Raphael Lemkin

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Raphael Lemkin
Raphael Lemkin, Photograph 6.jpg
Raphael Lemkin
Rođenje (1900-06-24) 24. juni 1900.
Smrt28. august 1959(1959-08-28) (59 godina)
Uzrok smrtiinfarkt miokarda
Mjesto počivanjaMount Hebron Cemetery, New York City
NacionalnostPoljak
Alma materUniverzitet u Lavovu
Zanimanjepravnik
PoslodavacUniverzitet Duke, Univerzitet Yale
Poznat(a) poautorstvu izraza genocid, i sastavljanju Konvencije za sprečavanje i kažnjavanje genocida
Značajna djela
The Axis Rule in Occupied Europe
RoditeljiJózef Lemkin, Bela rođena Pomeranz
Veb-sajtlemkinhouse.org
Raphael Lemkin predstavlja porijeklo koncepta "genocida"
Ploča u čast Raphaela Lemkina u Vrtu pravednika u Varšavi

Rafael Lemkin (poljski: Rafał Lemkin, na Zapadu poznat kao Raphael Lemkin; Bezvodne, 24. jun 1900 – New York, 28. august 1959) bio je poljski i američki pravnik[1] jevrejskog porijekla, poznat kao tvorac izraza "genocid"[2][3] i jedan od sastavljača Konvencije o genocidu, potpisane 9. decembra 1948. godine, poznate kao "Lemkinska konvencija".

Deset puta je predložen za Nobelovu nagradu, ali je nije dobio.[4]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u porodici Józefa Lemkina i Bele rođene Pomeranz. Njegov otac je vodio iznajmljenu farmu. Imao je dva brata. Mladost je proveo u Ozeriskom, gdje je njegov otac upravljao malim posjedom, a zatim u Volkovisku, gdje se cijela porodica preselila. Godine 1919. završio je gimnaziju u Białystoku. U godinama 1919–1920 služio je u sanitarnim jedinicama poljske vojske.

Godine 1919. upisao se na Pravni i administrativni fakultet Jagelonskog univerziteta. Godine 1921. izbačen je sa univerziteta jer je dekanu dao lažnu i nezakonitu potvrdu i prebačen je na Pravni fakultet Univerziteta Jan Kazimierz u Lavovu.[5]

Sredinom 1920-ih mnogo je putovao, studirao na univerzitetima u Heidelbergu, Berlinu, a kasnije i na Sorboni. Godine 1926. doktorirao je pravo na Univerzitetu u Lavovu. Oko 1927. napustio je Lavov jer je pozvan da sarađuje na Varšavskom univerzitetu. Radio je u Komitetu za kodifikaciju Republike Poljske. Nakon završenog sudskog pripravništva, imenovan je za podtužioca u Okružnom sudu u Bžežanima, ali je ubrzo postao tužilac Okružnog suda u Varšavi. Godine 1934. dao je ostavku na rad u tužilaštvu i počeo da radi kao advokat u Varšavi.

Godine 1933. Lemkin je postao predavač na Slobodnom poljskom univerzitetu. Lemkin je otišao u Međunarodni ured za ujedinjenje krivičnog prava. Tokom naučnih konferencija uspostavio je odnose sa značajnim pravnim stručnjacima iz Zapadne Evrope.[6]

U septembru 1939. Lemkin je napustio Varšavu i ušao na teritorije koje je ubrzo okupirao Sovjetski Savez. Uhapšen je, ali nije prepoznat, te je pušten narednog dana. U oktobru je krenuo u Vilnius, a odatle u Kaunas, gdje je nakon tri mjeseca dobio švedsku vizu zahvaljujući kontaktima na međunarodnim konferencijama. Godine 1940. putovao je preko Rige u Štokholm. U Švedskoj je počeo da prikuplja materijale za svoj kasniji rad o vladama Osovine u okupiranim zemljama,[7] a takođe je predavao na Univerzitetu u Štokholmu.[8]

U proljeće 1941. preselio se u Sjedinjene Američke Države, gdje je stigao do jedne od posljednjih linija Transsibirske pruge, u Vladivostoku, presjedajući na čamac za Japan, koji je potom plovio u Sjedinjene Države. Pronašao je posao na Univerzitetu Duke. Zatim je Lemkin dvije godine radio kao savjetnik u Odboru za ekonomsko ratovanje u Washingtonu, nakon čega je ponovo morao tražiti posao. Završio je osnovne kurseve američkog prava. U maju 1945. stupio je u Ured za ratne zločine Ratnog odjela.[7]

U godinama 1942–1943. napisao je svoju najvažniju knjigu, The Axis Rule in Occupied Europe (objavljena 1944.), posvećenu konceptu genocida.[7] Iznio je svoje stavove o novoj vrsti zločina protiv čovječnosti, stvorivši pojam "genocidium" (genocid), koji je shvatio kao organizirane aktivnosti usmjerene na uništenje nacije, etničke, vjerske ili rasne grupe dezintegracijom institucija, kulture, jezika, nacionalne i vjerske svijesti, ekonomskih osnova postojanja, a potom i lišavanje sigurnosti, slobode, zdravlja, dostojanstva i na kraju života. Predložio je i usvajanje međunarodne konvencije o sprječavanju genocida. Ubrzo nakon objavljivanja, „The Washington Post” je objavio uvodnik u korist Lemkinovog rada pod nazivom "Genocid", u kojem se možda prvi put pojavio koncept genocida u mejnstrim medijima. Ubrzo je Lemkinov rad bio cijenjen i u „New York Timesu”, a novi koncept je polako ušao u svakodnevnu upotrebu.[8]

Na suđenju u Nürnbergu, Lemkin je postao savjetnik Roberta H. Jacksona, američkog glavnog tužioca.[7] Od 1946. bio je konsultant Pravnog komiteta UN-a i zajedno sa Henrijem Donnendijem de Vabresom napisao je nacrt Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, potpisanu 9. decembra 1948. Godine 1948–1951. predavao je međunarodno pravo na Univerzitetu Yale.

1951. i 1952. bio je nominovan za Nobelovu nagradu za mir. Godine 1950. odlikovan je Velikim kubanskim krstom Reda Carlosa Manuela de Céspedesa, a 1955. i krstom za zasluge na lenti Ordena za zasluge Savezne Republike Njemačke.[9]

Nakon Lemkinovog uspjeha usvajanjem konvencije o zločinu genocida, našao se u teškoj životnoj situaciji. Nakon što je 1951. godine završio svoj ugovor kao "gostujući profesor" na Univerzitetu Yale, nije uspio dobiti stalno mjesto na univerzitetu. Veći dio 1950-ih, uprkos značajnim naporima, bio je nezaposlen i zapao u siromaštvo. Umro je od srčanog udara 1959. Njegovoj sahrani prisustvovalo je sedam ljudi.[7]

Naučna djelatnost[uredi | uredi izvor]

Od 1927. Lemkin je sarađivao sa Međunarodnim uredom za ujedinjenje krivičnog prava. Učestvovao je u poljskim delegacijama na konferencijama za ujedinjenje krivičnog prava u Parizu 1931. i Kopenhagenu 1935. godine.

Godine 1933. trebao je prisustvovati Madridu, ali je u posljednjem trenutku vlada povukla njegovu delegaciju. Ipak, rad koji je pripremio za konferenciju uručen je njenim učesnicima. On je u ovom radu postulirao regulisanje zločina na međunarodnom forumu:

  1. varvarstvo,
  2. vandalizam,
  3. izazivanje morske, kopnene ili vazdušne katastrofe,
  4. prouzrokuju prekid telekomunikacijske komunikacije,
  5. svjesno širenje zaraze.

Pod konceptom varvarstva podrazumijevao je, da: „ko iz mržnje prma rasnoj, vjerskoj ili društvenoj zajednici, ili iz želje za uništenjem (istrebljenjem) te zajednice, preduzima krivično delo protiv života, tjelesne nepovredivosti, slobode, dostojanstva ili temelja privrednog postojanja nekog društva, ta osoba koja pripada takvoj zajednici, za ovo djelo varvarstva će biti kažnjena… osim ako je djelo kažnjivo strožom kaznom u relevantnom krivičnom zakonu. Istoj kazni se izriče i počinitelj ako je njegovo djelo bilo usmjereno protiv osobe koja se izjasnila o solidarnosti ili pripada nekoj od gore navedenih grupa”. Ovu vrstu zločina 1944. godine – nakon što je doživio Holokaust – Lemkin je nazvao genocidom (genocidom). Vandalizam je pak pretpostavljao – iz istih razloga kao i varvarstvo – uništavanje kulturnih ili umjetničkih djela, koja su bila proizvod duha rasne, vjerske ili društvene zajednice.[10]

Istraživao je krivično zakonodavstvo totalitarnih država, posebno Musolinijeve Italije i Sovjetskog Saveza, opisujući u svojim radovima funkciju krivičnog prava u pravnim i društvenim sistemima ovih država. Preveo je na poljski sovjetske kaznene zakone iz 1922. iz 1927. i fragment italijanskog krivičnog zakona posvećen zločinima protiv države. U predavanju Sovjetski genocid u Ukrajini, održanom u Manhattan Centru u New Yorku na 20. godišnjicu Holodomora (1953.), naveo je umjetno izazvanu glad u Ukrajini 1932–1933. od strane sovjetskih vlasti ("Holodomor") kao klasičan primjer ovog zločina.

Bavio se i pitanjima terorizma. Godine 1935. predložio je regulisanje terorizma na međunarodnom forumu, predstavljajući sopstveni projekat i koncepte definisanja terorizma.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Raphael Lemkin — United States Holocaust Memorial Museum". www.ushmm.org. Arhivirano s originala, 25. 3. 2019. Pristupljeno 2019-03-25. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ^ "Coining a Word and Championing a Cause: The Story of Raphael Lemkin". encyclopedia.ushmm.org (jezik: engleski). Pristupljeno 2019-03-25. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  3. ^ "Raphael Lemkin Defines Genocide" (jezik: engleski). Pristupljeno 2019-03-25. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ "Nomination Archive". NobelPrize.org (jezik: engleski). Pristupljeno 2019-03-25. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  5. ^ "DZIEJE NAJNOWSZE, ROCZNIK XLIII 2011, 1 PL ISSN M A T E R I A Ł Y. Krakowskie czasy studiów Rafała Lemkina - PDF Free Download". docplayer.pl. Pristupljeno 2021-12-02.
  6. ^ Kornat, Marek (2010). Bieńczyk-Missala, Agnieszka; Dębski, Sławomir (ured.). Rafal Lemkin’s Formative Years and the Beginning of International Career in Inter-war Poland (1918–1939). Rafał Lemkin: a Hero of Humankind (jezik: poljski). Warszawa: Polski Instytut Spraw Międzynarodowych. ISBN 978-83-89607-85-0.
  7. ^ a b c d e Szawłowski, Ryszard (2010). Bieńczyk-Missala, Agnieszka; Dębski, Sławomir (ured.). Raphael Lemkin’s Life Journey: From Creative Legal Scholar and Well-to-do Lawyer in Warsaw until 1939 to Pinnacle of International Achievements during the 1940s in the States, Ending Penniless Crusader in New York in the 1950s. Rafał Lemkin: a Hero of Humankind (jezik: poljski). Warszawa: Polski Instytut Spraw Międzynarodowych. ISBN 978-83-89607-85-0.
  8. ^ a b Korey, William (2010). Bieńczyk-Missala, Agnieszka; Dębski, Sławomir (ured.). Lemkin’s Passion: Origin and Fulfillment. Rafał Lemkin: a Hero of Humankind (jezik: poljski). Warszawa: Polski Instytut Spraw Międzynarodowych. ISBN 978-83-89607-85-0.
  9. ^ Szawłowski, Ryszard (2015). Rafał Lemkin, warszawski adwokat (1934–1939), twórca pojęcia „genocyd” i główny architekt konwencji z 9 grudnia 1948 r. („Konwencji Lemkina). W 55-lecie śmierci (jezik: poljski). Warszawa.
  10. ^ Redzik, A. (2012). Kudełko, J. (ured.). Wkład Rafała Lemkina w obrady V Konferencji Międzynarodowego Biura Unifikacji Prawa Karnego w Madrycie w 1933 roku. Polska-Hiszpania. Wczoraj i dziś. Studia poświęcone wybranym zagadnieniom z historii i współczesności (jezik: poljski). Lublin: Ce. Taracha. str. 219–227.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]