1830-ih u Leipzigu provoditi istraživanja iz oblasti psihofizike. Formulisao je načelo prema kojem se čovjekova percepcija podražaja mijenja logaritamski u odnosu na njegov intenzitet.[26] To načelo postalo je poznato kao Weber-Fechnerov zakon. Fechnerovo djelo Elementi psihofizike iz 1860. osporilo je Kantovo negativno stajalište o mogućnosti kvantitativnog istraživanja uma.[19][27] Fechner je pokazao da se "mentalnim procesima mogu pridružiti brojčane vrijednosti, ali i da se one mogu mjeriti eksperimentalnim metodama".[19]

U Heidelbergu je Hermann von Helmholtz provodio srodna istraživanja čulne percepcije i obučavao fiziologa Wilhelma Wundta. Wundt je potom prešao na Univerzitet u Leipzigu, gdje je osnovao psihološki laboratorij koji je označio početak eksperimentalne psihologije kao zasebne naučne discipline. Wundt je nastojao razložiti mentalne procese na njihove najosnovnije sastavne dijelove, djelimično pod utjecajem analogije s tadašnjim napretkom u hemiji i njenim uspješnim proučavanjem elemenata i strukture materije.[28] Paul Flechsig i Emil Kraepelin ubrzo su u Leipzigu osnovali još jedan utjecajan laboratorij, usmjeren na eksperimentalnu psihijatriju.[19]

James McKeen Cattell, profesor psihologije na Univerzitetu u Pennsylvaniji i Univerzitetu Columbia te suosnivač časopisa Psychological Review, bio je prvi profesor psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama.[29]

Njemački psiholog Hermann Ebbinghaus, istraživač na Univerzitetu u Berlinu, bio je jedan od značajnih istraživača psihologije 19. stoljeća. Bio je pionir eksperimentalnog proučavanja pamćenja i razvio je kvantitativne modele učenja i zaboravljanja.[30]

Početkom 20. stoljeća Wolfgang Köhler, Max Wertheimer i Kurt Koffka bili su među osnivačima škole geštalt psihologije. Ovaj pristup zasniva se na shvatanju da ljudi pojave doživljavaju kao organizovane cjeline. Za razliku od redukcionističkog pristupa, koji misli i ponašanje nastoji svesti na manje sastavne elemente, predstavnici geštalt psihologije naglašavali su da je iskustvo kao cjelina od posebnog značaja te da cjelina predstavlja više od prostog zbira svojih dijelova.[31]

Psiholozi u Njemačkoj, Danskoj, Austriji, Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama ubrzo su slijedili Wundtov primjer i počeli osnivati psihološke laboratorije.[19] G. Stanley Hall, Amerikanac koji je studirao kod Wundta, osnovao je psihološki laboratorij koji je stekao međunarodni utjecaj. Laboratorij je djelovao na Univerzitetu "Johns Hopkins". Hall je kasnije podučavao Yūjirōa Motoru, koji je eksperimentalnu psihologiju, s naglaskom na psihofiziku, uveo na Carski univerzitet u Tokiju.[19] Wundtov asistent Hugo Münsterberg predavao je psihologiju na Harvardu, gdje je među njegovim studentima bio i Narendra Nath Sen Gupta, koji je 1905. osnovao odsjek za psihologiju i psihološki laboratorij na Univerzitetu u Kalkuti.[20] Wundtovi studenti Walter Dill Scott, Lightner Witmer i James McKeen Cattell radili su na razvoju testova mentalnih sposobnosti. Cattell, koji je također studirao kod eugeničara Francisa Galtona, kasnije je osnovao Psychological Corporation. Witmer se usmjerio na psihološko testiranje djece, dok se Scott bavio odabirom zaposlenika.[26]

Drugi Wundtov student, Englez Edward Titchener, osnovao je program psihologije na Univerzitetu Cornell i razvio strukturalističku psihologiju. Osnovna ideja strukturalizma bila je analiza i klasifikacija različitih aspekata uma, prvenstveno metodom introspekcije.[19] William James, John Dewey i Harvey Carr razvijali su funkcionalizam, širi pristup psihologiji koji se oslanjao na Darwinovu ideju da svako ponašanje ima svoju svrhu i ulogu u prilagođavanju pojedinca okolini. James je 1890. objavio utjecajno djelo Principi psihologije, u kojem je dodatno razradio neke ideje strukturalizma. U njemu je opisao tok svijesti. Jamesove ideje privukle su veliki broj američkih studenata novoj naučnoj disciplini.[9][19][26] Dewey je povezao psihologiju s društvenim pitanjima, posebno zagovaranjem progresivnog obrazovanja, razvijanjem moralnih vrijednosti kod djece i uključivanjem imigranata u društvo.[26]

Drugi pravac eksperimentalne psihologije, snažnije povezan s fiziologijom, razvio se u Južnoj Americi pod vodstvom Horacija G. Piñera na Univerzitetu u Buenos Airesu.[32] I u Rusiji istraživači su sve veću pažnju posvećivali biološkoj osnovi psihologije. Taj pravac započeo je, između ostalog, esejom Ivana Sečenova iz 1873. "Ko treba razvijati psihologiju i kako?". Sečenov je razvio ideju o moždanim refleksima i odlučno zastupao determinističko shvatanje ljudskog ponašanja.[19] Rusko-sovjetski fiziolog Ivan Pavlov otkrio je na primjeru pasa proces učenja poznat kao klasično uslovljavanje, a potom ga je proučavao i u kontekstu ljudskog ponašanja.[33]

Konsolidacija i finansiranje

[uredi | uredi izvor]

Jedno od prvih psiholoških društava bilo je La Société de Psychologie Physiologique u Francuskoj, koje je djelovalo od 1885. do 1893. Prvi sastanak Međunarodnog kongresa psihologije, pod pokroviteljstvom Međunarodne unije psiholoških nauka, održan je u Parizu u augustu 1889, u vrijeme održavanja Svjetske izložbe kojom je obilježena stogodišnjica Francuske revolucije. William James bio je jedan od trojice Amerikanaca među 400 učesnika. Američko psihološko udruženje (APA) osnovano je ubrzo nakon toga, 1892. Međunarodni kongres nastavio se održavati u različitim evropskim gradovima, uz široko međunarodno učešće. Na Šestom kongresu, održanom u Ženevi 1909, izlaganja su održana na ruskom, kineskom i japanskom jeziku, kao i na esperantu. Nakon prekida uzrokovanog Prvim svjetskim ratom, Sedmi kongres održan je u Oxfordu, uz znatno veće učešće britanskih i američkih psihologa, čije su zemlje izašle kao pobjednice iz rata. Godine 1929. kongres je održan na Univerzitetu Yale u New Havenu u Connecticutu, uz učešće nekoliko stotina članova APA-e.[19]

Carski univerzitet u Tokiju imao je važnu ulogu u širenju moderne psihologije u istočnoj Aziji. Nove ideje u psihologiji iz Japana su se potom širile u Kinu.

Američka psihologija stekla je veći društveni i institucionalni značaj nakon ulaska Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat. Stalni odbor kojim je rukovodio Robert Yerkes provodio je testove mentalnih sposobnosti, poznate kao "Army Alpha" i "Army Beta", na gotovo 1,8 miliona vojnika.[34] Nakon toga, porodica Rockefeller je, posredstvom Vijeća za istraživanje društvenih nauka, počela finansirati istraživanja ponašanja.[35][36]

Dobrotvorne organizacije povezane s porodicom Rockefeller finansirale su Nacionalni komitet za mentalnu higijenu, koji je širio koncept mentalnih bolesti i zalagao se za primjenu psiholoških spoznaja u odgoju djece.[34] Putem Biroa za socijalnu higijenu, a kasnije i finansiranjem istraživanja Alfreda Kinseyja, Rockefellerove fondacije pomogle su uspostavljanju istraživanja seksualnosti u Sjedinjenim Američkim Državama.[37]

Eugenički pokret izvršio je značajan utjecaj na razvoj američke psihologije, pri čemu su veliku ulogu imale institucije poput Ureda za evidenciju eugenike (koji je finansirala Carnegiejeva fondacija) i Fonda "Pioneer", koji je osnovao Wickliffe Draper. Tokom 1910-ih i 1920-ih eugenika je postala uobičajena tema na nastavi psihologije. Psihološki studiji često su služili kao sredstvo širenja eugeničke propagande, a eugeničke teme uključivane su u nastavu na vodećim američkim univerzitetima.[38]

Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, psihologija je u Ujedinjenom Kraljevstvu nailazila na otpor naučnih i medicinskih institucija. Do 1939. na univerzitetima u Engleskoj postojalo je samo šest katedri za psihologiju.[39]

Tokom Drugog svjetskog rata i Hladnog rata, američke vojne i obavještajne agencije – uključujući Ured za strateške službe (OSS) i njegovog nasljednika, Centralnu obavještajnu agenciju (CIA) – postale su među vodećim finansijerima psiholoških istraživanja. Psiholog s Univerziteta u Michiganu Dorwin Cartwright izvijestio je da su univerzitetski istraživači 1939–1941. započeli opsežna istraživanja propagande. Primijetio je da je "u posljednjim mjesecima rata socijalni psiholog postao prvenstveno odgovoran za određivanje sedmične propagandne politike Vlade Sjedinjenih Američkih Država". Cartwright je također naveo da su psiholozi imali značajnu ulogu u upravljanju domaćom privredom.[40]

Američka vojska uvela je novi opći klasifikacijski test za procjenu sposobnosti miliona vojnika. Također je provodila opsežna psihološka istraživanja morala i mentalnog zdravlja vojnika.[41] Tokom 1950-ih Fondacija "Rockefeller" i Fondacija "Ford" sarađivale su s Centralnom obavještajnom agencijom na finansiranju istraživanja psihološkog ratovanja.[42] Godine 1965. javna kontroverza skrenula je pažnju na vojni Projekt "Camelot", koji je u javnosti često nazivan "Manhattanskim projektom društvenih nauka" zbog svog ogromnog budžeta i obima. Projekt je uključivao psihologe i antropologe u analizu planova i politika stranih država u strateške svrhe.[43] Projekt je, da je realiziran u planiranom obimu, bio zamišljen kao jedan od najvećih i najskuplje finansiranih projekata bihevioralnih istraživanja u historiji Sjedinjenih Američkih Država.[44]

U Njemačkoj je nakon Prvog svjetskog rata psihologija stekla institucionalni utjecaj kroz vojni sektor, koji se u nacističkom periodu znatno proširio zajedno s ostatkom oružanih snaga. Pod vodstvom Matthiasa Göringa, rođaka Hermanna Göringa, Berlinski psihoanalitički institut reorganizovan je i preimenovan u Göringov institut. Psihoanalitičari koji su zastupali Freudov pristup bili su protjerivani i progonjeni u okviru antijevrejske politike vladajuće partije (NSDAP), dok su se svi preostali psiholozi morali javno distancirati od radova Sigmunda Freuda, osnivača psihoanalize, i Alfreda Adlera, osnivača individualne psihologije.[45]

Göringov institut bio je dobro finansiran tokom cijelog rata i imao je zadatak da razvije "novu njemačku psihoterapiju". Ideja je bila da se psihoterapija ne bavi samo liječenjem simptoma, već aktivnim preodgojem i usmjeravanjem pojedinca prema ciljevima "narodne zajednice". Primarni cilj bio je vraćanje radne i vojne sposobnosti njemačkih građana kako bi služili ratnim ciljevima nacističke države.[45]

Harald Schultz-Hencke povezao je psihologiju s nacističkim shvatanjima biologije i rasnog porijekla te kritikovao psihoanalizu kao proučavanje slabih i "degenerisanih" osoba.[46]

Johannes Heinrich Schultz, njemački psiholog poznat po razvoju tehnike autogenog treninga, otvoreno je zagovarao sterilizaciju i eutanaziju osoba koje su smatrane genetski nepoželjnima te je razvio postupke kojima je trebalo olakšati provođenje tih mjera.[47]

Nakon Drugog svjetskog rata osnovane su nove institucije, iako su pojedini psiholozi, zbog povezanosti s nacističkim režimom, izgubili profesionalni ugled. Alexander Mitscherlich osnovao je utjecajni časopis za primijenjenu psihoanalizu Psyche. Uz finansijsku podršku Fondacija "Rockefeller", Mitscherlich je na Univerzitetu u Heidelbergu osnovao prvi odjel za kliničku psihosomatsku medicinu. Od 1970. psihologija je postala obavezni dio studija medicine.[45]

Nakon Ruske revolucije, boljševici su psihologiju promovisali kao sredstvo oblikovanja "novog čovjeka" socijalizma. Zbog toga su univerzitetski odsjeci za psihologiju obrazovali veliki broj studenata. Nakon završetka studija, za njih su bila dostupna radna mjesta u školama, preduzećima, kulturnim ustanovama i vojsci. Sovjetska država posebno je podržavala pedologiju i proučavanje dječijeg razvoja. Lev Vigotski postao je jedan od najznačajnijih istraživača u oblasti razvoja djece.[19]

Boljševici su također promovisali slobodnu ljubav i prihvatili psihoanalizu kao sredstvo suprotstavljanja seksualnoj represiji.[48][49]

Iako su pedologija i testiranje inteligencije izgubili podršku vlasti 1936, psihologija je zadržala povlašten položaj kao sredstvo Sovjetskog Saveza.[19] Staljinove čistke teško su pogodile psihologe i stvorile atmosferu straha u toj profesiji, kao i u ostatku sovjetskog društva.[48] Među žrtvama čistki bili su i istaknuti marksistički filozofi povezani s psihologijom, uključujući Jurija Frankfurta, Nikolaja Kareva i Ivana Luppola, koji su pogubljeni u zatvorskim logorima. Istu sudbinu doživjeli su Aleksej Gastev i Isaak Šipilrajn. Psiholozi koji su preživjeli čistke djelovali su u atmosferi stalne sumnje i straha. Pojedinci koji su prethodno bili priznati stručnjaci mogli su preko noći biti proglašeni izdajnicima i "neprijateljima naroda", dok su njihova imena potom uklanjana iz javnih zapisa i biblioteka.

Nakon Drugog svjetskog rata, u okviru ideoloških čišćenja, teorijski pravci jevrejskih psihologa – među kojima su Lev Vigotski, Alexander Luria i Aron Zalkind – našli su se pod oštrom osudom režima. Istovremeno, učenje Ivana Pavlova postumno je uzdignuto u jedinu zvaničnu doktrinu, dok je sam Josif Staljin slavljen kao vrhovni autoritet i usmjerivač sovjetske nauke.[48]

Sovjetski akademski život doživio je određeni stepen liberalizacije tokom Hruščovljevog otopljenja. Teme poput kibernetike, lingvistike i genetike ponovo su postale prihvatljive u naučnim istraživanjima. Razvila se nova oblast inženjerske psihologije, koja se bavila proučavanjem psiholoških aspekata složenih poslova, poput upravljanja avionom ili rada kosmonauta. Interdisciplinarna istraživanja postala su sve zastupljenija, a naučnici poput Georgija Ščedrovickog razvijali su sistemske pristupe ljudskom ponašanju.[48]

Kineska psihologija 20. stoljeća u početku se razvijala po uzoru na američku psihologiju. Prevođena su djela američkih autora, među kojima je bio i William James, osnivani su univerzitetski odsjeci i časopisi posvećeni psihologiji, a formirana su i stručna udruženja, među kojima su bili Kinesko udruženje za psihološko testiranje (1930) i Kinesko psihološko društvo (1937). Kineski psiholozi bili su poticani da se usmjere na obrazovanje i učenje jezika. Ideja da obrazovanje može omogućiti modernizaciju snažno je utjecala na razvoj kineske psihologije. John Dewey, koji je od 1919. do 1921. držao predavanja kineskoj publici, imao je značajan utjecaj na psihologiju u Kini. Rektor Cai Yuanpei predstavio ga je na Pekinškom univerzitetu kao mislioca većeg od Konfucija. Kuo Zing-Yang, koji je doktorirao na Univerzitetu Kalifornija u Berkeleyju, postao je rektor Univerziteta Zhejiang i popularizovao biheviorizam.[50]

Nakon što je Komunistička partija Kine preuzela vlast, Sovjetski Savez pod staljinističkom vlašću postao je glavni uzor, dok je marksizam-lenjinizam postao vodeća društvena doktrina, a Pavlovljevo klasično uslovljavanje prihvaćeno kao sredstvo promjene ponašanja. KPod utjecajem maocizma, kineski psiholozi su nadogradili Lenjinovu teoriju odraza konceptom "aktivne svijesti", prema kojem pojedinac radom i ideološkom borbom može aktivno mijenjati svoju stvarnost. Razvili su i poseban koncept "spoznaje" kao usklađenosti lične percepcije sa zvaničnom partijskom linijom. Svako neslaganje s doktrinom Komunističke partije smatralo se "neispravnom spoznajom", odnosno ideološkom i psihološkom greškom koju je trebalo ispraviti političkim preodgojem.[50]

Obrazovanje iz psihologije centralizovano je pod Kineskom akademijom nauka, pod nadzorom Državnog vijeća Narodne Republike Kine. Akademija je 1951. osnovala Ured za istraživanje psihologije, koji je 1956. prerastao u Institut za psihologiju. Budući da se većina vodećih kineskih psihologa školovala u Sjedinjenim Američkim Državama, glavna briga akademije bila je njihova ideološka preorijentacija i obrazovanje u skladu sa sovjetskom doktrinom. Dječija psihologija i pedagogija, usmjerene na obrazovanje koje bi doprinosilo nacionalnom jedinstvu, ostale su među glavnim ciljevima ove discipline.[50]

Žene u psihologiji

[uredi | uredi izvor]

1900–1949

[uredi | uredi izvor]

Žene su početkom 20. stoljeća počele davati značajan doprinos razvoju psihologije. Godine 1923. Anna Freud,[51] kćerka Sigmunda Freuda, nadogradila je rad svog oca primjenom različitih odbrambenih mehanizama, poput poricanja i potiskivanja, u psihoanalitičkom radu s djecom. Smatrala je da se, nakon što dijete dostigne latentnu fazu, dječija analiza može primjenjivati kao oblik terapije. Naglašavala je važnost djetetovog okruženja, podrške njegovom razvoju i prevencije neuroze. Smatrala je da dijete treba posmatrati kao pojedinca s vlastitim pravima te da svaku terapijsku seansu treba prilagoditi njegovim specifičnim potrebama. Poticala je djecu na crtanje, slobodno kretanje i izražavanje na različite načine. Takav pristup doprinosio je izgradnji snažnog terapijskog odnosa s djecom i omogućavao psiholozima da posmatraju njihovo uobičajeno ponašanje. Nastavila je istraživati posljedice razdvajanja djece od porodice, položaj djece iz socioekonomski nepovoljnog okruženja i različite faze dječijeg razvoja, od dojenačke do adolescentske dobi.[52]

Teorija funkcionalne periodičnosti, prema kojoj su žene tokom menstruacije navodno bile psihički i fizički oslabljene, imala je posljedice i po prava žena, jer su poslodavci bili manje skloni zapošljavati žene zbog uvjerenja da tokom jedne sedmice svakog mjeseca ne bi bile sposobne za rad. Leta Stetter Hollingworth nastojala je osporiti tu hipotezu, kao i tvrdnju Edwarda L. Thorndikea da žene imaju slabije psihološke i fizičke osobine od muškaraca i da su u tom pogledu manje sposobne. Hollingworth je nastojala pokazati da uočene razlike nisu posljedica navodne genetske nadmoći muškaraca, nego društvenih i kulturnih utjecaja. U svojim istraživanjima obuhvatila je i pitanje navodne smanjene sposobnosti žena tokom menstruacije. Tokom tri mjeseca bilježila je rezultate žena i muškaraca na zadacima koji su uključivali kognitivne, perceptivne i motoričke sposobnosti. Nije pronašla dokaze o smanjenju radne sposobnosti žena povezane s menstrualnim ciklusom.[53]

Hollingworth je također osporavala pretpostavku da je inteligencija nasljedna u mjeri koja bi žene činila intelektualno inferiornim u odnosu na muškarce. Smatrala je da žene ne zauzimaju položaje društvene moći prvenstveno zbog društvenih normi i društvenih uloga koje su im dodijeljene. U radu Variability as Related to Sex Differences in Achievement: A Critique tvrdila je da je jedan od glavnih problema s kojima se žene suočavaju društveni poredak zasnovan na pretpostavci da imaju manje interesa i sposobnosti od muškaraca.[54]

Kako bi dodatno ispitala ovu tvrdnju, provela je eksperiment s dojenčadi koja još nije bila izložena društvenim normama, uključujući uvjerenje da odrasli muškarci imaju više prilika od žena. Nije pronašla razlike među dojenčadi, osim u pogledu tjelesne veličine. Na osnovu rezultata koji su bili suprotni prvobitnoj hipotezi, Hollingworth je zaključila da ne postoje razlike u fiziološkim i psihološkim osobinama muškaraca i žena koje bi opravdale tvrdnju o općoj inferiornosti žena, niti da menstruacija sama po sebi dovodi do smanjene sposobnosti žena.[55]

U prvoj polovini 20. stoljeća pojavile su se nove teorije i istraživački pristupi koji su označili važnu prekretnicu u priznavanju doprinosa žena psihologiji. Pored doprinosa Lete Stetter Hollingworth i Anne Freud, Mary Whiton Calkins razvila je tehniku parova asocijacija za proučavanje pamćenja i razvila koncept self psihologije.[56] Karen Horney razvila je koncept "zavisti prema materici" i teoriju neurotičnih potreba.[57] Psihoanalitičarka Melanie Klein dala je značajan doprinos razvojnoj psihologiji svojim istraživanjima terapije igrom.[58] Ovi značajni doprinosi ostvareni su u uslovima seksizma, diskriminacije i nedovoljnog priznavanja njihovog rada.

1950–1999

[uredi | uredi izvor]

Žene su i u drugoj polovini 20. stoljeća nastavile provoditi istraživanja koja su značajno utjecala na razvoj psihologije. Mary Ainsworth posvetila je velik dio svog rada teoriji privrženosti. Nadovezujući se na rad psihologa Johna Bowlbyja, Ainsworth je godinama provodila terenska istraživanja kako bi proučila razvoj odnosa između majke i djeteta. U okviru tih istraživanja razvila je postupak nepoznate situacije, laboratorijski postupak za proučavanje obrazaca privrženosti koji se zasnivao na ponovljenom odvajanju djeteta od majke i njihovom ponovnom spajanju u različitim okolnostima. Ova istraživanja omogućila su joj da empirijski utvrdi različite obrasce privrženosti, što je predstavljalo jedan od značajnih doprinosa razvojnoj psihologiji.[59][60] Zbog svog rada Ainsworth je postala jedna od najcitiranijih psihologinja u historiji.[61]

Mamie Phipps Clark također je bila jedna od psihologinja čiji je rad značajno utjecao na razvoj ove discipline. Bila je, zajedno sa svojim suprugom Kennethom Clarkom, među prvim Afroamerikancima koji su stekli doktorat iz psihologije na Univerzitetu Columbia. U svom magistarskom radu The Development of Consciousness in Negro Pre-School Children tvrdila je da samopoštovanje crne djece trpi negativne posljedice rasne diskriminacije. Ona i njen suprug tokom 1940-ih provodili su istraživanja koja su uključivala tzv. testove s lutkama. U tim testovima od djece se tražilo da biraju između identičnih lutaka koje su se razlikovale samo po boji kože. Većina djece birala je bijele lutke i pripisivala im pozitivne osobine. Ponovljena istraživanja ukazivala su na negativne posljedice rasne diskriminacije i rasne segregacije na sliku o sebi i razvoj crne djece. Godine 1954. ova istraživanja bila su među dokazima koji su predstavljeni u predmetu Brown protiv Odbora za obrazovanje, historijskoj odluci Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država kojom je proglašena neustavnom rasna segregacija u javnim školama. Clark je nastavila imati značajnu ulogu u psihologiji, a njen kasniji rad uglavnom je bio usmjeren na djecu i mlade iz manjinskih zajednica.[62]

Kako se psihologija razvijala u drugoj polovini 20. stoljeća, žene u ovoj oblasti sve su se više zalagale za veće uvažavanje svojih stavova i perspektiva. Drugi val feminizma utjecao je i na psihologiju. Među istaknutim feminističkim kritičarkama psihologije bila je Naomi Weisstein, psihologinja i istraživačica u oblasti neuronauke, koja je najpoznatija po radu Kinder, Küche, Kirche as Scientific Law: Psychology Constructs the Female. U tom radu kritikovala je tadašnju psihološku praksu i teoriju zbog usmjerenosti na muškarce i pretjeranog oslanjanja na biološka objašnjenja rodnih razlika, pri čemu su zanemarivani društveni faktori.[63] Njen rad otvorio je prostor za daljnja istraživanja u socijalnoj psihologiji, posebno u oblasti društvene konstrukcije roda.[64]

Druge psihologinje također su se zalagale za unapređenje položaja žena u psihologiji, uključujući osnivanje Udruženja žena u psihologiji, koje je upućivalo kritike na račun tadašnjeg tretmana žena unutar same struke i naučne zajednice. E. Kitch Childs, Phyllis Chesler i Dorothy Riddle bile su među osnivačicama organizacije 1969.[65][66]

Druga polovina 20. stoljeća donijela je i veću raznolikost u psihologiji, a žene iz rasnih i etničkih manjinskih zajednica ostvarile su značajne pomake. Godine 1962. Martha Bernal postala je prva Latinoamerikanka koja je stekla doktorat iz psihologije. Godine 1969. Marigold Linton, prva domorodačka Amerikanka koja je stekla doktorat iz psihologije, osnovala je Nacionalno udruženje za obrazovanje Indijanaca. Bila je i među osnivačicama organizacije Društvo za napredak Čikana i američkih starosjedilaca u nauci. Godine 1971. Carolyn Attneave osnovala je Mrežu domorodačkih američkih psihologa (Network of Indian Psychologists). Harriet McAdoo imenovana je 1979. u White House Conference on Families.[67]

21. stoljeće

[uredi | uredi izvor]

U 21. stoljeću žene su stekle istaknutiji položaj u psihologiji i dale značajan doprinos različitim područjima ove discipline. Mnoge su preuzele rukovodeće funkcije, vodile utjecajne istraživačke laboratorije i učestvovale u obrazovanju i usmjeravanju novih generacija psihologa. Ipak, rodne nejednakosti i dalje postoje, posebno u pogledu visine primanja i zastupljenosti žena na višim akademskim položajima.[68] Broj žena koje se obrazuju i stručno usavršavaju u oblasti psiholoških nauka dostigao je rekordne vrijednosti. U Sjedinjenim Američkim Državama procjenjuje se da žene čine oko 78% studenata psihologije na dodiplomskom nivou i 71% studenata na postdiplomskom nivou.[68]

Organizacije u psihologiji

[uredi | uredi izvor]

Institucije

[uredi | uredi izvor]

Godine 1920. Édouard Claparède i Pierre Bovet osnovali su novu organizaciju za primijenjenu psihologiju pod nazivom Međunarodni kongres psihotehnike primijenjene na profesionalnu orijentaciju. Organizacija je kasnije preimenovana u Međunarodni kongres psihotehnike, a potom u Međunarodno udruženje za primijenjenu psihologiju (IAAP).[19] IAAP se smatra najstarijom međunarodnom psihološkom organizacijom.[69] Danas najmanje 65 međunarodnih organizacija djeluje u različitim specijalizovanim područjima psihologije.[69]

Kao odgovor na prevlast muškaraca u ovoj oblasti, psihologinje u Sjedinjenim Američkim Državama osnovale su 1941. Nacionalno vijeće psihologinja. Organizacija je nakon Drugog svjetskog rata preimenovana u Međunarodno vijeće psihologinja, a 1959. u Međunarodno vijeće psihologa. Pojavilo se i nekoliko organizacija, među kojima su Udruženje crnih psihologa i Udruženje azijsko-američkih psihologa, koje su nastojale povećati zastupljenost rasnih i etničkih grupa koje nisu evropskog porijekla u psihološkoj profesiji.[69]

Međunarodni savez psiholoških nauka (IUPsyS) predstavlja svjetsku federaciju nacionalnih psiholoških društava. IUPsyS je osnovan 1951. pod pokroviteljstvom Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).[19][70] Od tada su se odsjeci za psihologiju proširili širom svijeta, uglavnom prema euroameričkom modelu.[20][70] Od 1966. Unija izdaje časopis International Journal of Psychology.[19] IAAP i IUPsyS postigli su 1976. dogovor prema kojem će svaka organizacija održavati kongres svake četiri godine, naizmjenično u različitim terminima.[69]

IUPsyS priznaje 66 nacionalnih psiholoških društava, dok postoji najmanje još 15 takvih organizacija.[69] Američko psihološko udruženje (APA) najstarija je i najveća psihološka organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama.[69] Broj njenih članova povećao se s 5.000 1945. na 100.000 u savremenom periodu.[19] APA obuhvata 54 sekcije, čiji se broj od 1960. kontinuirano povećavao kako su se razvijale nove specijalizacije. Neki od tih odjela, poput Društvo za psihološko proučavanje socijalnih pitanja i Američko društvo za psihologiju i pravo, prvobitno su djelovali kao samostalne organizacije.[69]

Međuameričko psihološko društvo, osnovano 1951, nastoji unaprijediti razvoj psihologije na području obje Amerike. Društvo organizuje Interamerički kongres psihologije, a 2000. imalo je 1.000 članova. Evropska federacija asocijacija studenata psihologije, osnovana 1981, predstavlja 30 nacionalnih udruženja s ukupno 100.000 pojedinačnih članova. Najmanje 30 drugih međunarodnih organizacija predstavlja psihologe u različitim dijelovima svijeta.[69]

U pojedinim državama vlasti zakonski uređuju ko smije pružati psihološke usluge ili se predstavljati kao "psiholog". Američko psihološko udruženje psihologa definiše kao osobu koja ima doktorsku diplomu iz psihologije.[71]

Granice

[uredi | uredi izvor]

Rani istraživači eksperimentalne psihologije nastojali su jasno razgraničiti svoju oblast od parapsihologije, koja je krajem 19. stoljeća uživala znatnu popularnost, uključujući interes pojedinih istaknutih naučnika poput Williama Jamesa. Neki istraživači smatrali su parapsihologiju dijelom psihologije. Parapsihologija, hipnoza i psihizam bile su među važnim temama prvih međunarodnih kongresa. Međutim, istraživači tih oblasti postepeno su bili isključeni te su između 1900. i 1905. uglavnom prestali učestvovati na kongresima. Parapsihologija se još neko vrijeme proučavala na Carskom univerzitetu u Japanu, gdje su objavljivani radovi poput Vidovitost i mislografija autora Tomokichija Fukuraija, ali je do 1913. uglavnom bila odbačena iz akademske psihologije.[19]

Kao naučna disciplina, psihologija je dugo nastojala odbaciti tvrdnje da predstavlja "meku" nauku. Kritika filozofa nauke Thomasa Kuhna iz 1962. implicirala je da se psihologija u cjelini nalazila u predparadigmatskoj fazi, bez saglasnosti o općoj teoriji kakva je postojala u zrelim prirodnim naukama, poput hemije i fizike.[72] Budući da se pojedina područja psihologije oslanjaju na istraživačke metode kao što su samoprocjene u anketama i upitnicima, kritičari su tvrdili da psihologija nije objektivna nauka. Skeptici su ukazivali na to da se ličnost, mišljenje i emocije ne mogu neposredno mjeriti te da se često zaključuju na osnovu subjektivnih iskaza ispitanika, što može predstavljati metodološki problem. Eksperimentalni psiholozi razvili su različite metode za posredno mjerenje ovih teško mjerljivih fenomenoloških pojava.[73][74][75]

Podjele unutar psihologije i dalje postoje, pri čemu su neki psiholozi više usmjereni na jedinstvena iskustva pojedinca, koja se ne mogu u potpunosti razumjeti samo posmatranjem pojedinaca kao statističkih podataka u široj populaciji. Kritičari izvan i unutar discipline tvrdili su da je savremena psihologija sve više pod utjecajem svojevrsnog "kulta empirizma", koji ograničava opseg istraživanja time što istraživače usmjerava isključivo prema metodama preuzetim iz prirodnih nauka.[76] Feminističke kritike ukazivale su na to da tvrdnje o naučnoj objektivnosti mogu prikriti vrijednosti i ciljeve istraživača, koji su historijski uglavnom bili muškarci.[34] Jean Grimshaw, na primjer, smatra da je dominantna psihološka istraživačka tradicija svojim nastojanjem da kontroliše ponašanje doprinijela ostvarivanju patrijarhalnih ciljeva.[76]

Glavni pravci i škole u psihologiji

[uredi | uredi izvor]

Biheviorizam

[uredi | uredi izvor]
Skinnerova nastavna mašina, mehanički uređaj namijenjen automatizaciji programirane nastave
Snimak eksperimenta s Malim Albertom

Biheviorizam je pravac u psihologiji koji se usmjerava na proučavanje ponašanja i procesa učenja, pri čemu se ponašanje objašnjava njegovim odnosom prema podražajima iz okruženja i posljedicama koje ga prate. Jedna od osnovnih pretpostavki biheviorističkih istraživanja jeste da se veliki dio ponašanja ljudi i drugih životinja stječe učenjem. Bihevioristi su također polazili od pretpostavke da se osnovni mehanizmi učenja mogu proučavati i kod ljudi i kod drugih životinja. Na tim spoznajama razvijene su metode poput modifikacije ponašanja, čiji je cilj promjena neželjenih oblika ponašanja i podsticanje poželjnih.

Rani bihevioristi proučavali su veze između podražaja i reakcija, koje su kasnije opisane pojmom klasičnog uslovljavanja. Pokazano je da se, ako se biološki značajan podražaj, poput hrane koja izaziva lučenje sline, više puta upari s prethodno neutralnim podražajem, poput zvona, neutralni podražaj može povezati s tom reakcijom i sam početi izazivati sličan odgovor. Ivan Pavlov, koji je postao poznat po istraživanjima uslovljavanja lučenja sline kod pasa, bio je jedna od najznačajnijih ličnosti u razvoju istraživanja učenja, a njegovi postupci kasnije su primjenjivani i u istraživanju ljudskog ponašanja.[19]

U Sjedinjenim Američkim Državama Edward Lee Thorndike proučavao je učenje životinja pomoću tzv. "kutija problema", iz kojih su životinje morale pronaći način da izađu, nakon čega su bile nagrađivane. Na osnovu tih istraživanja razvio je konekcionistički pristup učenju i zakon efekta, prema kojem ponašanja praćena zadovoljavajućim posljedicama imaju veću vjerovatnoću ponavljanja.[26] Thorndike je 1911. godine istakao i mogućnost primjene psiholoških istraživanja na predviđanje i kontrolu ljudskog ponašanja.[26]

Početkom 20. stoljeća biheviorizam se postupno izdvojio kao reakcija na tada dominantne pristupe koji su naglašavali proučavanje svijesti i unutrašnjih mentalnih procesa. Između 1910. i 1913. u američkoj psihologiji došlo je do značajnog pomjeranja od mentalizma prema proučavanju ponašanja.[26] John B. Watson je 1913. uveo naziv "biheviorizam" za ovaj pristup i zalagao se za to da psihologija bude objektivna prirodna nauka čiji je predmet proučavanje ponašanja.[26]

Watsonov pristup dodatno je poznat po eksperimentu s Malim Albertom iz 1920, koji je proveden s ciljem proučavanja uslovljavanja emocionalnih reakcija. U eksperimentu je ispitivano može li se strah kod djeteta povezati s prethodno neutralnim podražajem njegovim uparivanjem s neugodnim zvukom. Rezultati su u početku tumačeni kao dokaz da se strahovi mogu usloviti na ovaj način, iako su kasnija razmatranja ukazala na ozbiljna metodološka ograničenja i mogućnost da su zaključci eksperimenta bili pretjerani.[10][77] Međutim, takav zaključak vjerovatno je bio pretjeran.[78] Watsonov bliski saradnik Karl Lashley proučavao je biološke osnove učenja i pokušavao povezati promjene u ponašanju s procesima u mozgu.[79]

Tokom 1920-ih i 1930-ih biheviorizam se dalje razvijao i postao jedan od dominantnih pravaca u psihologiji. Clark L. Hull, Edwin Guthrie i drugi istraživači doprinijeli su njegovom teorijskom razvoju i širokoj primjeni.[19] Posebno važan razvoj predstavljao je prelazak od proučavanja jednostavnih veza između podražaja i reakcija prema proučavanju ponašanja u zavisnosti od njegovih posljedica.

U tom kontekstu razvijen je pojam operantnog uslovljavanja, kojim se ponašanje objašnjava njegovim posljedicama. Za razliku od klasičnog uslovljavanja, u kojem se reakcija povezuje s određenim podražajem, operantno uslovljavanje naglašava ulogu potkrepljenja i kazne u povećavanju ili smanjivanju vjerovatnoće budućeg ponašanja. Koncept operantnog uslovljavanja prvi su opisali Neal E. Miller i Jerzy Konorski, a u Sjedinjenim Američkim Državama ga je posebno razvio i popularizovao B. F. Skinner, koji je postao jedna od vodećih ličnosti biheviorističkog pokreta.[80][81]

Radikalni biheviorizam, koji je posebno povezan sa Skinnerom, odbacivao je potrebu za objašnjavanjem ponašanja hipotetičkim unutrašnjim mentalnim procesima koje nije bilo moguće neposredno naučno proučavati. Radikalni bihevioristi nisu smatrali da se ponašanje treba objašnjavati pozivanjem na nesvjesne mentalne procese, već su naglašavali odnose između ponašanja i njegovih posljedica u okruženju.[82]

Biheviorizam je imao snažan utjecaj na psihologiju, ali je od sredine 20. stoljeća počeo gubiti dominantan položaj. Jednu od najpoznatijih kritika radikalnog biheviorizma iznio je Noam Chomsky, koji je tvrdio da bihevioristički principi ne mogu adekvatno objasniti složenost procesa usvajanja i upotrebe jezika.[83]

Ograničenja strogo biheviorističkog pristupa pokazala su se i u istraživanjima Martina Seligmana i njegovih saradnika, koji su kod pasa eksperimentalno izazvali stanje naučene bespomoćnosti. To stanje nije bilo jednostavno objašnjivo klasičnim biheviorističkim modelima učenja.[84][85] Edward C. Tolman je ranije razvio pristup koji je povezivao biheviorizam s kognitivnim procesima. Posebno je poznat po istraživanjima kognitivnih mapa, u kojima je pokazivao da štakori mogu naučiti prostorne odnose u labirintu i bez neposrednog potkrepljenja.[86]

Iako je biheviorizam izgubio dominantan položaj u akademskoj psihologiji, nije nestao. Njegovi principi nastavili su se primjenjivati u istraživanju učenja i ponašanja, kao i u različitim praktičnim područjima. Primijenjena analiza ponašanja razvila se kao područje koje principe, posebno operantnog uslovljavanja, primjenjuje na promjenu društveno značajnog ponašanja i predstavlja savremeni nastavak tradicije biheviorističkog pristupa[87]

Međunarodno udruženje za analizu ponašanja osnovano je 1974, a do 2003. imalo je članove iz 42 zemlje. Bihevioristički pristup i analiza ponašanja proširili su se i izvan Sjedinjenih Američkih Država, uključujući zemlje Latinske Amerike i Japan.[88]

Egzistencijalno-humanistički pristup

[uredi | uredi izvor]

Egzistencijalno-humanistički pristup obuhvata skup psiholoških teorija i pristupa koji naglašavaju subjektivno iskustvo pojedinca, njegovu sposobnost izbora, ličnu odgovornost, razvoj potencijala i potragu za smislom. Humanistička psihologija razvila se prvenstveno tokom 1940-ih i 1950-ih pod utjecajem egzistencijalizma i fenomenologije, djelimično kao reakcija na dominantne oblike biheviorizma i psihoanalize. Za razliku od biheviorizma, koji je prvenstveno proučavao ponašanje, i psihoanalize, koja je naglašavala nesvjesne procese, humanistički psiholozi nastojali su u centar psihologije vratiti svjesno iskustvo, lično značenje i cjelovitost osobe.[89][90]

Humanistička psihologija čovjeka posmatra holistički i naglašava njegovu sposobnost da donosi odluke, oblikuje vlastiti način života i razvija svoje potencijale. Među najznačajnijim predstavnicima ovog pristupa bili su Abraham Maslow i Carl Rogers. Maslow je razvio teoriju ljudske motivacije koja je uključivala hijerarhiju potreba, pri čemu je posebnu pažnju posvetio višim ljudskim potrebama, uključujući samoaktualizaciju, spoznajne i estetske potrebe te vrhunska iskustva.[91][92] Rogers je razvio terapiju usmjerenu na osobu, zasnovanu na pretpostavci da pojedinac posjeduje sposobnost samousmjeravanja i razvoja u odgovarajućim odnosima koji uključuju prihvatanje, empatiju i autentičnost terapeuta.[93]

Humanistička psihologija posebno se bavi temama kao što su poimanje sebe, identitet, lični razvoj, kreativnost, autonomija, odgovornost, odnosi s drugim ljudima i ostvarivanje vlastitih potencijala. Umjesto da se prvenstveno usmjerava na psihopatologiju, nastoji razumjeti i uslove koji omogućavaju optimalno psihološko funkcionisanje i razvoj. Ovakav pristup imao je značajan utjecaj na razvoj šireg pokreta usmjerenog na razvoj ljudskih potencijala.[89][90]

Egzistencijalna psihologija razvila se iz filozofske tradicije egzistencijalizma i fenomenologije. U centru njenog interesa nalaze se subjektivno značenje ljudskog iskustva, jedinstvenost pojedinca, sloboda izbora i lična odgovornost. Posebna pažnja posvećuje se pitanjima koja proizlaze iz osnovnih uslova ljudskog postojanja, kao što su smrt, sloboda, odgovornost, izolacija, autentičnost i traganje za smislom.[94][95]

Za razvoj egzistencijalne psihologije bili su značajni evropski filozofi Søren Kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Martin Heidegger i Jean-Paul Sartre, čije su ideje utjecale na psihološko proučavanje ljudskog postojanja. Među ranim predstavnicima egzistencijalno-fenomenološke psihijatrije i psihologije bio je švicarski psihijatar Ludwig Binswanger, dok je američki psiholog Rollo May imao važnu ulogu u povezivanju evropske egzistencijalne tradicije s američkom psihologijom. Rollo May je, zajedno s Maslowom i Rogersom, postao jedna od važnih figura razvoja humanističke psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama.[89][90][94]

Iako se humanistička i egzistencijalna psihologija često proučavaju zajedno, među njima postoje razlike u naglascima. Humanistički pristup veći naglasak stavlja na razvoj ljudskih potencijala, samoaktualizaciju i mogućnost pozitivnog razvoja, dok egzistencijalni pristup veću pažnju posvećuje ograničenjima ljudskog postojanja, slobodi, odgovornosti, neizvjesnosti, patnji, smrti i stvaranju smisla. Istovremeno, oba pristupa naglašavaju cjelovitost pojedinca i važnost razumijevanja njegovog subjektivnog iskustva.[89][94][95]

Ove ideje snažno su utjecale na razvoj psihoterapije. Egzistencijalna psihoterapija usmjerena je na pitanja smisla, slobode, odgovornosti, odnosa prema smrti i načina na koji pojedinac oblikuje vlastiti život. Viktor Frankl, austrijski psihijatar i preživjeli Holokausta, razvio je logoterapiju, psihoterapijski pristup koji u centar stavlja traganje za smislom. Frankl je smatrao da traganje za smislom predstavlja jednu od osnovnih ljudskih motivacija te je vlastita iskustva zatočeništva koristio kao važan dio obrazloženja svoje teorije.[96]

Humanistički pristup posebno je utjecao na razvoj terapije usmjerene na osobu Carla Rogersa, dok su egzistencijalne ideje utjecale na različite oblike egzistencijalne psihoterapije. Savremena literatura o humanističkoj i egzistencijalnoj psihologiji obuhvata širok raspon teorijskih, istraživačkih, kliničkih i društvenih pristupa, uključujući teme poput autentičnosti, smisla, samorealizacije, društvene povezanosti i razvoja ličnosti.[95]

Teme povezane s razvojem ljudskih potencijala kasnije su dobile novu istraživačku dimenziju u okviru pozitivne psihologije. Iako pozitivna psihologija nije jednostavno nastavak humanističke psihologije, između njih postoje značajne tematske veze, posebno u proučavanju blagostanja, pozitivnog funkcionisanja, smisla, ličnog razvoja i ljudskih potencijala. Savremene meta-analize pokazuju da intervencije pozitivne psihologije mogu imati male do umjerene pozitivne efekte na blagostanje, iako se njihova efikasnost razlikuje zavisno od vrste intervencije, populacije i ishoda koji se procjenjuje.[97][98][99]

Evolucijska i komparativna psihologija

[uredi | uredi izvor]

Evolucijska psihologija proučava ljudsko mišljenje i ponašanje iz perspektive savremene evolucijske teorije. Polazi od pretpostavke da su se određena psihološka prilagođavanja razvila kao odgovor na ponovljene izazove s kojima su se preci današnjih ljudi suočavali u svojoj okolini. Evolucijski psiholozi nastoje utvrditi u kojoj mjeri određene ljudske psihološke osobine predstavljaju evolucijski oblikovano prilagođavanje nastalo djelovanjem prirodne selekcije ili seksualne selekcije.[100]

Komparativna psihologija proučava ponašanje i mentalne procese kod različitih životinjskih vrsta, uključujući ljude. U nekim jezicima za ovo područje koristi se i naziv "zoopsihologija". Poređenjem ljudi s drugim životinjama, kao i međusobnim poređenjem različitih životinjskih vrsta, istraživači nastoje utvrditi koje su psihološke karakteristike zajedničke različitim vrstama, a koje su specifične za pojedine vrste. Na taj način komparativna psihologija nastoji razumjeti kako su se određeni oblici ponašanja i kognitivni procesi razvijali i prilagođavali različitim životnim uslovima.

Komparativna psihologija historijski je usko povezana s evolucijskom biologijom i teorijom evolucije. Ideja o kontinuitetu između ljudskog i životinjskog uma dobila je snažan poticaj iz rada Charlesa Darwina, čija je teorija evolucije otvorila mogućnost sistematskog proučavanja sličnosti i razlika između ljudi i drugih životinja. Rani komparativni psiholozi proučavali su različite oblike učenja, instinktivno ponašanje, čulne procese i sposobnosti rješavanja problema kod životinja.

Savremena komparativna psihologija obuhvata širok raspon tema, među kojima su pamćenje, komunikacija, socijalno ponašanje, donošenje odluka i svijest. Istraživanja se provode u laboratorijskim i prirodnim uslovima.

Nalazi komparativne psihologije doprinose razumijevanju evolucijskog porijekla ljudskog mišljenja i ponašanja. Poređenje različitih vrsta omogućava istraživačima da utvrde koji su psihološki procesi široko rasprostranjeni u životinjskom svijetu, a koji su karakteristični za pojedine vrste. Takva istraživanja također pružaju uvid u adaptivni značaj različitih oblika ponašanja i psiholoških procesa.

Kognitivna psihologija

[uredi | uredi izvor]
Mapa kognitivnih pristrasnosti

Zelena Crvena Plava
Ljubičasta Plava Ljubičasta

Plava Ljubičasta Crvena
Zelena Ljubičasta Zelena

Stroopov efekt je pojava prema kojoj je lakše i brže imenovati boju riječi u prvom nizu nego u drugom.

Kognitivna psihologija je grana psihologije koja proučava mentalne procese uključene u opažanje, pažnju, mišljenje, jezik, pamćenje, učenje, rješavanje problema, donošenje odluka i druge oblike kognitivnog funkcionisanja. Kognitivni psiholozi nastoje objasniti kako ljudi primaju, odabiru, obrađuju, pohranjuju i koriste informacije, pri čemu se o unutrašnjim mentalnim procesima često zaključuje na osnovu ponašanja i rezultata eksperimentalnih zadataka.[101][102]

Kognitivni pristup razvio se naročito tokom 1940-ih i 1950-ih kao reakcija na dominantni biheviorizam, koji je naglašavao proučavanje ponašanja koje se može neposredno opažati. Za razliku od biheviorističkog usmjerenja, kognitivna psihologija pretpostavlja da se između podražaja i ponašanja odvijaju složeni mentalni procesi koji posreduju u njihovom odnosu. Time su pažnja, percepcija, pamćenje, mišljenje i drugi kognitivni procesi ponovo postali predmeti eksperimentalnog psihološkog istraživanja.[101]

Razvoj kognitivne psihologije bio je povezan sa širim promjenama u nauci sredinom 20. stoljeća. Razvoj lingvistike, računarstva, kibernetike, informacijske teorije i umjetne inteligencije pružio je nove pojmove i modele za proučavanje načina na koji ljudi primaju i obrađuju informacije. Posebno je utjecajan postao model obrade informacija, prema kojem se kognitivni procesi mogu proučavati kao niz međusobno povezanih procesa primanja, obrade, pohranjivanja i korištenja informacija.[103]

Ove promjene često se označavaju izrazom kognitivna revolucija. Iako taj izraz sugeriše nagli prekid s ranijim pristupima, razvoj kognitivne psihologije bio je postepen i uključivao je doprinose različitih disciplina. Psiholog George A. Miller povezuje razvoj kognitivne revolucije s promjenama u psihologiji, lingvistici, računarstvu i neuronauci tokom 1950-ih. Do 1960-ih kognitivni pristup već je imao čvrsto mjesto u psihologiji, a objavljivanje knjige Kognitivna psihologija Ulrica Neissera 1967. predstavljalo je važan korak u oblikovanju kognitivne psihologije kao zasebnog područja.[104][105]

Jedan od osnovnih pristupa u kognitivnoj psihologiji jeste proučavanje čovjeka kao sistema koji obrađuje informacije. Istraživači ispituju kako se informacije registruju i odabiru, kako se održavaju u radnoj memoriji, kako se pohranjuju i prizivaju iz dugoročnog pamćenja, te kako utječu na zaključivanje, donošenje odluka i ponašanje. Eksperimentalna istraživanja koriste različite postupke, uključujući mjerenje vremena reakcije, tačnosti odgovora, pamćenja, pažnje i drugih indikatora na osnovu kojih se zaključuje o kognitivnim procesima.[106]

Kognitivna psihologija obuhvata širok spektar tema, među kojima su percepcija, pažnja, pamćenje, učenje, jezik, formiranje pojmova, rezonovanje, rješavanje problema, kreativnost, donošenje odluka i metakognicija. Istraživanja se bave i načinima na koje kognitivni procesi mogu biti ograničeni ili narušeni, kao i međusobnim odnosom kognitivnih procesa i emocija.[102]

Razvoj kognitivne psihologije istovremeno je doveo do snažnijeg povezivanja psihologije s drugim naučnim disciplinama. Iz tog razvoja nastala je kognitivna nauka, interdisciplinarno područje koje povezuje psihologiju s neuronaukom, lingvistikom, filozofijom, računarstvom i drugim disciplinama. Savremena kognitivna psihologija također je blisko povezana s kognitivnom neuronaukom, koja koristi metode proučavanja mozga kako bi se ispitala neuronska osnova kognitivnih procesa.[102][103]

Kognitivna psihologija imala je značajan utjecaj i izvan osnovnog psihološkog istraživanja. Njena saznanja primjenjuju se u obrazovanju, kliničkoj psihologiji, razvoju tehnologije, dizajnu korisničkih interfejsa, ergonomiji i drugim područjima u kojima je važno razumjeti način na koji ljudi opažaju, uče, pamte i donose odluke.[102]

Neuropsihologija i neuronauka

[uredi | uredi izvor]
Disocijacija podrazumijeva utvrđivanje neuronske osnove određene moždane funkcije

Neuropsihologija je grana psihologije koja proučava odnos između funkcija mozga i ponašanja, s posebnim naglaskom na povezanost strukture i funkcionisanja nervnog sistema s kognitivnim procesima, emocijama i ponašanjem. U okviru neuropsihologije istražuje se uloga pojedinih područja mozga u različitim psihološkim funkcijama, uključujući pamćenje, jezik, pažnju, percepciju, izvršne funkcije i emocionalnu regulaciju. Važan dio neuropsiholoških spoznaja proizašao je iz proučavanja osoba s oštećenjima mozga, neurodegenerativnim bolestima i razvojnim poremećajima. Poređenjem obrazaca kognitivnih i ponašajnih teškoća s mjestom i vrstom oštećenja mozga, neuropsiholozi nastoje utvrditi funkcije pojedinih neuronskih sistema. Ovakav pristup, poznat kao disocijacija, jedan je od važnih načina zaključivanja o odnosu između moždanih struktura i psiholoških funkcija.

Neuropsihologija se kao zasebno područje počela oblikovati sredinom 20. stoljeća. Jedna od prvih knjiga u čijem se naslovu pojavila riječ "neuropsihologija" bila je Organizacija ponašanja - Neuropsihološka teorija, koju je 1949. objavio Donald O. Hebb. Među ranim utjecajnim djelima bila je i knjiga Aleksandra Lurije Više kortikalne funkcije čovjeka (1962), koja je značajno utjecala na razvoj savremene neuropsihologije.

Razvoj neuropsihologije u savremenom periodu u velikoj je mjeri povezan s napretkom neurooslikavanja i drugih metoda proučavanja mozga. U novije vrijeme na ovo područje sve više utječu i, obrada prirodnog jezika, vještačka inteligencija[107] i virtuelna stvarnost.[108] Poseban naglasak stavlja se na ekološku valjanost neuropsiholoških procjena, primjenu digitalnih biomarkera te individualizaciju kliničke neuropsihološke procjene i rehabilitacije.[109]

Neuropsihologija je usko povezana s neuronaukom i biološkom psihologijom. Dok neuronauka obuhvata šire proučavanje nervnog sistema i njegovih funkcija, biološka psihologija proučava biološke osnove psiholoških procesa i ponašanja. Neuropsihologija se nalazi na njihovom raskršću, povezujući spoznaje o funkcionisanju mozga i nervnog sistema s proučavanjem kognitivnih procesa, emocija i ponašanja.

Psihoanalitički pristup

[uredi | uredi izvor]
Prednji red: Sigmund Freud, G. Stanley Hall, Carl Jung. Zadnji red: Abraham A. Brill, Ernest Jones, Sándor Ferenczi na Univerzitetu Clark 1909.

Psihoanalitički pristup je psihološki pristup koji ljudsko ponašanje, doživljavanje i psihičko funkcionisanje objašnjava naglašavajući ulogu nesvjesnih mentalnih procesa, unutrašnjih konflikata, ranih iskustava i razvoja ličnosti. Pristup je početkom 20. stoljeća razvio austrijski neurolog Sigmund Freud, a njegove osnovne ideje snažno su utjecale na psihologiju, psihijatriju i razvoj psihoterapije. Psihoanaliza je istovremeno teorija psihičkog funkcionisanja, način istraživanja mentalnih procesa i oblik psihoterapijskog liječenja.[110][111][112]

Glavna pretpostavka psihoanalitičkog pristupa jeste da značajan dio mentalnog života odvija se izvan svjesnosti pojedinca i da nesvjesni procesi mogu utjecati na mišljenje, osjećaje i ponašanje. Freud je posebno naglašavao ulogu potisnutih impulsa, unutrašnjih konflikata i iskustava iz djetinjstva. U klasičnoj psihoanalitičkoj teoriji nesvjesno je povezano s motivacijom, razvojem simptoma i različitim oblicima ponašanja koji pojedincu nisu u potpunosti razumljivi.[110]

Freud je ljudsku ličnost u svojoj kasnijoj teoriji opisivao kroz tri psihičke strukture: id, ego i super-ego. Id predstavlja područje nagona i težnje neposrednom zadovoljenju potreba, ego posreduje između zahtjeva ida, stvarnosti i drugih psihičkih zahtjeva, dok super-ego obuhvata internalizovane moralne standarde i zabrane. Freud je psihičko funkcionisanje shvatao dinamički, kao rezultat međusobnog djelovanja različitih psihičkih sila i konflikata.[113]

Psihoanalitička teorija posebnu pažnju posvećuje razvoju ličnosti i iskustvima iz ranog djetinjstva. Freud je razvoj opisivao kroz psihoseksualne faze, a smatrao je da neriješeni konflikti u pojedinim fazama mogu utjecati na kasnije funkcionisanje ličnosti. Klasična psihoanaliza također je uključivala koncepte infantilne seksualnosti i Edipovog kompleksa. Ovi koncepti predstavljaju dio klasične Freudove teorije, ali nisu u istom obliku sastavni dio savremenih psihoanalitičkih pristupa.[110]

Važan koncept psihoanalitičkog pristupa jesu odbrambeni mehanizmi, odnosno nesvjesni procesi kojima se ego štiti od anksioznosti i psihičkog konflikta. Među njima se navode potiskivanje, poricanje, projekcija, racionalizacija, premještanje i sublimacija. Koncept odbrambenih mehanizama prvo je povezan s Freudovim radom, a kasnije ga je posebno razvijala Anna Freud. U savremenoj psihologiji odbrambeni mehanizmi se također proučavaju kao načini suočavanja s unutrašnjim i vanjskim izvorima stresa, pri čemu se razlikuju prema stepenu prilagođenosti i iskrivljavanja stvarnosti.[114]

Psihoanalitički pristup razvio je i poseban način istraživanja psihičkog života. Freud je koristio slobodne asocijacije, analizu snova, analizu otpora i tumačenje nesvjesnih sadržaja. Posebnu ulogu dobio je odnos između pacijenta i analitičara, uključujući pojmove transfera i kontratransfera. U klasičnoj psihoanalizi cilj je bio osvijestiti nesvjesne konflikte i omogućiti njihovu obradu kroz terapijski odnos.[110]

Nakon Freuda razvili su se brojni psihoanalitički i psihodinamički pravci. Carl Gustav Jung razvio je analitičku psihologiju, a Alfred Adler individualnu psihologiju. Unutar psihoanalitičke tradicije kasnije su se razvili ego psihologija, teorija objektnih odnosa, self psihologija i relacijska psihoanaliza. Savremeni psihoanalitički pristupi u većoj mjeri naglašavaju međuljudske odnose, razvoj selfa i odnose s drugim ljudima, dok su neke klasične Freudove pretpostavke o nagonima i strukturi ličnosti izgubile centralno mjesto.[110]

Psihoanalitički pristup imao je snažan utjecaj na razvoj psihologije i psihoterapije, ali je istovremeno bio predmet dugotrajnih teorijskih i empirijskih kritika. Pojedini klasični koncepti, uključujući Edipov kompleks i određene Freudove pretpostavke o psihičkim konfliktima, teško su empirijski provjerljivi ili nisu dobili dovoljnu empirijsku potvrdu. Pregledi istraživanja ukazuju, međutim, da su pojedini psihoanalitički koncepti i psihodinamički tretmani bili predmet empirijskih istraživanja, pa se savremena procjena psihoanalitičke tradicije ne može svesti ni na tvrdnju da je Freudova teorija u cjelini potvrđena niti na tvrdnju da je cjelokupni pristup naučno bezvrijedan.[115]

Savremene psihodinamičke psihoterapije razvile su se iz psihoanalitičke tradicije, ali se po načinu provođenja mogu značajno razlikovati od klasične psihoanalize. Dok klasična psihoanaliza obično podrazumijeva intenzivan i dugotrajan tretman, psihodinamičke terapije mogu biti kraće i usmjerene na različite probleme, uključujući obrasce odnosa, emocije i nesvjesne motive. Američko psihološko udruženje psihoanalitičke i psihodinamičke terapije svrstava među glavne psihoterapijske pristupe, pri čemu naglašava njihovo usmjerenje na razumijevanje nesvjesnih značenja i motivacija.[111]

Socijalna psihologija

[uredi | uredi izvor]

Socijalna psihologija je grana psihologije koja proučava kako su misli, osjećaji i ponašanje pojedinca oblikovani stvarnom, zamišljenom ili simbolički predstavljenom prisutnošću drugih ljudi. Prema definiciji Gordona Allporta, centralni dio socijalne psihologije čini proučavanje načina na koji socijalno okruženje utječe na pojedinca. Za razliku od socioloških pristupa, koji se češće usmjeravaju na društvene strukture poput statusa, uloga i društvenih klasa, socijalna psihologija veći naglasak stavlja na psihološke procese putem kojih pojedinci opažaju, tumače i doživljavaju svoje socijalno okruženje.[116][117]

Socijalna psihologija razvila se kao zasebno područje psihologije početkom 20. stoljeća. Među ranim istraživačima bio je Floyd Allport, koji je socijalnu psihologiju definisao kao nauku o ponašanju pojedinca u mjeri u kojoj je ono pod utjecajem drugih pojedinaca ili predstavlja reakciju na njihovo ponašanje. Ovakvo usmjerenje doprinijelo je razvoju eksperimentalnog pristupa proučavanju socijalnog ponašanja.[118]

Područje proučavanja socijalne psihologije obuhvata socijalnu percepciju, socijalnu kogniciju, stavove, socijalni utjecaj, međuljudske odnose i ponašanje u grupama. Socijalni psiholozi proučavaju kako ljudi opažaju i procjenjuju druge osobe, kako oblikuju stavove i uvjerenja, na koji način društveni kontekst utječe na donošenje odluka i ponašanje te kako nastaju saradnja, sukobi, privlačnost i odnosi među pojedincima. Posebno mjesto zauzima proučavanje načina na koji ljudi svoje ponašanje i ponašanje drugih tumače na osnovu dostupnih socijalnih informacija.[117]

Jedno od važnih područja jeste socijalni utjecaj, koji obuhvata procese kojima prisutnost, očekivanja ili ponašanje drugih ljudi mijenjaju mišljenje, osjećaje ili ponašanje pojedinca. U okviru ovog područja proučavaju se pojave poput konformizma, poslušnosti, socijalnog olakšavanja, socijalnog ometanja i različitih oblika uvjeravanja. Socijalna psihologija također proučava kako pojedinci formiraju i mijenjaju stavove te kako stavovi utječu na ponašanje.

Važan dio discipline čini socijalna kognicija, odnosno proučavanje načina na koji ljudi opažaju, obrađuju, pohranjuju i koriste informacije o drugim ljudima i socijalnim situacijama. Istražuju se procesi poput stvaranja utisaka, stereotipiziranja, predrasuda, atribucije i procjenjivanja tuđih namjera. Ovi procesi mogu biti svjesni i namjerni, ali mogu uključivati i automatske procese koji utječu na ponašanje bez potpune svjesne kontrole pojedinca.

Socijalni psiholozi također proučavaju međuljudske odnose, uključujući privlačnost, prijateljstvo, ljubav, saradnju, agresiju i pomaganje. Ponašanje pojedinca posmatra se u odnosu prema karakteristikama drugih ljudi i situacijama u kojima se interakcija odvija. Na taj način socijalna psihologija nastoji objasniti zašto se ista osoba može ponašati različito u različitim socijalnim okolnostima.

Posebno područje čini proučavanje grupa i međugrupnih odnosa. Istražuju se procesi koji nastaju kada pojedinci djeluju kao članovi grupa, uključujući grupne norme, društvene uloge, grupno donošenje odluka, vodstvo, koheziju i socijalni identitet. Međugrupna istraživanja bave se odnosima između društvenih grupa, uključujući nastanak stereotipa i predrasuda, diskriminaciju, konflikte i uslove koji mogu potaknuti saradnju među grupama.

Socijalna psihologija koristi različite istraživačke metode, uključujući laboratorijske i terenske eksperimente, korelacijska istraživanja, posmatranje, ankete i druge metode psihološkog istraživanja. Eksperimentalni pristup ima posebno značajno mjesto jer omogućava ispitivanje uzročno-posljedičnih odnosa između socijalnih situacija i ponašanja. Zbog složenosti socijalnog ponašanja, savremena socijalna psihologija često povezuje eksperimentalne metode s drugim kvantitativnim i kvalitativnim pristupima.

Socijalna psihologija ima široku primjenu u različitim područjima. Njena saznanja koriste se u obrazovanju, zdravstvu, organizacijama, marketingu, komunikacijama, politici, rješavanju sukoba i javnim politikama. Primjenjuju se, između ostalog, u proučavanju međuljudskih i međugrupnih sukoba, smanjenju predrasuda i diskriminacije, unapređenju saradnje i komunikacije te oblikovanju intervencija usmjerenih na promjenu ponašanja.[117]

Osnovne oblasti istraživanja

[uredi | uredi izvor]

Geni i okolina

[uredi | uredi izvor]

Psihološke osobine i obrasci ponašanja nastaju djelovanjem velikog broja genetskih i okolinskih faktora koji međusobno djeluju tokom razvoja pojedinca. Bihevioralna genetika proučava prirodu i izvore individualnih razlika u ponašanju i psihološkim osobinama, uključujući relativni doprinos genetskih i okolinskih faktora. Istraživanja pokazuju da se procijenjena nasljednost razlikuje među osobinama, ali da nijedna od njih nije određena isključivo genima ili isključivo okolinom.[119]

Važno je razlikovati nasljednost od tvrdnje da je neka osobina "genetska". Nasljednost je statistička procjena udjela varijacije neke osobine unutar određene populacije koji se može povezati s genetskim razlikama među pojedincima. Ona ne predstavlja udio osobine koji je kod pojedinca određen genima i ne znači da je osobina nepromjenjiva. Procjene nasljednosti također zavise od populacije i okolinskih uslova u kojima se istraživanje provodi.[120]

Odvajanje genetskih i okolinskih utjecaja posebno je složeno zato što su oni međusobno povezani. Roditelji, na primjer, djeci prenose gene, ali istovremeno stvaraju i određeno porodično okruženje. Zbog toga sličnost između roditelja i djece može biti posljedica genetskog nasljeđa, zajedničkog okruženja ili njihovog međudjelovanja. Bihevioralna genetika stoga nastoji razlikovati genetski utjecaj od različitih oblika okolinskog utjecaja, uključujući zajedničku i nezajedničku okolinu.[100]

Za proučavanje tih utjecaja tradicionalno se koriste studije blizanaca i studije usvajanja. U studijama blizanaca uspoređuju se, između ostalog, sličnosti jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca, dok studije usvajanja omogućavaju uspoređivanje osobina djece s njihovim biološkim i usvojiteljskim roditeljima. Na osnovu takvih podataka moguće je procjenjivati relativni doprinos genetskih i okolinskih razlika individualnim razlikama u određenim osobinama.[100]

Razvoj molekularne genetike omogućio je proučavanje konkretnih genetskih varijacija povezanih s psihološkim osobinama i poremećajima. Posebno važnu ulogu imaju genomske studije asocijacije (GWAS), kojima se u velikim uzorcima ispituje povezanost genetskih varijanti s određenim osobinama ili poremećajima. Za razliku od ranijih pristupa koji su često pokušavali pronaći pojedinačne gene povezane s određenim osobinama, savremena istraživanja pokazuju da su mnoge složene psihološke osobine i psihijatrijski poremećaji poligenske prirode.[121][122]

Poligenska priroda znači da na neku osobinu ili poremećaj utječe velik broj genetskih varijanti, pri čemu svaka pojedinačna varijanta obično ima relativno mali efekat. Zbog toga se složene psihološke osobine ne mogu objasniti jednostavnim odnosom između jednog gena i jednog ponašanja. Genetski utjecaji također ne djeluju nezavisno od okoline, nego se ostvaruju unutar konkretnih razvojnih i društvenih uslova.[122]

Ličnost

[uredi | uredi izvor]

Psihologija ličnosti proučava ličnost, njenu strukturu, razvoj, individualne razlike i procese kojima se oblikuju relativno trajni obrasci mišljenja, osjećanja i ponašanja. Prema definiciji Američkog psihološkog udruženja, psihologija ličnosti obuhvata proučavanje prirode i definicije ličnosti, njenog razvoja i strukture, crta i dinamičkih procesa, individualnih razlika tokom života i neprilagođenih oblika ličnosti, uključujući poremećaje ličnosti.[123] Ličnost se pritom shvata kao složena i dinamična cjelina koja obuhvata, između ostalog, crte, interese, motive, vrijednosti, pojam o sebi, sposobnosti i emocionalne obrasce, a na njen razvoj utječu nasljedni i biološki faktori, iskustva, odnosi s drugim ljudima i kulturni kontekst.[124]

Različite teorije ličnosti nude različita objašnjenja njene strukture i razvoja. Psihoanalitički pristupi naglašavaju ulogu nesvjesnih procesa, unutrašnjih konflikata i ranih iskustava, dok teorije crta nastoje opisati individualne razlike pomoću relativno stabilnih karakteristika. U savremenoj psihologiji ličnosti, crte ličnosti se obično shvataju kao relativno trajne karakteristike o kojoj se zaključuje na osnovu obrazaca ponašanja, stavova, osjećanja i navika i koja može pomoći u opisivanju i predviđanju ponašanja u različitim situacijama.[125]

Među najutjecajnijim pristupima proučavanju crta ličnosti bili su modeli Gordona Allporta, Raymonda Cattella i Hansa Eysencka. Cattell je primjenom faktorske analize nastojao utvrditi osnovne dimenzije ličnosti i razvio sistem koji je razlikovao veći broj primarnih faktora ličnosti.[126] Eysenck je predložio model prema kojem se ličnost može opisati kroz tri široke dimenzije: ekstraverziju–introverziju, neuroticizam–emocionalnu stabilnost i psihoticizam–normalnost.[127]

Od druge polovine 20. stoljeća sve veći značaj dobija model velikih pet crta ličnosti, odnosno petofaktorski model. Model opisuje ličnost pomoću pet širokih dimenzija: ekstraverzije, ugodnosti, savjesnosti, neuroticizma i otvorenosti prema iskustvu. Istraživanja su pokazala da se tih pet dimenzija može identifikovati u različitim vrstama mjera ličnosti i u različitim kulturnim kontekstima, zbog čega su postale jedno od najutjecajnijih okvira za empirijsko proučavanje strukture ličnosti.[128]

Ipak, model velikih pet nije sveobuhvatna teorija ličnosti. Kritičari su ukazivali na to da opisivanje ličnosti pomoću širokih crta samo po sebi ne objašnjava uzroke ponašanja, razvoj ličnosti, njenu organizaciju niti način na koji se ponašanje mijenja u zavisnosti od situacije.[129] Zbog toga savremeno proučavanje ličnosti, pored relativno stabilnih crta, obuhvata motive, ciljeve, emocionalne i kognitivne procese, međuljudske odnose, životne priče i utjecaj situacijskog i društvenog konteksta.[123]

Ličnost se također ne smatra potpuno nepromjenjivom. Istraživanja tokom životnog vijeka pokazuju da se crte ličnosti mogu mijenjati i u odrasloj dobi, pri čemu se promjene razlikuju među pojedincima i povezane su, između ostalog, s razvojnim periodom i životnim iskustvima.[130] Meta-analiza longitudinalnih istraživanja također je pokazala da se prosječne vrijednosti pojedinih crta mijenjaju tokom različitih životnih razdoblja, uključujući srednju i stariju dob.[131]

Razvoj psihologije ličnosti pratio je razvoj različitih metoda i instrumenata za procjenu ličnosti. Među njima su upitnici samoprocjene, procjene drugih osoba, psihološki intervjui i drugi psihometrijski postupci. Jedan od najpoznatijih savremenih instrumenata je Minnesota multifazni inventar ličnosti (MMPI), koji se koristi prvenstveno za procjenu psihopatologije i određenih aspekata ličnosti, posebno u kliničkim kontekstima.[132]

Među popularnim instrumentima je i Myers–Briggs tipski indikator (MBTI), zasnovan na tipologiji Carla Junga. Međutim, njegova široka popularnost ne znači i jednaku prihvaćenost u psihometrijskoj literaturi. Istraživanja su ukazivala na probleme povezane s pouzdanošću i valjanošću MBTI-ja te na potrebu za oprezom pri njegovoj primjeni, naročito u organizacijskim i profesionalnim kontekstima.[133]

Za istraživanje individualnih razlika razvijeni su i javno dostupni skupovi čestica, među kojima je Međunarodni skup čestica za procjenu ličnosti (IPIP). IPIP predstavlja javno dostupnu zbirku čestica i skala za procjenu različitih konstrukata ličnosti i omogućava istraživačima razvoj i prilagođavanje mjernih instrumenata bez ograničenja karakterističnih za komercijalne testove.[134][135]

Proučavanje ličnosti povezano je i s proučavanjem poremećaja ličnosti. Pored tradicionalnog kategorijalnog pristupa, savremena istraživanja sve više razmatraju dimenzionalne modele, prema kojima se patološke karakteristike ličnosti mogu posmatrati kao kontinuum različitih stepena izraženosti. DSM-5 je zadržao tradicionalnu klasifikaciju poremećaja ličnosti u odjeljku II, ali je u odjeljku III predstavio Alternativni DSM-5 model poremećaja ličnosti, koji kombinuje procjenu oštećenja u funkcionisanju ličnosti s dimenzionalnom procjenom patoloških crta.[136]

Motivacija

[uredi | uredi izvor]

Motivacija je skup psiholoških procesa koji pokreću, usmjeravaju i održavaju ponašanje prema određenim ciljevima. U psihologiji se proučava zašto pojedinac započinje određeno ponašanje, zašto ga usmjerava prema određenom cilju, koliko napora ulaže i zbog čega u njemu ustrajava ili od njega odustaje. Motivacija je povezana s potrebama, željama, ciljevima, emocijama, očekivanjima i nagradama, a na njeno djelovanje utječu i biološki i društveni faktori.[137]

Historijski razvoj psiholoških teorija motivacije obuhvatio je različita objašnjenja, od naglašavanja urođenih instinkta do proučavanja potreba, nagona, nagrada, ciljeva i kognitivnih procesa. William James je među prvim psiholozima sistematski razmatrao instinkte i njihovu ulogu u ponašanju, dok su darvinističke ideje o prilagođavanju i preživljavanju snažno utjecale na razvoj ranih teorija motivacije.[138]

U psihoanalitičkoj teoriji, Sigmund Freud je motivaciju povezivao s djelovanjem nagona. U ranijoj Freudovoj teoriji naglašena je uloga seksualnog nagona i načela zadovoljstva, dok je kasnije uveo i nagon smrti, koji je povezao s agresijom, destruktivnim ponašanjem i pojavom prisilnog ponavljanja.[139] Freudovo shvatanje motivacije bilo je povezano s pretpostavkom da ponašanje nije uvijek određeno svjesnim namjerama, nego da na njega mogu utjecati nesvjesni procesi i unutrašnji konflikti.

Biheviorističke teorije pomjerile su fokus s unutrašnjih psihičkih procesa na ponašanje koje se može neposredno posmatrati i njegove odnose s okolinom. Učenje putem potkrepljenja i kazne postalo je jedno od važnih objašnjenja načina na koji se ponašanje održava ili mijenja. Clark L. Hull razvio je teoriju redukcije nagona, prema kojoj fiziološke potrebe stvaraju stanje nagona koje motiviše ponašanje usmjereno prema njegovom smanjenju.[140]

Biološke teorije motivacije posebno proučavaju ulogu fizioloških potreba i mehanizama koji održavaju unutrašnju ravnotežu organizma. Glad, žeđ, seksualno ponašanje i termoregulacija među primjerima su motivacijskih procesa koji imaju snažnu biološku osnovu. Međutim, ljudsko ponašanje nije moguće objasniti samo fiziološkim potrebama. Na motivaciju utječu i prethodno iskustvo, očekivanja, dostupnost nagrada, društveno okruženje i individualni ciljevi.[138]

Važan pojam u proučavanju motivacije jeste homeostaza, odnosno održavanje relativno stabilnog unutrašnjeg stanja organizma. Na primjer, nedostatak vode može dovesti do fizioloških promjena koje povećavaju vjerovatnoću ponašanja usmjerenog prema njenom pronalaženju i uzimanju. Međutim, ponašanje povezano s hranom i drugim potrebama ne određuju samo fiziološki signali. Na njega mogu utjecati i vrijeme dana, dostupnost hrane, njena privlačnost, prethodno iskustvo i društveni kontekst.[138]

Savremene teorije motivacije sve više naglašavaju ulogu ciljeva, očekivanja i procjene vrijednosti ishoda. Pojedinci ne reaguju samo na neposredne potrebe ili nagrade, nego mogu planirati ponašanje prema budućim ciljevima i mijenjati svoje postupke na osnovu procjene vjerovatnoće uspjeha i vrijednosti očekivanog ishoda. U tom smislu, motivacija je povezana s procesima donošenja odluka, samoregulacijom i usmjeravanjem ponašanja prema ciljevima.[141]

U psihologiji se također razlikuje intrinzična od ekstrinzične motivacije. Intrinzična motivacija odnosi se na obavljanje aktivnosti zbog interesa, zadovoljstva ili uživanja koje proizlazi iz same aktivnosti, dok ekstrinzična motivacija uključuje ponašanje usmjereno prema vanjskim posljedicama, kao što su nagrada, izbjegavanje kazne ili ostvarivanje nekog drugog cilja.[142]

Jedan od utjecajnih savremenih pristupa jeste teorija samoodređenja, koju su razvili Edward Deci i Richard Ryan. Prema toj teoriji, ljudsko funkcionisanje i motivacija povezani su sa zadovoljavanjem osnovnih psiholoških potreba za autonomijom, kompetencijom i povezanošću s drugima. Teorija razlikuje različite oblike motivacije duž kontinuuma od amotivacije i vanjski regulisanog ponašanja do autonomnije, intrinzične motivacije.[143]

Motivacija je usko povezana i sa socijalnim okruženjem. Ljudi mogu usvajati ciljeve posmatranjem ponašanja drugih osoba i zaključivanjem o njihovim namjerama. Istraživanja fenomena poznatog kao zaraza ciljem pokazuju da opažanje ciljeva drugih ljudi može utjecati na vlastite ciljeve i ponašanje pojedinca.[144]

Nesvjesni um

[uredi | uredi izvor]

Pojam nesvjesnog odnosi se na mentalne procese i sadržaje koji nisu neposredno dostupni svijesti, ali mogu utjecati na mišljenje, osjećaje i ponašanje. U savremenoj psihologiji termin se koristi u različitim značenjima. U psihoanalitičkoj tradiciji nesvjesno označava dio psihičkog života koji uključuje, između ostalog, potisnuta sjećanja, emocionalne konflikte, želje i impulse koji nisu neposredno dostupni svijesti, ali mogu imati dinamički utjecaj na ponašanje. U kognitivnoj psihologiji nesvjesni ili ne-svjesni procesi obično označavaju mentalne procese koji se odvijaju bez svjesnog uvida ili kontrole.[145][146]

Ideja da mentalni procesi mogu utjecati na ponašanje izvan neposredne svijesti ima dugu historiju, ali je posebno mjesto dobila razvojem psihodinamičkih teorija krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Sigmund Freud je nesvjesno smatrao jednim od osnovnih područja psihičkog života i tvrdio da potisnute želje, konflikti i sjećanja mogu utjecati na svjesno mišljenje i ponašanje. U djelima poput Tumačenja snova i Psihopatologija svakodnevnog života pokušavao je pokazati kako se nesvjesni procesi mogu ispoljavati kroz snove, omaške, zaboravljanje i druge svakodnevne pojave.[147] Freudov koncept nesvjesnog razlikovao se od jednostavne ideje o sadržajima kojih osoba trenutno nije svjesna: u psihoanalitičkoj teoriji nesvjesni sadržaji mogu biti povezani s unutrašnjim konfliktima i aktivno utjecati na psihički život.[145]

Različita shvatanja nesvjesnih procesa razvijala su se i izvan Freudove psihoanalize. Pierre Janet proučavao je disocijaciju i mentalne procese koji se mogu odvijati izvan neposredne svijesti, dok je Carl Jung kasnije razlikovao lično nesvjesno od kolektivnog nesvjesnog.[148] Ovi pristupi razlikovali su se u pretpostavkama o prirodi i funkciji nesvjesnog, zbog čega se u savremenoj psihologiji ne može govoriti o jednom jedinstvenom konceptu nesvjesnog.

Eksperimentalna psihologija počela je proučavati nesvjesne procese nezavisno od psihoanalitičkih teorija. Već su Charles Sanders Peirce i Joseph Jastrow u eksperimentima objavljenim 1884. pokazali da ispitanici mogu razlikovati vrlo male razlike između podražaja i kada nisu bili sigurni u svoju sposobnost razlikovanja. Njihov rad često se navodi kao rani primjer eksperimentalnog proučavanja procesa koji nisu potpuno dostupni introspekciji.[149]

Tokom razvoja kognitivne psihologije istraživači su počeli proučavati procese koji se odvijaju bez svjesnog uvida. U tom kontekstu razlikuju se, između ostalog, eksplicitni i implicitni oblici pamćenja. Implicitno pamćenje odnosi se na promjene u ponašanju ili uspješnosti koje proizlaze iz prethodnog iskustva, iako osoba ne mora biti sposobna svjesno se prisjetiti tog iskustva.[150] Srodno tome, istraživanja priminga pokazuju da prethodna izloženost određenom podražaju može utjecati na kasniju obradu drugog podražaja, čak i kada osoba nije svjesno usmjerena na tu prethodnu informaciju.[151]

Poseban predmet istraživanja predstavlja subliminalna percepcija, odnosno obrada podražaja koji se nalaze ispod nivoa eksplicitne svijesti. Međutim, postojanje nesvjesne obrade ne znači da je svaki složeni mentalni proces moguće izvesti bez svijesti. U eksperimentalnim istraživanjima važno je utvrditi da ispitanik zaista nije registrovao ciljni podražaj, jer se tvrdnje o nesvjesnom utjecaju mogu zasnivati na različitim kriterijima svjesne dostupnosti.[152]

Savremena istraživanja također proučavaju odnos između nesvjesnih procesa i donošenja odluka. Neuronaučna istraživanja pokazala su da se određeni obrasci moždane aktivnosti povezani s izborom mogu pojaviti prije nego što osoba prijavi svjesnu svijest o odluci. U studiji Chuna Sionga Soona i saradnika iz 2008, obrasci aktivnosti u prefrontalnim i parijetalnim područjima mozga omogućili su predviđanje nekih aspekata budućeg izbora nekoliko sekundi prije nego što su ispitanici prijavili svjesnu svijest o odluci.[153] Takvi nalazi pokrenuli su rasprave o odnosu između svjesnog odlučivanja, neuralnih procesa i slobodne volje, ali sami po sebi ne predstavljaju dokaz da je slobodna volja iluzija. Pitanje u kojoj mjeri neuralni procesi koji prethode svjesnoj odluci određuju konačno ponašanje ostaje predmet naučne i filozofske rasprave.[154]

U savremenoj psihologiji zbog toga je korisno razlikovati psihoanalitičko shvatanje nesvjesnog od šireg pojma mentalnih procesa koji se odvijaju bez svjesne dostupnosti. Dok je Freudovo nesvjesno dio određene teorije psihičkog funkcionisanja, savremena eksperimentalna psihologija proučava nesvjesnu obradu kroz mjerljive pojave kao što su implicitno pamćenje, priming, automatska obrada i subliminalna percepcija.[146]

Razvojna psihologija

[uredi | uredi izvor]

Razvojna psihologija je grana psihologije koja naučnim metodama proučava promjene i kontinuitet u mišljenju, emocijama, ponašanju i međuljudskim odnosima tokom životnog vijeka. Obuhvata proučavanje razvoja od prenatalnog perioda i ranog djetinjstva preko adolescencije i odrasle dobi do starosti. Pored promjena koje se javljaju s dobi, razvojni psiholozi proučavaju i individualne razlike među ljudima, kao i međudjelovanje bioloških, psiholoških i okolinskih faktora koji oblikuju razvoj.[155]

Jedan od ranih primjera sistematskog proučavanja ljudskog razvoja predstavlja rad Charlesa Darwina. Na osnovu posmatranja razvoja svog sina, Darwin je 1877. objavio rad u kojem je opisao razvoj određenih oblika ponašanja i emocionalnog izražavanja u ranom djetinjstvu.[156] Krajem 19. i početkom 20. stoljeća proučavanje dječijeg razvoja postepeno se oblikovalo kao zasebno područje psiholoških istraživanja. Među najutjecajnijim istraživačima bio je Jean Piaget, čija su istraživanja kognitivnog razvoja značajno utjecala na razvojne teorije i istraživanja tokom 20. stoljeća.[157]

Rana istraživanja razvojne psihologije bila su u velikoj mjeri usmjerena na djetinjstvo i adolescenciju, posebno na razvoj kognitivnih sposobnosti. Kasnije se područje proširilo na proučavanje razvoja tokom cijelog životnog vijeka. Savremena razvojna psihologija obuhvata različite aspekte razvoja, uključujući kognitivni, jezični, emocionalni, socijalni, moralni i fizički razvoj, kao i promjene u strukturi i funkciji mozga.[155]

Razvojni psiholozi nastoje objasniti i kako i zašto dolazi do razvojnih promjena. U tu svrhu proučavaju međudjelovanje naslijeđa i okoline, kao i utjecaj iskustava, učenja, odnosa s drugim ljudima, kulture i društvenih institucija. Razvoj se stoga ne posmatra jednostavno kao posljedica biološkog sazrijevanja, nego kao rezultat složenog međudjelovanja bioloških predispozicija i iskustava pojedinca.[158]

Poseban metodološki izazov predstavlja proučavanje dojenčadi, koja ne mogu verbalno izvještavati o svojim iskustvima na način na koji to mogu starija djeca i odrasli. Zbog toga su razvojni istraživači razvili metode koje se oslanjaju na mjerenje pogleda, usmjeravanja pažnje, pokreta i drugih oblika ponašanja. Takve metode omogućavaju proučavanje ranog razvoja percepcije, pažnje, pamćenja i razumijevanja objekata i događaja.[159]

Za proučavanje promjena tokom života koriste se različiti istraživački nacrti, uključujući longitudinalna i transverzalna istraživanja. Longitudinalna istraživanja prate iste osobe tokom određenog perioda i omogućavaju proučavanje individualnih razvojnih putanja, dok transverzalna istraživanja porede različite dobne grupe u određenom trenutku. Kombinovanje različitih istraživačkih nacrta omogućava bolje razlikovanje promjena povezanih sa starenjem od razlika među generacijama.[160]

Razvojna psihologija stoga se ne ograničava na proučavanje ranog razvoja. Starenje i promjene u kasnoj odrasloj dobi predstavljaju važan dio savremenih istraživanja. Istraživanja pokazuju da različite kognitivne sposobnosti ne slijede isti razvojni obrazac: neke sposobnosti mogu opadati s dobi, dok druge mogu ostati relativno stabilne ili se razvijati kroz iskustvo i znanje.[161]

Savremena razvojna psihologija stoga ljudski razvoj posmatra kao dinamičan proces koji traje tokom cijelog životnog vijeka. Umjesto jednostavnog shvatanja razvoja kao linearnog napredovanja od nezrelosti prema zrelosti, savremeni pristupi proučavaju istovremeno procese rasta, stabilnosti i opadanja te njihovu povezanost s biološkim sazrijevanjem, učenjem, iskustvom i društvenim i kulturnim kontekstom.[158]

Etika i etički principi

[uredi | uredi izvor]

Etički principi i pravila u domenu psihologije mijenjali su se tokom vremena. Neka poznata istraživanja iz prošlosti danas se smatraju neetičkim i suprotnim važećim kodeksima (npr. Kanadski kodeks ponašanja za istraživanja koja uključuju ljude i Belmontov izvještaj). Američko psihološko udruženje (APA) razvilo je skup etičkih principa i kodeks ponašanja za ovu profesiju.[162]

Savremeni standardi uključuju informisani i dobrovoljni pristanak. Nakon Drugog svjetskog rata, uspostavljen je Nürnberški kodeks zbog zloupotreba ispitanika koji učestvuju u eksperimentu od strane nacista. Nakon toga je većina zemalja (i naučnih časopisa) usvojila Helsinšku deklaraciju. U SAD-u su Nacionalni instituti za zdravlje (NIH) 1966. osnovali Institucionalni odbor za reviziju (Institutional Review Board), a 1974. je usvojen Nacionalni zakon o istraživanju. Ove mjere su potaknule istraživače da obavezno dobiju informisani pristanak od učesnika. Do uspostavljanja ovih pravila doveo je određeni broj etički upitnih istraživanja, među kojima su radioizotopske studije u školi Fernald (MIT–Harvard), tragedija s talidomidom, istraživanje hepatitisa u Willowbrooku, Milgramova istraživanja o poslušnosti autoritetu i Stanfordski zatvorski eksperiment.

Etika u radu s ljudima

[uredi | uredi izvor]

Kodeks etike Američkog psihološkog udruženja nastao je 1951. pod nazivom "Etički standardi psihologa". Ovaj kodeks je usmjeravao donošenje zakona o licenciranju u većini američkih saveznih država. Tokom decenija više puta je mijenjan i sadrži i opće principe i obavezujuće etičke standarde.

Etički principi psihologa i kodeks ponašanja APA sastoje se od pet općih principa, koji imaju zadatak da usmjere psihologe ka višem nivou etičke prakse u situacijama kada se ne primjenjuje određeni standard. Ti principi su:

  • A. Dobrobit i neškodljivost – Psiholozi moraju djelovati u korist onih s kojima rade i „ne nanositi štetu“.
  • B. Vjernost i odgovornost – Svijest o povjerenju javnosti u profesiju i pridržavanje etičkih standarda.
  • C. Integritet – Promovisanje iskrenosti i tačnosti, uz izbjegavanje obmana i prevara.
  • D. Pravednost – Razumijevanje da psihologija mora biti na dobrobit svima.
  • E. Poštivanje prava i dostojanstva ljudi – Zaštita prava osoba u radu s psiholozima, uključujući povjerljivost, privatnost i autonomiju.

APA je 2010. dodatno revidirala kodeks kako bi spriječila njegovu upotrebu za opravdavanje kršenja ljudskih prava, što je bio odgovor na učešće članova APA u ispitivanjima tokom administracije predsjednika SAD-a Georgea W. Busha.[163]

Kanadsko psihološko udruženje (CPA) i Evropski savez psiholoških udruženja (EFPA) koriste slične modele zasnovane na principima dostojanstva, odgovornosti i integriteta.[164][165]

Među etičkim pitanjima koja se smatraju naročito značajnim su obaveza rada isključivo u okviru vlastite stručnosti, čuvanje povjerljivosti podataka o pacijentima i izbjegavanje seksualnih odnosa s njima. Neke od najčešćih pritužbi protiv kliničkih psihologa odnose se na seksualno neprimjereno ponašanje[166] i povrede povjerljivosti ili privatnosti.

Etika u radu sa životinjama

[uredi | uredi izvor]

Istraživanja na životinjama, također, regulišu univerzitetski etički odbori. Etičke smjernice navode da je upotreba životinja u naučne svrhe prihvatljiva samo kada je šteta nanesena životinjama manja od koristi koje proizlaze iz istraživanja.[167]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ "psychology" (jezik: engleski). Oxford English Dictionary. Oxford University Press. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ↑ Fernald, Dodge (2008). Psychology: Six Perspectives (jezik: engleski). SAGE Publications. ISBN 978-1-4129-3867-9.
  3. ↑ Hockenbury, D.; Hockenbury, S. (2010). Psychology (jezik: engleski). Worth Publishers.
  4. ↑ "Frequently asked questions about APA" (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  5. ↑ "Psychology" (jezik: engleski). Online Etymology Dictionary. Pristupljeno 15. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. 1 2 d’Isa, R.; Abramson, C. I. (2023). "The origin of the phrase comparative psychology: An historical overview". Frontiers in Psychology (jezik: engleski). 14: 1174115. doi:10.3389/fpsyg.2023.1174115.
  7. ↑ Krstić, K. (1964). "Marko Marulic – The author of the term "psychology"". Acta Instituti Psychologici Universitatis Zagrabiensis (jezik: engleski). 36: 7–13.
  8. ↑ Colman, A. M. (2009). A dictionary of psychology (jezik: engleski). Oxford University Press. ISBN 978-0-19-953406-7.
  9. 1 2 James, W. (1983). The principles of psychology (jezik: engleski). Harvard University Press.
  10. 1 2 3 Watson, J. B. (1913). "Psychology as the behaviorist views it". Psychological Review (jezik: engleski). 20 (2): 158–177. doi:10.1037/h0074428.
  11. ↑ Davis, D. R. (2004). "Psychology". u Gregory, R. L. (ured.). The Oxford companion to the mind (jezik: engleski) (2. izd.). Oxford University Press. str. 763–764. ISBN 978-0-19-866224-2.
  12. ↑ Hutto, D. D.; Ratcliffe, M., ured. (2007). Folk psychology re-assessed (jezik: engleski). Springer. ISBN 978-1-4020-5557-7.
  13. ↑ Okasha, Ahmed (2005). "Mental Health in Egypt". The Israel Journal of Psychiatry and Related Sciences (jezik: engleski). 42 (2): 116–125. PMID 16342608. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  14. ↑ Green, Christopher D.; Groff, Philip R. (2003). Early psychological thought: Ancient accounts of mind and soul (jezik: engleski). Westport, Connecticut: Praeger. ISBN 978-0275979201. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  15. ↑ Brink, T. L. (2008). Psychology: A Student Friendly Approach (PDF) (jezik: engleski). Saylor Academy. str. 9. Arhivirano (PDF) s originala, 24. 7. 2012. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  16. ↑ Brazier, Yvette (2018). "Psychology: Definitions, branches, history, and how to become one". Medical News Today (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 20. 3. 2021. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  17. ↑ Redakcija (2018). "Natural harmony in Taoism — a cornerstone of Chinese society". The Financial Express (jezik: engleski). Pristupljeno 23. 4. 2026.
  18. ↑ Shi, Y. (2019). Bringmann, Wolfgang G. (ured.). The dawn of psychology in China (jezik: engleski). Quintessence Publishing Co. Ltd. str. 22–27. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  19. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 Baker, David B., ured. (2012). The Oxford Handbook of the History of Psychology (PDF) (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0195366556. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  20. 1 2 3 Paranjpe, Anand C. (2006). Brock, Adrian C. (ured.). From Tradition through Colonialism to Globalization: Reflections on the History of Psychology in India (jezik: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0521835992. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  21. ↑ Raju, P. T. (1985). Structural Depths of Indian Thought (jezik: engleski). Albany: State University of New York Press. str. 35–36. ISBN 978-0887061394. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  22. 1 2 3 Hatfield, Gary (1990). The Natural and the Normative: Theories of Spatial Perception from Kant to Helmholtz (jezik: engleski). Cambridge, MA: MIT Press. ISBN 978-0262081863. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  23. ↑ Leibniz, Gottfried Wilhelm (1989). Ariew, Roger; Garber, Daniel (ured.). Philosophical Essays (jezik: engleski). Indianapolis: Hackett Publishing. ISBN 978-0872200623. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  24. ↑ Schwarz, Katharina A.; Pfister, Roland (2016). "Scientific psychology in the 18th century: A historical rediscovery". Perspectives on Psychological Science (jezik: engleski). 11 (3): 399–407. doi:10.1177/1745691616635601. Pristupljeno 23. 4. 2026.
  25. ↑ Henley, Tracy (2018). Hergenhahn's An Introduction to the History of Psychology (jezik: engleski) (8 izd.). Cengage Learning. ISBN 978-1-337-67125-5. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  26. 1 2 3 4 5 6 7 8 Leahey, Thomas Hardy (2001). A History of Modern Psychology (jezik: engleski) (3 izd.). Prentice Hall. ISBN 978-0-13-017573-1. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  27. ↑ Fechner, Gustav Theodor (1860). Elemente der Psychophysik (jezik: njemački). 1. Breitkopf und Härtel. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  28. ↑ Kim, Alan (2022). "Wilhelm Maximilian Wundt". u Zalta, Edward N.; Nodelman, Uri (ured.). Stanford Encyclopedia of Philosophy (jezik: engleski). Metaphysics Research Lab, Stanford University. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  29. ↑ National Historical Publications and Records Commission (2026). "An Education in Psychology: James McKeen Cattell's Journal and Letters from Germany and England, 1880–1888". National Archives and Records Administration (NARA) (jezik: engleski). U.S. National Archives. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  30. ↑ Wozniak, Robert H. (1999). Green, Christopher D. (ured.). "Classics in the History of Psychology -- Ebbinghaus (1885/1913) by R. H. Wozniak". Classics in the History of Psychology (jezik: engleski). York University. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  31. ↑ Koffka, Kurt (1935). Principles of Gestalt Psychology (jezik: engleski). New York: Harcourt, Brace and Company. str. 176. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  32. ↑ Taiana, Cecilia (2006). "Transatlantic Migration of the Disciplines of Mind: Examination of the Reception of Wundt's and Freud's Theories in Argentina". u Brock, Adrian C. (ured.). Internationalizing the History of Psychology (jezik: engleski). New York: New York University Press. str. 34–55. doi:10.18574/nyu/9780814739082.003.0006. ISBN 978-0-8147-9944-4. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  33. ↑ Windholz, George (1997). "Ivan P. Pavlov: An overview of his life and psychological work". American Psychologist (jezik: engleski). 52 (9): 941–946. doi:10.1037/0003-066X.52.9.941. Pristupljeno 11. 8. 2026.
  34. 1 2 3 Tomes, Nancy (2010). "The Development of Clinical Psychology, Social Work, and Psychiatric Nursing: 1900–1980s". u Wallace, Edwin R.; Gach, John (ured.). History of Psychiatry and Medical Psychology: With an Epilogue on Psychiatry and the Mind-Body Relation (jezik: engleski). New York: Springer Science & Business Media. str. 505–528. doi:10.1007/978-0-387-34708-0_16. ISBN 978-0-387-34708-0. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  35. ↑ Samelson, Franz (1985). "Organizing for the Kingdom of Behavior: Academic Battles and Organizational Policies in the Twenties". Journal of the History of the Behavioral Sciences (jezik: engleski). 21 (1): 33–47. doi:10.1002/1520-6696(198501)21:1<33::AID-JHBS2300210105>3.0.CO;2-4. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  36. ↑ Pols, Hans (1999). "The World as Laboratory: Strategies of Field Research Developed by Mental Hygiene Psychologists in Toronto, 1920–1940". u Richardson, Theresa R.; Fisher, Donald (ured.). Development of the Social Sciences in the United States and Canada: The Role of Philanthropy. Social and Policy Issues in Education / The David C. Anchin Series (jezik: engleski). Bloomsbury Academic. str. 115–142. ISBN 978-1-56750-406-4. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  37. ↑ Bullough, Vern L. (1985). "The Rockefellers and sex research". The Journal of Sex Research (jezik: engleski). 21 (2): 113–125. doi:10.1080/00224498509551253. Pristupljeno 12. 8. 2026. Njihov značaj je teško precijeniti. Zapravo, u periodu između 1914. i 1954, Rockefellerovi su bili gotovo jedini izvor podrške istraživanjima seksualnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Odluke koje su donosili njihovi naučni savjetnici o prirodi istraživanja koja treba podržati i načinu na koji se ona provode, kao i o temama koje ispunjavaju uslove za finansijsku podršku, oblikovale su cjelokupno polje istraživanja seksualnosti i na mnogo načina ga nastavljaju podržavati i danas.
  38. ↑ Guthrie, Robert V. (1976). "Psychology and Race". Even the Rat was White: A Historical View of Psychology (jezik: engleski). New York: Harper & Row. ISBN 978-0-06-042561-6. Pristupljeno 12. 8. 2026. Kursevi psihologije često su služili kao sredstva za propagandu eugenike. Jedan diplomac programa obuke Ureda za evidenciju eugenike napisao je: 'Nadam se da ću služiti cilju infiltriranjem eugenike u umove nastavnika. Možda će vas zanimati da svaki student koji ovdje sluša psihologiju razrađuje svoju porodičnu historiju i pravi svoje porodično stablo.' Harvard, Columbia, Brown, Cornell, Wisconsin i Northwestern bili su među vodećim akademskim institucijama na kojima se predavala eugenika u okviru kurseva psihologije.
  39. ↑ Michell, Joel (1999). Measurement in Psychology: A Critical History of a Methodological Concept. Ideas in Context (jezik: engleski). Cambridge: Cambridge University Press. str. 143. doi:10.1017/CBO9780511490040. ISBN 978-0-521-62120-5. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  40. ↑ Cartwright, Dorwin (1948). "Social Psychology in the United States During the Second World War". Human Relations (jezik: engleski). 1 (3): 333–352. doi:10.1177/001872674800100305. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  41. ↑ Schonfeld, Irvin Sam; Chang, Chu-Hsiang (2016). Occupational Health Psychology: Work, Stress, and Health (jezik: engleski). New York: Springer Publishing Company. doi:10.1891/9780826199683. ISBN 978-0-8261-9967-6. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  42. ↑ Lutz, Catherine (1997). "Epistemology of the Bunker: The Brainwashed and Other New Subjects of Permanent War". u Pfister, Joel; Schnog, Nancy (ured.). Inventing the Psychological: Toward a Cultural History of Emotional Life in America (jezik: engleski). New Haven, CT: Yale University Press. str. 245–267. ISBN 978-0-300-06809-2. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  43. ↑ Cina, Carol (1981). Social Science for Whom?: A Structural History of Social Psychology (Ph.D. dissertation thesis) (jezik: engleski). Stony Brook, NY: State University of New York at Stony Brook. OCLC 10263081. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  44. ↑ Herman, Ellen (1993). Psychology as Politics: How Psychological Experts Transformed Public Life in the United States, 1940-1970 (Ph.D. dissertation thesis) (jezik: engleski). Waltham, MA: Brandeis University. Pristupljeno 12. 8. 2026. Da je ostvaren, projekat CAMELOT bio bi najveći, i zasigurno najizdašnije finansirani, istraživački projekat u oblasti nauka o ponašanju u historiji SAD-a. Sa ugovorom od 4 do 6 miliona dolara tokom trogodišnjeg perioda, smatran je, i često nazivan, pravim projektom Manhattan za nauke o ponašanju, bar od strane mnogih intelektualaca čije su usluge bile veoma tražene.
  45. 1 2 3 Cocks, Geoffrey (1985). Psychotherapy in the Third Reich: The Göring Institute (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-503461-5. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  46. ↑ Cocks, Geoffrey (1985). Psychotherapy in the Third Reich: The Göring Institute (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-503461-5. Pristupljeno 12. 8. 2026. Za Schultz-Henckea u ovom eseju iz 1934, životne ciljeve određivala je ideologija, a ne nauka. U slučaju psihoterapije, zdravlje je definisao u terminima krvi, jake volje, osposobljenosti, discipline (Zucht und Ordnung), zajednice, herojskog držanja i fizičke spreme. Schultz-Hencke je takođe iskoristio priliku 1934. da kritikuje psihoanalizu zbog pružanja nesretne tendencije ka oslobađanju kriminalaca od krivice.
  47. ↑ Brunner, Jürgen; Schrempf, Matthias; Steger, Florian (2008). "Johannes Heinrich Schultz and National Socialism" (PDF). The Israel Journal of Psychiatry and Related Sciences (jezik: engleski). 45 (4): 257–262. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  48. 1 2 3 4 Kozulin, Alex (2008). Psychology in Utopia: Toward a Social History of Soviet Psychology (jezik: engleski). Cambridge, MA: MIT Press. ISBN 978-0-262-51217-6. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  49. ↑ Proctor, Hannah (2014). "Reason Displaces All Love". The New Inquiry (jezik: engleski). Pristupljeno 12. 8. 2026.
  50. 1 2 3 Chin, Robert; Chin, Ai-Li S. (1969). Psychological Research in Communist China: 1949–1966 (jezik: engleski). Cambridge, MA: The MIT Press. ISBN 978-0-262-03032-8. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  51. ↑ Noor, Iqra (2026). McLeod, Saul (ured.). "Anna Freud: Theory & Contributions To Psychology". Simply Psychology (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 8. 2026.
  52. ↑ Erikson, Erik H. (1993). Childhood and Society (jezik: engleski). W. W. Norton & Company. ISBN 978-0393310689. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  53. ↑ Hollingworth, Leta Stetter (1914). Green, Christopher D. (ured.). Functional Periodicity: An Experimental Study of the Mental and Motor Abilities of Women During Menstruation. Classics in the History of Psychology. Contributions to Education, No. 69 (jezik: engleski). New York: Teachers College, Columbia University. Arhivirano s originala, 31. 5. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  54. ↑ Hollingworth, Leta Stetter (1914). "Variability as Related to Sex Differences in Achievement: A Critique". American Journal of Sociology (jezik: engleski). 19 (4): 510–530. doi:10.1086/212287. Arhivirano s originala, 31. 5. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  55. ↑ Weinberger, Jessica (2021). Daino, Jill E. (ured.). "The Incredible Influence of Women in Psychology". Talkspace (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 31. 3. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  56. ↑ American Psychological Association (2011). "Mary Whiton Calkins: 1905 APA President". American Psychological Association (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 6. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  57. ↑ Cherry, Kendra (2026). Lacy, James (ured.). "Contributions of Karen Horney to Psychology". Verywell Mind (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 14. 2. 2025. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  58. ↑ Cherry, Kendra (2025). Swaim, Emily (ured.). "Psychologist Melanie Klein: Creator of the Play Therapy Technique". Verywell Mind (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 6. 3. 2025. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  59. ↑ HighBeam Research (2015). "Ainsworth, Mary D. Salter". HighBeam Research (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 23. 3. 2015. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  60. ↑ Ravo, Nick (1999). "Mary Ainsworth, 85, Theorist On Mother-Infant Attachment". The New York Times (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  61. ↑ Haggbloom, Steven J.; Warnick, Renee; Warnick, Jason E.; Jones, Vinessa K.; Yarbrough, Gary L.; Russell, Tenea M.; Borecky, Chris M.; McGahhey, Reagan; Powell, John L.; Beavers, Jamie; Monte, Emmanuelle (2002). "The 100 Most Eminent Psychologists of the 20th Century". Review of General Psychology (jezik: engleski). 6 (2): 139–152. doi:10.1037/1089-2680.6.2.139. S2CID 145668721. Pristupljeno 13. 8. 2026.
  62. ↑ American Psychological Association (2012). "Mamie Phipps Clark, PhD, and Kenneth Clark, PhD". American Psychological Association (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 6. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  63. ↑ Weisstein, Naomi (1993). "Psychology Constructs the Female; or the Fantasy Life of the Male Psychologist (with Some Attention to the Fantasies of his Friends, the Male Biologist and the Male Anthropologist)". Feminism & Psychology (jezik: engleski). 3 (2): 194–210. doi:10.1177/0959353593032005. Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  64. ↑ Ball, Laura C.; Rutherford, Alexandra (2016). "Naomi Weisstein (1939–2015)". American Psychologist (jezik: engleski). 71 (1): 77. doi:10.1037/a0039886. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  65. ↑ Chicago Tribune (1993). "E. Kitch Childs". Chicago Tribune (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  66. ↑ Reinhold, Robert (1970). "WOMEN CRITICIZE PSYCHOLOGY UNIT". The New York Times (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  67. ↑ Maryville University (2021). "History of Women in Psychology: Notable Figures in the Field". Maryville University Online (jezik: engleski). Pristupljeno 14. 8. 2026.
  68. 1 2 Gruber, June; Mendle, Jane; Lindquist, Kristen A.; Schmader, Toni; Clark, Lee Anna (2020). "The Future of Women in Psychological Science". Perspective on Psychological Science (jezik: engleski). 16 (3): 483–516. doi:10.1177/1745691620952789. PMID 32901575. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  69. 1 2 3 4 5 6 7 8 Pickren, Wade E.; Fowler, Raymond D. (2003). "Professional Organizations". u Freedheim, D. K.; Weiner, I. B. (ured.). Handbook of Psychology: History of Psychology (jezik: engleski). 1. John Wiley & Sons, Inc. doi:10.1002/0471264385.wei0126. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  70. 1 2 Staeuble, Irmingard (2006). "Psychology in the Eurocentric order of the social sciences: Colonial constitution, cultural imperialist expansion, postcolonial critique". u Brock, Adrian C. (ured.). Internationalizing the History of Psychology (jezik: engleski). New York University Press. str. 183–207. doi:10.18574/nyu/9780814739082.001.0001. ISBN 9780814739082. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  71. ↑ Hall, Judy E.; Hurley, George (2003). "North American Perspectives on Education, Training, Licensing, and Credentialing". u Weiner, Irving B. (ured.). Handbook of Psychology (jezik: engleski). 8. John Wiley & Sons, Inc. doi:10.1002/0471264385.wei0820. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  72. ↑ Kuhn, Thomas S. (1970). The Structure of Scientific Revolutions (PDF) (jezik: engleski). 2 (2 izd.). Chicago: The University of Chicago Press. ISBN 9780226458045. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  73. ↑ Beveridge, Allan (2002). "Time to abandon the subjective–objective divide?". Psychiatric Bulletin (jezik: engleski). 26 (3): 101–103. doi:10.1192/pb.26.3.101. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  74. ↑ Peterson, Christopher (2009). "Subjective and Objective Research in Positive Psychology". Psychology Today (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  75. ↑ Panksepp, Jaak (2004). Affective Neuroscience: The Foundations of Human and Animal Emotions (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 9780198025672. Arhivirano s originala, 1. 5. 2023. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  76. 1 2 Teo, Thomas (2005). The Critique of Psychology: From Kant to Postcolonial Theory (jezik: engleski). New York: Springer. doi:10.1007/b107225. ISBN 9780387253558. OCLC 209833302. Pristupljeno 14. 8. 2026.
  77. ↑ Watson, John B.; Rayner, Rosalie (1920). "Conditioned emotional reactions". Journal of Experimental Psychology (jezik: engleski). 3 (1): 1–14. doi:10.1037/h0069608. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  78. ↑ Harris, Ben (februar 1979). "Whatever happened to Little Albert?". American Psychologist (jezik: engleski). 34 (2): 151–160. doi:10.1037/0003-066X.34.2.151. Arhivirano s originala, 4. 7. 2012. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  79. ↑ Clark, Robert E.; Hales, Jared B.; Zola, Stuart M.; Thompson, Richard F. (2013). "Biological psychology". u Freedheim, Donald K.; Weiner, Irving B. (ured.). Handbook of Psychology: History of Psychology (jezik: engleski). 1 (2 izd.). John Wiley & Sons, Inc. str. 55–78. doi:10.1002/0471264385.wei0103. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  80. ↑ Miller, S.; Konorski, J.; Skinner, B. F. (1969). "On a particular form of conditioned reflex". Journal of the Experimental Analysis of Behavior (jezik: engleski). 12 (1): 187–189. doi:10.1901/jeab.1969.12-187. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  81. ↑ Skinner, B. F. (2019). The Behavior of Organisms: An Experimental Analysis (jezik: engleski). B. F. Skinner Foundation. ISBN 978-0-9964539-0-5. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  82. ↑ Overskeid, Geir (2007). "Looking for Skinner and finding Freud". American Psychologist (jezik: engleski). 62 (6): 590–595. doi:10.1037/0003-066X.62.6.590. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  83. ↑ Chomsky, Noam (1967). "A Review of B. F. Skinner's Verbal Behavior". u Jakobovits, Leon A.; Miron, Murray S. (ured.). Readings in the Psychology of Language (jezik: engleski). Prentice-Hall. str. 142–143. Arhivirano s originala, 29. 9. 2015. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  84. ↑ Seligman, Martin E.; Maier, Steven F. (1967). "Failure to escape traumatic shock". Journal of Experimental Psychology (jezik: engleski). 74 (1): 1–9. doi:10.1037/h0024514. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  85. ↑ Overmier, J. Bruce; Seligman, Martin E. (1967). "Effects of inescapable shock upon subsequent escape and avoidance responding". Journal of Comparative and Physiological Psychology (jezik: engleski). 63 (1): 28–33. doi:10.1037/h0024166. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  86. ↑ Tolman, Edward C. (1948). "Cognitive maps in rats and men". Psychological Review (jezik: engleski). 55 (4): 189–208. doi:10.1037/h0061626. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  87. ↑ Pierce, W. David; Cheney, Carl D. (2017). Behavior Analysis and Learning: A Biobehavioral Approach (jezik: engleski) (6 izd.). Routledge. ISBN 978-1-351-77979-1. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  88. ↑ Ardila, Rubén (2006). "Behavior Analysis in an International Context". u Brock, Adrian C. (ured.). Internationalizing the History of Psychology (jezik: engleski). Cambridge University Press. doi:10.1017/CBO9780511543821. ISBN 978-0-521-83599-2. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  89. 1 2 3 4 "humanistic psychology". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  90. 1 2 3 Clay, Rebecca A. (2002). "A renaissance for humanistic psychology". Monitor on Psychology (jezik: engleski). Vol. 33 no. 8. str. 42. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  91. ↑ "Maslow's theory of human motivation". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  92. ↑ "Maslow's motivational hierarchy". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  93. ↑ "Carl R. Rogers: 1947 APA President". American Psychological Association (jezik: engleski). Pristupljeno 20. 8. 2026.
  94. 1 2 3 "existential psychology". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  95. 1 2 3 Hoffman, Louis; Vallejos, L. Xochitl; Hocoy, Dan; Tummala-Narra, Pratyusha; DeRobertis, Eugene, ured. (2026). APA Handbook of Humanistic and Existential Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. ISBN 978-1-4338-4328-0. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  96. ↑ Frankl, Viktor E. (1946). Man’s Search for Meaning (jezik: engleski). Beacon Press. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  97. ↑ Sin, Nancy L.; Lyubomirsky, Sonja (2009). "Enhancing well-being and alleviating depressive symptoms with positive psychology interventions: a practice-friendly meta-analysis". Journal of Clinical Psychology (jezik: engleski). 65 (5): 467–487. doi:10.1002/jclp.20593. PMID 19301241. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  98. ↑ Bolier, Linda; Haverman, Merel; Westerhof, Gerben J.; Riper, Heleen; Smit, Filip; Bohlmeijer, Ernst (2013). "Positive psychology interventions: a meta-analysis of randomized controlled studies". BMC Public Health (jezik: engleski). 13 (1): 119. doi:10.1186/1471-2458-13-119. PMC 3599475. PMID 23390882. Pristupljeno 20. 8. 2026.CS1 održavanje: format PMC-a (link)
  99. ↑ Wilkie, Lowri; Fisher, Zoe; Geidel, Antonia; Goodall, Isabel; Kamil, Shannon; Davies, Elen; Kemp, Andrew Haddon (2026). "A systematic review and network meta-analysis of randomized controlled trials of well-being-focused interventions". Nature Human Behaviour (jezik: engleski). 10 (4): 715–726. doi:10.1038/s41562-025-02369-1. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  100. 1 2 3 McGue, Matt; Gottesman, Irving I. (2015). "Behavior Genetics". u Cautin, Robin L.; Lilienfeld, Scott O. (ured.). The Encyclopedia of Clinical Psychology (jezik: engleski). John Wiley & Sons, Inc. doi:10.1002/9781118625392.wbecp578. ISBN 978-1-118-62539-2. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  101. 1 2 "cognitive psychology". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  102. 1 2 3 4 "Cognitive Psychology Explores Our Mental Processes". American Psychological Association (jezik: engleski). Pristupljeno 19. 8. 2026.
  103. 1 2 Xiong, Aiping; Proctor, Robert W. (2018). "Information Processing: The Language and Analytical Tools for Cognitive Psychology in the Information Age". Frontiers in Psychology (jezik: engleski). 9: 1270. doi:10.3389/fpsyg.2018.01270. PMC 6092626. PMID 30135664. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  104. ↑ Miller, George A. (2003). "The cognitive revolution: a historical perspective". Trends in Cognitive Sciences (jezik: engleski). 7 (3): 141–144. doi:10.1016/s1364-6613(03)00029-9. PMID 12639696. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  105. ↑ Spielman, Rose M.; Jenkins, William J.; Lovett, Marilyn D. (2020). "1.2 History of Psychology". Psychology 2e (jezik: engleski). OpenStax. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  106. ↑ Galotti, Kathleen M. (2018). Cognitive Psychology In and Out of the Laboratory (jezik: engleski) (6 izd.). SAGE Publications. ISBN 978-1506306179. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  107. ↑ Wolff, Brittany (2026). "Artificial intelligence and natural language processing in modern clinical neuropsychology: A narrative review". The Clinical Neuropsychologist (jezik: engleski). 40 (3): 728–752. doi:10.1080/13854046.2025.2547934. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  108. ↑ Cavallo, Nicola Davide; Amitrano, Federica; Coccia, Armando; Miccio, Carlo; Santangelo, Gabriella; Marcuccio, Laura; D'Addio, Giovanni; Moretta, Pasquale (17. 4. 2026). "Immersive Virtual Reality in Neuropsychological Assessment of Acquired Brain Injury: a Systematic Review and Meta-Analysis". Neuropsychology Review (jezik: engleski). doi:10.1007/s11065-026-09693-x. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  109. ↑ Lundervold, Astri J. Johansen (14. 5. 2025). "Precision neuropsychology in the area of AI". Frontiers in Psychology (jezik: engleski). 16: 1537368. doi:10.3389/fpsyg.2025.1537368. Pristupljeno 19. 8. 2026.
  110. 1 2 3 4 5 "psychoanalysis". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  111. 1 2 "Different approaches to psychotherapy". American Psychological Association (jezik: engleski). Pristupljeno 20. 8. 2026.
  112. ↑ Kernberg, Otto F. (2012). "3.1 Psychoanalysis: Freud's theories and their contemporary development". u Gelder, Michael; Andreasen, Nancy C.; López-Ibor, Juan J.; Geddes, John R. (ured.). New Oxford Textbook of Psychiatry (jezik: engleski) (2 izd.). Oxford University Press. str. 293–305. doi:10.1093/med/9780199696758.003.0038. ISBN 978-0-19-969675-8. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  113. ↑ Spielman, Rose M.; Jenkins, William J.; Lovett, Marilyn D. (2020). "11.2 Freud and the Psychodynamic Perspective". Psychology 2e (jezik: engleski). OpenStax. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  114. ↑ "defense mechanism". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  115. ↑ Luborsky, Lester; Barrett, Marna S. (2006). "The History and Empirical Status of Key Psychoanalytic Concepts". Annual Review of Clinical Psychology (jezik: engleski). 2 (1): 1–19. doi:10.1146/annurev.clinpsy.2.022305.095328. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  116. ↑ "social psychology". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  117. 1 2 3 "Social Psychology Studies Human Interactions". American Psychological Association (jezik: engleski). Pristupljeno 20. 8. 2026.
  118. ↑ Allport, Floyd Henry (1924). "Chapter 1: Social Psychology as a Science of Individual Behavior and Consciousness". Social Psychology (jezik: engleski). Houghton Mifflin Company. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  119. ↑ Polderman, Tinca J. C.; Benyamin, Beben; de Leeuw, Christiaan A.; Sullivan, Patrick F.; van Bochoven, Arjen; Visscher, Peter M.; Posthuma, Danielle (2015). "Meta-analysis of the heritability of human traits based on fifty years of twin studies". Nature Genetics (jezik: engleski). 47 (7): 702–709. doi:10.1038/ng.3285. PMID 25985137. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  120. ↑ Turkheimer, Eric (2000). "Three laws of behavior genetics and what they mean". Current Directions in Psychological Science (jezik: engleski). 9 (5): 160–164. doi:10.1111/1467-8721.00084. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  121. ↑ Visscher, Peter M.; Brown, Matthew A.; McCarthy, Mark I.; Yang, Jian (2012). "Five Years of GWAS Discovery". The American Journal of Human Genetics (jezik: engleski). 90 (1): 7–24. doi:10.1016/j.ajhg.2011.11.029. PMC 3257326. PMID 22243964. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  122. 1 2 Sullivan, Patrick F.; Daly, Mark J.; O'Donovan, Michael (2012). "Genetic architectures of psychiatric disorders: the emerging picture and its implications". Nature Reviews Genetics (jezik: engleski). 13 (8): 537–551. doi:10.1038/nrg3240. PMC 4110909. PMID 22277127. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  123. 1 2 "Personality psychology". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  124. ↑ "Personality". APA Topics (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  125. ↑ "Personality trait". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  126. ↑ Cattell, R. B. (januar 1946). "Personality structure and measurement: I. The operational determination of trait unities". British Journal of Psychology. General Section (jezik: engleski). 36 (2): 88–102. doi:10.1111/j.2044-8295.1946.tb01110.x. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  127. ↑ Eysenck, Hans J. (mart 1990). "Genetic and environmental contributions to individual differences: The three major dimensions of personality". Journal of Personality (jezik: engleski). 58 (1): 245–261. doi:10.1111/j.1467-6494.1990.tb00915.x. PMID 23750379. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  128. ↑ McCrae, R. R.; John, O. P. (juni 1992). "An introduction to the five-factor model and its applications". Journal of Personality (jezik: engleski). 60 (2): 175–215. doi:10.1111/j.1467-6494.1992.tb00970.x. PMID 1635039. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  129. ↑ McAdams, D. P. (juni 1992). "The five-factor model in personality: A critical appraisal". Journal of Personality (jezik: engleski). 60 (2): 329–361. doi:10.1111/j.1467-6494.1992.tb00976.x. PMID 1635046. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  130. ↑ Roberts, B. W.; Mroczek, D. (februar 2008). "Personality Trait Change in Adulthood". Current Directions in Psychological Science (jezik: engleski). 17 (1): 31–35. doi:10.1111/j.1467-8721.2008.00543.x. PMC 2743415. PMID 19756219. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  131. ↑ Roberts, B. W.; Walton, K. E.; Viechtbauer, W. (januar 2006). "Patterns of mean-level change in personality traits across the life course: A meta-analysis of longitudinal studies". Psychological Bulletin (jezik: engleski). 132 (1): 1–25. doi:10.1037/0033-2909.132.1.1. PMID 16435954. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  132. ↑ Sellbom, M. (7. 5. 2019). "The MMPI-2-Restructured Form (MMPI-2-RF): Assessment of Personality and Psychopathology in the Twenty-First Century". Annual Review of Clinical Psychology (jezik: engleski). 15: 149–177. doi:10.1146/annurev-clinpsy-050718-095701. PMID 30601687. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  133. ↑ Boyle, G. J. (mart 1995). "Myers-Briggs Type Indicator (MBTI): Some Psychometric Limitations". Australian Psychologist (jezik: engleski). 30 (1): 71–74. doi:10.1111/j.1742-9544.1995.tb01750.x. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  134. ↑ "Otvoreni upitnici". STAR centar za primenjenu psihologiju (jezik: srpski). Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  135. ↑ Goldberg, L. R.; Johnson, J. A.; Eber, H. W.; Hogan, R.; Ashton, M. C.; Cloninger, C. R.; Gough, H. G. (februar 2006). "The international personality item pool and the future of public-domain personality measures". Journal of Research in Personality (jezik: engleski). 40 (1): 84–96. doi:10.1016/j.jrp.2005.08.007. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  136. ↑ "Alternative DSM-5 Model for Personality Disorders". Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition, Text Revision (DSM-5-TR) (jezik: engleski). American Psychiatric Association. 2022. doi:10.1176/appi.books.9780890425787.Alternate_DSM5_Model_for_Personality_Disorders. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  137. ↑ Godsil, Bill P.; Tinsley, Matthew R.; Fanselow, Michael S. (2003). "Motivation". u Weiner, Irving B.; Healy, Alice F.; Proctor, Robert W. (ured.). Handbook of Psychology: Volume 4, Experimental Psychology (jezik: engleski). John Wiley & Sons, Inc. str. 33–60. doi:10.1002/0471264385.wei0402. ISBN 978-0-471-17669-5. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  138. 1 2 3 Forgas, Joseph P.; Williams, Kipling D.; Laham, Simon M. (2005). "Social motivation: Introduction and overview". u Forgas, Joseph P.; Williams, Kipling D.; Laham, Simon M. (ured.). Social Motivation: Conscious and Unconscious Processes (jezik: engleski). Cambridge University Press. str. 1–17. doi:10.1017/CBO9780511735066.003. ISBN 978-0-521-83254-0. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  139. ↑ Weiner, Bernard (1992). Human Motivation: Metaphors, Theories, and Research (jezik: engleski). SAGE Publications. ISBN 978-0-7619-0491-5. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  140. ↑ Hull, Clark L. (1943). Principles of Behavior: An Introduction to Behavior Theory (jezik: engleski). D. Appleton-Century Company. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  141. ↑ Shah, James Y.; Gardner, Wendi L., ured. (2008). Handbook of Motivation Science (jezik: engleski). Guilford Press. ISBN 978-1-59385-568-0. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  142. ↑ Ryan, Richard M.; Deci, Edward L. (2000). "Intrinsic and Extrinsic Motivations: Classic Definitions and New Directions". Contemporary Educational Psychology (jezik: engleski). 25 (1): 54–67. doi:10.1006/ceps.1999.1020. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  143. ↑ Ryan, Richard M.; Deci, Edward L. (2000). "Self-determination theory and the facilitation of intrinsic motivation, social development, and well-being". American Psychologist (jezik: engleski). 55 (1): 68–78. doi:10.1037/0003-066X.55.1.68. PMID 11392867. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  144. ↑ Aarts, Henk; Gollwitzer, Peter M.; Hassin, Ran R. (2004). "Goal Contagion: Perceiving Is for Pursuing". Journal of Personality and Social Psychology (jezik: engleski). 87 (1): 23–37. doi:10.1037/0022-3514.87.1.23. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  145. 1 2 "Unconscious". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  146. 1 2 "Unconscious process". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  147. ↑ Freud, Sigmund (1997). The Interpretation of Dreams. Wordsworth Classics of World Literature (jezik: engleski). Wordsworth Editions. ISBN 978-1-85326-484-9. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  148. ↑ Kihlstrom, J. F. (2008). "The psychological unconscious". u John, O. P.; Robins, R. W.; Pervin, L. A. (ured.). Handbook of Personality: Theory and Research (jezik: engleski) (3. izd.). Guilford Press. str. 583–602. ISBN 978-1-60918-059-1. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  149. ↑ Peirce, C. S.; Jastrow, J. (1884). "On Small Differences in Sensation" (PDF). Memoirs of the National Academy of Sciences (jezik: engleski). 3: 73–83. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  150. ↑ Schacter, D. L. (1987). "Implicit memory: History and current status". Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition (jezik: engleski). 13 (3): 501–518. doi:10.1037/0278-7393.13.3.501. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  151. ↑ Greenwald, A. G.; Klinger, M. R.; Schuh, E. S. (1995). "Activation by marginally perceptible ("subliminal") stimuli: Dissociation of unconscious from conscious cognition". Journal of Experimental Psychology: General (jezik: engleski). 124 (1): 22–42. doi:10.1037/0096-3445.124.1.22. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  152. ↑ "Unconscious perception". APA Dictionary of Psychology (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  153. ↑ Soon, C. S.; Brass, M.; Heinze, H.-J.; Haynes, J.-D. (2008). "Unconscious determinants of free decisions in the human brain". Nature Neuroscience (jezik: engleski). 11 (5): 543–545. doi:10.1038/nn.2112. PMID 18408715. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  154. ↑ Baumeister, R. F. (2008). "Free Will in Scientific Psychology". Perspectives on Psychological Science (jezik: engleski). 3 (1): 14–19. doi:10.1111/j.1745-6916.2008.00057.x. Pristupljeno 20. 8. 2026.
  155. 1 2 Crain, William (2014). Theories of Development: Concepts and Applications (jezik: engleski) (6. izd.). Routledge. ISBN 978-0-205-81046-8. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  156. ↑ Darwin, Charles R. (1877). "A biographical sketch of an infant". Mind (jezik: engleski). 2 (7): 285–294. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  157. ↑ Piaget, Jean (1952). The Origin of Intelligence in the Child (jezik: engleski). Routledge & Kegan Paul. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  158. 1 2 Baltes, Paul B. (1987). "Theoretical propositions of life-span developmental psychology: On the dynamics between growth and decline". Developmental Psychology (jezik: engleski). 23 (5): 611–626. doi:10.1037/0012-1649.23.5.611. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  159. ↑ Hunnius, Sabine; Bekkering, Harold (2010). "The early development of object knowledge: a study of infants' visual anticipations during action observation". Developmental Psychology (jezik: engleski). 46 (2): 446–454. doi:10.1037/a0016543. PMID 20210504. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  160. ↑ Baltes, Paul B. (1978). Life-Span Development and Behavior (jezik: engleski). Academic Press. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  161. ↑ Finkel, Deborah; Reynolds, Chandra A.; McArdle, John J.; Gatz, Margaret; Pedersen, Nancy L. (2003). "Latent growth curve analyses of accelerating decline in cognitive abilities in late adulthood". Developmental Psychology (jezik: engleski). 39 (3): 535–550. doi:10.1037/0012-1649.39.3.535. PMID 12760521. Pristupljeno 25. 8. 2026.
  162. ↑ American Psychological Association (2016). "Ethical principles of psychologists and code of conduct" (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  163. ↑ "American Psychological Association amends ethics code" (jezik: engleski). APA.org. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  164. ↑ "Canadian Code of Ethics for Psychologists" (PDF) (jezik: engleski). 2017. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  165. ↑ "Model Code of Ethics" (jezik: engleski). European Federation of Psychologists' Associations. 2015. Pristupljeno 13. 2. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  166. ↑ Jones, Stanley E. (2003). "Ethical Issues in Clinical Psychology". u Stricker, George; Widiger, Thomas A.; Weiner, Irving B. (ured.). Handbook of Psychology, Volume 8: Clinical Psychology (jezik: engleski). 8. Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, Inc. str. 509–532. doi:10.1002/0471264385.wei0821. ISBN 978-0-471-39263-7. Pristupljeno 12. 8. 2026.
  167. ↑ Sherwin, Chris M.; Christiansen, Stine B.; Duncan, Ian J.; Erhard, Hans W.; Lay, Don C.; Mench, Joy A.; O’Connor, Cheryl E.; Petherick, J. Carol (2003). "Guidelines for the ethical use of animals in applied ethology studies". Applied Animal Behaviour Science (jezik: engleski). 81 (3): 291–305. doi:10.1016/S0168-1591(02)00288-5. Pristupljeno 12. 8. 2026.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Psihologija&oldid=3922095"