Idi na sadržaj

Psihologija abnormalnog ponašanja i doživljavanja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Anksioznost (1894), slika norveškog slikara Edvarda Muncha, koja prikazuje osjećaj tjeskobe i egzistencijalne napetosti

Psihologija abnormalnog ponašanja i doživljavanja je grana psihologije koja se bavi proučavanjem neuobičajenih obrazaca ponašanja, emocija i mišljenja koji se mogu tumačiti kao psihički poremećaji. Iako se neka ponašanja mogu smatrati neobičnim ili odstupajućim, ova oblast psihologije se najčešće bavi takvim pojavama u okviru kliničke psihologije.[1][2]

Stručnjaci već dugo pokušavaju razumjeti i objasniti ponašanja koja se smatraju aberantnim ili devijantnim. Takva ponašanja mogu uključivati statistički rijetke oblike ponašanja, kršenje društvenih normi, ličnu patnju ili poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju. Različite kulture često imaju različite načine razumijevanja i objašnjavanja takvih pojava.

U ovom području psihologije polazi se od pretpostavke da psihička stanja mogu imati više različitih uzroka. U njihovom objašnjavanju koriste se različiti teorijski pristupi iz opće psihologije, ali i iz drugih naučnih disciplina. Ipak, među stručnjacima i dalje postoje rasprave o tome šta se tačno podrazumijeva pod pojmom „abnormalno“. [3]

Psihologija abnormalnog ponašanja i doživljavanja proučava dva osnovna tipa ponašanja: adaptivno i maladaptivno. Maladaptivno ponašanje ukazuje na to da osoba ima određene poteškoće i da se teško nosi sa stresom iz okoline. To može dovesti do problema u svakodnevnom životu, kao što su poteškoće s emocijama, mišljenjem, ponašanjem i komunikacijom. Adaptivno ponašanje, s druge strane, pomaže osobi da se uspješno prilagodi svom okruženju i da lakše komunicira i razumije druge ljude.[2]

U prošlosti su psiholozi i biolozi često različito objašnjavali psihičke poremećaje. Ova razlika u pristupima povezana je filozofskim dualizmom o odnosu između uma i tijela. Tokom vremena razvijeni su i različiti načini klasifikacije psihičkih poremećaja, a pojam abnormalnog može obuhvatati tri kategorije: subnormalno, natprirodno i paranormalno.[4]

Klinička psihologija je primijenjena grana psihologije koja se bavi procjenom, razumijevanjem i tretmanom psihičkih stanja u kliničkoj praksi. Područje psihologije abnormalnog ponašanja i doživljavanja pruža teorijski okvir za takav rad.

Međutim, savremeni klinički psiholozi u svojoj praksi rijetko koriste izraz abnormalno, jer se on može smatrati pojednostavljenim ili stigmatizirajućim. Umjesto toga, u stručnoj literaturi i praksi češće se koriste termini koji preciznije opisuju psihička stanja i poremećaje.

Pojam psihopatologija uglavnom se koristi u sličnom značenju. On naglašava postojanje osnovne patološke promjene ili procesa bolesti, što je u skladu s medicinskim modelom objašnjavanja psihičkih poremećaja. Zbog toga se ovaj termin češće koristi u medicinskoj disciplini psihijatriji nego u psihologiji.[5]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Humoralna teorija

[uredi | uredi izvor]
Hippokrat

U antičkoj medicini vjerovalo se da zdravlje tijela i uma zavisi od ravnoteže tjelesnih tečnosti. Jedan od prvih koji je razvio takvo objašnjenje bio je Hipokrat (460–377. p. n. e.), koji je smatrao da bolest nastaje kada se naruši ravnoteža takozvanih humora, odnosno vitalnih tjelesnih tečnosti.

Prema humoralnoj teoriji postojale su četiri osnovne tečnosti: krv, sluz, žuta žuč i crna žuč. Svaka od osnovnih tečnosti utječe na određene osobine ličnosti i emocionalna stanja, što je kasnije povezano s teorijom četiri temperamenta.

Na primjer, višak sluzi povezivao se s tromošću i umorom, višak crne žuči s melankolijom, žuta žuč s naglom naravi i razdražljivošću, dok se višak krvi povezivao s optimizmom, vedrinom i samopouzdanjem.[6]

Azili

[uredi | uredi izvor]

Praksa smještanja osoba s psihičkim poremećajima u posebne ustanove, poznate kao azili, započela je 1547. godine, kada je kralj Henrik VIII osnovao u Londonu ustanovu St. Mary of Bethlehem. Ova bolnica, kasnije poznata pod nadimkom ″Bedlam″, poznata je po veoma lošim uslovima i nehumanom tretmanu pacijenata.[7]

Azili su ostali u upotrebi tokom srednjeg vijeka i renesanse. U mnogim od tih ranih ustanova uslovi života bili su izuzetno teški. Pacijenti su često smatrani teretom za društvo, bili su zatvarani i izolovani, a ponekad i tretirani više kao objekti nego kao osobe kojima je potrebna pomoć. U nekim od takvih ustanovama pacijentima je ipak pružana određena medicinska njega. Pored toga, postojalo je i naučno interesovanje za neuobičajena ponašanja, iako su takva istraživanja u ranim azilima bila rijetka. Pacijenti su ponekad bili izlagani javnosti radi zabave ili zarade, što odražava tadašnje društvene stavove prema osobama sa psihičkim poremećajima. Rani azili često su bili organizovani po uzoru na postojeće kaznene institucije, što dodatno naglašava njihov represivni karakter.[8]

Philippe Pinel

Krajem 18. stoljeća, rad Philippe Pinel u Francuskoj bio je osnova za razvoj humanijeg pristupa u tretmanu osoba sa psihičkim poremećajima.[3] Pinel je zagovarao ideju da pacijenti ne smiju biti tretirani okrutno, kao da su životinje ili kriminalci, već s poštovanjem i ljubaznošću. Njegove eksperimentalne mjere, poput skidanja okova s pacijenata, inicijalno su naišle na otpor osoblja i društva. Ipak, praksa humanog tretmana pokazala se uspješnom i postala je podsticaj za reformu upravljanja psihijatrijskim ustanovama.[8]

Tokom 19. i 20. stoljeća došlo je do promjena u načinu brige o osobama s psihičkim poremećajima. Na razvoj humanijeg pristupa utjecali su brojni reformatori, među kojima se posebno ističe Dorothea Dix. Ona je ukazivala na loše uslove u kojima su živjele osobe s psihičkim problemima i nastojala je potaknuti društvo i vlasti da poboljšaju njihovo zbrinjavanje. ″Dix je, više nego bilo koja druga ličnost u 19. stoljeću, učinila da ljudi u Americi i gotovo cijeloj Evropi postanu svjesni da su osobe s psihičkim bolestima izložene ozbiljnim zlostavljanjima.″[9] U isto vrijeme djelovao je i Pokret za mentalnu higijenu, koji je naglašavao važnost brige o fizičkom i općem blagostanju osoba s psihičkim poteškoćama. Zahvaljujući takvim inicijativama prikupljena su sredstva za izgradnju novih ustanova za smještaj i liječenje pacijenata.

Tokom 20. stoljeća broj psihijatrijskih bolnica znatno se povećao, a briga o osobama s psihičkim poremećajima postala je organizovanija. Do 1939. godine u državnim psihijatrijskim bolnicama u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je više od 400.000 pacijenata.[10] Boravak u tim bolnicama često je bio dugotrajan, a neki pacijenti ostajali su u ustanovama godinama. Iako su ove ustanove predstavljale određeni napredak u odnosu na ranije azile, metode liječenja ostale su ograničene. Uprkos reformama, pacijenti su u mnogim slučajevima i dalje bili izloženi grubom i nehumanom tretmanu.

Promjene u odnosu prema osobama s psihičkim poremećajima počele su 1946. godine, kada je Mary Jane Ward objavila roman Zmijsko gnijezdo (eng. The Snake Pit). Knjiga, prema kojoj je kasnije snimljen i istoimeni film, skrenula je pažnju javnosti na teške uslove u kojima su živjeli pacijenti u psihijatrijskim bolnicama. Djelo je potaknulo širu društvenu raspravu o potrebi humanijeg tretmana u prenapučenim psihijatrijskim ustanovama.[10]

Iste godine u Sjedinjenim Američkim Državama osnovan je Nacionalni institut za mentalno zdravlje (eng. National Institute of Mental Health), koji je pružao podršku za obuku bolničkog osoblja i za istraživanja o stanju i potrebama pacijenata. U tom periodu u Sjedinjenim Američkim Državama je donesen i Zakon Hill–Burton (eng. Hill–Burton Act), u skladu s kojim je finansirana izgradnja zdravstvenih ustanova, uključujući bolnice za mentalno zdravlje. Kasnije je usvojen i Zakon o zdravstvenim uslugama u zajednici iz 1963. godine (eng. Community Health Services Act of 1963), koji je doveo do razvoja ambulantnih psihijatrijskih službi, psihijatrijskih odjela u općim bolnicama i centara za rehabilitaciju i savjetovanje u lokalnim zajednicama.[8]

Deinstitucionalizacija

[uredi | uredi izvor]

Krajem 20. stoljeća u mnogim zemljama započeo je proces deinstitucionalizacije, tj. premještanja pacijenata iz velikih, izoliranih psihijatrijskih bolnica u zajednicu. Kao posljedica ovog procesa, veliki broj bolnica je zatvoren. Na primjer, u Engleskoj je od 130 bolnica izgrađenih početkom 20. stoljeća na početku 21. stoljeća ostalo otvoreno samo njih 14.[10]

Godine 1963. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy osnovao je pokret za razvoj zdravstvenih usluga u zajednici (eng. community health movement), predstavljajući ga kao ″nov i ambiciozan pristup″ zaštiti mentalnog zdravlja. Cilj ove inicijative bio je preusmjeriti brigu o osobama s psihičkim poremećajima iz velikih institucija u centre u zajednici, gdje bi pacijenti dobivali koordiniranu i dostupnu podršku i njegu. Tokom narednih četrdeset godina broj pacijenata u psihijatrijskim bolnicama u Sjedinjenim Američkim Državama smanjio se za približno 90 posto.[7]

Proces deinstitucionalizacije doveo je do postepenog ukidanja dugotrajnog boravka pacijenata u izoliranim psihijatrijskim bolnicama. Takva dugotrajna izolacija pacijenata u bolnicama često je dovodila do negativnih posljedice na njihovo već narušeno mentalno zdravlje. Na primjer, dugotrajna institucionalizacija osoba sa shizofrenijom mogla je dovesti do pogoršanja negativnih simptoma bolesti, poput emocionalnog povlačenja, gubitka motivacije i otežane komunikacije.[11]

Ipak, deinstitucionalizacija je ponekad bila predmetom kritika. Pojedini autori smatrali su da je zatvaranje velikih psihijatrijskih bolnica u nekim slučajevima dovelo do povećanja broja osoba s teškim psihičkim poremećajima koje žive bez adekvatnog smještaja i odgovarajuće podrške, uključujući i porast beskućništva među osobama koje su ranije bile institucionalno zbrinute.[12][13]

Objašnjavanje odstupajućeg ponašanja

[uredi | uredi izvor]

Pokušaji razumijevanja odstupajućeg ili neuobičajenog ponašanja prisutni su kroz cijelu historiju ljudskog društva. Tokom vremena razvijala su se različita objašnjenja psihičkih poremećaja, koja se u literaturi najčešće svrstavaju u tri osnovna pristupa: natprirodni, biološki i psihološki.[1]

Natprirodni pristup objašnjava odstupajuće ponašanje kao posljedicu djelovanja nadnaravnih sila ili duhovnih utjecaja. Biološki pristup polazi od pretpostavke da su psihički poremećaji povezani s promjenama u funkcionisanju mozga i nervnog sistema. U okviru ovog pristupa istražuju se genetski faktori, neurohemijski procesi u mozgu, hormonalni utjecaji i struktura i funkcija moždanih regija uključenih u regulaciju emocija i ponašanja. Psihološki pristup naglašava ulogu psihičkih procesa i iskustava u nastanku i održavanju psihopatologije. On obuhvata različite teorijske pravce, uključujući kognitivne, bihejvioralne, humanističke i psihodinamske modele. Ovi pristupi ispituju na koji način razmišljanje, emocionalne reakcije, obrasci učenja i životna iskustva mogu doprinijeti razvoju psihičkih poteškoća.[1]

Savremena istraživanja sve češće naglašavaju da se psihički poremećaji ne mogu objasniti samo jednim pristupom. Umjesto toga, mnogi autori zagovaraju integrativni ili biopsihosocijalni model, prema kojem na mentalno zdravlje istovremeno utječu biološki, psihološki i društveni faktori.[14]

Natprirodna objašnjenja

[uredi | uredi izvor]

U najranijim objašnjenjima odstupajućeg ponašanja dominirala su natprirodna objašnjenja, koja se često naziva i demonološkim pristupom. Prema ovom shvatanju, neobična ili odstupajuća ponašanja objašnjavala su se djelovanjem sila izvan ljudskog tijela, kao što su demoni, duhovi ili drugi natprirodni utjecaji. U nekim vjerovanjima smatralo se da na ljudsko ponašanje mogu utjecati i Mjesec, planete i zvijezde. Jedna od najstarijih praksi koja seže do kamenog doba bio je postupak trepanacije u kojem se kod osoba koje su imale psihičke poremećaje pravio otvor na lobanji kako bi se, prema tadašnjim vjerovanjima, iz glave ″oslobodili″ zli duhovi. Slična uvjerenja postojala su u različitim civilizacijama. Stari Kinezi, Egipćani i Hebreji smatrali su da su psihičke poteškoće posljedica djelovanja zlih duhova te su kao način liječenja primjenjivali egzorcizam.[1]

U srednjem vijeku u Evropi bilo je rašireno vjerovanje da odstupajuće ponašanje nastaje zbog djelovanja vještica, demona ili drugih nadnaravnih sila. Osobe s psihičkim poremećajima često su smatrane opsjednutima, pa su religijski rituali korišteni kao način liječenja. U slučajevima kada takvi postupci nisu davali rezultate, ponekad su primjenjivane i veoma surove mjere, uključujući zatvaranje, fizičko kažnjavanje i druge oblike mučenja. Vjerovanje da su vještice, demoni i duhovi odgovorni za odstupajuće ponašanje zadržalo se sve do 15. stoljeća.[1]

U 16. stoljeću švicarski liječnik i astrolog Paracelsus (1493–1541) počeo je dovoditi u pitanje ovakva objašnjenja. On je smatrao da odstupajuće ponašanje nije posljedica djelovanja demona ili vještica, već da može biti povezano s prirodnim utjecajima, poput kretanja nebeskih tijela. Iako je u savremenoj nauci natprirodna tradicija zamijenjena biološkim i psihološkim pristupima, vjerovanja o utjecaju nadnaravnih sila na ljudsko ponašanje i danas su prisutna u nekim društvima i religijskim zajednicama.[1]

Natprirodna vjerovanja i prakse

[uredi | uredi izvor]

U mnogim ranim društvima odstupajuće ponašanje objašnjavalo se djelovanjem natprirodnih sila. U nekim lovačko-sakupljačkim zajednicama postojalo je vjerovanje da su osobe koje pokazuju neobično ponašanje opsjednute zlonamjernim duhovima. Takva vjerovanja povezuju se s praksom trepanacije, postupkom pravljenja otvora u lobanji, za koji se smatralo da omogućava oslobađanje zlih duhova iz tijela.[15] Iako nije jednostavno precizno definirati psihologiju abnormalnog ponašanja i doživljavanja, jedno od mogućih određenja polazi od toga da se odstupanje može prepoznati kroz statističku rijetkost određenog ponašanja u populaciji.[16]

Formalniji odgovor na duhovna objašnjenja odstupajućeg ponašanja bila je praksa egzorcizma. Ovaj ritual, koji su provodili vjerski autoriteti, imao je za cilj ″istjerivanje″ duhova za koje se vjerovalo da uzrokuju patološko ponašanje. U nekim historijskim periodima osobe s neobičnim mišljenjem ili ponašanjem bile su isključivane iz zajednice, protjerivane ili strogo kažnjavane. Na primjer, sumnja na vještičarstvo u pojedinim društvima kažnjavala se smrću.

U kasnom srednjem vijeku značajan utjecaj imalo je djelo Čekić protiv vještica (lat. Malleus Maleficarum), koje su napisala dvojica katoličkih inkvizitora, a koje su kao osnuvu svog postupanja koristili mnogi inkvizitori i progonioci vještica. Ova knjiga sadržavala je rane pokušaje klasifikacije ponašanja koja su smatrana devijantnim i smjernice za progon osoba optuženih za vještičarstvo.[17]

Biološka objašnjenja

[uredi | uredi izvor]

U biološkom ili medicinskom pristupu psihički poremećaji objašnjavaju se biološkim ili medicinskim uzrocima. Prema ovom shvatanju, odstupajuće ponašanje može biti povezano s genetskim faktorima, somatskim bolestima, infekcijama ili hemijskim neravnotežama u mozgu. Ovaj pristup polazi od ideje da se psihički poremećaji mogu razumjeti na sličan način kao i druge bolesti organizma.[1]

Važnu ulogu u razvoju biološkog pristupa imao je grčki liječnik Hipokrat, koji se smatra ocem zapadne medicine. On i njegovi saradnici su između 450. i 350. godine p. n. e. napisali zbirku medicinskih tekstova kasnije poznatu kao Hipokratov korpus (eng. Hippocratic Corpus). U tim spisima navodi se da se odstupajuće ponašanje može liječiti kao i svaka druga bolest. Hipokrat je smatrao da je mozak središte svijesti, emocija, inteligencije i mudrosti, te je vjerovao da poremećaji koji zahvataju ove funkcije potječu iz mozga.[1]

Kasnije je ove ideje preuzeo i razradio rimski liječnik Galen. Njegovi radovi imali su veliki utjecaj na medicinu i psihijatriju, a biološki pristup koji je razvijao ostao je utjecajan u evropskoj medicini sve do 18. stoljeća.

U savremenoj psihologiji i psihijatriji biološki pristup i dalje ima značajnu ulogu. Istraživanja u ovom području usmjerena su na razumijevanje genetskih faktora, strukture i funkcije mozga, kao i neurohemijskih procesa koji mogu biti povezani s nastankom psihičkih poremećaja. U liječenju se često koristi farmakoterapija, često u kombinaciji s različitim oblicima psihoterapije.[18]

Psihološka objašnjenja

[uredi | uredi izvor]

Sigmund Freud je osmislio strukturu ličnosti na osnovu koje se psihičke funkcije dijele na tri dijela: id, ego i superego. Ovi dijelovi pomažu da razumijemo kako pojedinac reaguje na svijet oko sebe i na vlastite unutrašnje impulse.[19]

Id predstavlja naše instinktivne impulse ili nagone, koji uglavnom ostaju nesvjesni. Superego funkcioniše kao unutrašnja savjest i sadrži društvene norme i moralne vrijednosti koje smo usvojili. Ego pokušava da poveže impulse ida sa zahtjevima superega na realan način, vodeći računa o stvarnosti. Ako superego nije pravilno razvijen ili je nesistematično formiran, osoba može razviti iracionalne ili neuobičajene misli i postupke koji su u suprotnosti s normama i vrijednostima društva.[19]

Iracionalna uvjerenja

[uredi | uredi izvor]

Iracionalna uvjerenja nastaju zbog nesvjesnih strahova i mogu dovesti do neuobičajenog ili problematičnog ponašanja. Ova uvjerenja često nisu u skladu s realnošću i otežavaju svakodnevno funkcionisanje.[20]

Racionalno-emotivno-bihejvioralna terapija (REBT) je metoda koja pomaže ljudima da prepoznaju i zamijene iracionalna uvjerenja racionalnim i adaptivnijim načinom razmišljanja, čime se smanjuje psihička patnja i problematično ponašanje.[20]

Sociokulturni utjecaji

[uredi | uredi izvor]

Na ponašanje pojedinca utječe širok spektar faktora iz njegovog društvenog okruženja. To uključuje porodicu, prijatelje, obrazovne i radne institucije, kao i zakone i društvene norme u zemlji ili šire. Diskriminacija ili nejednakost, bilo da je zasnovana na društvenoj klasi, prihodima, rasi, etničkoj pripadnosti ili spolu, može povećati rizik od razvoja neuobičajenih ili odstupajućih obrazaca ponašanja.[21]

Višestruki uzroci

[uredi | uredi izvor]

Psihički poremećaji rijetko se mogu objasniti samo jednim teorijskim pristupom, a takvo objašnjenje vodi redukcionizmu, odnosno pojednostavljenom tumačenju složenih pojava.[15] Većina psihičkih poremećaja nastaje uslijed kombinacije više faktora, pa je pri dijagnostici i objašnjavanju odstupajućeg ponašanja važno uzeti u obzir različite pristupe i teorijske perspektive. Objašnjavanje psihičkih poremećaja korištenjem više teorijskih pristupa poznato je kao model višestrukih uzroka.

Model dijateze-stresa[22] naglašava višestruku uzročnost u psihopatologiji, objašnjavaći da poremećaji nastaju zbog kombinacije predisponirajućih i neposrednih uzroka. Neposredni uzrok je okidač, tj. događaj ili situacija koja izaziva određeno ponašanje, dok predisponirajući uzrok predstavlja osnovni faktor koji u interakciji s neposrednim uzrocima doprinosi razvoju poremećaja. Oba tipa uzroka imaju značajnu ulogu u nastanku psihičkog poremećaja.[23]

Savremeni koncepti abnormalnosti

[uredi | uredi izvor]

U savremenoj psihologiji abnormalnost se ne određuje samo jednim kriterijem. Istraživači i kliničari koriste različite pristupe kako bi procijenili da li određeno ponašanje ili psihičko stanje odstupa od uobičajenog. Nijedan od ovih pristupa sam po sebi nije dovoljan da objasni psihičke poremećaje, ali zajedno mogu pomoći u njihovom razumijevanju.

Statistička abnormalnost – odnosi se na osobine ili ponašanja koja se pojavljuju kod malog broja osoba u populaciji.[24] U ovom pristupu abnormalnim se smatra ono što je statistički rijetko. Međutim, rijetkost sama po sebi ne znači da je riječ o psihičkom poremećaju. Na primjer, veliko bogadstvo ili fizička privlačnost statistički su rijetke pojave, ali se ne smatraju psihičkim poremećajima.

Psihometrijska abnormalnost – u okviru psihometrije abnormalnost se određuje kao odstupanje od statistički utvrđene norme, kao što je prosječan koeficijent inteligencije (IQ) od 100. Rezultat IQ testa koji je niži od prosjeka 70–75 IQ može ukazivati na određene poteškoće u učenju i svakodnevnom funkcionisanju. Ipak, stvarne poteškoće zavise od mnogih faktora i zavise od životnih okolnosti i podrške koju osoba ima. S druge strane, visok rezultat na testu inteligencije, iako predstavljaja odstupanje od prosjeka, obično se ne smatraja znakom psihičkog poremećaja.

Devijantno ponašanje – odnosi se na ponašanje koje odstupa od društvenih normi i očekivanja. Međutim, takvo ponašanje ne mora nužno značiti postojanje psihičkog poremećaja. S druge strane, osoba može imati psihički poremećaj i bez vidljivog odstupanja u ponašanju.

Kombinovani kriteriji – u savremenoj psihologiji abnormalnost se često procjenjuje na osnovu postojanja više faktora istovremeno, kao što su prisustvo psihičke patnje, poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju, poremećeni psihički procesi, neprimjerene reakcije u određenim situacijama, kao i ponašanja koja mogu nanijeti štetu samoj osobi ili drugima.[25]

Zbog složenosti psihičkih poremećaja, u psihološkoj praksi se obično kombinuju ovi pristupi kako bi se dobilo potpunije objašnjenje abnormalnog ponašanja i doživljavanja.

Primjeri

[uredi | uredi izvor]

Postoji veliki broj psihičkih poremećaja koji se u psihologiji proučavaju u okviru psihologije abnormalnog ponašanja i doživljavanja. Među njima su, između ostalih, sljedeći poremećaji:

Shizofrenija
[uredi | uredi izvor]

Shizofrenija je psihički poremećaj koji može dovesti do ozbiljnog poremećaja u percepciji stvarnosti. Psihotična priroda ovog poremećaja često se manifestuje kroz deluzije i halucinacije. Savremena istraživanja pokazuju da je nastanak shizofrenije povezan s više faktora. Među njima su genetska predispozicija, ali i biološki procesi koji utječu na razvoj i funkcionisanje mozga. Neki naučni radovi ukazuju da promjene u razvoju mozga mogu nastati već tokom prenatalnog perioda, što može povećati vjerovatnoću za razvoj ovog poremećaja kasnije u životu.[26]

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću
[uredi | uredi izvor]

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) je perzistentan neurorazvojni poremećaj koji se najčešće identifikuje tokom ranog školskog uzrasta. Karakteriše ga razvojno neodgovarajući nivo pažnje, hiperaktivnost i impulsivnost koji direktno ometa funkcionalno prilagođavanje djeteta u socijalnom i akademskom okruženju. Osobe s ovim poremećajem često se suočavaju s poteškoćama u održavanju koncentracije, lako im se odvlači pažnja i mogu imati problema u organizovanju svakodnevnih aktivnosti. Također, često zaboravljaju obaveze ili gube predmete neophodne za rad i život. Hiperaktivnost i impulsivnost se manifestuju kroz stalni fizički ili unutrašnji nemir, nemogućnost mirnog sjedenja, pretjerano pričanje i prekidanje drugih u razgovoru ili aktivnostima.[26] Ovi simptomi direktno utječu na školsko postignuće, kvalitet društvenih odnosa i opće svakodnevno funkcionisanje osobe.

Antisocijalni poremećaj ličnosti
[uredi | uredi izvor]

Antisocijalni poremećaj ličnosti je psihički poremećaj iz grupe poremećaja ličnosti, kojeg karakteriše zanemarivanja prava drugih, kršenje društvenih normi i zakona, kao i nedostatak empatije i kajanja. Osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti često pokazuju izraženu impulsivnost, agresivnost i neodgovornost. Njihovo ponašanje može uključivati manipulaciju i obmanjivanje drugih, kao i korištenje laži ili površnog šarma radi lične koristi.[27] Također je česta ravnodušnost prema vlastitoj ili tuđoj sigurnosti.

Disocijativni poremećaj identiteta
[uredi | uredi izvor]

Disocijativni poremećaj identiteta (DID), u ranijim klasifikacijama poznat kao poremećaj podvojene ličnosti, predstavlja složen psihički poremećaj koji se često opisuje kao neurorazvojni i posttraumatski poremećaj. Karakteriše ga prisustvo dva ili više različitih identiteta ili stanja ličnosti koji naizmjenično preuzimaju kontrolu nad ponašanjem osobe. Svaki od tih identiteta može imati vlastite obrasce mišljenja, percepcije i ponašanja, a ponekad i različit stepen svijesti o drugim identitetima.[28]

U naučnoj literaturi često se navode dva glavna modela koji pokušavaju objasniti nastanak ovog poremećaja: posttraumatski i sociokognitivni model.[28]

Posttraumatski model pretpostavlja da se poremećaj razvija kao posljedica teških i dugotrajnih traumatskih iskustava u djetinjstvu, kao što su fizičko, emocionalno ili seksualno zlostavljanje. U takvim okolnostima dijete može razviti disocijaciju kao psihološki mehanizam suočavanja s traumom, pri čemu se traumatična sjećanja i emocije razdvajaju u različita stanja svijesti, tj. različite identitete. Ovaj proces omogućava djetetu da nastavi svakodnevno funkcionisati uprkos traumatskim iskustvima. Istraživanja pokazuju da veliki broj osoba s dijagnozom disocijativnog poremećaja identiteta ima historiju hroničnog zlostavljanja ili zanemarivanja u ranom djetinjstvu.[29]

Sociokognitivni model, s druge strane, smatra da se ponašanja povezana s više identiteta mogu razvijati pod utjecajem društvenih i kulturnih faktora. Prema ovom pristupu, pojedinci mogu nesvjesno usvajati obrasce ponašanja koji su povezani s idejom postojanja više identiteta, u skladu s očekivanjima okoline ili kulturnim predstavama o ovom poremećaju.[28]

Socijalni anksiozni poremećaj
[uredi | uredi izvor]

Socijalni anksiozni poremećaj (SAD), ranije poznat kao socijalna fobija, je psihički poremećaj iz grupe anksioznih poremećaja koji karakteriše intenzivan i trajan strah od društvenih situacija. Osobe s ovim poremećajem doživljavaju izrazitu nelagodu u situacijama u kojima mogu biti posmatrane ili procjenjivane od strane drugih osoba.[30] Srž poremećaja predstavlja strah od negativne evaluacije, odnosno uvjerenje da će ponašanje osobe ili vidljivi znakovi anksioznosti biti ocijenjeni kao neprikladni ili ponižavajući.[31]

Osobe sa socijalnim anksioznim poremećajem često osjećaju snažan strah u većini, a ponekad i u gotovo svim društvenim situacijama, posebno u okolnostima koje uključuju javni nastup, upoznavanje novih ljudi ili interakciju s nepoznatim osobama.[30] Zbog intenziteta simptoma, ovaj poremećaj može značajno narušiti svakodnevno funkcionisanje pojedinca, uključujući profesionalni, obrazovni i društveni život.

Razvoj ovog poremećaja može biti povezan s traumatičnim ili izrazito neugodnim iskustvima koja su se dogodila u prisustvu drugih osoba, kao što su javna kritika, ismijavanje ili osjećaj poniženja. Takva iskustva mogu doprinijeti formiranju trajnog straha od sličnih društvenih situacija u budućnosti.[26]

Generalizirani anksiozni poremećaj
[uredi | uredi izvor]

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAD) je psihički poremećaj iz grupe anksioznih poremećaja koji karakteriše hronična, prekomjerna i teško kontrolisana zabrinutost vezana za različite aspekte svakodnevnog života. Za razliku od specifičnih fobija, anksioznost kod ovog poremećaja nije vezana za određeni objekt ili situaciju, već se može odnositi na širok spektar tema, poput zdravlja, finansija, porodičnih odnosa ili poslovnih obaveza. Prema kriterijima dijagnostičkog priručnika DSM-5-TR, zabrinutost mora biti prisutna većinu dana tokom perioda od najmanje šest mjeseci.[31]

Osobe s generaliziranim anksioznim poremećajem često doživljavaju zabrinutost koju je teško kontrolisati, čak i kada ne postoji stvarna ili neposredna prijetnja. Pored stalne brige, mogu se javiti i dodatni simptomi, poput razdražljivosti, umora, poteškoća s koncentracijom i osjećaja unutrašnjeg nemira ili napetosti.[32]

Specifična fobija
[uredi | uredi izvor]

Specifična fobija predstavljaja anksiozni poremećaj koji karakteriše intenzivan i iracionalan strah povezan s određenim objektom ili situacijom.[33] Osobe sa ovim poremećajem doživljavaju izrazit strah i izraženu potrebu za izbjegavanjem fobičnog podražaja, iako često prepoznaju da je njihov strah pretjeran u odnosu na stvarnu opasnost.

Specifične fobije ubrajaju se među najčešće psihičke poremećaje u općoj populaciji, a istraživanja pokazuju da se češće javljaju kod žena nego kod muškaraca.[34]

Među najčešće opisanim oblicima specifičnih fobija u kliničkoj literaturi ubrajaju se:

  • arahnofobija (arachnophobia) – strah od pauka i drugih sličnih zglavkara,
  • ofidiofobija (ophidiophobia) – strah od zmija,
  • kinofobija (cynophobia) – strah od pasa,
  • akrofobija (acrophobia) – strah od visine,
  • astrafobija (astraphobia) – strah od grmljavine i munja,
  • niktofobija (nyctophobia) – strah od mraka ili noći,
  • klaustrofobija (claustrophobia) – strah od zatvorenih ili uskih prostora,
  • aerofobija (aerophobia) – strah od letenja avionom,
  • tripanofobija (trypanophobia) – strah od medicinskih igala i injekcija,
  • hemofobija (hemophobia) – strah od krvi,
  • dentofobija (dentophobia) – strah od stomatoloških zahvata,
  • emetofobija (emetophobia) – strah od povraćanja,
  • kulrofobija (coulrophobia) – strah od klaunova,
  • glosofobija (glossophobia) – strah od javnog govora.

Kliničke manifestacije specifičnih fobija uključuju snažne fiziološke i emocionalne reakcije pri susretu s izvorom straha ili čak pri samoj pomisli na takvu situaciju. Među najčešće simptome ubrajaju se ubrzan rad srca, otežano disanje, drhtanje, osjećaj panike i snažna potreba za bijegom iz situacije koja izaziva strah. Jedan od osnovnih mehanizama održavanja poremećaja jeste izbjegavanje. Kada osoba izbjegne kontakt s fobičnim podražajem, anksioznost se privremeno smanjuje, što dodatno učvršćuje uvjerenje da je izbjegavani objekt ili situacija opasna. U težim slučajevima čak i iščekivanje mogućeg susreta s izvorom straha može značajno utjecati na planiranje svakodnevnih aktivnosti i kvalitet života.[31]

Posttraumatski stresni poremećaj
[uredi | uredi izvor]

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je psihički poremećaj koji nastaje kao odloženi ili produženi odgovor na stresni događaj ili situaciju izuzetno ugrožavajuće ili katastrofalne prirode. Posttraumatski stresni poremećaj se može manifestovati kroz fizičke i psihičke simptome, uključujući, ali ne ograničavajući se na: noćne more, flashbackove, izbjegavanje situacija ili stimulusa povezanih s traumom, osjećaj srama i krivnje, ljutnju, pojačanu budnost (hipervigilanciju) i socijalnu izolaciju.[35]

Simptomi se obično javljaju unutar tri mjeseca od traumatičnog iskustva, ali u nekim slučajevima može doći do odloženog početka, mjesecima ili godinama nakon događaja.

Teorijski pristupi

[uredi | uredi izvor]

Razumijevanje abnormalnog ponašanja i doživljavanja kroz historiju se mijenjalo u zavisnosti od dominantne paradigme. Savremena psihologija i psihijatrija prepoznaju tri glavna pristupa:

Somatogeni pristup

[uredi | uredi izvor]

Somatogeni pristup smatra da su psihički poremećaji direktna posljedica bioloških i fizioloških poremećaja u mozgu. Emil Kraepelin, pionir ovog pristupa, postavio je temelje modernoj psihijatrijskoj klasifikaciji posmatrajući psihičke bolesti kao organske procese [36]. Historijski gledano, razvoj ovog pristupa doveo je do primjene radikalnih bioloških tretmana, poput lobotomije, ali je istovremeno postavio temelje za savremenu psihofarmakologiju i genetička istraživanja u psihologiji.

Psihogeni pristup

[uredi | uredi izvor]

Psihogeni pristup naglašava da abnormalno ponašanje i doživljavanje nastaje kao posljedica psiholoških procesa, emocionalnih konflikata ili neadekvatnog učenja. Unutar ovog pristupa razvile se se značajne škole i terapijski pravaci, uključujući:

  • Psihoanalitički pravac (Sigmund Freud): Fokusira se na nesvjesne konflikte i potisnuta sjećanja iz ranog djetinjstva. Rani tretmani uključivali su katarzu i hipnozu radi oslobađanja potisnutih emocija.[25]
  • Kognitivni pravac (A. Beck, A. Ellis): Fokusira se na iracionalna uvjerenja i kognitivne distorzije. Poremećaj se ne posmatra kao rezultat samog događaja, već načina na koji osoba interpretira taj događaj.[37]
  • Humanistički pravac (C. Rogers, A. Maslow): Naglašava ljudsku težnju ka samoostvarenju. Abnormalno ponašanje i doživljavanje nastaje kada su prepreke u okruženju toliko snažne da ometaju lični rast i razvoj potencijala.

Biopsihosocijalni pristup

[uredi | uredi izvor]

Biopsihosocijalni model integriše prethodne pristupe i sugeriše da psihički poremećaji nastaju složenom interakcijom biološke ranjivosti, psiholoških faktora (poput ličnosti i načina suočavanja) i socijalnog okruženja (porodica, kultura, stresni događaji).[14]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 3 4 5 6 7 8 Barlow, David H.; Durand, V. Mark (2015). Abnormal Psychology: An Integrative Approach (PDF) (jezik: engleski) (7. izd.). Stamford, CT: Cengage Learning. ISBN 978-1-285-75561-8. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  2. 1 2 Beidel, Deborah C.; Bulik, Cynthia M.; Stanley, Melinda A. (2014). Abnormal Psychology (PDF) (jezik: engleski) (3. izd.). Upper Saddle River, NJ: Pearson. ISBN 978-0-205-96654-7. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  3. 1 2 Davison, Gerald C.; Neale, John M. (2001). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja (jezik: hrvatski). Jastrebarsko: Naklada Slap. str. 880. ISBN 9789531910606. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  4. ↑ Kring, Ann M.; Johnson, Sheri L.; Davison, Gerald C.; Neale, John M. (2014). Abnormal Psychology (jezik: engleski) (12. izd.). Hoboken, NJ: John Wiley & Sons. ISBN 978-1-118-01849-1. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  5. ↑ Stanghellini, Giovanni (2013). "Psychopathology: re-humanizing psychiatry". Acta Psychiatrica Scandinavica (jezik: engleski). 127 (6): 436–437. doi:10.1111/acps.12091. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  6. ↑ Nevid, Jeffrey S. (2018). Abnormal Psychology in a Changing World (PDF) (jezik: engleski). New York: Pearson. str. 11. ISBN 978-0-134-44758-2. Pristupljeno 15. 3. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  7. 1 2 Nolen-Hoeksema, Susan (2013). Abnormal Psychology (jezik: engleski) (6. izd.). Boston: McGraw-Hill. ISBN 978-0078035388. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  8. 1 2 3 Fadul, Jose A. (2014). Encyclopedia of Theory & Practice in Psychotherapy & Counseling (jezik: engleski). Raleigh, NC: Lulu Press Inc. ISBN 978-1-312-34920-9.
  9. ↑ Rimm, David C.; Somervill, John W. (1977). Abnormal Psychology (jezik: engleski). New York: Academic Press. ISBN 978-0-12-588840-0.
  10. 1 2 3 Osborn, Lawrence A. (2009). "From beauty to despair: the rise and fall of the American State Mental Hospital". The Psychiatric Quarterly (jezik: engleski). 80 (4): 219–31. doi:10.1007/s11126-009-9109-3. PMID 19633958. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  11. ↑ Mancevski, Branislav; Keilp, John; Kurzon, Matthew; Berman, Robert M.; Ortakov, Vladimir; Harkavy-Friedman, Jill; Rosoklija, Gorazd; Dwork, Andrew J. (2007). "Lifelong Course of Positive and Negative Symptoms in Chronically Institutionalized Patients with Schizophrenia". Psychopathology (jezik: engleski). 40 (2): 83–92. doi:10.1159/000098488. PMID 17215594. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  12. ↑ Page, Joshua; Petrovich, James; Kang, Sung-Yeon (2012). "Characteristics of homeless adults with serious mental illnesses served by three street-level federally funded homelessness programs". Community Mental Health Journal (jezik: engleski). 48 (6): 699–704. doi:10.1007/s10597-011-9473-y. PMID 22370894. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  13. ↑ Jones, Billy E. (1986). Treating the Homeless: Urban Psychiatry's Challenge (jezik: engleski). Washington, D.C.: American Psychiatric Press. ISBN 978-0-88048-080-2.
  14. 1 2 Engel, George L. (1977). "The need for a new medical model: A challenge for biomedicine" (PDF). Science (jezik: engleski). 196 (4286): 129–136. doi:10.1126/science.847460. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  15. 1 2 Hansell, James; Damour, Lisa (2002). Abnormal Psychology (jezik: engleski). Hoboken, NJ: John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-38982-8. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  16. ↑ Davison, Gerald C.; Neale, John M. (1990). Abnormal Psychology (jezik: engleski) (5. izd.). New York: John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-81352-1. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  17. ↑ Herzig, Tamar (2010). "Malleus maleficarum (review)". Magic, Ritual, and Witchcraft (jezik: engleski). 5 (1): 135–138. doi:10.1353/mrw.0.0161. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  18. ↑ Cherry, Kendra (2016). "What Is Abnormal Psychology?". Verywell Mind (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 4. maj 2017. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  19. 1 2 Boag, Simon (2014). "Ego, drives, and the dynamics of internal objects". Frontiers in Psychology (jezik: engleski). 5 (5): 666. doi:10.3389/fpsyg.2014.00666. PMC 4076885. PMID 25071640. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  20. 1 2 Turner, Martin J. (2016). "Rational Emotive Behavior Therapy (REBT), Irrational and Rational Beliefs, and the Mental Health of Athletes". Frontiers in Psychology (jezik: engleski). Manchester Metropolitan University. 7: 1423. doi:10.3389/fpsyg.2016.01423. PMC 5028385. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  21. ↑ Whitbourne, Susan Krauss (2013). Abnormal Psychology: Clinical Perspectives on Psychological Disorders (jezik: engleski). New York, NY: McGraw-Hill Higher Education. ISBN 978-1265407988. Pristupljeno 15. 3. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  22. ↑ Zvolensky, Michael J. (2005). "Diathesis stress model for panic-related distress: a test in a Russian epidemiological sample". Behaviour Research and Therapy (jezik: engleski). 43 (4): 521–532. doi:10.1016/j.brat.2004.09.001. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  23. ↑ Jeronimus, Bertus F. (2016). "Neuroticism's prospective association with mental disorders halves after adjustment for baseline symptoms and psychiatric history, but the adjusted association hardly decays with time: a meta-analysis on 59 longitudinal/prospective studies with 443 313 participants". Psychological Medicine (jezik: engleski). 46 (14): 2883–2906. doi:10.1017/S0033291716001653. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  24. ↑ Gilles-Thomas, David L. (1989). "Definitions of Abnormality". Pristupljeno 15. 3. 2026.
  25. 1 2 Bennett, Peter (2003). Abnormal and Clinical Psychology (jezik: engleski). Open University Press. ISBN 978-0-335-21236-1.
  26. 1 2 3 Phares, Vicky (2020). Understanding Abnormal Child Psychology (jezik: engleski). Hoboken, NJ: Wiley. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  27. ↑ Sánchez de Ribera, Olga; Kavish, Nicholas; Katz, I. M.; Boutwell, Brian B.; Back, M. (2019). "Untangling Intelligence, Psychopathy, Antisocial Personality Disorder, and Conduct Problems: A Meta–Analytic Review". European Journal of Personality (jezik: engleski). 33 (5): 529–564. doi:10.1002/per.2207. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  28. 1 2 3 Boysen, Guy A.; VanBergen, Alexandra (2013). "A review of published research on adult dissociative identity disorder: 2000–2010". The Journal of Nervous and Mental Disease (jezik: engleski). 201 (1): 5–11. doi:10.1097/NMD.0b013e31827aaf81. PMID 23274288. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  29. ↑ Brand, Bethany L.; Loewenstein, Richard J.; Spiegel, David (2016). "Dispelling myths about dissociative identity disorder treatment: An empirically based approach" (PDF). Psychiatry (jezik: engleski). 79 (2): 169–189. doi:10.1080/00332747.2016.1194743. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  30. 1 2 McEnery, Carla; Lim, Michelle H.; Tremain, Hailey; Knowles, Ann; Alvarez-Jimenez, Mario (2019). "Prevalence rate of social anxiety disorder in individuals with a psychotic disorder: A systematic review and meta-analysis". Schizophrenia Research (jezik: engleski). 208: 25–33. doi:10.1016/j.schres.2019.01.045. PMID 30722947. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  31. 1 2 3 American Psychiatric Association (2022). Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM-5-TR) (jezik: engleski). Washington, DC: American Psychiatric Publishing. ISBN 978-0-89042-575-6.
  32. ↑ Tyrer, Peter; Baldwin, David (2006). "Generalised anxiety disorder". The Lancet (jezik: engleski). 368 (9553): 2156–2166. doi:10.1016/S0140-6736(06)69865-6. PMID 17174708. Pristupljeno 15. 3. 2026.
  33. ↑ Ipser, Jonathan C.; Singh, Leesha; Stein, Dan J. (2013). "Meta-analysis of functional brain imaging in specific phobia". Psychiatry and Clinical Neurosciences (jezik: engleski). 67 (5): 311–322. doi:10.1111/pcn.12055. PMID 23711114. Pristupljeno 16. 3. 2026.
  34. ↑ Eaton, William W.; Bienvenu, O. Joseph; Miloyan, Beyon (2018). "Specific phobias". The Lancet Psychiatry (jezik: engleski). 5 (8): 678–686. doi:10.1016/S2215-0366(18)30169-X. Pristupljeno 16. 3. 2026.
  35. ↑ Kube, Tobias; Berg, Max; Kleim, Birgit; Herzog, Philipp (2020). "Rethinking post-traumatic stress disorder – A predictive processing perspective". Neuroscience and Biobehavioral Reviews (jezik: engleski). 113: 448–460. doi:10.1016/j.neubiorev.2020.04.014. PMID 32315695. Pristupljeno 16. 3. 2026.
  36. ↑ Kraepelin, Emil (1883). Compendium der Psychiatrie [Textbook of Psychiatry] (jezik: njemački). Leipzig: Abel.
  37. ↑ Hofmann, Stefan G.; Asnaani, Anu; Vonk, Imke J. J.; Sawyer, Alice T.; Fang, Angela (oktobar 2012). "The Efficacy of Cognitive Behavioral Therapy: A Review of Meta-analyses". Cognitive Therapy and Research (jezik: engleski). 36 (5): 427–440. doi:10.1007/s10608-012-9476-1. Pristupljeno 16. 3. 2026.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Psihologija_abnormalnog_ponašanja_i_doživljavanja&oldid=3917919"