Rat u Bosni i Hercegovini

Rat u Bosni i Hercegovini
Rat u Bosni i Hercegovini
Rat u SFRJ
	Slijeva nadesno, u smjeru kazaljke na satu:; 1. Zgrada Izvršnog Vijeća gori u plamenu nakon što je pogođena sa srpskih položaja oko Sarajeva; 2. U maju 1992; Ratko Mladić s vojnicima VRS-a; 3. Norveški UN vojnik u Sarajevu
Datum	1. april 1992 – 14. decembar 1995.
Lokacija	Bosna i Hercegovina
Ishod	bez vojnog pobjednika unutrašnja podjela BiH u skladu s Dejtonskim sporazumom; više od 101.000 poginulih; prvi genocid nakon 2. svj. rata; raspoređivanje NATO snaga za nadgledanje mirovnog sporazuma; uspostava OHR-a;
Sukobljene strane
1994–95: Republika Bosna i Hercegovina; Hrvatska Podrška: NATO	1994–95: Republika Srpska; Republika srpska krajina; Autonomna pokrajina Zapadna Bosna Podrška: SR Jugoslavija
Komandanti
Vojne jedinice
Žrtve

Rat u Bosni i Hercegovini^[a] bio je međunarodni vojni sukob na području Bosne i Hercegovine, koji je trajao od 6. aprila 1992. do 14. decembra 1995. između Republike Bosne i Hercegovine, SR Jugoslavije i Republike Hrvatske, zajedno sa samoproglašenim paradržavama unutar teritorije Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (prvobitno proglašena kao Srpska Republika Bosna i Hercegovina 1991, sada entitet u sastavu Bosne i Hercegovine), Hrvatska Republika Herceg-Bosna (proglašena 1991) i Autonomna pokrajina Zapadna Bosna (proglasio je Fikret Abdić 1993).

Konflikt je sprva bio između jedinica JNA u BiH koje su se kasnije transformirale u Vojsku Republike Srpske (VRS) na jednoj strani i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) koja je uveliko bila sastavljena od Bošnjaka, kao i hrvatskih snaga poznatih kao Hrvatsko vijeće odbrane (HVO) na drugoj strani. Tenzije između Bošnjaka i Hrvata su se pojačale krajem 1992, što je dovelo do Bošnjačko-hrvatskog sukoba koji je eskalirao početkom 1993.^[6] Rat u Bosni i Hercegovini okarakterisan je teškim borbama, neselektivnim granatiranjem gradova i naselja, etničkim čišćenjem i sistematskim silovanjem, uništavanjem spomenika kultura, što su uglavnom činile srpske snage,^[7] a u manjem omjeru hrvatske^[8] i bošnjačke.^[9]

Srbi, iako sprva vojno superiorniji zbog oružja i resursa koje su imali od JNA, eventualno su izgubili momentum jer su Bošnjaci i Hrvati ušli u savez protiv Republike Srpske 1994. godine praveći Federaciju Bosne i Hercegovine nakon Vašingtonskog sporazuma. Iako je postojao embargo na oružje od strane UN-a prema Bošnjacima, nakon genocida u Srebrenici i masakra na Markalama, NATO je 1995. intervenisao operacijom "Namjerna sila" ciljajući položaje Vojske RS-a, što se ispostavilo važnim za završetak rata.^[10]^[11] Rat je završio nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Parizu 14. decembra 1995. Mirovni pregovori su održani u Daytonu i završeni 21. novembra 1995.^[12]

Bosna i Hercegovina je podigla optužnicu protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Sud je 21. februara 2007. objavio presudu u kojoj je odbacio tužbu protiv Srbije^[13] i zaključio da je rat imao međunarodni karakter.

Početkom 2008, Haški tribunal je osudio 45 Srba, 12 Hrvata i četiri Bošnjaka za ratne zločine tokom rata u Bosni i Hercegovini.^[14] Najnoviji izvještaji procjenjuju da je oko 100.000 ljudi poginulo tokom rata.^[15]^[16]^[17] Preko 2,2 miliona ljudi je raseljeno,^[18] čineći rat najrazornijim konfliktom u Evropi nakon završetka Drugog svjetskog rata.^[19]^[20] Osim toga, procijenjeno je da je 12.000–50.000 žena silovano, uglavnom od srpskih snaga, gdje su žrtve uglavnom bile Bošnjakinje.^[21]^[22]

Političko stanje prije početka rata

Raspad Jugoslavije

Rat u Bosni i Hercegovini je usko vezan sa raspadom Jugoslavije. Jugoslavenska kriza počinje slabljenjem dotadašnje komunističke vlasti, a što se može okarakterisati kao dio općih promjena koje su uslijedile završetkom Hladnog rata u svijetu. U slučaju Jugoslavije, komunizam je sve više gubio ideološku snagu pred najezdom nacionalističkih i separatističkih ideologija krajem 1988. i početkom 1989, naročito u Srbiji i Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini te u manjoj mjeri i u Sloveniji.

Ovaj proces je također proporcionalan sa dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, koji je svoj put započeo odazivajući se na buđenje iste nacionalističke ideologije, te postavljajući se kao vođa Srba na Kosovu 1989. Osnovni cilj Miloševićeve politike je bilo osvajanje vlasti i dominacije nad jugoslovenskom federacijom. Da bi ostvario svoj cilj, Milošević je inscenirao nekoliko procesa, koji su doveli do preuzimanju vlasti prije svega u Vojvodini i Crnoj Gori, postavljajući na vlast garnituru političara koji su odgovarali njegovoj viziji buduće Jugoslavije. Ta vizija zasnivala se na dominaciji Srbije kao najmnogoljudnije republike u SFRJ te Miloševiću kao vođi Srbije. Kriza Jugoslavije se pogoršava nakon što Milošević manipuliše proces, koji je doveo do obaranja vlasti Kosovskih Albanaca na Kosovu, nakon čega konsolidira kontrolu nad gotovo polovinom Jugoslavije. Ovakav odnos snaga dovodi do reakcije drugih republika, a prevenstveno Slovenije.

Na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 20. januara 1990. Milošević je prvi put upotrijebio svoju dominaciju za opstrukciju mnogih ustavnih amandmana, koje su slovenski predstavnici u saveznom parlamentu pokušali provesti, kako bi se ponovo uspostavio balans u snagama između saveznih republika. Kongres se završava debaklom i napuštanjem delegata iz Slovenije i Hrvatske, što se može okarakterisati i početkom raspada Jugoslavije.

Produbljenje krize omogućava nacionalističkim opcijama da dođu do vlasti, među kojima najviše dolazi do izražaja Franjo Tuđman u Hrvatskoj, koji se javlja kao pandan Miloševićevoj nacionalističkoj politici. Slovenija i Hrvatska nedugo potom započinju proces osamostaljivanja i proglašavanja nezavisnosti, koji vode u oružane sukobe. Ovo je pogotovo slučaj sa Hrvatskom, koja je u to vrijeme imala izraženu srpsku manjinu, kako u provinciji (sjeverna Dalmacija i područje oko Knina, Lika, Kordun, Banija), tako i u velikim gradovima (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar, Vukovar).

Situacija u Bosni i Hercegovini

Popis stanovništva na dan 31. marta 1991. za Bosnu i Hercegovinu navodi ukupno 4.377.033 stanovnika.

Izvod iz popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.
Narod	Broj	Udio u ukupnom broju stanovnika
Muslimani¹	1.902.956	43,47 %
Srbi	1.366.104	31,21 %
Hrvati	760.852	17,38 %
Jugoslaveni	242.682	5,54 %
Ostali²	104.439	2,38 %

¹ Pri popisu stanovništva 1991. godine nije postojala mogućnost izjašnjavanja kao Bošnjak.

² Pod kategoriju ostali su navedeni sljedeći narodi i narodnosti: Crnogorci, Makedonci, Slovenci, Albanci, Česi, Italijani, Židovi, Mađari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci, te ostali sa nepoznatim, regionalnim i neizjavljenom nacionalnom pripadnošću.

Po popisu stanovništva 1991, Muslimani su bili većina u 45 općina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 (u pet relativna, u 29 apsolutna), a Hrvati u 20 (u šest relativna, u 14 apsolutna).

Na prvim slobodnim demokratskim skupštinskim izborima 18. novembra 1990. pobijedila je koalicija tri najveće nacionalne stranke u zemlji sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH).

Izvod iz rezultata izbora 1990. u Bosni i Hercegovini
Politička stranka	Vijeće građana	Vijeće općina
Stranka demokratske akcije – SDA	43	43
Srpska demokratska stranka – SDS	34	38
Hrvatska demokratska zajednica BiH – HDZBiH	21	23
Ostali¹	32	6

Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske šahovnice) i bojazan da se ne napravi politički savez Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prećutni savez. Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj.

Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika Predsjedništva Republike BiH izabran Bošnjak, prvobitno Fikret Abdić, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegoviću. Za predsjednika Skupštine izabran je Srbin Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.

Završetak raspada SFRJ, započet slovenskim proglašenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenziviranjem napora Hrvatske na sticanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991. godine intenzivirani ratni sukobi između JNA i Hrvatske vojske (tada republičkog Ministarstva unutarnjih poslova (MUPH) i jedinica Zbora narodne garde (ZNG). JNA je koristila teritorije BiH kao odskočnu dasku za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u Krajini i zapadnoj Slavoniji išle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesečnog moratorija na proglašenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Evropske zajednice na Brionima u julu 1991. godine, JNA proglašava djelomičnu mobilizaciju 3. oktobra 1991. godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglašava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.

Skupština BiH, reagirajući na slijed događaja, 15. oktobra 1991. donijela jeAkt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu.

Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. Ipak, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije.

Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajući se na općine u kojim je osvojio vlast, SDS uspostavlja srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne od centralne vlasti. Kao vrhunac, uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991., na kojem su Srbi izglasali uspostavljanje samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom priključenja ostacima SFRJ. Vlada BiH u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevažećim, tako da nije preduzela nikakve daljnje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991. u Grudama je proglašena i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZHB).

SDS je 9. januara 1992. autonomne oblasti formalno proglasio Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovanom u Republiku Srpsku) prije nego što je Skupština BiH 25. januara 1992. uopće donijela odluku da se održi referendum o nezavisnosti. Potom je uslijedilo proglašenje Hrvatske zajednice Središnje Bosne 27. januara 1992. U srpskom slučaju, stvaranje autonomnih oblasti je bilo prenošenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovački teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio većinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeći državno-upravni aparat podredio svojim ciljevima i te općine služile su mu kao baza za daljnje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio većinu, SDS je počeo planirati stvaranje srpskih općina, što je odgovaralo njihovoj viziji nacionalne podjele, u kojem bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe.

Ako Jugoslavija ne može da bude građanska država, onda ne može ni jedna od njenih naslednih pokrajina.^[23]
– Milorad Ekmečić u prilog etničke podjele jugoslavenskih republika 1992.

Iznenađenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su podsjećale na srpske autonomne oblasti. Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na područjima gdje su nacionalne stranke osvojile većinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanjem dodatnog upravnog aparata uz već postojeći, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objašnjavalo se brigom za zaštitu naroda. Budući da ustavna prava Srba i Hrvata u Republici Bosni i Hercegovini nisu bila ugrožavana, a njihovo učešće u državnoj vlasti bilo je proporcionalno, stvaranje nacionalnih zajednica bilo je antiustavni pokušaj podjele države i pripajanja teritorija susjednim državama po planovima i kartama političkog vodstva Srbije i Hrvatske. Sami akti obrazloženi su organiziranjem pojedinog naroda, samoupravom usljed nesposobnosti i neusaglašenosti centralnog aparata, kao i samoodbranom usljed neefikasnosti republičkog MUP-a, te raspadom Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine i osnivanjem niza paravojnih jedinica po nacionalnoj osnovi (Patriotska liga, Hrvatsko vijeće odbrane, te niza srpskih dobrovoljačkih jedinica, koje su potpomagane od JNA i dobrovoljačkih jedinica s teritorije Srbije). Samim tim činom bile su jasne poruke vodećih političara koji su govorili o jedinstvu i nedjeljivosti BiH, a radili na podjeli BiH stvaranjem nezavisne vlasti, posebne policije, uprave, vojske, komunikacijskog i monetarnog sistema.

Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno političkih jedinica u Republici BiH bio je pokušaj državnih organa da se po svaku cijenu očuva mir. Političke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da učestvuju u republičkoj vlasti. Uz lojalne građane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje. U situaciji neproglašene vojne okupacije, otvorene pripreme za odbranu bile su izrazito otežane i ometane. Uz očevidno razbijačku politiku SDS-a, uloga trećeg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna. Dok je dio HDZ-a BiH (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u odbrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovački) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, čiji su vrhunac sastanci Boban-Karadžić u Grazu). U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na očuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logičan izbor. Naknadni pregled aktivnosti državnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata iskoristilo za brojne međunarodne kontakte i traženje pomoći. S pravom se može ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobijanje međunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice.

Počeci rata

Rast napetosti u Republici BiH doveo je do masovnog ličnog naoružavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republičkog MUP-a iz juna 1991. godine, 92.500 Bošnjaka prijavilo je 110.400 komada oružja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oružja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oružja. Smatra se da je stvarni broj oružja u posjedu građana bio gotovo triput veći.

Prvi znak rata u BiH bilo je uništenje sela Ravno, u istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u novembru 1991. godine. Selo je napala JNA u akciji u smjeru Dubrovnika. Nakon uništenja sela, uslijed političke neorganiziranosti bosanskohercegovačkih političara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih političara, koje su unosile razdor i nesporazume u političkom vrhu. Propagadnim djelovanjem JNA, mogle su se čuti izjave pojedinih novinara da selo Ravno uopće nije u BiH. Selo je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da spriječi korištenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku.

Propagandnim ratom JNA mogu se također dodati napadi srpskih paravojnih formacija u Posavini, koji su na tadašnjoj Radioteleviziji Sarajevo prikazani, kao marginalni lokalni sukob, sa posjetom na licu mjesta, tada politički visoko rangiranih Fikreta Abdića i Biljane Plavšić. Slične akcije poduzimali su i drugi političari (Stjepan Kljuić) npr. u propuštanju kolone tenkova na Gornjem Malovanu, koja je zaustavljena od lokalnog stanovništva i politički organiziranih pojedinaca. Kolona je propuštena i tenkovi su kasnije korišteni u akcijama zauzimanja Kupresa. Također je interesantna akcija zauzimanja releje na Vlašiću 1992. godine, koja je direktno prenošena na Prvom programu Radio Sarajeva. Sve do zauzimanja releja od strane JNA, mogli su se čuti komentari zaposlenika, kao i poziv na pomoć. Nakon zauzimanja releja, emitovanje programa je nastavljeno bez komentara. Od jeseni 1991. godine do početka rata, širom Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a BiH presreću kamione s oružjem za koje niko ne zna "odakle su i kuda idu", rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilizirani za rat protiv Hrvatske prilikom prolaza kroz BiH, često prave ekscese i otvaraju nasumičnu vatru radi zaplašivanja stanovništva, pojavljuju se barikade i samozvani "organi reda" vrše kontrolu saobraćaja. Sve ćešće su noćne pucnjave.

Sve veći broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republičko vodstvo mobiliziralo dio rezervnog sastava republičkog MUP-a, jedinog oružanog sastava koji je zadržan pod nadzorom republičkih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je počeo provoditi mobilizaciju, iako je republičko Predsjedništvo preporučilo neodazivanje na te pozive. Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bošnjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a. Da bi se održao red, čak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Milutinom Kukanjcem, uspostavljene mješovite patrole MUP-a BiH i JNA, bez većih rezultata. Iako je zapovjedništvo nad bosanskohercegovačkom TO-om spadalo u nadležnost republičkih vlasti, JNA je akcijom izmještanja oružja TO-a pod svoj nadzor razoružao tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljević bili su Srbi, što je dodatno otežavalo pristup mobilizacijskim spiskovima. Oduzimanje oružja Teritorijalne odbrane od strane JNA nije išlo jednostavno i bez otpora. U općinama sa većinskim hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom, općinske su vlasti uspješno odbile predavanje oružja JNA i opkoljavanjem i zauzimanjem skladišta opreme JNA, došle do neznatnih zaliha oružja i materijalno tehničkih sredstava. Politički sukobi između HDZ BiH i SDA u tim općinama započeti su načinom podjele plijena, te organizacijom blokade manjih skladišta u središnjoj Bosni.

Antiratni protesti

Početkom 1992. u Sarajevu i širom BiH se javljaju antiratni protesti.

Referendum 1992.

Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992, na kojem je 64 do 67% od biračkog tijela izašlo na glasanje, a gotovo 98% je glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne jedinice su podigle u razdoblju od 1. do 5. marta barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima (Bosanski Šamac, Derventa, Odžak), među kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojeg su se razbuktale oružane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon Referenduma (1. mart 1992) podigli barikadu, koju su polahko pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992, blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topničke paljbe) nastavio do službenog početka rata.

Tokom marta rukovodstvo SDS-a završava pripreme za početak rata. Dovršava se formiranje "srpskih opština", kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrše se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republičkog MUP-a koji su trebali činiti srpski MUP. Potkraj marta bilježe se mjestimična puškaranja (23. marta u Goraždu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od početka aprila 1992. proširili cijelom Bosnom i Hercegovinom:

	Datum	Mjesto	Događaj
1.	1. april	Bijeljina	Počinju sukobi između Srpske garde pod vodstvom Željka Ražnatovića-Arkana i Patriotske lige.
2.	1. april	Čitluk	JNA blokira saobraćajnice prema gradu.
3.	1. april	Mostar	JNA povlači snage iz grada.
4.	1. april	Kupres	Stanovništvo se evakuira iz grada.
5.	1. april	Sarajevo	Organizovan miting milicionera protiv podjela u MUP-u.
6.	3. april	Banja Luka	"Srpske odbrambene snage" preuzimaju kontrolu nad gradom.
7.	3. april	Livno, Tuzla	Počinje mobilizacija TO-a.
8.	3. april	Mostar	Pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira kamion cisterna napunjena eksplozivom, što označava početak rata u tom gradu, koji je više od mjesec dana bio izložen teroru rezervista JNA iz Crne Gore.
9.	4. april	Bijeljina	Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom.
10.	4. april	Bosanski Brod	JNA i jedinice pod kontrolom SDS vrše opći napad vatrom iz minobacača, topova i VBR-a.
11.	4. april	Neum	Općinsko predsjedništvo proglašava opću mobilizaciju za mir u Sarajevu i Mostaru.
12.	4. april / 5. april	Sarajevo	Te noći, paravojne jedinice SDS-a izvele su napad na neke policijske stanice u gradu.
13.	5. april	Mostar, Sarajevo	Demonstracije za mir.
14.	5. april	Sarajevo	Srpski MUP napada školu MUP-a na Vracama u Sarajevu.
15.	5. april	Neum	Napad JNA.
16.	6. april	Mostar	Na dan priznanja od strane Evropske unije, počinje mobilizacija TO grada.
17.	6. april	Sarajevo	Nastavljeni sukobi.
18.	6. april	Visoko	Proglašeno vanredno stanje u Visokom, uspostavljanje Protivdiverzantskog voda Teritorijalne Odbrane
19.	7. april	Široki Brijeg	JNA raketira Široki Brijeg istog dana kada Sjedinjene Američke Države priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović prosvjeđuje kod Blagoja Adžića izjavljujući da je to napad na hrvatski narod i međunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istog dana tzv. srpska Skupština BiH završava svoju 15. sjednicu. Njen predsjednik Momčilo Krajišnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupštine RBiH) potpisao je dokument o proglašenju nezavisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjedništvu RBiH, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, povlače se iz Predsjedništva RBiH.
20.	8. april	Sarajevo	Predsjedništvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republičke oružane sile umjesto dotadašnjeg TO-a.
21.	8. april	Grude	U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Na sastanku je rečeno da HZ HB ne prihvata iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjedništva BiH o TO BiH politički nepromišljena, te da su sve formacije osim HVO-a na području HZ HB nelegalne ili neprijateljske;
22.	9. april	Zvornik	Jedinice "Srpske općine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske snage JNA, a za njima su ušli pripadnici Srpske garde Željka Ražnatovića-Arkana
23.	10. april	Kupres	Srpske snage potpomognute JNA zauzimaju grad.
24.	10. april	Bosanski Brod, Derventa	Pješačko-artiljerijske bitke. Istog dana, izlasnik Evropske zajednice Jose Cutilheiro pregovara s Alijom Izetbegovićem i Radovanom Karadžićem.
25.	11. april	Čitluk	Napad na grad.
26.	11. april	Livno, Široki Brijeg	Zračne uzbune.
27.	11. april	Modriča	JNA ulazi u grad.
28.	11. april	Foča	JNA vrši artiljerijske napade na grad.
29.	11. april	Višegrad	Grupa pod vodstvom Murata Šabanovića zauzima branu u Višegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Višegrad i ne dopusti evakuaciju stanovništva iz grada. Tog dana je Predsjedništvo RBiH donijelo Ukaz o potčinjavanju svih jedinica TO-a BiH do 15. aprila 1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatraće se ilegalnim jedinicama.
30.	14. april	Derventa	Zauzeto skladište TO-a Dervente i predano TO-u BiH.
31.	14. april	Sarajevo	Zatvoren aerodrom Butmir.
32.	14. april	Hrvatska	U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine.

Kao što je vidljivo iz djelomične hronologije događaja u prvoj polovini aprila 1992, ratni sukobi u Bosni i Hercegovini počeli su i prije službenog početka rata, 6. aprila 1992, kad je napadnuto Sarajevo. S obzirom da je još u novembru 1991. godine napadnuto i uništeno selo Ravno u istočnoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpočetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini, koje su se razbuktale u martu 1992. godine, također predstavljaju "rat prije rata". Ali, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica može se uzeti Bijeljina, u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. aprila 1992. godine. Paravojna jedinica Arkanove Srpske garde počela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja grupa pripadnika Patriotske lige. Oni su uspjeli slomiti otpor i počeli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija "ratnog ludila", nego sistematično uklanjanje viđenijih ljudi, kao i bošnjačkog stanovništva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak.

Prvo: Bijeljina je komunikacijski značajna, jer je ona sjecište dvaju krakova kojima su počeli srpski napadi na BiH - sjevernobosanskog (posavskog) i istočnobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, središnjim gradom Semberije, omogućilo je potpunu kontrolu tog kraja, osiguranje zaleđa prema Srbiji, a time i logističku podršku. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i ušćem Drine u Savu.

Drugo: Brutalnost kojom je izvršen napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastrašivanja bosanskohercegovačkog stanovništva. Napad je izvršen uoči Bajrama, kao još jedan simbolični čin. Bijeljina je bila generalna proba prije početka otvorenog sukoba. U zauzeću Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica.

Taj obrazac u praksi se manifestirao koncentracijom nadmoćnih snaga, uz podršku oklopno-mehaniziranih jedinica i artiljerije. Grad predviđen za zauzimanje bio bi okružen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informiranja lokalno stanovništvo je pozivano na nepružanje otpora, najčešće korištenjem sintagmi o "Jugoslaviji" i "bratstvu i jedinstvu". U slučaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pješadijske jedinice koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovništvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih građana počinjalo se sa etničkim čišćenjem, a paravojne jedinice su kao nagradu sticale pravo na pljačku. Ako bi došlo do jačeg otpora (koji su u praksi najčešće pružale lokalne snage naoružane ličnim naoružanjem), pješadija bi stala i pozvala artiljeriju da "omekša otpor". Uopće, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i koristile su se neselektivno artiljerijom gdje god je to bilo moguće. Takav način upotrebe artiljerije srpski general Mladić je kasnije u opsadi Sarajeva definirao kao "razvlačenje pameti".

Političko stanje prije početka rata

Raspad Jugoslavije

Rat u Bosni i Hercegovini bio je neposredno povezan s raspadom Jugoslavije i slabljenjem savezne vlasti krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Nakon prvih višestranačkih izbora, politička scena u Bosni i Hercegovini brzo se podijelila po nacionalnim linijama između SDA, SDS-a i HDZ-a BiH.^[24]

U kasnoj fazi JNA se sve manje ponašala kao savezna i sve više kao srpska sila. Krajem 1991. srbijansko rukovodstvo i vrh JNA počeli su planski prebacivati oficire rođene u Bosni i Hercegovini u jedinice na prostoru republike, kako bi se u slučaju njenog međunarodnog priznanja sačuvala srpska vojna struktura i omogućio prijenos kontrole na bosanske Srbe.^[25]

Situacija u Bosni i Hercegovini

Početkom 1992. politička kriza u Bosni i Hercegovini dodatno se produbila. Srpsko vodstvo odbacivalo je izlazak republike iz jugoslavenske federacije, dok su bošnjačke i hrvatske stranke uglavnom podržavale nezavisnost. Referendum o nezavisnosti, održan krajem februara i početkom marta 1992, otvorio je put međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine, ali je istovremeno ubrzao prelazak političke krize u otvoreni oružani sukob.^[26]

Počeci rata

U proljeće 1992. JNA, srpske teritorijalne i policijske snage, kao i brojne paravojne formacije, krenule su u zauzimanje ključnih gradova, komunikacija i dominantnih visova širom Bosne i Hercegovine. Već u prvim sedmicama rata izbio je niz međusobno povezanih bitaka u Sarajevu, Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, Prijedoru, Doboju, Kupresu, Mostaru i Posavini.^[27]^[28]^[29]

Antiratni protesti

U Sarajevu su početkom aprila izbile velike antiratne demonstracije. Iako su protesti izražavali protivljenje ratu i nastojali spriječiti njegovo širenje na glavni grad, ubrzo su se pretvorili u jednu od prvih velikih kriznih tačaka rata: na demonstrante je pucano, grad je presječen barikadama, a oružani sukobi brzo su se proširili na više sarajevskih općina.^[27]

Tok rata

Oružani sukob na području Bosne i Hercegovine vođen od 6. aprila 1992. do 14. decembra 1995. između snaga Republike Bosne i Hercegovine, bosanskih Srba okupljenih oko Republike Srpske, bosanskih Hrvata okupljenih oko Herceg-Bosne, uz direktnu ili indirektnu umiješanost Hrvatske, Savezne Republike Jugoslavije i, u završnoj fazi rata, NATO-a.^[25]^[30]

Rat je bio obilježen dugotrajnom opsadom Sarajeva, velikim operacijama u Podrinju, Posavini, Hercegovini, Bosanskoj krajini i srednjoj Bosni, kao i široko rasprostranjenim etničkim čišćenjem, logorima, masovnim silovanjima i drugim teškim zločinima nad civilima.^[30]^[31] Prema procjenama demografa MKSJ-a, u ratu je ubijeno 104.732 ljudi, dok su više od dva miliona stanovnika bili prisiljeni napustiti svoje domove.^[30]^[32]

1992: Početna srpska ofanziva i formiranje frontova

U prvoj fazi rata srpska strategija bila je relativno jasna: brzim operacijama slomiti bosansku državu, zauzeti glavne gradove i raskrsnice, spojiti srpske teritorije i stvoriti čvrst koridor prema Srbiji i Krajini u Hrvatskoj.^[33]^[34]

Sarajevo

Cilj JNA i srpskih snaga u Sarajevu bio je ovladati glavnim gradom, zauzeti zgradu Predsjedništva, prekinuti unutrašnje komunikacije i s dominantnih kota pretvoriti grad u politički i vojni taoc. U prvoj polovini aprila srpske snage učvrstile su se na Ilidži, u Nedžarićima, dijelu Dobrinje, Vogošći i nizu visova iznad grada, dok je gradsko jezgro ostalo u rukama bosanske strane.^[35]

Jedinice JNA su 2. maja pokušale zauzeti centar grada i zgradu Predsjedništva, ali su u urbanoj borbi zaustavljene. Istoga dana na sarajevskom aerodromu zarobljen je predsjednik Alija Izetbegović, a pokušaj izvlačenja komande Druge vojne oblasti završio je sukobom u Dobrovoljačkoj ulici. Time je propao pokušaj da se vlast u Sarajevu brzom akcijom slomi ili paralizira.^[35]

Tokom ljeta i jeseni opsada Sarajeva dobila je svoj osnovni oblik. Srpske snage držale su najveći dio dominantnih položaja oko grada, dok je Armija RBiH zadržala gusto izgrađeni urbani prostor. Tokom decembra bosanska strana osvojila je Žuč, čime je poboljšala odbranu sjevernog sektora grada i smanjila neposrednu prijetnju pojedinim četvrtima.^[35] U kasnijim presudama MKSJ-a utvrđeno je da je nad Sarajevom od aprila 1992. do novembra 1995. vođena kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja s primarnim ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom.^[36]

Tuzla

Već sredinom aprila snage bosanskog MUP-a i teritorijalne odbrane preuzele su znatan dio naoružanja i opreme bivše regionalne teritorijalne odbrane uskladištene u Tuzli, Srebreniku i Lukavcu, čime je sjeveroistočna Bosna dobila važnu materijalnu osnovu za daljnju odbranu.^[37]

Ključni događaj zbio se 15. maja 1992, kada je prilikom povlačenja JNA iz grada došlo do oružanog sukoba na Brčanskoj Malti između kolone JNA i snaga lojalnih bosanskim vlastima. U bosanskohercegovačkoj javnosti taj je događaj uglavnom tumačen kao sprječavanje neprijateljskog izvlačenja i odbrana grada, dok je u srpskim izvorima opisan kao napad na kolonu u povlačenju. Bez obzira na kasnije sporove oko karaktera i odgovornosti, sukob na Brčanskoj Malti označio je konačan kraj prisustva JNA u Tuzli.^[37]^[38]

Nedugo nakon tih događaja i kasarna Husinska buna prešla je pod kontrolu bosanske strane, približno oko 16. maja, čime je Tuzla postala jedan od rijetkih većih gradova u Bosni i Hercegovini iz kojih su jedinice JNA uklonjene već u ranoj fazi rata. Time je otvoren prostor za kasnije formiranje snažnog uporišta 2. korpusa Armije RBiH i za odbranu šireg tuzlanskog bazena tokom narednih godina rata.^[37]

Podrinje

U Podrinju je osnovni cilj bio ovladavanje dolinom Drine, granicom prema Srbiji i urbanim središtima istočne Bosne. U prvim sedmicama rata srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Višegrad i niz manjih mjesta, pri čemu su zauzimanje gradova pratili progoni i masovni zločini nad bošnjačkim stanovništvom.^[39]^[36]

Foča je u toj fazi predstavljala izuzetak, jer je lokalna bošnjačka odbrana bila bolje organizirana i naoružana nego u većini drugih dijelova istočne Bosne, pa je pružala otpor gotovo tri sedmice. Ipak, do kraja proljeća i početka ljeta srpske snage ovladale su većim dijelom Podrinja, dok su Srebrenica, Žepa i Goražde opstali kao izolirane enklave.^[39]

Krajina i Prijedor

U Prijedoru, Sanskom Mostu i Ključu srpske snage su od aprila do jula 1992. sistematski preuzele političku i vojnu kontrolu, nakon čega je uslijedilo razoružavanje, napad na sela, masovna hapšenja i internacija nesrpskog stanovništva. Posebno su zloglasni postali logori Omarska, Keraterm i Trnopolje, u kojima su zatočeni civili bili izloženi ubistvima, mučenju i ponižavanju.^[40]^[41]

U presudama MKSJ-a za prijedorsku općinu utvrđen je široko rasprostranjen i sistematski napad na nesrpsko stanovništvo, kao i postojanje obrasca progona, internacije i prisilnog uklanjanja. Time je zapadna Bosna već u prvoj polovini 1992. postala jedno od ključnih područja etničkog čišćenja u ratu.^[41]

Posavina

U Posavini je vođena jedna od najvažnijih kampanja rata, jer je kontrola tog prostora određivala da li će srpske teritorije u zapadnoj Bosni i Krajini ostati spojene sa Srbijom. U proljeće 1992. HVO, potpomognute Hrvatskom vojskom, potisnule su JNA i srpske jedinice iz Bosanskog Broda, zauzele Derventu i Modriču i privremeno presjekle kopnenu vezu između zapadnih srpskih teritorija i Srbije.^[33]^[42]

Srpska strana je na to odgovorila operacijom Koridor 92. Nakon višesedmičnih borbi ponovno su zauzeti Modriču, Derventu i Odžak, a srpske snage su sredinom jula izbile na Savu, čime je koridor faktički obnovljen. Padom Bosanskog Broda u oktobru taj je cilj definitivno osiguran.^[33]^[42]

Hercegovina

U Hercegovini je JNA nastojala ovladati dolinom Neretve, Mostarom i komunikacijom prema Čapljini i Metkoviću. U aprilu i maju Mostar, Stolac, Čapljina i južni prilazi gradu bili su izloženi snažnom pritisku JNA i srpskih snaga, koje su držale aerodrom, artiljerijske položaje i niz ključnih pravaca.^[34]

Preokret je uslijedio u junu, kada su HVO i Hrvatska vojska u ofanzivi poznatoj kao Lipanjske zore potisnuli srpske snage sa zapadne obale Neretve, zauzeli Mostar s lijeve obale, izbili prema Buni, Blagaju, Stocu i mostarskom aerodromu i razbili srpski položaj u donjoj i srednjoj dolini Neretve.^[34] Time je Hercegovina postala jedno od rijetkih velikih ratišta na kojima su srpske snage tokom 1992. pretrpjele značajan operativni poraz.

Jajce

Tokom ljeta i jeseni 1992. Vojska Republike Srpske pokrenula je sistematsku ofanzivu na Jajce s ciljem uklanjanja hrvatsko-bošnjačkog salijenta koji je ugrožavao srpske komunikacije u zapadnoj Bosni, kao i preuzimanja kontrole nad dvjema hidroelektranama na Vrbasu. Operacija je vođena postupno, po više konvergentnih pravaca, pri čemu je VRS od jula postepeno stezao obruč oko enklave, a od augusta prešao na metodično napredovanje prema samom gradu.^[43]^[44]

U septembru i oktobru pritisak na Jajce dodatno je pojačan, dok su odnosi između HVO-a i teritorijalne odbrane u srednjoj Bosni istovremeno naglo pogoršani. Nakon što su u oktobru izbili hrvatsko-bošnjački sukobi na pravcu Travnik–Novi Travnik–Bugojno, odbrana enklave postala je još ranjivija. VRS je potom iskoristio rasulo među dotadašnjim saveznicima, nastavio završni pritisak i zauzeo grad krajem oktobra.^[44] Pad Jajca imao je veliki operativni i politički značaj, jer je označio kraj jednog od najvećih hrvatsko-bošnjačkih uporišta u sjeverozapadnoj srednjoj Bosni i najavio dublji raspad njihovog saveza.^[44]

Bihaćko bojište

Već tokom 1992. prostor Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina i Velike Kladuše formirao je posebnu zapadnobosansku enklavu koja je zbog svog položaja prema Krajini i zapadnoj Bosni imala izuzetnu vojnu važnost. Iako je na samom početku rata bihaćki prostor djelovao stabilnije od mnogih drugih dijelova Bosne i Hercegovine, ubrzo je postao jedno od najsloženijih ratišta, s višestrukim frontovima i trajnom izolacijom od ostatka teritorije pod kontrolom bosanske vlade.^[45]

Tokom 1992. lokalne bosanske snage uspjele su održati jezgro bihaćkog džepa, ali su ostale odsječene i prinuđene da vode rat u operativno poluokruženom prostoru između bosanskih Srba, krajinskih Srba i kasnije različitih lokalnih aktera. Zbog toga je bihaćko bojište još od prve ratne godine predstavljalo izdvojenu cjelinu čiji će se puni značaj pokazati tek 1993, 1994. i 1995.^[45]

1993: Širenje rata i raspad saveza

Strategijska ofanziva VRS-a

Nakon što u 1992. nije ostvarila brz slom Republike Bosne i Hercegovine, Vojska Republike Srpske prešla je na planiranje nove serije operacija kojima je nastojala učvrstiti osvojene teritorije, skratiti frontove i zadati odlučujući udar Armiji RBiH u sjevernoj i istočnoj Bosni. Ta je koncepcija u vrhu VRS-a prvobitno bila označena kao operacija Drina '93 i zamišljena je kao niz odvojenih, ali povezanih ofanziva od Bihaća do Olova, s težištem na razbijanju unutrašnjih veza teritorije pod kontrolom bosanske vlade i stvaranju uslova za kasnije šire operacije prema Tuzli, srednjoj Bosni i istočnobosanskim enklavama.^[46]

U najširem smislu, Drina '93 nije bila jedna bitka nego strategijska ofanziva sastavljena od više kampanja na međusobno povezanim pravcima. Najvažniji među njima bili su Olovo i Kladanj na komunikacijskoj osi između Tuzle, Zenice i Sarajeva, Teočak i sapansko-teočanski salient u sjeveroistočnoj Bosni, te Bihaćko bojište na krajnjem zapadu zemlje. Cilj tih operacija nije bio samo osvajanje pojedinih gradova ili kota, nego i iscrpljivanje Armije RBiH, vezivanje njenih rezervi na više odvojenih bojišta i popravljanje ukupnog operativnog položaja VRS-a prije eventualnog završnog udara.^[47]^[48]

Iako su pojedine ofanzive u okviru Drine '93 donosile lokalne teritorijalne dobitke, cjelina operacije nije ostvarila svoje glavne ciljeve. VRS nije uspio presjeći veze između Tuzle i srednje Bosne, nije likvidirao sapansko-teočanski prostor, niti je na bihaćkom bojištu ostvario odlučujući operativni prelom. Time je do proljeća 1994. postalo jasno da ni ova strategijska ofanziva nije donijela ratni završetak kojem se srpsko vodstvo nadalo.^[49]

Olovo

Olovo je bilo glavno bojište operacije Drina '93. VRS je tu nastojao fizički presjeći komunikacije između Tuzle i Zenice, a posredno i dodatno izolirati Sarajevo. Napad je počeo početkom novembra 1993, ubrzo nakon pada Vareša, a zamišljen je kao operacija koja bi nakon zauzimanja Olova omogućila daljnji prodor prema sjeveru i povezivanje sa srpskim snagama na ozrenskom pravcu.^[49]

VRS je 8. novembra pokušao opkoliti grad istovremenim napredovanjem sa istoka i zapada, ali je samo zapadni krak napada ostvario početne uspjehe. Uprkos ponovljenim napadima tokom novembra i decembra, branitelji iz 2. korpusa Armije RBiH, uz pristizanje rezervi iz drugih korpusa, uspjeli su zaustaviti daljnje srpsko napredovanje. Obnovljeni napad sredinom januara 1994. doveo je srpske snage na svega nekoliko kilometara od grada, ali ni tada odlučujući proboj nije ostvaren.^[49]

Kladanj

Kladanjski pravac bio je usko povezan s borbama za Olovo, jer je upravo prostor Kladanja predstavljao sjeverni nastavak komunikacijske osi prema Tuzli. Za VRS je kontrola nad tim pravcem značila mogućnost dubljeg presijecanja teritorije pod kontrolom bosanske vlade i dodatnog pritiska na sjeveroistočnu Bosnu. Iako Kladanj nije bio glavno mjesto srpske ofanzive u istoj mjeri kao Olovo, njegovo operativno značenje proisticalo je iz položaja na glavnoj sjever–jug cesti i veze s olovskim bojištem.^[49]

Borbe na kladanjskom pravcu tokom kasne 1993. i početka 1994. bile su sastavni dio šireg pokušaja da se komunikacije između Tuzle, Olova i srednje Bosne dodatno oslabe ili prekinu.^[49]^[50]

Teočak

U sjeveroistočnoj Bosni jedan od ključnih pratećih pravaca Drine '93 bio je sapansko-teočanski salient. Cilj VRS-a bio je odsjeći i likvidirati prostor između Sapne i Teočaka, te ovladati važnim visovima i hidroenergetskim čvorištima oko Sniježnice, čime bi srpska strana dodatno osigurala svoje položaje istočno od Tuzle i suzila prostor pod kontrolom Armije RBiH.^[46]

Tokom ljeta i jeseni 1992. bosanske snage s tog područja više puta su pokušavale presjeći cestu Zvornik–Šekovići, a istovremeno su odbijale srpske pokušaje da suze ili razbiju sapanski džep. U tim borbama poginuo je i komandant teočanske brigade Hajrudin Mešić, ali odbrana nije slomljena. Krajem 1993. godine VRS je pokušala odsjeći sapansko-teočanski prostor i zauzeti važni hidroenergetski čvor oko Sniježnice, ali cilj nije ostvaren.^[51]^[46]

Bihaćko bojište

Na Bihaćkom bojištu Drina '93 nije značila jednu izdvojenu, veliku ofanzivu, nego zapadni kraj šire strategijske koncepcije VRS-a da istovremenim pritiskom na više ratišta iscrpljuje Armiju RBiH i spriječi je da slobodno prebacuje rezerve. Na prostoru bihaćke enklave to je značilo stalni pritisak na 5. korpus, nastojanje da se održi njegova izolacija i da mu se onemoguće veće ofanzivne akcije prema unutrašnjosti zapadne Bosne.^[47]

U operativnom smislu bihaćki sektor imao je drukčiji karakter od olovskog i teočanskog pravca: cilj nije bio neposredno presijecanje centralnih komunikacija bosanske vlade, nego vezivanje jakih snaga 5. korpusa, osiguranje prostora oko Grabeža i komunikacija uz Unu, te održavanje stalnog pritiska na enklavu sa zapada, juga i jugoistoka. Time je Bihać predstavljao važan, iako prostorno udaljen, dio iste strategijske zamisli — da se bosanska strana istovremeno iscrpljuje na više bojišta bez mogućnosti koncentracije rezervi na jednom odlučujućem pravcu.^[47]

Podrinje i sužavanje enklava

U srednjem Podrinju srpsko vodstvo je strateški cilj vidjelo u uklanjanju Drine kao granice između „srpskih država“ i u svođenju bošnjačkih enklava na vojno neodržive prostore.^[48] Početkom 1993. taj se plan nadovezao na ranije borbe oko Srebrenice. Nakon što su snage pod komandom Nasera Orića do januara 1993. proširile enklavu, povezale je sa Žepom i Cerskom i dovele je do najveće ratne površine, srpska protuofanziva je zauzela Konjević Polje i Cersku, prekinula vezu između Srebrenice i Žepe i bitno smanjila prostor pod kontrolom Armije RBiH.^[48] Time je istočna Bosna ponovo postala jedno od glavnih ratišta rata, a srpske operacije iz 1993. dobile su jasnu strategijsku logiku: sužavanje enklava, odsijecanje komunikacija i nametanje uslova za njihovo kasnije vojno uklanjanje.^[46]

U sklopu iste strategije VRS je od jeseni 1993. do zime 1994. pokušavala i da razbije unutrašnje veze teritorije pod kontrolom bosanske vlade u središnjoj i sjeveroistočnoj Bosni. Najveća od tih operacija vodila se oko Olova, gdje su srpske snage pokušale presjeći komunikacije između Tuzle i Zenice, ali ni tamo nisu ostvarile odlučujući proboj.^[49]

Brčko 1993

U julu 1993. borbe za Brčko bile su dio šire srpske kampanje za dodatno osiguranje i proširenje posavskog koridora, ključne kopnene veze između zapadnih i istočnih teritorija pod kontrolom bosanskih Srba. U operaciji poznatoj kao Sadejstvo '93 VRS je od 20. do 27. jula napala položaje Armije RBiH na prostoru južno i jugozapadno od Brčkog s ciljem da odmakne bosanske snage od najužeg dijela koridora i osigura pravac važan za saobraćaj i elektroenergetsko snabdijevanje. Iako su se bosanske snage žestoko branile, VRS je ostvario ograničen, ali operativno značajan uspjeh, zauzeo nekoliko naselja i dodatno učvrstio kontrolu nad brčanskim sektorom.^[52]^[53]

Pravac Trnovo–Goražde

Tokom 1993. VRS je na pravcu Trnova i Goražda nastojala popraviti svoj operativni položaj južno od Sarajeva i dodatno suziti istočnobosanske enklave pod kontrolom Armije RBiH. Na trnovskom sektoru cilj je bio učvrstiti srpsku kontrolu nad planinskim komunikacijama i visovima koji su štitili prilaze Sarajevu, dok je oko Goražda težište bilo na iscrpljivanju odbrane i potiskivanju bosanskih snaga prema užem gradskom području. Iako su srpske snage ostvarile određene teritorijalne dobitke i pojačale pritisak na obje zone, nisu uspjele postići odlučujući operativni uspjeh niti uništiti goraždansku enklavu.

Bošnjačko-hrvatski sukob

Savezništvo Armije RBiH i HVO-a bilo je krhko još tokom 1992, a raspalo se zbog suprotstavljenih političkih projekata, sporova o nadležnosti i teritoriji, te rastuće konkurencije u srednjoj Bosni i Hercegovini. Prvi veliki otvoreni sukob izbio je u Gornjem Vakufu u januaru 1993, kada je HVO tražio potčinjavanje ili povlačenje jedinica Armije RBiH iz područja koje je smatrao budućom hrvatskom jedinicom po Vance–Owenovom planu.^[54]

Gornji Vakuf i početak otvorenog sukoba

U januaru 1993. borbe u Gornjem Vakufu označile su prvi veliki otvoreni lom dotadašnjeg savezništva. Iako sukob tada još nije prerastao u opći rat na svim zajedničkim frontovima, pokazao je da su politički i teritorijalni sporovi između HVO-a i Armije RBiH prerasli lokalni nivo i dobili širi operativni značaj.^[54]^[55]

Lašvanska dolina

U proljeće 1993. sukob se proširio na Lašvansku dolinu, Vitez, Busovaču, Kiseljak, Zenicu i okolna mjesta. Središnji zločin te faze bio je masakr u Ahmićima 16. aprila, u kojem su pripadnici HVO-a napali selo s ciljem etničkog čišćenja, ubijanja bošnjačkih muškaraca i spaljivanja muslimanskih kuća.^[56]

Tokom ljeta Armija RBiH postepeno je preuzimala inicijativu u dijelu srednje Bosne, dok su hrvatske snage potisnute u više međusobno odvojenih enklava oko Viteza, Busovače i Kiseljaka. Borbe su se potom postupno pretvorile u iscrpljujući rovovski rat, bez brzog odlučujućeg ishoda.^[57]^[58]

Mostar i Hercegovina 1993.

Početkom maja 1993. otvoreni hrvatsko-bošnjački sukob zahvatio je i Mostar, gdje je dotadašnje savezništvo definitivno slomljeno. Grad je podijeljen na zapadni dio pod kontrolom HVO-a i istočni pod kontrolom Armije RBiH, dok su granatiranje, snajperska djelovanja i borbe za mostove i komunikacije pretvorili Mostar u jedno od glavnih urbanih ratišta bošnjačko-hrvatskog rata.^[59]

U južnoj i sjevernoj Hercegovini borbe su se vodile i na pravcima Jablanica–Prozor, Mostar–Buna i oko Blagaja, Drežnice i Konjica. Iako nijedna strana u 1993. nije ostvarila potpuni operativni prelom u Hercegovini, sukob je trajno razbio ranije zajedničke linije prema VRS-u i proširio rat na gotovo cijeli prostor hrvatsko-bošnjačkog dodira.^[59]

Žepče, Zavidovići i Maglaj

U junu i julu 1993. srednjobosanski i sjevernobosanski front dodatno se zakomplicirao na prostoru Žepča, Zavidovića i Maglaja, gdje se rat vodio u trostrukom odnosu između Armije RBiH, HVO-a i VRS-a. Dotad krhka lokalna koegzistencija u Žepču raspala se krajem juna, nakon čega su sukobi brzo zahvatili širi prostor uz dolinu Bosne.^[60]

Na tom sektoru ni HVO ni Armija RBiH nisu mogli voditi rat bez stalnog obzira prema srpskom frontu, pa je operativna slika bila složenija nego u Lašvanskoj dolini ili Mostaru. Zbog toga su se na istom prostoru smjenjivali bošnjačko-hrvatski okršaji, lokalna primirja i paralelna odbrana od VRS-a.^[60]^[61]

Bugojno, Gornji Vakuf i Prozor

U Bugojnu je Armija RBiH u julu 1993. nakon višednevnih borbi uspjela potisnuti HVO iz grada i ovladati gotovo cijelim urbanim područjem. Zauzimanjem Bugojna Armija RBiH znatno je popravila svoj operativni položaj između Travnika, Gornjeg Vakufa i pravca prema Prozoru, dok je HVO zadržao tek ograničene položaje u okolini grada.^[62]

U Gornjem Vakufu sukob je već u januaru 1993. pokazao koliko je taj prostor osjetljiv. HVO je tada pokušao silom nametnuti svoju kontrolu nad gradom i okolnim bošnjačkim selima, tražeći potčinjavanje ili povlačenje jedinica Armije RBiH. Iako je HVO raspolagao osjetnom prednošću u teškom naoružanju i tenkovima, nije uspio slomiti bosansku odbranu, pa je grad ostao podijeljen i jedno od prvih velikih otvorenih žarišta bošnjačko-hrvatskog rata.^[54]

Tokom ljeta 1993. i pada hrvatskih položaja u dijelovima srednje Bosne, Armija RBiH nastojala je iskoristiti zamah i ovladati cijelim gradom, a zatim otvoriti put prema Prozoru i dalje prema Jablanici. U augustu je osvojila veći dio Gornjeg Vakufa, nakon čega je HVO zadržao uglavnom južne i jugozapadne prilaze i pokušavao stabilizirati front oslanjajući se na dominantne visove i komunikaciju prema Prozoru. Time je Gornji Vakuf postao ključna spojnica između srednjobosanskog i hercegovačkog dijela bošnjačko-hrvatskog fronta: ko god bi ovladao gradom i okolnim uzvišenjima imao bi povoljniji položaj za prodor prema drugoj zoni sukoba.^[62]

Posebnu važnost imalo je uzvišenje Karaulica, neposredno iznad Gornjeg Vakufa, za koje su Armija RBiH i HVO vodili teške borbe i u septembru 1993. Dok su se u srednjoj Bosni istovremeno vodile borbe oko Viteza, pravac Gornji Vakuf–Prozor bio je dio gotovo neprekinutog bojišta koje se pružalo sve do južno od Mostara. U toj fazi ciljevi Armije RBiH bili su dvostruki: dodatno suziti hrvatski prostor u Gornjem Vakufu i steći uslove za napad prema Makljenu i Prozoru.^[63] HVO je više puta pokušao ponovo zauzeti grad ali nije uspio.^[64]

Uloga Hrvatske vojske postala je naročito važna upravo u toj fazi rata. U julu 1993. međunarodni posmatrači bilježili su veće pokrete jedinica HV-a u Bosni i Hercegovini, naročito na prostoru Ljubuškog i Mostara. Uključivanje hrvatskih jedinica, naoružanja i specijalnih sastava omogućilo je da HV u velikoj mjeri preuzme odgovornost za južnohercegovački front prema VRS-u, čime je HVO oslobođen dijela tereta na tom pravcu i mogao je više snaga usmjeriti na bošnjačko-hrvatski sukob u Gornjem Vakufu, Prozoru i duž južne ceste. Ta pomoć, direktna i indirektna, bila je važna za stabilizaciju hrvatskog položaja u drugoj polovini 1993.^[65]

Nakon što je Armija RBiH učvrstila položaje u Gornjem Vakufu, sljedeći logični cilj postao je Prozor. Tokom maja, juna i jula 1993. lokalne hrvatske i bošnjačke snage vodile su borbe za sela zapadno od Prozora, a od augusta se težište pomjerilo na visove Crni Vrh i Makljen, koji su neposredno dominirali gradom.^[63]

Iako su bosanske snage na pojedinim tačkama ostvarile prodore, uključujući napredovanje istočno od Prozora i lokalne uspjehe prema Jablanici i dalje prema jugu, nisu uspjele slomiti cjelokupnu odbranu HVO-a niti trajno zauzeti Prozor.^[63]

Operacija Neretva '93

Tokom ljeta Armija RBiH postepeno je preuzimala inicijativu u dijelu srednje Bosne, a u septembru je pokrenula operaciju Neretva '93 s ciljem povezivanja teritorija pod kontrolom bosanske vlade i slamanja hrvatskih položaja od srednje Bosne do sjeverne Hercegovine. Iako operacija nije donijela potpuni slom HVO-a, pokazala je da Armija RBiH izlazi iz strogo defanzivne faze i postaje ofanzivnija vojna sila.^[66]

U noći 8. na 9. septembar izvršen je masakr u Grabovici kada su pripadnici 9. brigade i drugi neidentifikovani pripadnici ARBiH ubili najmanje 33 hrvatska mještana u Grabovici.^[67] Nekoliko dana kasnije, 14. septembra, ARBiH je krenula u ofanzivu istočno od Prozora. Tokom ove ofanzive izvršen je masakr u selu Uzdol. Između 70-100 vojnika ABiH infiltrirali su se pored odbrambenih linija HVO-a i stigli do sela. Nakon zauzimanja komandnog mjesta HVO-a, trupe su krenule u ubijanje.^[68]

HVO je zadržao kontrolu nad područjem oko Prozora i osigurao pozadinu svojih snaga u zapadnom Mostaru. ARBiH je uspjela osigurati teren između Jablanice i Vrdi i preuzeti kontrolu nad putem od Grabovice preko naselja Potoci i Vrapčića prema sjeveroistočnom Mostaru.^[69]^[70]

Vareš i Stupni Do

Krajem 1993. bošnjačko-hrvatski sukob obuhvatio je i Vareš, gdje je položaj HVO-a dodatno oslabljen nakon niza poraza u srednjoj Bosni. U toj završnoj fazi rata među dotadašnjim saveznicima posebno su se istakli zločini nad civilima, uključujući masakr u Stupnom Dolu, koji je dodatno kompromitirao položaj HVO-a pred međunarodnom zajednicom i ubrzao pritiske za prekid sukoba.^[71]^[72]

U novembru 1993. Armija RBiH zauzela je Vareš. Zauzimanjem grada bosanska strana uklonila je jedno od posljednjih većih hrvatskih uporišta u unutrašnjosti srednje Bosne.^[73]

1994: Preokret i obnova saveza

Vašingtonski sporazum i obnova saveza

Krajem 1993. bošnjačko-hrvatski rat bio je iscrpio obje strane. Pod snažnim američkim pritiskom u martu 1994. sklopljen je Vašingtonski sporazum, kojim je okončan sukob između Armije RBiH i HVO-a i uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine.^[74]

Nakon Vašingtonskog sporazuma savez Armije RBiH i HVO-a obnavljao se postepeno, ali je do jeseni 1994. prerastao u stvarnu operativnu saradnju.^[74]

Goražde 1994.

U proljeće 1994. VRS je pokrenula snažnu ofanzivu na Goražde, jednu od sigurnih zona pod zaštitom UN-a, s ciljem da suzi enklavu, ovlada dominantnim položajima i slomi jedno od posljednjih većih uporišta Armije RBiH uz Drinu. Tokom aprila srpske snage probile su vanjske linije odbrane, zauzele više položaja i približile se samom gradu, u jednom trenutku na udaljenost manju od jednog kilometra. Iako je položaj branilaca postao kritičan, potpuni pad Goražda spriječeni su kombinacijom žilavog otpora Armije RBiH, međunarodnog pritiska i NATO-ovih zračnih udara, nakon kojih je uslijedio ultimatum i djelimično povlačenje srpskih snaga iz neposredne zone oko grada.^[75]

Kupres

Jedan od prvih većih pokazatelja obnovljenog savezništva bile su borbe za Kupres u novembru 1994. Dok je 7. korpus Armije RBiH napredovao prema gradskim prilazima, HVO je pokrenuo operaciju Cincar i 3. novembra zauzeo grad, čime je savezničkoj strani otvoren važan operativni prostor između zapadne Hercegovine, srednje Bosne i livanjskog pravca.^[76]

Ofanzivne operacije Armije RBiH tokom 1994.

Nakon što je tokom 1993. preživjela najtežu fazu rata i nakon Vašingtonskog sporazuma obnovila savez s HVO-om, Armija RBiH je tokom 1994. sve češće preuzimala inicijativu. Te operacije u početku nisu uvijek donosile odlučujuće rezultate, ali su pokazale rastuću sposobnost Armije RBiH da planira i izvodi složenije ofanzive na više pravaca istovremeno.^[77]

Teslić

Teslić je tokom 1994. postao jedno od važnijih sporednih ratišta u sjevernoj i srednjoj Bosni, nakon što je Armija RBiH poslije Vašingtonskog sporazuma mogla preusmjeriti dio snaga s hrvatskog na srpski front. U proljeće i ponovo u jesen 1994. bosanske snage pokušale su probiti položaje VRS-a i ugroziti grad, koji se nalazio relativno blizu linije fronta i imao značaj za odbranu šireg dobojskog i usorskog prostora. Iako su u pojedinim fazama napada ostvareni lokalni prodori i zauzeti neki dominantni položaji, VRS je uspio stabilizirati front i protunapadima odbaciti bosanske jedinice.^[78]^[79]

Vozuća i ozrenski pravac 1994.

Drugi veliki pravac na kojem je Armija RBiH postepeno gradila ofanzivnu inicijativu bio je vozućki i Ozrenski front. Strateški cilj bosanske strane bio je presijecanje srpskog ozrenskog salijenta i otvaranje tzv. Route Duck, odnosno najkraće i najkvalitetnije unutrašnje komunikacije između Tuzle i Zenice. U tom smislu, borbe za Vozuću bile su mnogo više od lokalne bitke: njihov ishod odlučivao je hoće li 2. i 3. korpus ostati razdvojeni ili će biti omogućena operativna povezanost većeg dijela teritorije pod kontrolom vlade RBiH.^[80]

Prva velika operacija na tom pravcu izvedena je u junu 1994. Nakon prethodnog zauzimanja kote Vijenac u aprilu i maju, što je Armiji RBiH dalo dobar osmatrački položaj nad dolinom Krivaje i prostorom Vozuće, glavni napad otvoren je 18. juna. U njemu su učestvovali veliki dijelovi 2. i 3. korpusa, ukupno do 14.000 vojnika. Napad je u početku potpuno iznenadio VRS; do 24. juna jedinice Armije RBiH zauzele su više sela istočno od Zavidovića, a do 26. juna prednji dijelovi 2. i 3. korpusa bili su udaljeni svega oko tri kilometra od spajanja, čime je južni dio ozrenskog salijenta bio doveden na rub sloma.^[80]

Ipak, srpska strana je krajem juna uspjela brzo dovesti pojačanja, uključujući elitne jedinice iz 1. krajiškog i Istočnobosanskog korpusa. U protuudaru od 28. juna do 5. jula VRS je potisnula ARBiH gotovo na početne položaje.^[81]

Rogoj '94

Ofanzive su vršene i na kladanjskom bojištu od sredine maja do početka juna 1994. Jedinice Armije RBiH u Operaciji Rogoj 94 uspjele su probiti linije odbrane Vojske Republike Srpske i napredovati oko 15 km prema istoku, približivši se Vlasenici na oko 10 km.^[50]

Gradačac i Vis

Tokom jeseni 1994. Armija RBiH izvodila je i ograničene ofanzivne aktivnosti iz gradačačkog džepa, nastojeći potisnuti VRS sa položaja sjeverno i sjeverozapadno od Gradačca i proširiti prostor pod kontrolom bosanske vlade.

Tokom ljeta 1994. Armija RBiH ostvarila je i važan lokalni uspjeh na trebavskom sektoru zauzimanjem uzvišenja Vis (692 m), jakog srpskog uporišta iznad slobodne teritorije Gračanice. U napadu pod kodnim nazivom Zima-94, izvedenom 7. augusta 1994, jedinice Operativne grupe 2, s težištem na 212. bosanskoj oslobodilačkoj brigadi, slomile su odbranu na Visu i time znatno popravile svoj taktički položaj na širem području Trebave.^[82]

Bjelašnica i Treskavica

Nakon što je krajem septembra Armija RBiH nagomilala snage na i oko Bjelašnice, početkom oktobra počela je velika ofanziva prema srpskim položajima na južnoj i jugoistočnoj strani sarajevskog ratišta. Prvi napadi išli su preko zone pod nadzorom UNPROFOR-a, što je izazvalo ozbiljnu političku i vojnu krizu između bosanske strane, VRS-a i međunarodnih snaga.^[83]

Nakon borbi na Bjelašnici, težište je krajem oktobra i početkom novembra preneseno prema Treskavici i putu Sarajevo–Trnovo. Armija RBiH je zauzela Javorak, potom izbila na greben Hojta i u nekoliko dana napredovala više kilometara istočno, zauzevši nekoliko sela zapadno od trnovske ceste. Ipak, uprkos teritorijalnim dobitcima i zauzimanju više kota, bosanske snage nisu uspjele presjeći glavnu cestu niti zauzeti Trnovo. Do kraja godine zadržan je dio osvojenog prostora, ali glavni operativni cilj nije ostvaren.^[84]

Konjic i sjeverna Hercegovina

U Hercegovini je Armija RBiH u septembru napredovala na pravcu Konjic–Borci–Glavatičevo, a do početka oktobra zauzela je i važno uzvišenje Kiser južno od Konjica. U ukupnom zbiru, konjička operacija bila je jedna od teritorijalno najuspješnijih ofanziva Armije RBiH u toj godini.^[83]

Nevesinje

U Hercegovini je Armija RBiH u novembru 1994. pokušala ostvariti veći prodor na mostarskom ratištu napadom prema Nevesinju, nastojeći potisnuti VRS sa prostora Podveležja i Veleža te ugroziti srpske položaje istočno i jugoistočno od Mostara. Ofanziva, koja se u nekim izvorima označava kao Jesen '94, u početku je donijela određene lokalne dobitke, ali bosanske snage nisu uspjele slomiti odbranu Hercegovačkog korpusa niti ostvariti dublji operativni proboj prema Nevesinju. Nakon brzog srpskog reagiranja i protunapada front je stabiliziran, pa je operacija završila bez ostvarenja glavnog cilja.^[53]^[85]

Čemerska planina i Nišićka visoravan

Početkom oktobra 1994. VRS je pokrenula ofanzivu na pravcu Čemerske planine i Nišićke visoravni u okviru operacije Brgule '94, s ciljem da ostvari ranije neispunjeni zadatak i dodatno osigura cestovnu vezu prema srpskim zapadnim predgrađima Sarajeva.^[86]

Napad od 4. oktobra brzo je probio linije 1. korpusa Armije RBiH, pri čemu su srpske snage u prva dva dana zauzele nekoliko ključnih uzvišenja i u narednoj sedmici na pojedinim mjestima potisnule bosanske jedinice i do dva kilometra. Do 14. oktobra Armija RBiH prešla je u protunapad, a 15. oktobra ponovo zauzela važnu kotu Mosevac. Borbe su nastavljene još naredna dva dana, nakon čega je front ponovo stabiliziran bez odlučujućeg srpskog uspjeha.^[86]

Nakon završetka oktobarskih borbi Armija RBiH počela je planirati širu protivofanzivu s ciljem da povrati sav izgubljeni prostor i ukloni preostali srpski salient južno od Brgula kod Nišića. Glavni udar izveden je 6. novembra 1994, kada su bosanske snage zauzele preostale kote pod kontrolom VRS-a na Čemerskoj planini i istovremeno slomile srpski izbojak sjeverno od Nišića. Uprkos pokušajima VRS-a da stabilizira front, Armija RBiH ne samo da je zadržala osvojeni prostor nego je i dodatno proširila svoje položaje na tom pravcu.^[86]

Zapadna Bosna i Bihać 1994.

U zapadnoj Bosni 1994. i 1995. vođene su velike borbe za Bihać i protiv snaga Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića, koje su djelovale uz srpsku podršku. Time je bihaćka enklava postala jedno od najsloženijih ratišta cijelog rata, jer su se na relativno malom prostoru preklapali sukob Armije RBiH s VRS-om, SVK-om i Abdićevim snagama.^[87]

U novembru 1994. VRS i SVK pokušale su odlučujućom ofanzivom slomiti Bihaćku enklavu i uništiti 5. korpus Armije RBiH. Napad je na više pravaca doveo srpske snage opasno blizu gradu, nakon što su probijeni dijelovi vanjske odbrane i zauzeti pojedini ključni položaji na prilazima Bihaću. Uprkos tome, bosanska strana uspjela je stabilizirati front i spriječiti ulazak neprijateljskih snaga u grad, pa je ofanziva uz međunarodni pritisak završila bez konačnog sloma enklave.^[88]

Međunarodna intervencija i sigurne zone

Sigurne zone UN-a

Međunarodna zajednica je u prvim fazama rata reagirala prvenstveno kroz humanitarnu pomoć, diplomatske inicijative i širenje mandata UNPROFOR-a. U maju i junu 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je Sarajevo, Srebrenicu, Žepu, Goražde, Bihać i Tuzlu sigurnim zonama, ali je vojna zaštita tih područja od početka bila nedostatna. Procjene da bi za njihovu stvarnu odbranu bilo potrebno oko 34.000 vojnika zamijenjene su mnogo skromnijim rasporedom, čime je stvoren raskorak između političkih deklaracija i stvarne zaštite na terenu.^[89]

Sarajevo 1994. i ultimatum NATO-a

Nakon masakra na Markalama 5. februara 1994, u kojem je ubijeno 68 i ranjeno više od 140 ljudi, NATO je izdao ultimatum i oko Sarajeva uspostavio zonu isključenja teškog naoružanja. Time je granatiranje privremeno smanjeno, ali opsada nije okončana, nego je nastavljeno stanje opsade bez pucnjave u kojem je grad i dalje ostao okružen.^[90]^[91]

Goražde i međunarodna reakcija

U proljeće 1994. srpska ofanziva na Goražde pokazala je svu slabost sistema sigurnih zona. Srpske snage približile su se gradu na manje od jednog kilometra, zauzele dominantne položaje i nastavile napad uprkos međunarodnim upozorenjima. Tek nakon novog NATO-ovog ultimatuma i pritiska iz Beograda srpska strana povukla je dio snaga iz neposredne zone oko grada.^[75]

Taočka kriza 1995.

U maju i junu 1995. srpske snage su, nakon ranijih NATO-ovih udara, uzele stotine pripadnika UN-a za taoce i koristile ih kao sredstvo pritiska kako bi zaustavile daljnje zračne napade. MKSJ je kasnije utvrdio da je postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem uzimanja pripadnika UN-a za taoce kako bi se NATO odvratio od vazdušnih udara na vojne ciljeve bosanskih Srba.^[36]

1995: Završna kampanja

Pad istočnih enklava

U julu 1995. srpske snage pokrenule su završne operacije protiv istočnobosanskih sigurnih zona. Srebrenica je pala 11. jula, a hiljade bošnjačkih civila pobjegle su prema Potočarima ili pokušale proboj kroz šumu. U kasnijim presudama MKSJ-a utvrđeno je da su nakon pada enklave bosanski Muslimani iz Srebrenice bili izloženi sistematskom odvajanju muškaraca i dječaka i njihovom masovnom ubijanju, što je kvalificirano kao genocid.^[71]^[36]

Nedugo nakon pada Srebrenice pala je i Žepa, čime je koncept istočnobosanskih sigurnih zona praktično propao. Ovi događaji bili su jedan od neposrednih poticaja za odlučniju međunarodnu intervenciju krajem ljeta 1995.^[71]

Operacija Oluja

Ključni politički okvir za završne operacije protiv srpskih snaga stvoren je splitskim sporazumom od 22. jula 1995, kada su Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Krešimir Zubak dogovorili bližu vojnu saradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine radi spašavanja Bihaća i preokreta odnosa snaga.^[92]

Nakon operacije Ljeto '95 i pada Bosanskog Grahova i Glamoča stvoreni su uslovi za Oluju. Kada je operacija počela 4. augusta, njeni učinci odmah su se prelili i na bosansko ratište. Jedinice 5. korpusa Armije RBiH prešle su granicu prema Ličkom Petrovom Selu, Željavi, Rakovici i Plitvicama, povezujući svoju akciju s nadiranjem Hrvatske vojske u dubinu Krajine.^[93]

Vojni značaj Oluje za Bosnu i Hercegovinu bio je višestruk: uklonjena je neposredna prijetnja Bihaću, razbijena je strategijska dubina srpskih snaga na zapadnom bojištu, a Armija RBiH ubrzo je potom obnovila kontrolu nad područjem Velike Kladuše, čime je ugašena i Abdićeva paradržava.^[93]

Hrvatske ofanzive u zapadnoj Bosni

U proljeće i ljeto 1995. HV i HVO nastavili su razvijati operativni pravac otvoren još krajem 1994. kroz niz međusobno povezanih ofanziva kojima su nastojali rasteretiti Bihać, potisnuti srpske položaje s dinarskog i livanjskog prostora i stvoriti uslove za prodor prema Bosanskom Grahovu, Glamoču, Kninu i kasnije zapadnoj Bosni.^[94]^[95]

Skok-1

U operaciji Skok-1, početkom aprila, hrvatske snage su sa dostignutih položaja na Dinari krenule prema povoljnijim taktičkim pozicijama u zoni Uništa i Celine, prodorom od oko pet kilometara i zauzimanjem približno 75 km² prostora. Time je dodatno osiguran lijevi bok dinarskog pravca i stvoren još izraženiji salient prema Bosanskom Grahovu.^[96]

Skok-2

Operacija Skok-2 uslijedila je početkom juna. U njoj su snage HVO-a i Hrvatske vojske zauzele Crni Lug, prolaz iznad Livna te niz dominantnih kota, uključujući Veliki Šator i Mali Šator, čime su presjekle bočne komunikacije i dodatno oslabile srpsku odbranu ispred Grahova. Završetkom Skoka-2 operativni uslovi za udar na Bosansko Grahovo i dalje prema Kninu bili su uglavnom stvoreni.^[97]

Ljeto '95

Nakon Splitskog sporazuma u julu 1995. uslijedila je operacija Ljeto '95, u kojoj su HV i HVO zauzeli Bosansko Grahovo i Glamoč. Time je neposredni pritisak na Bihać bitno smanjen, a istovremeno je otvorena završna polazna osnova za napad na Republiku Srpsku Krajinu i za kasnije operacije u zapadnoj Bosni.^[95]

Maestral

Poslije Oluje i proboja na krajiškom bojištu, hrvatsko-hvo snage su u septembru 1995. pokrenule operaciju Maestral. U njoj su, nakon probijanja srpskih položaja kod Mliništa, ovladale Šipovom i već narednog dana ušle u Jajce. Time je otvoren put za daljnji pritisak prema Mrkonjić Gradu i južnim prilazima Banjoj Luci.^[98]

Južni potez

Završna operacija HVO-a i Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini bila je Južni potez, pokrenuta početkom oktobra 1995. s ciljem zauzimanja Mrkonjić Grada, prodora prema Manjači i dovođenja Banje Luke pod neposrednu prijetnju. U toj operaciji glavninu udara ponijele su gardijske brigade HV-a i elitne jedinice HVO-a. Iako Banja Luka nije zauzeta, pad Mrkonjić Grada i izlazak na dominantne pravce južno od grada dodatno su oslabili srpsku pregovaračku poziciju u završnici rata.^[99]

Hrvatske snage zauzele su i hidroelektranu Bočac, jedan od važnih energetskih objekata pod kontrolom VRS-a u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Padom Bočca bosanski Srbi izgubili su posljednji veći izvor električne energije u zapadnoj Bosni, što je dodatno pogoršalo njihov vojni i politički položaj u samoj završnici rata.^[99]

Ofanzivne operacije Armije RBiH tokom 1995.

Vlašić

Jedan od najvažnijih pokazatelja tog razvoja bila je borba za Vlašić. Nakon više neuspješnih pokušaja iz 1994, Armija RBiH je u proljeće 1995. pokrenula novu, znatno bolje pripremljenu operaciju protiv srpskih položaja na planini. Proljetna ofanziva počela je u ranim jutarnjim satima 20. marta, a 7. korpus pod komandom Mehmeda Alagića za napad je izdvojio gotovo 21.000 vojnika. Operacija je mjesecima pripremana kroz obuku za zimske uslove, dopremu municije, goriva i hrane, izgradnju pomoćnih puteva i uspostavu bliže logističke baze uz samu liniju fronta.^[100]

U završnici operacije Armija RBiH zauzela je vrh Paljenik i približno 50 km² okolnog prostora, čime je prvi put trajno ovladala ključnim masivom Vlašića. Iako su srpske snage pri povlačenju uništile komunikacijski objekt na vrhu, pad Vlašića predstavljao je jednu od najuočljivijih pobjeda Armije RBiH u cijelom ratu i snažno je podigao moral.^[101] Istovremeno, gotovo sinhronizirano, 2. korpus je pokušao zauzeti i Stolice na Majevici, ali je taj napad, uprkos velikim naporima i privremenom okruženju vrha, završio neuspjehom i velikim gubicima.^[101]

Treskavica, Bjelašnica i Visočica

Armija RBiH je obnovila ofanzivne aktivnosti na širem planinskom pojasu Bjelašnice, Visočice i Treskavice. Strateški cilj tih napada bio je potisnuti VRS s dominantnih visova južno od Sarajeva, ugroziti komunikaciju preko Trnova i stvoriti povoljnije polazišne tačke za eventualno otvaranje pravca prema Goraždu.^[102]

Glavno težište operacije bilo je na Treskavici, gdje je 1. korpus Armije RBiH 16. aprila 1995. obnovio napade gotovo istovremeno s operacijama na Vlašiću i Stolicama. U teškim borbama vođenim po dubokom snijegu i velikoj hladnoći bosanske snage uspjele su 20. aprila zauzeti najviši vrh Treskavice, Malu ćabu, čime su privremeno znatno popravile svoj taktički položaj na tom dijelu fronta i dovele pod veći pritisak srpske položaje prema Trnovu i Kalinoviku.^[102]

Ipak, uprkos početnom uspjehu, bosanska strana nije uspjela pretvoriti zauzimanje vrha u dublji operativni proboj. Srpske snage iz Sarajevsko-romanijskog i Hercegovačkog korpusa zadržale su ključne komunikacije i spriječile slom odbrane na pravcu prema Trnovu.^[102]^[103]

Neuspjela deblokada Sarajeva

Tokom 1993. i 1994. Armija RBiH više je puta pokušavala razbiti obruč oko Sarajeva napadima prema Ilijašu, Vogošći, Trnovu, Bjelašnici, Treskavici i drugim pravcima na južnom i sjeverozapadnom dijelu sarajevskog ratišta. Iako su u pojedinim operacijama bosanske snage ostvarile lokalne prodore i zauzele neke kote i sela, nisu uspjele presjeći glavne komunikacije VRS-a niti potisnuti srpske snage dovoljno daleko da bi opsada bila slomljena.^[104]^[35]

Posljednji veliki pokušaj Armije RBiH da vojno deblokira Sarajevo izveden je u ljeto 1995. u okviru Sarajevske operacije, poznate i pod oznakama operacija T ili Tekbir '95. Ofanziva je počela 15. juna s ciljem da se srpske snage odbace s ključnih položaja oko grada, presijeku njihove komunikacije i konačno razbije opsadni obruč. Iako su bosanske snage na pojedinim pravcima ostvarile početne prodore i zauzele dio terena, nisu uspjele slomiti odbranu VRS-a niti ostvariti odlučujući operativni proboj. Nakon srpskih protunapada i velikih gubitaka Armije RBiH operacija je zaustavljena, pa je Sarajevo ostalo pod opsadom sve do završne faze rata.^[103]

Operacija Namjerna sila

Tek krajem augusta 1995. međunarodna vojna intervencija dobila je odlučniji oblik. NATO je 30. augusta pokrenuo operaciju Namjerna sila, u kojoj su gađani sistemi protivzračne odbrane, komandna mjesta, komunikacijska čvorišta i skladišta municije bosanskih Srba. Već prvog dana izvedeno je više od 300 naleta po oko 90 tačaka gađanja u okviru 23 glavna cilja.^[105]

Istovremeno je Rapid Reaction Force sa Igmana i drugih položaja oko Sarajeva tukao srpske vatrene tačke artiljerijom, čime su zračni i kopneni udari prvi put djelovali kao usklađen sistem pritiska. Iako sami po sebi nisu slomili VRS, zračni udari znatno su otežali njeno komandovanje i logistiku, a u kombinaciji sa savezničkim kopnenim ofanzivama bitno su promijenili završni odnos snaga.^[105]

Vozuća

Odlučujući prelom nastupio je u septembru 1995. U operaciji Uragan 95, pokrenutoj 10. septembra istovremeno s NATO-ovom zračnom kampanjom, Armija RBiH je na ozrenskom pravcu nastupila zrelije i opreznije nego godinu ranije. Umjesto dubokog, brzog prodora bez osiguranih bokova, napredovanje je vođeno postepenije, uz bolje grupisanje artiljerije, bolje komandovanje i efikasnije korištenje pokretnih grupa za gonjenje. U toj ofanzivi Armija RBiH konačno je slomila južni dio ozrenskog salijenta, ovladala prostorom Vozuće i Bosanskog Petrova Sela i time bitno poboljšala unutrašnje veze između 2. i 3. korpusa.^[106]

Donji Vakuf

Jedan od uspjeha Armije RBiH u završnoj fazi rata bilo je zauzeće Donjeg Vakufa u septembru 1995. Grad je imao znatan operativni značaj jer je predstavljao važnu tačku na pravcu između srednje Bosne, Jajca i komunikacija prema zapadnoj Bosni. Nakon ranijih neuspješnih pokušaja iz 1994, jedinice 7. korpusa Armije RBiH u septembru 1995. obnovile su napade i, koristeći opći slom srpske odbrane nakon savezničkih ofanziva na više ratišta i oslobađanja Jajca, uspjele probiti položaje VRS-a i ući u grad.^[107]

Slom Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i zauzeće Velike Kladuše

Početkom 1995. bihaćka enklava ostala je jedno od najugroženijih ratišta u Bosni i Hercegovini. Nakon srpske pobjede u operaciji Pauk krajem 1994. i obnove Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, 5. korpus Armije RBiH našao se ponovo pod pritiskom snaga VRS-a, SVK-a i Abdićevih jedinica, dok je bihaćki džep ostao odsječen i izložen stalnoj prijetnji novog sloma. U januaru 1995. borbe su se nastavile na širem prostoru enklave, ali bosanska strana je uspjela stabilizirati odbranu i spriječiti neprijateljske snage da iskoriste uspjeh iz prethodnih mjeseci za konačno zauzimanje Bihaća.^[108]^[88]

Neposredno nakon Oluje došlo je i do brzog sloma Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića, koja je tokom rata opstajala zahvaljujući vojnoj i političkoj saradnji sa srpskim snagama iz Krajine i Republike Srpske. Porazom Krajine početkom augusta 1995. Abdićeve snage ostale su bez oslonca, pa je Peti korpus Armije RBiH brzo prešao u napad i 7. augusta zauzeo Veliku Kladušu. Time je ugašena Abdićeva paradržava, a bihaćko ratište konačno je prestalo biti opterećeno unutrašnjim bošnjačkim sukobom i dvostrukim okruženjem. Zauzeće Velike Kladuše imalo je i širi vojni značaj, jer je 5. korpusu omogućilo da nakon dugog perioda odbrane preusmjeri snage na ofanzivne operacije prema unutrašnjosti zapadne Bosne.^[108]

Sana '95 i prodor u zapadnu Bosnu

Peti korpus Armije RBiH više nije bio vezan neposrednom prijetnjom bihaćkoj enklavi, dok su VRS i preostale srpske snage na zapadnobosanskom ratištu bile prisiljene istovremeno reagirati na pritiske HV-a i HVO-a iz pravca Bosanskog Grahova, Glamoča i kasnije Jajca, te na bosanske napade iz bihaćkog džepa. Time je prvi put stvorena realna mogućnost da se srpska odbrana u zapadnoj Bosni ne samo potisne nego i operativno razbije.^[93]^[107]

Ofanziva Sana '95 počela je sredinom septembra 1995. kao veliki napad 5. korpusa prema Bosanskoj Krupi, Bosanskom Petrovcu, Ključu i Sanskom Mostu. U prvim danima ofanzive bosanske snage brzo su napredovale: oslobođeni su Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac, a otvoren je i pravac prema Ključu, čime je srpski raspored na širokom prostoru od Une do gornjeg toka Sane doveden u ozbiljnu krizu.^[109]

Istovremeno je stvoren pritisak na komunikacije koje su povezivale Prijedor, Sanski Most i Bosanski Novi, pa je VRS morao užurbano dovlačiti pojačanja i improvizirati novu liniju odbrane. Time je zapadnobosansko ratište izgubilo dotadašnju stabilnost i pretvorilo se u prostor brzih manevara i kriznog pregrupiranja.^[109]^[98]

Napredovanje Armije RBiH odvijalo se uporedo s operacijom Maestral, u kojoj su zauzeti Šipovo i Jajce. Spoj tih ofanziva imao je širi strategijski efekat: srpska strana više nije mogla braniti zapadnu Bosnu kao jedinstven i duboko organiziran prostor, nego je bila prisiljena da istovremeno zatvara više proboja, od pravca Ključa i Sanskog Mosta do južnih prilaza Mrkonjić Gradu i Banjoj Luci. Tako su Sana '95 i Maestral zajedno stvorile najtežu vojnu krizu za VRS u cijeloj završnoj fazi rata.^[107]

Tek nakon novih pojačanja i istovremenog pritiska HVO-a i HV-a u operaciji Južni potez, bosanske snage obnovile su napredovanje i 12. oktobra 1995. zauzele Sanski Most.^[110]

Pokušaj proboja prema Prijedoru

Nakon uspjeha u operaciji Sana '95 Armija RBiH nastojala je iskoristiti slabljenje VRS-a i proširiti prodor prema Prijedoru. Iako su bosanske snage nakon oslobađanja Sanskog Mosta nastavile pritisak i u jednom trenutku ozbiljno zaprijetile prijedorskom pravcu, VRS je dovlačenjem pojačanja i snažnim protunapadima uspio zaustaviti daljnji prodor. Ubrzo je potpisan Dejtonski mirovni sporazum.^[110]

Završnica rata i pregovori

Do jeseni 1995. kombinacija pada istočnih enklava, NATO-ovih udara, savezničkih kopnenih ofanziva HV-a, HVO-a i Armije RBiH, te slabljenja unutrašnje kohezije VRS-a dovela je do najveće vojne krize s kojom se srpska strana suočila tokom cijelog rata. Iako nijedna od ključnih političkih i vojnih strana nije u potpunosti ostvarila sve svoje ratne ciljeve, odnos snaga na terenu bio je bitno promijenjen u korist Republike Bosne i Hercegovine i hrvatsko-bošnjačkog saveza.^[111]

U takvim okolnostima otvoren je put ka pregovorima koji su završili Dejtonskim mirovnim sporazumom, parafiranim u novembru, a formalno potpisanim 14. decembra 1995, čime je rat u Bosni i Hercegovini okončan.^[30]

Dejtonski mirovni sporazum

Predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Republike BiH i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman parafirali su nacrt Dejtonskog mirovnog sporazuma. Pregovori su vođeni u vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson od 1. do 21. novembra 1995. Pregovorom su okončani sukobi koji su nastali raspadom SFRJ. Dejtonski sporazum otvorio je put za potpisivanje konačnog „Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini“ 14. decembra u Jelisejskoj palati u Parizu.

Dejtonski sporazum je bio kulminacija tzv. Šatl (Shuttle) diplomatije koju je otpočeo Richard Holbrooke sa svojim timom pod sponzorstvom SAD-a. Šatl se sastojao od posredničke diplomatije između zaraćenih strana. Jednostavnije gledano kontakt grupa Šatl diplomatije je igrala ulogu kurira i moderatora koji su proslijeđivali i moderirali zahtijeve zarađenih strane.^[112]

Mnoge osnove i preduslovi Dejtonskog sporazuma započeli su zapravo Šatl diplomatijom još godinu dana prije završne konferencije. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Dejtonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49 (51% teritorije Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj) koji je usaglasila tzv. kontakt grupa.

Konferencija je trajala od 1. novembra do 21. novembra 1995. Glavni učesnici su bili bosanski predsjednik Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke, i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu, 14. decembra. Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.

Dejtonski sporazum je efektivno završio rat mada je ostavio mnoge stvari nerješene. Pored toga konačni dogovor ostvaren u Daytonu danas se smatra jednim od najkontraverznijih političkih rješenja proizašlih iz cjelokupne Jugoslovenske krize.

Uloga međunarodne zajednice

Pod međunarodnom zajednicom u ratu i Bosni i Hercegovini se prvenstveno ubrajaju UNPROFOR, NATO, Evropska unija, UN i SAD kao i druge države i međunarodne paravojne formacije koje su imale relativno značajan doprinos u tok zbivanja u Bosni i Hercegovini.

Uloga međunarodne zajednice u ratu u Bosni i Hercegovini se danas u mnogim krugovima, lokalnim i međunarodnim, karakteriše kao najveća kolektivna greška u modernoj historiji ². Ova greška podrazumijeva stav inicijalne neodlučenosti i apatije na političkom nivou koju je međunarodna zajednica zauzela a koji se prevashodno održavao na nivou UN-a i Evropske unije. Ta greška je prouzrokovala otezanje i komplikovanje konflikta te daljnja razaranja i žrtve. Svakako se ne može zanemariti da su međunarodne snage pretrpjele i značajne gubitke (320 poginulih vojnika UNPROFOR-a i brojni ranjeni).

Jedan od prvih poteza koji mnogi danas karakterišu kao inicijalna greška koja je značajno doprinijela procesu raspada Jugoslavije je bila unilateralna odluka Njemačke o priznanju Hrvatske nezavisnosti. Taj potez, koji su mnogi smatrali ipak neminovnim, je stavio Bosnu i Hercegovinu u izuzetno nezgodnu poziciju.

Pogoršanje krize u Jugoslaviji međunarodna zajednica je primila sa polovičnim reakcijama i mjerama kao što je bilo implementacija mirovnih posmatrača po mandatu UN-a koji nisu imali kapacitet da preduzmu značajne mjere kako bi ublažili ili poboljšali efekte krize. Sama nesposobnost međunarodne zajednice je ohrabrila nacionalističke vođe i one kojima je put u rat već bio zacrtan kao dugoročni cilj. Čitav niz rezolucija koje su izglasane pri UN-u nisu imale metod primjene osim rezolucija koje su uspostavile embargo oružja za sve države bivše Jugoslavije i ekonomski embargo protiv Srbije i Crne Gore. Obje rezolucije su u manjoj ili većoj mjeri također kršene tokom rata.

Sudski procesi

Do početka 2008. godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je 45 Srba, 12 Hrvata i 4 Bošnjaka zbog ratnih zločina u Ratu u Bosni i Hercegovini.^[14] U predmetima protiv Karadžića, Mladića, Galića, Dragomira Miloševića, Krstića, Tadića, Kordića, Čerkeza i drugih utvrđeni su brojni zločini, uključujući progon, ubistva, terorisanje civilnog stanovništva Sarajeva, zločine u prijedorskim logorima i genocid u Srebrenici.

Posljedice

Dvadeset godina poslije završetka sukoba u Bosni i Hercegovini posljedice rata se mogu primijetiti u svim slojevima društva. Grubo sve posljedice se mogu podjeliti na:

Demografske posljedice. Promjene nastale unutrašnjim i vanjskim migracijama (preseljenjem) prijeratnog stanovništva BiH.
Ekonomske posljedice. Promjene unutar ekonomskih tokova u BiH koje su nastale kao posljedica ratnih dejstava i divlje ekonomije u godinama poslije završetka sukoba.
Političke posljedice. Promjene u administrativnoj strukturi BiH koje su nastale kao rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Demografske posljedice

Ekonomske posljedice

Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih Bosna i Hercegovina je pored Makedonije bila najsiromašnija republika u sastavu SFRJ. Infrastruktura unutar države kao i industrijske grane su bile loše razvijene. Kao direktan rezultat rata između 1992. i 1995. godine već niska industrijska proizvodnja unutar zemlje je opala za oko 80%. Ratna dejstva su dovela do uništavanja infrastrukture u zemlji. Sve ovo je dovelo do velikog porasta nezaposlenosti i opada životnog standarda stanovništva. U prvim godinama (1996–1998) poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma zabilježen je visok procentualni rast industrijske proizvodnje. Međutim, pokazalo se da ovu visoku stopu rasta industijske proizvodnje nije bilo moguće zadržati. BDP Bosne i Hercegovine se danas počinje približavati BDP-u iz 1991. godine.

Političke posljedice

**Broj žrtava**¹
Ukupno 93.837	Bošnjaci	63.687	67,9%
	Srbi	24.216	25,8%
	Hrvati	5.057	5,4%
	Ostali	877	0,9%
Ukupno civila 34.610	Bošnjaci	30.514	88,2%
	Hrvati	2.076	5,9%
	Srbi	1.973	5,7%
	Ostali	47	0,2%
Ukupno vojnika 54.223	Bošnjaci	30.173	55,6%
	Srbi	21.399	39,5%
	Hrvati	2.619	4,8%
	Ostali	32	0,1%
Neutvrđeno	5.100	4,3%

Adaptacija

Izvori

Ajanović, Irfan (1992.) "Sada se želi podvaliti Hrvatima". Intervju u Nedeljnoj Dalmaciji, 23.1.
Bildt, Carl (1998.) "Dr.Franjo Tuđman veliki je pobjednik u drami podjele Jugoslavije, a Slobodan Milošević žalosni gubitnik", Globus, 16.1.
Duraković, Nijaz (1993.) Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, Oslobođenje
Halilović, Sefer (1997.) Lukava strategija, Sarajevo, Maršal d.o.o.
Izetbegović, Alija (1997.) "Teze o islamskom fundamentalizmu u Bosni nemaju temelja", Ljiljan, 31.12.
Klemenčić, Mladen (1992.):"Može li se dijeliti Herceg Bosnu?", Nedeljna Dalmacija, 30.1.
Latić, Nedžad i Isaković, Zehrudin (ur): -- (1997a.) Armija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, NIPP Ljiljan; -- (1997b.) Ratna sjećanja generala Alagića - Rat u srednjoj Bosni, Zenica: Bemust
Malcolm, Noel (1995.) Povijest Bosne, Zagreb - Sarajevo: Erasmus Gilda - Novi Liber - Dani
Malešević, Krstan (1991):"Marginalije o Be Ha izborima '90", Revija za sociologiju XXII(3-4):315.-326.
Muslimović, Fikret (1995): Odbrana Republike, Sarajevo, Ljiljan
Selimbegović, Vildana (1996): "Zelene beretke", Dani, Sarajevo, br.41, s.40 -41
Warriors, BBC drama snimljena po istinitim događajima u Lašvanskoj dolini
Ramet, Sabrina P. (2010). Central and Southeast European Politics since 1989. Cambridge University Press. ISBN 978-1-139-48750-4.CS1 održavanje: ref=harv (link)
Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8.CS1 održavanje: ref=harv (link)
Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
Igor Lasić, Boris Rašeta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"
BBC: Biljana Plavsic: Serbian iron lady, 27 February, 2003
Karadzic and Mladic: The Worlds Most Wanted Men, 27 December 2006 Arhivirano 29. 7. 2013. na Wayback Machine
Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995, Volume 1. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. ISBN 978-0-16-066472-4.
Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995, Volume 2. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. ISBN 978-0-16-066472-4.

Bilješke

¹ Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamošnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegović, op.a.) polazi od teze da se srpski narod može umiriti... a s druge strane on predlaže da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna država. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu složiti pošto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji... predstavnici hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini tražili su da se tamošnjem hrvatskom življu garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obraćanje Franje Tuđmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)³

² "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zaključaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, 13. i 20. juna 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlučuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske drzave." (zaključci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)⁵

³On je rekao: "Čuj Stipe, iznenađen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je živio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacistička vremena, još gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivše komšije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to što su Muslimani. Drugu veliku grupu tamo činili su vojnici HVO-a koji su preko noći razoružani i poslati tamo. Bio je jako iznenađen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tuđmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesić) ³

⁴"Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru odbrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se odbrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tuđmana u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993.)⁴

⁷Ima 12 miliona Srba, pa čak i ako šest miliona propadne na polju borbe, još uvijek će šest miliona žeti plodove borbe - Biljana Plavšić ⁷

⁸Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak – govor Radovana Karadžića u Skupštini Bosne i Hercegovine 4. marta 1992.⁸

Također pogledajte

Napomene

↑ Za sukob se upotrebljavaju i druga imena, kao što su "Agresija na Bosnu i Hercegovinu", "Odbrambeno-oslobodilački rat", "Obrambeno-otadžbinski rat", "Domovinski rat" te "Građanski rat u Bosni i Hercegovini", u zavisnosti od gledišta sukobljenih strana.

Reference

↑ Ramet 2010, str. 130.
↑ Christia 2012, str. 154.
↑ Ramet 2006, str. 450.
↑ Mulaj 2008, str. 53.
↑ Ramet 2006, str. 451.
↑ Christia 2012, str. 172.
↑ Wood 2013, str. 140, 343.
↑ Forsythe 2009, str. 145
↑ "Bosnia Handout". fas.org. Arhivirano s originala, 19. 10. 2017. Pristupljeno 23. 2. 2021.
↑ Cohen, Roger (31. 8. 1995). "Conflict in the Balkans: The overview; NATO presses Bosnia bombing, vowing to make Sarajevo safe". The New York Times. Pristupljeno 5. 5. 2011.
↑ Holbrooke, Richard (1999). To End a War. New York: Modern Library. str. 102. ISBN 978-0-375-75360-2. OCLC 40545454.
↑ "Dayton Peace Accords on Bosnia". US Department of State. 30. 3. 1996. Pristupljeno 19. 3. 2006.
↑ https://humanrightshouse.org/articles/serbia-not-guilty-of-genocide-2/
1 2 "Karadzic Sent to Hague for Trial Despite Violent Protest by Loyalists". The New York Times. 30. 7. 2008.
↑ "Bosnia war dead figure announced". BBC. 21. 6. 2007. Pristupljeno 16. 2. 2013.
↑ "Bosnia's dark days – a cameraman reflects on war of 1990s". CBC. 6. 4. 2012. Pristupljeno 16. 2. 2013.
↑ Logos 2019, str. 265, 412.
↑ "Jolie highlights the continuing suffering of the displaced in Bosnia". UNHCR. 6. 4. 2010. Pristupljeno 19. 10. 2010.
↑ Hartmann, Florence. "Bosnia". Crimes of War. Arhivirano s originala, 9. 5. 2015. Pristupljeno 30. 4. 2015.
↑ Harsch, Michael F. (2015). The Power of Dependence: NATO-UN Cooperation in Crisis Management. Oxford: Oxford University Press. str. 37. ISBN 978-0-19-872231-1.
↑ Burg i Shoup 2015, str. 222.
↑ Crowe, David M. (2013). War Crimes, Genocide, and Justice: A Global History. Palgrave Macmillan. str. 343. ISBN 978-0-230-62224-1.
↑ Mediji i rat: Kako je "Politika" izveštavala 1992. godine (2)
↑ Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 124–128.
1 2 Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 128–129.
↑ Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 128–129.
1 2 Central Intelligence Agency (2003). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 347–353.
↑ Central Intelligence Agency (2003). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 298–299.
↑ Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 145–147.
1 2 3 4 "The Conflicts". International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 14. 3. 2026.
↑ "Sažetak presude Pretresnog vijeća Radovanu Karadžiću" (PDF). Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Pristupljeno 14. 3. 2026.
↑ "New War Demographics Feature on the ICTY website". International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 29. 3. 2011. Pristupljeno 14. 3. 2026.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 145–147.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 360–361.
1 2 3 4 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 347–353.
1 2 3 4 ICTY 2016.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 165.
↑ "Tuzla, Brčanska Malta". Kultura sjećanja. Pristupljeno 16. 3. 2026.
1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 299.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 132–135.
1 2 ICTY 1997.
1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 311–320.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 147–148.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 327–332.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 148.
1 2 3 4 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 220.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 220–221.
1 2 3 ICTY 2001, paras. 13–16.
1 2 3 4 5 6 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 228–229.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 232–233.
↑ Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 335–336.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I.
1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 190.
↑ Charles R. Shrader 2003, str. 67–72.
↑ ICTY 2007.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 191–194.
↑ Charles R. Shrader 2003, str. 93–126.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 194–200.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 196–197.
↑ Charles R. Shrader 2003, str. 187–205.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 197–199.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 201–202.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 199.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 197–198.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 198–199.
↑ "Trojici za Grabovicu 39 godina zatvora".
↑ CIA 2002, str. 203.
↑ CIA 2002, str. 203–204.
↑ Thomas i Mikulan 2013, str. 27.
1 2 3 ICTY 2004.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 202–207.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 200–201.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 17.
1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 460.
↑ Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 507–509.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 301–302.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 234.
↑ Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 479–480.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 234–235.
↑ Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 485–488.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 235–237.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 239–240.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 240–241.
↑ ICTY 2013.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 257–258.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 294–295.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 430–435.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 340.
↑ ICTY 2017.
↑ Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 229–230.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 364.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 372–373.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 297–300.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 364–366.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 297–298.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 299–300.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 380–381.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 389–390.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 300–302.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 301–303.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 314–315.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 223.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 239–241.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 378–379.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 384–388.
1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 380–383.
1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 541.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 382–383.
1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 389–391.
↑ Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 378–391.
↑ "The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina". Office of the High Representative. Pristupljeno 14. 3. 2026.
↑ "Behind Enemy Lines". IMDb. 30. 11. 2001. Pristupljeno 3. 4. 2018.
↑ Tanovic, Danis; Bitorajac, Rene; Sovagovic, Filip (19. 9. 2001), No Man's Land, pristupljeno 8. 3. 2018
↑ Remakeimdb.com, pristupljeno 13. 10. 2017 (en)
↑ Ć, J. ""Grbavica" film koji je rasplakao cijelu Europu i zauvijek promijenio bh. društvo". Radio Sarajevo. Pristupljeno 20. 2. 2021.
↑ Ostavljeniimdb.com, pristupljeno 13. 10. 2017 (en)
↑ "O filmu "Halimin put": Tragedija života u BiH". Radio Slobodna Evropa (jezik: srpskohrvatski). Pristupljeno 20. 2. 2021.
↑ "Turske zvijezde u Sarajevu: Osjećali smo da film "Rana moje majke" dugujemo vašem narodu". klix.ba. 7. 12. 2016. Pristupljeno 1. 1. 2017.
↑ ""Muškarci ne plaču" proglašen za najbolji film na festivalu u Bratislavi". Klix.ba. Pristupljeno 8. 3. 2018.
↑ Zbanic, Jasmila; Bajrovic, Izudin; Ler, Boris (26. 2. 2021), Quo vadis, Aida?, Coop99 Filmproduktion, Deblokada Produkcija, Digital Cube, pristupljeno 20. 2. 2021
↑ "Oslobođenje - Svjetsko a naše: "Quo vadis, Aida?" u utrci za Oscar". www.oslobodjenje.ba. 10. 2. 2021. Pristupljeno 20. 2. 2021.
↑ The X Factor 2nd October 1995 sa ironmaidencommentary.com, pristupljeno 16. 1. 2015 (en)
↑ "We Burn – Lyrics". Sabaton - Zvanična stranica (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 7. 2017. Written from the perspective of Radovan Karadzic, the former President of The Republika Srpska, head of the Serbian Democratic Party (SDS) and commander of the Bosnian Serb Army, from 1991 to 1995.
↑ "VIDEO / Pogledajte kako Sarajevo izgleda u igrici "Sniper Ghost Warrior 2"". Klix.ba. Pristupljeno 8. 3. 2018.
↑ Igrači imaju ulogu žrtve: Poljaci kreirali igru zasnovanu na ratu u BiH sa Klix.ba, objavljeno 21.11.2014, pristupljeno 16. 1. 2015

Literatura

Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency.
Central Intelligence Agency (2003). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency.
"Trial Judgement Summary for Ratko Mladić" (PDF). International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 2017. Pristupljeno 14. 3. 2026.

Vanjski linkovi

Portal Bosna i Hercegovina

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Rat u Bosni i Hercegovini

Logo Wikicitata

Wikicitati imaju citate vezane za: Rat u Bosni i Hercegovini

[nm-6] Za sukob se upotrebljavaju i druga imena, kao što su "Agresija na Bosnu i Hercegovinu", "Odbrambeno-oslobodilački rat", "Obrambeno-otadžbinski rat", "Domovinski rat" te "Građanski rat u Bosni i Hercegovini", u zavisnosti od gledišta sukobljenih strana.

[FOOTNOTERamet2010130-1] Ramet 2010, str. 130.

[FOOTNOTEChristia2012154-2] Christia 2012, str. 154.

[FOOTNOTERamet2006450-3] Ramet 2006, str. 450.

[FOOTNOTEMulaj200853-4] Mulaj 2008, str. 53.

[FOOTNOTERamet2006451-5] Ramet 2006, str. 451.

[FOOTNOTEChristia2012172-7] Christia 2012, str. 172.

[FOOTNOTEWood2013140,_343-8] Wood 2013, str. 140, 343.

[9] Forsythe 2009, str. 145

[fas.org-10] "Bosnia Handout". fas.org. Arhivirano s originala, 19. 10. 2017. Pristupljeno 23. 2. 2021.

[11] Cohen, Roger (31. 8. 1995). "Conflict in the Balkans: The overview; NATO presses Bosnia bombing, vowing to make Sarajevo safe". The New York Times. Pristupljeno 5. 5. 2011.

[12] Holbrooke, Richard (1999). To End a War. New York: Modern Library. str. 102. ISBN 978-0-375-75360-2. OCLC 40545454.

[13] "Dayton Peace Accords on Bosnia". US Department of State. 30. 3. 1996. Pristupljeno 19. 3. 2006.

[14] ttps://humanrightshouse.org/articles/serbia-not-guilty-of-genocide-2/

[Convictions2-15] 1 2 "Karadzic Sent to Hague for Trial Despite Violent Protest by Loyalists". The New York Times. 30. 7. 2008.

[16] "Bosnia war dead figure announced". BBC. 21. 6. 2007. Pristupljeno 16. 2. 2013.

[17] "Bosnia's dark days – a cameraman reflects on war of 1990s". CBC. 6. 4. 2012. Pristupljeno 16. 2. 2013.

[FOOTNOTELogos2019265,_412-18] Logos 2019, str. 265, 412.

[Jolie-19] "Jolie highlights the continuing suffering of the displaced in Bosnia". UNHCR. 6. 4. 2010. Pristupljeno 19. 10. 2010.

[20] Hartmann, Florence. "Bosnia". Crimes of War. Arhivirano s originala, 9. 5. 2015. Pristupljeno 30. 4. 2015.

[21] Harsch, Michael F. (2015). The Power of Dependence: NATO-UN Cooperation in Crisis Management. Oxford: Oxford University Press. str. 37. ISBN 978-0-19-872231-1.

[FOOTNOTEBurgShoup2015222-22] Burg i Shoup 2015, str. 222.

[Palgrave_Macmillan-23] Crowe, David M. (2013). War Crimes, Genocide, and Justice: A Global History. Palgrave Macmillan. str. 343. ISBN 978-0-230-62224-1.

[24] Mediji i rat: Kako je "Politika" izveštavala 1992. godine (2)

[25] Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 124–128.

[BB1JNA128129-26] 1 2 Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 128–129.

[27] Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 128–129.

[BB2Sarajevo347353-28] 1 2 Central Intelligence Agency (2003). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 347–353.

[BB2Podrinje299-29] Central Intelligence Agency (2003). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 298–299.

[BB1Posavina145147-30] Central Intelligence Agency (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. str. 145–147.

[ICTYConflicts-31] 1 2 3 4 "The Conflicts". International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 14. 3. 2026.

[ICTYKaradzicSummary-32] "Sažetak presude Pretresnog vijeća Radovanu Karadžiću" (PDF). Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Pristupljeno 14. 3. 2026.

[ICTYWarDead-33] "New War Demographics Feature on the ICTY website". International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 29. 3. 2011. Pristupljeno 14. 3. 2026.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I145–147-34] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 145–147.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II360–361-35] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 360–361.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II347–353-36] 1 2 3 4 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 347–353.

[FOOTNOTEICTY2016-37] 1 2 3 4 ICTY 2016.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I165-38] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 165.

[39] "Tuzla, Brčanska Malta". Kultura sjećanja. Pristupljeno 16. 3. 2026.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II299-40] 1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 299.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I132–135-41] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 132–135.

[FOOTNOTEICTY1997-42] 1 2 ICTY 1997.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II311–320-43] 1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 311–320.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I147–148-44] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 147–148.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II327–332-45] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 327–332.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I148-46] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 148.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I220-47] 1 2 3 4 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 220.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I220–221-48] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 220–221.

[FOOTNOTEICTY2001paras._13–16-49] 1 2 3 ICTY 2001, paras. 13–16.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I228–229-50] 1 2 3 4 5 6 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 228–229.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I232–233-51] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 232–233.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II335–336-52] Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 335–336.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I-53] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II-54] 1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I190-55] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 190.

[FOOTNOTECharles_R._Shrader200367–72-56] Charles R. Shrader 2003, str. 67–72.

[FOOTNOTEICTY2007-57] ICTY 2007.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I191–194-58] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 191–194.

[FOOTNOTECharles_R._Shrader200393–126-59] Charles R. Shrader 2003, str. 93–126.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I194–200-60] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 194–200.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I196–197-61] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 196–197.

[FOOTNOTECharles_R._Shrader2003187–205-62] Charles R. Shrader 2003, str. 187–205.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I197–199-63] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 197–199.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I201–202-64] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 201–202.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I199-65] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 199.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I197–198-66] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 197–198.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I198–199-67] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 198–199.

[arhiv.slobodnadalmacija.hr2-68] "Trojici za Grabovicu 39 godina zatvora".

[FOOTNOTECIA2002203-69] CIA 2002, str. 203.

[FOOTNOTECIA2002203–204-70] CIA 2002, str. 203–204.

[FOOTNOTEThomasMikulan201327-71] Thomas i Mikulan 2013, str. 27.

[FOOTNOTEICTY2004-72] 1 2 3 ICTY 2004.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I202–207-73] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 202–207.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I200–201-74] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 200–201.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I17-75] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 17.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II460-76] 1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 460.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II507–509-77] Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 507–509.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I301–302-78] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 301–302.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I234-79] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 234.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II479–480-80] Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 479–480.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I234–235-81] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 234–235.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II485–488-82] Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 485–488.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I235–237-83] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 235–237.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I239–240-84] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 239–240.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I240–241-85] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 240–241.

[FOOTNOTEICTY2013-86] ICTY 2013.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I257–258-87] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 257–258.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I294–295-88] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 294–295.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I430–435-89] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 430–435.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I340-90] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 340.

[FOOTNOTEICTY2017-91] ICTY 2017.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II229–230-92] Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 229–230.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I364-93] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 364.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I372–373-94] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 372–373.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I297–300-95] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 297–300.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I364–366-96] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 364–366.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I297–298-97] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 297–298.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I299–300-98] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 299–300.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I380–381-99] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 380–381.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I389–390-100] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 389–390.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I300–302-101] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 300–302.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I301–303-102] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 301–303.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I314–315-103] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 314–315.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I223-104] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 223.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I239–241-105] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 239–241.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I378–379-106] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 378–379.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I384–388-107] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 384–388.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I380–383-108] 1 2 3 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 380–383.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2003vol._II541-109] 1 2 Central Intelligence Agency, 2003 i vol. II, str. 541.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I382–383-110] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 382–383.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I389–391-111] 1 2 Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 389–391.

[FOOTNOTECentral_Intelligence_Agency2002vol._I378–391-112] Central Intelligence Agency, 2002 i vol. I, str. 378–391.

[113] "The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina". Office of the High Representative. Pristupljeno 14. 3. 2026.

[114] "Behind Enemy Lines". IMDb. 30. 11. 2001. Pristupljeno 3. 4. 2018.

[115] Tanovic, Danis; Bitorajac, Rene; Sovagovic, Filip (19. 9. 2001), No Man's Land, pristupljeno 8. 3. 2018

[116] Remakeimdb.com, pristupljeno 13. 10. 2017 (en)

[117] Ć, J. ""Grbavica" film koji je rasplakao cijelu Europu i zauvijek promijenio bh. društvo". Radio Sarajevo. Pristupljeno 20. 2. 2021.

[118] Ostavljeniimdb.com, pristupljeno 13. 10. 2017 (en)

[119] "O filmu "Halimin put": Tragedija života u BiH". Radio Slobodna Evropa (jezik: srpskohrvatski). Pristupljeno 20. 2. 2021.

[120] "Turske zvijezde u Sarajevu: Osjećali smo da film "Rana moje majke" dugujemo vašem narodu". klix.ba. 7. 12. 2016. Pristupljeno 1. 1. 2017.

[121] ""Muškarci ne plaču" proglašen za najbolji film na festivalu u Bratislavi". Klix.ba. Pristupljeno 8. 3. 2018.

[122] Zbanic, Jasmila; Bajrovic, Izudin; Ler, Boris (26. 2. 2021), Quo vadis, Aida?, Coop99 Filmproduktion, Deblokada Produkcija, Digital Cube, pristupljeno 20. 2. 2021

[123] "Oslobođenje - Svjetsko a naše: "Quo vadis, Aida?" u utrci za Oscar". www.oslobodjenje.ba. 10. 2. 2021. Pristupljeno 20. 2. 2021.

[124] The X Factor 2nd October 1995 sa ironmaidencommentary.com, pristupljeno 16. 1. 2015 (en)

[125] "We Burn – Lyrics". Sabaton - Zvanična stranica (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 7. 2017. Written from the perspective of Radovan Karadzic, the former President of The Republika Srpska, head of the Serbian Democratic Party (SDS) and commander of the Bosnian Serb Army, from 1991 to 1995.

[126] "VIDEO / Pogledajte kako Sarajevo izgleda u igrici "Sniper Ghost Warrior 2"". Klix.ba. Pristupljeno 8. 3. 2018.

[127] Igrači imaju ulogu žrtve: Poljaci kreirali igru zasnovanu na ratu u BiH sa Klix.ba, objavljeno 21.11.2014, pristupljeno 16. 1. 2015

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[a]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]

[18]

[19]

[20]

[21]

[22]

[23]

[24]

[25]

[26]

[27]

[28]

[29]

[30]

[31]

[32]

[33]

[34]

[35]

[36]

[37]

[38]

[39]

[40]

[41]

[42]

[43]

[44]

[45]

[46]

[47]

[48]

[49]

[50]

[51]

[52]

[53]

[54]

[55]

[56]

[57]

[58]

[59]

[60]

[61]

[62]

[63]

[64]

[65]

[66]

[67]

[68]

[69]

[70]

[71]

[72]

[73]

[74]

[75]

[76]

[77]

[78]

[79]

[80]

[81]

[82]

[83]

[84]

[85]

[86]

[87]

[88]

[89]

[90]

[91]

[92]

[93]

[94]

[95]

[96]

[97]

[98]

[99]

p r u Hronologija državnosti jugoslavenskih zemalja
Regija	Do 1918.	1918–1929.	1929–1945.	1941–1945.	1945–1946.	1946–1963.	1963–1992.	1992–2003.	2003–2006.	2006–2008.	Od 2008.
Slovenija	Dio Austro-Ugarske uključujući Boku kotorsku Također pogledajte: Kraljevina Hrvatska i Slavonija (1868–1918) Kraljevina Dalmacija (1815–1918) BiH u Austro-Ugarskoj (1878–1918)	Država Slovenaca, Hrvata i Srba (1918) Država Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929) Kraljevina Jugoslavija (1929–1943) Također pogledajte: Republika Prekmurje (1919) Banat, Bačka i Baranja (1918–1919) Slobodna Država Rijeka (1920–1924) (1924–1947) Zadarska provincija Italije (1920–1947)		Anektirale^a Fašistička Italija, Nacistička Njemačka i Mađarska	Demokratska Federativna Jugoslavija (1943–1945) Federativna Narodna Republika Jugoslavija (1945–1963) Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (1963–1992) Sastav od socijalističkih republika Slovenije (1945–1991) Hrvatske (1945–1991) Bosne i Hercegovine (1945–1992) Srbije (1945–1992) (u sastavu i autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo) Crna Gora (1945–1992) Makedonija (1945–1991) Također pogledajte: Sandžak (1943–1945)ⁱ Slobodna teritorija Trsta (1947–1954)^j			Slovenija (Rat u Sloveniji)
Dalmacija				Nezavisna Država Hrvatska^k (1941–1945) Marionetska kvazi-država Nacističke Njemačke. Dijelovi koje je anektirala Fašistička Italija. Međimurje i Baranja koje je anektirala Mađarska.				Hrvatska^b (Rat u Hrvatskoj)
Slavonija
Hrvatska
Bosna								Republika Bosna i Hercegovina (1992-1995)^c (Rat u BiH)	Bosna i Hercegovina sastoji se od: Federacije Bosne i Hercegovine (od 1995), Republike Srpske (od 1995) i Brčko distrikta (od 2000)
Hercegovina								Republika Bosna i Hercegovina (1992-1995)^c (Rat u BiH)
Vojvodina	Dio mađarske regije Délvidék			Autonomni Banat^d (Dio njemačke vojne uprave u Srbiji)				Savezna Republika Jugoslavija Sastojala se od Republike Srbije (1992–2006) i Republike Crne Gore (1992–2006) Također pogledajte: Republika Kosovo (1991–1999)	Srbija i Crna Gora	Republika Srbija Sastojala se od AP Vojvodine i AP Kosovo i Metohije, pod upravom UN-a (UNMIK)	Republika Srbija Uključuje autonomnu pokrajinu Vojvodinu
Srbija	Kraljevina Srbija (1882–1918)			Vojna uprava u Srbiji (1941–1944) ^e
Kosovo	Dio Kraljevine Srbije (1912–1918)			Uglavnom anektirala Albanija (1941–1944) zajedno sa zapadnom Makedonijom i jugoistočnom Crnom Gorom							Republika Kosovo^g
Metohija	Kraljevina Crna Gora (1910–1918) Metohiju kontrolisala Austro-Ugarska (1915–1918)										Republika Kosovo^g
Crna Gora				Italijanski guvernatorat za Crnu Goru^f (1941–1944)						Crna Gora
Vardarska Makedonija	Dio Kraljevine Srbije (1912–1918)			Anektirala Bugarska (1941–1944)				Sjeverna Makedonija^h
^a Prekmurje anektirala Mađarska. ^b Također pogledajte: SAO Kninska Krajina (1990) → SAO Krajina, Dubrovačka Republika (1991), SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, SAO Zapadna Slavonija (1990–1991) i Republika Srpska Krajina (1990–1995); svi zamijenjeni UNTAES-om (1996–1998). ^c Također pogledajte: Republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Autonomna pokrajina Zapadna Bosna i Srpske autonomne oblasti: SAO Bosanska krajina, SAO Semberija, SAO Romanija, SAO Sjeverna Bosna i SAO Hercegovina (1991–1992); svi kombinirani za oblikovanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine (1992–1995). ^d Bačku je anektirala Mađarska, dok je Srem anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1945). ^e Također pogledajte: Užička republika.							^f Anektirano od strane Fašističke Italije (1941–1943) i Nacističke Njemačke (1943–1944). Manji dio anektirala Nezavisna Država Hrvatska (1941–1945). ^g Kosovo je predmet spora između vlada Kosova i Srbije. ^h Sjeverna Makedonija do 2019. bila je poznata u UN-u kao Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija zbog spora o imenu s Grčkom. ⁱ Privremena administrativna jedinica u sastavu DFJ od 20. novembra 1943. do 29. marta 1945. pod vrhovnom komandom ZAVNOS-a. ^j Slobodna teritorija Trsta je osnovana 10. februara 1947. Njena uprava je bila podijeljena na dvije oblasti: Zona A (Italija) i Zona B (SFRJ). Godine 1954. potpisan je Sporazum o suglasju gdje su Italija i SFRJ podijelile teritoriju, a Slobodna teritorija Trsta prestala je postojati. ^k Također pogledajte Bihaćka republika.

p r u Bosna i Hercegovina po temama
Historija	Rani period Ilirik Srednjovjekovna historija Bosne i Hercegovine rana Bosna Bosanska Banovina Bosansko Kraljevstvo Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj Kraljevina Jugoslavija Drugi svjetski rat SFR Jugoslavija SR Bosna i Hercegovina Republika Bosna i Hercegovina referendum o nezavisnosti Rat u Bosni i Hercegovini Etničko čišćenje Genocid Opsada Sarajeva Vašingtonski sporazum Dejtonski sporazum
Geografija	Fauna Ptice Sisari Geologija Gradovi i općine Jezera Klima Okoliš Planine Regije Bosna Hercegovina Rijeke Zaštićena područja
Administracija	Administrativna podjela Federacija Bosne i Hercegovine (Kantoni) Republika Srpska Brčko distrikt Agencije i institucije Izbori (CIK) Korupcija Oružane snage Parlamentarna skupština Zastupnički dom Dom naroda Policija Političke stranke Politika Predsjedništvo Predsjedavajući Članovi Sudski sistem Ustavni sud Sud Bosne i Hercegovine Ustav Vanjska politika Vizni režim za ulazak Vizni režim za državljane Vijeće ministara Predsjedavajući Vladavina zakona
Privreda	Centralna banka Saobraćaj Telekomunikacije Turizam Valuta
Simboli	Grb Himna Ordeni, odlikovanja i medalje Zastava
Društvo	Demografija Etničke grupe Konstitutivni narodi Bošnjaci Hrvati Srbi "Ostali" Albanci Austrijanci Bosanci i Hercegovci Crnogorci Česi Italijani Jevreji Jugoslaveni Kinezi Mađari Makedonci Muslimani Nijemci Poljaci Romi Rumuni Rusi Rusini Slovaci Slovenci Turci Ukrajinci Jezici Ljudska prava Obrazovanje Ratovi Religija Seksualne manjine Sport Žene Pobačaj
Kultura	ANUBiH Arhitektura Jezici Bosanski Hrvatski Srpski Epske narodne pjesme Bošnjačke Hrvatske Srpske Kinematografija Književnost Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Kuhinja Bosanski lonac Ćevapi Burek Vinogradarstvo Mediji Radio Televizija Muzika Nacionalni spomenici Praznici i blagdani Dan državnosti Dan nezavisnosti Svjetska baština Umjetnost
Kategorija Portal:Bosna i Hercegovina

p r u Bošnjaci
Historija	Historija Osmansko Carstvo Pokret za autonomiju Bosne Austro-Ugarska Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat SFRJ Rat u Bosni i Hercegovini Savremeno doba
Područja koja naseljavaju	Demografija Bosna i Hercegovina Dijaspora Kosovo Sandžak Albanija Crna Gora Hrvatska Sjeverna Makedonija Srbija Slovenija Turska Sjeverna Amerika SAD Kanada
Osobenosti	Imena Književnost Jezik Kultura Muzika Religija Poznati Bošnjaci Tradicija
Organizacije	Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti Bošnjački institut Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca
Simboli	Bosanski ljiljan
Ostalo	Antibošnjaštvo