Radničko samoupravljanje

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Radničko samoupravljanje je društveni i privredni model koji je osmišljen od strane KPJ i provođen je u Jugoslaviji od 1950. godine pa do kraja njenog postojanja. Osnovna ideja se svodila na prebacivanje upravljanja poduzeća u ruke radnika i odvajanje države od gospodarstva, što nikada nije provedeno.

Ideja o samoupravljanju i osnivanje radničkih savjeta[uredi | uredi izvor]

Poticaje za uvođenje samoupravljanja treba tražiti u sukobu Jugoslavije sa IB-om, i pokušajem da se prekine s dotradašnjim staljinističkim sistemom i krene vlastitim putem izgradnje socijalizma - titoizma. KPJ i sve njene organizacije su se nalazile u mobilnom stanju zbog sukoba, a kritikom Staljin a poticano je teoretiziranje socijalizma koje je do tada bilo zapušteno. Tijekom 1949. godine partija je krenula ofanzivnije da istupa sa svojim putem socijalizma, javio se dublji osvrt na odnose između socijalističkih zemalja, iskustvo narodnooslobodilačke borbe i izgradnju socijalizma. Uvjeti za promjenu ekonomskog sistema nisu postojali uslijed blokade sa istoka i tek početnim naporima za otvaranje ka zapadu, a loše stanje u poljoprivredi samo je otežavalo prilike. Ipak, sve ustanove koje su ličile na sovjetske su podvrgnute kritici i trebalo je pronaći novi put. Ideja da se naprave radnički savjet i i tako stvori tzv. "Slobodni socijalizam" kao originalno rješenje, nasuprot sovjetskom administrativnom socijalizmu javila se kod komunističkih lidera Milovana Đilasa i Edvarda Kardelja. Oni su smatrali da je određeni oblik samoupravljanja počeo još s formiranjem NOO od strane KPJ, ali da je to tada bilo u službi ratnog komunizma.

Radnički savjeti[uredi | uredi izvor]

Radnički savjeti su zamišljeni tako da jednoga dana izrastu u stvarne snage samoupravljanja, u početku samo u većim preduzećima. Dana 23. decembra 1949. godine doneseno je Uputstvo o osnivanju i radnu raniökih savjeta, koje su potpisali Boris Kidrič i Đuro Salaj. Predviđeno je da radnički savjeti aktivno sudjeluju u svim najvažnijim pitanjima poduzeća. Prvi Radnički savjet je izabran 31. decembra 1949. u tvornici cementa Prvoborac u Solinu kod Splita. Radnički savjet je trebalo da predstavlja negaciju sovjetske prakse i sovjetskog birokratizma. Trebalo je biti podstrek za veću proizvodnju, a sa uvođenjem radnika u upravljanje industrijom i u odumiranje države. Ideja o odumiranju države s dolaskom proleterijata na vlast potječe od Karla Marxa. Radnički savjeti su imali između 15 i 120 članova. U njima je predviđeno da se vrši opće, neposredno i tajno glasanje pri postavljanju i smjenjivanju članova. Kao kolektivni organ trebalo je da odlučuje i donosi najvažnije odluke o radu poduzeća: zaključke o poslovanju, postavljanje i smjenjivanje upravnog odbora. Radničkim vijećem je negirana uloga države u rukovođenju gospodarstvom i time se predviđao novi tip društveno-ekonomskih odnosa na postojeću praksu u socijalizmu. Samoupravljanje i decentralizacija trebalo je da razgrade administrativni sustav socijalizma koji se stvarao u poslijeratnim godinama. Odvajanje države od privrede predviđeno idejom o samoupravljanju nikad nije provedeno. O tome najbolje svjedoči nastavak postojanja petogodišnjih planova. Ipak, dirigirano planiranje je zamijenjeno planiranjem osnovnih proporcija, a poduzećima je data određena samostalnost u djelovanju i nov način financiranja preko fondova.

Reforma lokalne samouprave[uredi | uredi izvor]

Pošto je radnicima, načelno, dato pravo da upravljaju poslovima preduzeća, neophodno je bilo reformirati lokalnu samoupravu u duhu samoupravljanja. Zakonom iz 1952. godine Narodni odbori su dobili ovlasti u poslovima koji su od neposrednog interesa lokalne zajednice. Komunalni, socijalni i kulturni razvitak lokalne zajednice trebalo je u potpunosti da oni vrše. Ovo je trebalo da se približi Marksovom teoretskom stavu o komunama.

Ustavni zakon iz 1953. godine i samoupravljanje[uredi | uredi izvor]

Rad na podnacrtu novog ustavnog zakona počeo je 1951. godine. Ustavotvorci su radili u "duhu tri D - debirokratizacije, demokratizacija i decentralizacija". Vladajuća struktura KPJ je bila opsjednuta razbijanjem birokracije. U ovom zakonu je zadržana dvodomna narodna skupština sa Saveznim vijećem i Vijećem proizvođača. Vijeće naroda je prestalo postojati ali se moglo odvojiti iz sastava Saveznog vijeća po potrebi. Poslanici Vijeća proizvođača su bili predstavnici radničkih savjeta. Ono je trebalo da institucionalizira marksovu ideju diktature proleterijata. Ustavni zakon je donesen 13. januara 1953. godine i njime su pokrivene promjene u privredi od 1950. do 1952. godine. Potvrđeno je postojanje radničkih savjeta, vijeća proizvođača, zborova birača i referenduma.

Promjene u SKJ i samoupravljanje[uredi | uredi izvor]

Kompletna promjena privrednog sistema uvođenjem samoupravljanja nije naišla na jednodušno odobravanje u KPJ. Mnoga lokalna rukovodstva nisu razumjela promjene, tako da su čak i u početku negdje radnički savjeti bili svedeni samo na savjetodavnu ulogu u poduzećima. Neki su smatrali da samoupravljanje dovodi u pitanje postojanje sindikata, a dio komunista je strahovao i od dezorganizacije ali i od gubitka svoje moći. Za samu partiju izuzetno je bitan Šesti kongres KPJ. Glavni problem kojim se kongres bavio bio je uloga Partije u uvjetima samoupravljanja. Kongres je održan od 2. do 7. novembra 1952. godine. Između ostalog, na njemu je osuđena blokovska podjela svijeta, agresivna politika i kolonijalizam. Podvrgnuta je kritici Staljinova revizija komunizma, a pohvaljena Titova revizija, a uvođenje samoupravljanja je okarakterizirano kao prijeloman događaj u razvitku socijalističkih društvenih odnosa. Sukladno tome, odbačena je dotadašnja uloga Partije kao neposrednog operativnog rukovoditelja i naredbodavca u državnom i društvenom životu. Umjesto toga, od Partije je zahtijevano da postane avangarda radničke klase i države u cjelini i da svojim ubeđivanjem izbori usvajanje svoje linije ili stavove svojih pripadnika. Uvođenjem samoupravljanja i promjenama u gospodarstvu Komunistička partija je mijenjala samu sebe. Postala je još masovnija a sebi dala zadatak da usmjerava revolucionarne snage na izgradnju samoupravnog društva. Sukladno tome, promijenjeno je ime u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Isto tako, ubrzo je promijenjeno ime Narodnog fronta Jugoslavije u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ).

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]