Pustošenje Bagdada (1258)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Pustošenje Bagdada (1258)
Mongolska osvajanja
Bagdad1258.jpg
Datum 29. januar – 10. februar 1258.
Lokacija Bagdad (današnji Irak)
Ishod Odlučna pobjeda Mongola
Sukobljene strane
Ilkanat (Mongolsko Carstvo): Rubenid Flag.svg Armensko Kraljevstvo Kilikija
Kraljevina Gruzija
Armoiries Bohémond VI d'Antioche.svg Kneževina Antiohija
Abasidski halifat
Komandanti
Hulagu–kan
Argun Aka
Baiju
Buga-Timur
Sunitai
Kitbuka
Guo Kan
Koke Ilge[1]
kralj David IV
kralj Hethum
Al–Mustazi
Ajbak Dadar
Sulejman-šah
Kurasungur

Pustošenje Bagdada (1258) jest događaj koji se desio nakon opsade i pada Bagdada pod Mongolsku vlast. Opsada Bagdada, koja je trajala od 29. januara do 10. februara 1258. godine, podrazumijevala je cirkumvalaciju, zauzimanje i pustošenje Bagdada, tadašnje prijestolnice Abasidskog halifata od strane ilkanatskih mongolskih snaga i njihovih saveznička. Mongolima je zapovjedao Hulagu–kan, brat kagana Mongke–kana, koji je namjeravao dalje proširiti svoju vlast u Mezopotamiji, ali ne i direktno srušiti halifat. Mongke–kan je, međutim, naredio Hulaga–kanu da napadne Bagdad ukoliko tadašnji halifa Al–Mustazi odbije mongolske zahtjeve za njegovim kontinuiranim potčinjavanjem haganu i isplatu danka u obliku vojne potpore mongolskim snagama u Perziji.

Hulagu–kan je započeo svoju kampanju u Perziji, s nekoliko ofanziva protiv Nizarija, uključujući Asasine, koji su izgubili svoje uporište u Alamutu. Nakon toga se okrenuo Bagdadu, zahtijevajući da se Al-Mustazi prikloni uvjetima koje je njegov brat Mongke–kan, vladar Mongolskog Carstva nametnuo Abasidima. Iako se Abasidi nisu uspjeli pripremiti za invaziju Mongola, halifa je vjerovao da Bagdad ne može pasti pred invazionim mongolskim snaga i odbio se predati. Hulagu–kan je nakon toga izvršio opsadu grada, koji se predao nakon 12 dana trajanja opsade.[2]

Tokom sljedeće nedelje, Mongoli su opljačkali Bagdad, počinivši brojna zvjerstva i uništivši ogromne biblioteke Abasida, uključujući i Kuću mudrosti. Mongoli su pogubili Al-Mustazija i masakrirali mnoge stanovnike grada, koji je ostavljen uvelike depopuliran. Smatra se da opsada i pustošenje označava kraj Zlatnog doba islama, tokom kojeg su halife proširili svoju vlast od Iberijskog poluostrva do Sinda, a što je također obilježeno mnogim kulturnim dostignućima na raznim poljima.[2]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Bagdad je stoljećima bio glavni grad Abasidskog halifata, trećeg halifata nakon Pravedniog i Emevijskog, čiji su vladari bili potomci Abasida, Muhammedovog daidže. 751. Abasidi su srušili Emevije kao vladajuću dinastiju i premjestili sjedište halifata iz Damaska ​​u Bagdad. Na vrhuncu svoje važnosti, grad je naseljavalo oko milion ljudi, a branila ga je vojska od 60.000 vojnika. Do sredine 13. vijeka snaga Abasida je opadala, a turski i memlučki ratni zapovjednici često su imali vlast nad halifama.[3]

Bagdad je i dalje zadržao mnogo simboličkog značenja, a ostao je bogat i kulturan grad. Halife 12. i 13. vijeka počeli su razvijati veze s rastućim mongolskim carstvom na istoku. Halifa an-Nasir li-dini'llah, koji je vladao od 1180. do 1225. godine, izgleda da je pokušao uspostaviti savez sa Džingis-kanom, kada je Muhammed II, vladar Carstva Hwarezma zaprijetio napadom na Abaside.[3] Na osnovu te teorije ispada da su neki zarobljenici križara poslani kao danak mongolskom kaganu.[4]

Prema Tajnoj historiji Mongola, Džingis-kan i njegov nasljednik Ogataj-kan dali su naređenje svom generalu da otpočne napad na Bagdad.[5] Čormakan je 1236. godine poveo mongolsku vojske ka Irbilu,[6] koji je ipak ostao pod vlašću Abasida. Daljnji napadi na Irbil i ostale krajeve halifata postali su česta pojava. Nekim napadima Mongoli su, prema nekim izvorima, uspjeli doći i do Bagdada ali ti mongolski upadi nisu uvijek bili uspješni, jer su Abasidske snage 1238.[7] i 1245.[8] uspjele poraziti napadače.

Uprkos svojim uspjesima, Abasidi su se nadali da će sklopiti primirje s Mongolima i do 1241. godine usvojili praksu slanja godišnjeg danka kaganu. Izaslanici halife bili su na krunisanju Ogataj-kana kao kagana 1246.[9] godine i Mongke-kana 1251. godine.[10] Tokom svoje kratke vladavine, Ogataj-kan je inzistirao da se halifa Al-Mustazi u potpunosti podredi vladavini Mongola i osobno dođe u Karakorum. Krivicu za halifovo odbijanje i za drugi otpor koji su pružili Abasidi pojačanim pokušajima Mongola da prošire svoju vlast na dijelove Abasidskog halifata, kagani Mongolskog Carstva su prebacili na zapovjednika Čormakana i njegovog nasljednika Baiju.

Zauzimanje Bagdada[uredi | uredi izvor]

Hulagov marš ka Bagdadu[uredi | uredi izvor]

Nakon pobjede nad Asasinima, Hulagu je poslao dopis Al-Mustaziju, zahtijevajući da se pomiri s uslovima koje mu je nametnuo Mongke-kan. Al-Mustazip je te uslove odbio, velikim dijelom zbog utjecaja svog savjetnika i velikog vezira, Ibn al-Alkamija. Historičari su Al-Alkamijevo protivljenje prihvatanja ultimatuma pripisali različite motive, uključujući izdaju[11] kao i nesposobnost,[12] iako ima mišljenja da je halifi lagao o samoj veličini predstojeće invazije, uvjeravajući Al-Mustasim da, ako glavni grad halifata ugrozi mongolska vojska, da će se islamski svijet skupiti kako bi im pružili pomoć.[12]

Iako je odgovorio na zahtjeve Hulagua na takav način da je mongolski zapovjednik smatrao taj odgovor dovoljno prijetećim i uvredljivim usljed čega je prekinuo pregovore, halifa Al-Mustasim nije čak ni pozvao dodatne trupe koje su mu bile na raspolaganju u Bagdadu, niti je ojačao gradske zidine. Do 11. januara Mongoli su već bili u blizini grada,[12] utaborivši se na obe obale rijeke Tigris tako da su formirali obruč, tzv. kliješta oko grada. Al-Mustasim je konačno odlučio da se bori s njima i poslao je vojsku od 20.000 konjanika da napadnu Mongole. Konjicu su odlučno porazili Mongoli, čiji su saperi probili nasipe uz rijeku Tigris i raspršili se iza abasidskih snaga, zarobljavajući ih.[12]

Opsada grada[uredi | uredi izvor]

Perzijski prikaz (iz 14. vijeka) Hulagove vojske tokom opsade Bagdada

Prema historičarima Abasidski halifat je mogao u momentu opsade grada skupiti oko 50.000 vojnika za odbranu glavnog grada, uključujući 20.000 konjanika. Međutim, vojska je okupljena na brzinu što je uticalo na stepen opremljenosti te vojske i njenu disciplinu. Iako je halifa moga da pozove i vojnike iz drugih dijelova halifata kako bi odbranio grad i državu, on to nije učinio, ili zbog toga što je to zanemario ili zbog nekih drugih razloga. Njegovo podrugljivo protivljenje prihvatanju uslova koje su Mongoli nametnuli dovelo je do toga da izgubi lojalnost Memluka a sirijski emiri, koji su se nalazili u nadležnosti halifata, bili su zauzeti pripremanjem vlastite obrane.[13]

29. januara, mongolska vojska počela je opsadu Bagdada, izgrađujući palisade i rovove oko grada. Upotrebljavajući opsadne sprave i katapulte, Mongoli su pokušali srušiti gradske zidine i do 5. februara zauzeli značajan dio obrane. Shvativši da njegove snage imaju malo šanse da ponovo preuzme zidine grada, Al-Mustazi je pokušao da otvori pregovore s Hulaguom, koji je taj halifin prijedlog odbio. Oko 3.000 bagdadskih uglednika pokušalo je pregovarati s Hulaguom, ali su ubijeni.[14] Pet dana kasnije, 10. februara, grad se predao, ali Mongoli nisu ušli u grad do 13. februara, započevši period od sedmice dana masakra i razaranja grada.

Razaranje grada i masakr nad stanovništvom[uredi | uredi izvor]

Mnogi historijski zapisi detaljno opisuju okrutnost mongolskih osvajača. Pogotovo se ta njihova okrutnost upoznala prilikom razaranja Bagdada, glavnog grada halifata i u to vrijeme najprestižnijeg grada na svijetu. Nakon mongolskog pustošenja Bagdada, grad je ostao depopuliran nekoliko stoljeća i samo je postepeno vratio dio svoje nekadašnje slave.

Mongoli su opljačkali, a zatim uništili sve važnije objekte u gradu, u prvom redu džamije, palate, biblioteke i bolnice. Neprocjenjivo književno blago Bagdada koji je u to doba bio obrazovni centar svijeta je nepovratno nestalo. Knjige, rukopisi i ostala bibliotečka građa iz 36 javnih biblioteka Bagdada bile su rastrgane, uništene i spaljene. Navodi se da su čak korice knjiga Mongoli koristili kako bi napravili sebi sandale.[15] Velike objekti, koji su bili djelo tadašnjih generacija, su spaljeni do temelja. Kuća mudrosti (Velika biblioteka Bagdada), koja je sadržavala mnoštvo dragocjenih historijskih dokumenata i knjiga o različitim oblastima, u rasponu od medicine do astronomije, uništena je. Preživjeli su svjedočili da su se vode Tigrisa crnile tintom zbog mnoštva knjiga koje su bile bačene u rijeku kao i crvene su od krvi ubijenih učenjaka i filozofa.[16]

Stanovništvo je usljed pada grada pokušalo pobjeći, ali ih su mongolski vojnici presretali u omnoštvu, ne štedeći ni žene ni djecu. Martin Sicker piše da je stradalo blizu 90.000 ljudi.[17] Druge procjene su još poraznije. Wassaf tvrdi da su Mongoli pobili nekoliko stotina hiljada stanovnika Bagdada. Ian Frazier iz The New Yorkera procjenjuje da se broj smrtnih slučajeva kretao u rasponu od 200.000 do milion žrtava.[18]

Halifa Al-Mustazi je zarobljen i primoran gledati kako se njegovi građani ubijaju, a riznice pljačkaju. Prema većini izveštaja, halifa je ubijen gaženjem. Mongoli su umotali halifu u ćilim i preko njega jahali svojim konjima jer su vjerovali da će se zemlja uvrijediti ako je dodirne kraljevska krv. Svi osim jednog halifinog sina ubijeni su, a jedini preživjeli sin poslan je u Mongoliju, gdje mongolski historičari izvještavaju da se oženio i imao potomstvo, ali da nakon toga nije imao nikakvu ulogu u islamu.

Hulagu je morao da se preseli u svoj tabor uzvodno od grada, zbog neugodnog mirisa koji se širio gradom i okolinom zbog leševa ubijenih stanovnika.

Historičar David Morgan citirao je Wassafa opisujući pustošenje grada: Mongoli su lutali gradom poput gladnih sokolova koji napadaju golubove ili poput bijesnih vukova koji napadaju ovce, s labavim uzdasima i besramnim licima, ubijajući i šireći teror ... krevete i jastuke napravljeni od zlata i ukrašeni draguljima rezali su noževima i trgali na komade. Oni koji su se skrivali iza velova velikog Harema izvlačeni su ... kroz ulice i aleje, svaki od stanovnika Bagdada postajao bi igračka mongolskih horda ... a stanovništvo je ubijano od ruke osvajača.[19]

Uzroci propadanja poljoprivrede[uredi | uredi izvor]

Neki historičari vjeruju da je invazija Mongola uništila dobar dio infrastrukture za navodnjavanje koja je postojala u Mesopotamiju nekoliko tisućljeća. Kanali su presečeni kao vojna taktika i nikada nisu popravljeni. Toliko je ljudi umrlo ili pobjeglo da ni radna snaga ni postojeća organizacija nisu bili dovoljni za održavanje kanala. Kanali su prekinuti ili probijeni. Ovu teoriju je predstavio (ne i prvi put) historičar Svatopluk Souček u svojoj knjizi iz 2000. godine Hstorija unutrašnje Azije.

Drugi historičari navode da je salinizacija tla primarni uzrok pada poljoprivrede.[20]

Grad poslije pustošenja[uredi | uredi izvor]

Nakon što je porušio i spalio grad, Hulagu je iza sebe ostavio 3.000 mongolskih vojnika kako bi obnovili Bagdad. Ata-Malik Juvayni kasnije je postavljen za guvernera Bagdada, Donje Mesopotamije i Huzestana, nakon što se Guo Kan vratio u dinastiju Yuan kako bi pomogao Kublaj-kanu u svrgavanje dinastije Song. Nestorijanska kršćanska supruga mongolskog Hulagua, Dokuz Khatun, uspješno je kod njega posredovala da poštedi živote bagdadskih kršćana.[21][22] Hulagu je ponudio kraljevsku palaču nestorijanskim katolicima pod vodstvom patrijarha Maru Makikija i naredio da se za njega izgradi katedrala.[23]

U početku je pad Bagdada izazvao šok za cijeli muslimanski svijet. Nakon mnogih godina potpune devastacije grad je za vrijeme Ilkanata postao ekonomsko središte u kojem je procvjetala međunarodna trgovina, počeo da se kuje novac i oživio vjerski život.[24] Nakon toga glavni mongolski darughachi je bio stacioniran u gradu.[25]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ John Masson Smith, Jr. Mongol Manpower and Persian Population, pp. 276
  2. ^ a b Matthew E. Falagas, Effie A. Zarkadoulia, George Samonis (2006). "Arab science in the golden age (750–1258 C.E.) and today", The FASEB Journal 20, pp. 1581–1586.
  3. ^ a b Jack Weatherford Genghis Khan and the making of the modern world, p.135
  4. ^ Jack Weatherford Genghis Khan and the making of the modern world, p.136
  5. ^ Sh.Gaadamba Mongoliin nuuts tovchoo (1990), p.233
  6. ^ Timothy May Chormaqan Noyan, p.62
  7. ^ Spuler, op. cit., from Ibn al-'Athir, vol. 12, p. 272.
  8. ^ "Mongol Plans for Expansion and Sack of Baghdad". alhassanain.com. Arhivirano s originala, 26. 4. 2012. Pristupljeno 30. 4. 2020.
  9. ^ Giovanni, da Pian del Carpine (translated by Erik Hildinger) The story of the Mongols whom we call the Tartars (1996), p. 108
  10. ^ "Wednesday University Lecture 3". depts.washington.edu. Pristupljeno 1. 5. 2018.
  11. ^ Zaydān, Jirjī (1907). [Pustošenje Bagdada (1258) na Google Books History of Islamic Civilization, Vol. 4] Provjerite vrijednost |url= (pomoć). Hertford: Stephen Austin and Sons, Ltd. str. 292. Pristupljeno 4. 5. 2020.
  12. ^ a b c d Davis, Paul K. (2001). Besieged: 100 velikih opsada, od Jerihona do Sarajeva. New York: Oxford University Press. str. 67.
  13. ^ James Chambers, "The Devil's Horsemen," p. 144.
  14. ^ Fattah, Hala. A Brief History of Iraq. Checkmark Books. str. 101.
  15. ^ Murray, S.A.P. (2012). The library: An illustrated history. New York: Skyhorse Publishing, pp. 54.
  16. ^ Frazier, I., "Invaders: Destroying Baghdad," New Yorker Magazine, [Special edition: Annals of History], April 25, 2005, Online Issue Archived 2018-06-12 na Wayback Machine
  17. ^ (Sicker 2000, p. 111)
  18. ^ Frazier, Ian (25. 4. 2005). "Annals of history: Invaders: Destroying Baghdad". The New Yorker. str. 4. Arhivirano s originala, 10. 10. 2017. Pristupljeno 6. 5. 2010.
  19. ^ Marozzi, Justin (29. 5. 2014). Baghdad: City of Peace, City of Blood. Penguin Books. str. 176–177. ISBN 978-0-14-194804-1.
  20. ^ "Saudi Aramco World : The Greening of the Arab East: The Planters". saudiaramcoworld.com. Arhivirano s originala, 25. 1. 2006. Pristupljeno 6. 5. 2010.
  21. ^ Maalouf, 243
  22. ^ Runciman, 306
  23. ^ Foltz, 123
  24. ^ Coke, Richard (1927). Baghdad, the City of Peace. London: T. Butterworth. str. 169.
  25. ^ Kolbas, Judith G. (2006). The Mongols in Iran: Chingiz Khan to Uljaytu, 1220–1309. London: Routledge. str. 156. ISBN 0-7007-0667-4.