Razgovor:Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj

Ovo je članak o jeziku pod AU okupacijoma. Šta je sa društvenim pitanjima i stanjem u zemlji? Ovaj članak nije za ovu kategoriju. --Makso 16:02, 18 januar 2007 (CET)

Stil

Treba malo popraviti stil pisanja. Ne moraju se trpati neke narodne pjesme i nevažne činjenice. Izbaciti ovaj narativni stil i svesti sadržaj na skup historijskih cinjenica. --AnToni_(R) 18:54, 15 august 2017 (CEST)

Interni se linkovi tadašnjih područja ne mogu usmjeravati na današnje države! Drugo je Kneževina Srbija, a drugo Srbija!--AnToni_(R) 21:04, 15 august 2017 (CEST)

Najveći dio novododanog dijela članka (kojeg je novi korisnik ubacio) radio se o sasvim drugoj temi od one u naslovu članka. Sasvim očita vješalica! Sav taj dio treba izbaciti iz članka i napraviti novi članak o samom toku okupacije.--- CH₃OHCl₃Ra^{dodaj H₂O} 07:58, 16 august 2017 (CEST)

Slažem se! Napravit ćemo novi članak sa internim linkom. Ja sam malo raščistio, ali posla tu još ima. Sve druge wiki imaju posenan članak o okupaciji.--AnToni_(R) 08:09, 16 august 2017 (CEST)

Dio o okupaciji prebačen u samostalni članak! --AnToni_(R) 12:18, 16 august 2017 (CEST)

Izbačeno iz članka

Kakve ovo veze ima sa Austro-ugarskom?--AnToni_(R) 22:36, 15 august 2017 (CEST)

Devetnaesti vijek je bilo prijelomnim za dalji oblik jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Istina, ništa se revolucionarno nije dogodilo na jezičkodijalektskom planu, niti je došlo do važnijih promjena na području oblika govornog jezika. Ono što se pokazalo trajnim i dalekosežnim su prije svega društveni potresi i promjene: kolaps turske vlasti u BiH, formalna standardizacija jezika Hrvata i Srba s centrima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u evropski poredak nakon okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. Jezik se može posmatrati na više načina, od kojih su za ovaj prikaz najvažniji genetskolingvistički i sociolingvistički. Po prvom pristupu, jezik se opisuje kao sistem dijalekata (u slučaju BiH, to su najviše novoštokavski ikavski i jekavski, te staroštokavski ijekavski, kao i niz subdijalekata). Drugi, sociolingvistički kriterij, između ostalog prikazuje nastanak i oblikovanje standardnog jezika (često se koristi i naziv književni jezik). Standardni jezik je po svojoj naravi umjetna tvorevina, nastala na temelju nekog dijalekta (npr. italijanski jezik je nastao na temelju toskanskog dijalekta, a ne, recimo, venecijanskog ili romanjskog), ali u svom daljnjem razvoju ne ovisi o dijalektskim promjenama osnovnog dijalekta (italijanski standardni jezik ne reflektira promjene u toskanskom dijalektu u zadnjih 500-600 godina), niti je vjerna slika dijalekta na kojem je temeljen. Ukratko, standardni jezik je nosilac društvenog života zemlje i naroda, polifunkcionalan je (pokriva sva područja života, od prava do nauke, od filozofije do vojske), i ima karakter prisile: u njemu su propisani načini ispravne komunikacije, i ta dimenzija preskripcije koja odlučuje šta je ispravno, a šta ne predstavlja bitnu karakteristiku standardnog jezika, kodificiranog u gramatikama i rječnicima. U sociolingvističkim krugovima ne postoji jedinstveno stajalište o tome je li književni jezik identičan standardnom (ili mu je samo faza), te kada počinje proces standardizacije za pojedini jezik. Za standardne jezike Bošnjaka, Hrvata i Srba postoje često oprečna stajališta, pa se mogu navesti samo dominantna među lingvistima za vlastiti nacionalni standardni jezik, kao i stavovi stranih slavista. Stajalište je većine srpskih lingvista da je srpski jezik utemeljio Vuk Karadžić svojim izborom novoštokavskog idioma, reformom grafije i ortografije i prekidom s dotadašnjom viševjekovnom tradicijom književnosti i pismenosti. Taj je proces počeo 1818., a dovršen je oko 1850. Kasnije se srpski jezik razvijao bez većih diskontinuiteta. Većina srpskih lingvista se drži teze Vuka Karadžića po kojoj je štokavski dijalekt etnički srpski (a ne višenacionalan od samog početka), i ustraje na jednakosti narodnog govora i standardnog jezika (uz manja odstupanja). Po toj vizuri, za hrvatski jezik se smatra da je varijanta jednog, srpskohrvatskog jezika (jedna, manjinska škola), dok je drugo, većinsko mišljenje da se radi samo o hrvatskoj varijanti srpskog jezika. Za bosanski jezik se drži da je samo preimenovani srpskohrvatski jezik kakav je bio u službenoj upotrebi u BiH, a za sam srpskohrvatski da je standardni jezik formalno nastao Bečkim dogovorom hrvatskih i srpskih književnika i filologa 1850. Opet, za jednu školu, taj je dogovor početak nastanka srpskohrvatskog jezika u kojemu su se hrvatski i srpski jednostavno "spojili", dok je za druge to značilo hrvatsko prihvaćanje, ili "preuzimanje" Karadžićevog, etnički srpskog jezika. Također, stav je da se jezik Bošnjaka treba zvati (nezavisno o njegovoj supstanciji i strukturi) bošnjačkim, a ne bosanskim jezikom, jer drugi naziv pokazuje političke pretenzije i ne odgovara činjenici da se jezik zove po narodu (italijanski, francuski, srpski, ukrajinski...), a ne po zemlji (nepostojanje švicarskog, belgijskog, jugoslavenskog, indijskog, pakistanskog, britanskog...). Dominantne moderne stavove o jezičkoj historiji srpskog su oblikovali Pavle Ivić, Milorad Radovanović, Slobodan Remetić i Branislav Brborić.

Hrvatski lingvisti se slažu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako značajnima. Mjesta slaganja su sljedeća: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. vijeka, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. vijeka. Istodobnost konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovina 19. vijeka) ne znači ništa, jer se dva toka jezičke historije oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u međusobnim utjecajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i filološke), bio jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik nije se raspao propašću SFRJ, nego nikada i nije postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda političkih dogovora i pregovora, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Ono što se označavalo zapadnom i istočnom varijantom, ili zagrebačkom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili srpskog, zasebni su standardni jezici, što se nije smjelo javni priznati zbog političkih pritisaka. Hrvatski lingvisti se razilaze u pitanju kada je nastao hrvatski standardni jezik: jedna škola tvrdi da je to bilo oko 1750., s presudnom ulogom novoštokavske književnosti Kačića Miošića i Relkovića; druga, da je to pojavom hrvatske književnosti na štokavsko-ijekavskom narodnom idiomu u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić) (1480-1500), ili, najkasnije, ostvarenjima razvijenoga jezika u prvoj polovini 17. vijeka, s umjetničkim djelom Gundulića i gramatikama i rječnicima Bartola Kašića i Jakova Mikalje (1600-1650).

Za srpski jezik se drži da je nastao reformama Vuka Karadžića, no, da su te reforme, u onome dijelu koji se tiče hrvatskog jezika, već ionako bile u svim elementima prisutne u korpusu hrvatske pisane riječi decenijama i vijekovima prije Karadžića. Većina hrvatskih lingvista ne smatra da je srpski dio hrvatskog, nego, kao standardni jezik, njegov "mlađi brat". Katkad se provlači paralela Urdua i Hindija, od kojih je stariji, Urdu (muslimanska varijanta temeljena na dijalektu Hindustani, jezik sjeverne Indije nastao u 17-18. vijeku), stavljen u razinu hrvatskog, a Hindi (hinduska varijanta iz 19. vijeka) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskom. Za bosanski je stav prema imenu jezika identičan onom srpskih lingvista (tj. da bi ime jezika trebalo biti bošnjački), a razlikuje se u tome da se ne misli da je bosanski dio hrvatskog (ili srpskog) jezika, nego da je još nedovoljno standardiziran nacionalni jezik čija dijalektska sličnost ili istost s različitim dijalektima kojima govore Hrvati i Srbi nema nikakve posljedice po samostalnost jezika. Ili, štokavski dijalekt i poddijalekti nisu nacionalno vlasništvo ni jedne nacije, dok je standardni jezik nešto što nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista pojedinog naroda, i već se time ne može podvesti pod hrvatski i srpski jezički kišobran. Dominantne stavove o hrvatskoj jezičkoj historiji su oblikovali Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i Milan Moguš.

Mišljenje je bošnjačkih lingvista podijeljeno: aktivni učesnici u oblikovanju bosanskog standarda smatraju da bosanski jezik postoji vijekovima u nizu zapisanih djela, no da zbog historijsko-političkih okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijeg doba, što ne umanjuje činjenicu njegovog postojanja, nego samo pokazuje kašnjenje u preskripciji fizionomije službenog jezika u praksi. Dio lingvista drži da hrvatsko-srpski dogovor u Beču 1850. ne znači ništa za Bošnjake jer tamo nije bio prisutan nijedan bošnjački kulturni radnik. Također, zbog historijskih referencija na bosanski ili bošnjački jezik, jedan dio lingvista misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bosanskog, koji je, iz te vizure, dijalektska osnovica za oba jezika, pa je štokavsko narječje esencijalno etnički bosansko (ovdje dolazi do konfuzije pojmova bosanski i bošnjački). Većina bošnjačkih lingvista ističe veću homogenost narodnih govora Bošnjaka u odnosu na srpsku, a pogotovo na hrvatsku situaciju, te bliskost novoštokavskog dijalekta i jezika kakav je bio na snazi kao službeni u BiH u doba Jugoslavije (1945-1991). U naglasku na identičnosti ili velikoj bliskosti narodnog i književnog idioma, kao i na kontinuitetu sa srpskohrvatskim jezikom na vlasti u socijalističkoj BiH, većina je bošnjačkih lingvista bliža srpskom shvaćanju jezičke kulture. Razlika je u tome što srpski lingvisti tvrde da je službeni jezik u socijalističkoj BiH bio esencijalno srpski, dok bošnjački lingvisti smatraju da je bio esencijalno bosanski. Sličnost je u tome što obje strane smatraju da je "s-h" u BiH nastao bez većih nasilja, i da ga treba zadržati više-manje onakvog kakav je bio (uz manje izmjene). Mišljenje je većine bošnjačkih lingvista da su hrvatski, srpski i bosanski zapravo jedan standardni jezik koji se prije zvao srpsko-hrvatski, a da je prirodno da taj jezik, uz manje promjene koje bi unijela svaka nacionalna zajednica u BiH, trebao biti jedinim službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Manjina bošnjačkih lingvista smatra da bosanski jezik tek treba oblikovati, i to na tradicijama potiskivane bosansko muslimanske pismenosti i književnosti, prvenstveno usmene i one nastale do 19. vijeka. Glavni je spor među bošnjačkim lingvistima o samoj namjeni bosanskog jezika: je li to nacionalni jezik Bošnjaka ili svih stanovnika BiH? Koliko je bivši "s-h" u BiH nametnut strani idiom, a koliko je prirodan jezički izraz? U ovisnosti o odgovoru slijede i praktični potezi koji se tiču svih razina službenog jezika. Dominantne stavove o bosanskoj jezičkoj historiji su oblikovali Alija Isaković, Dževad Jahić, Senahid Halilović i Naila Valjevac.

Varijanta bosanske zastave u periodu 1878-1908.

Strani su slavisti oko tih pitanja podijeljeni. Većina pripadnika starije generacije, školovane u doba SFRJ, smatra da srpskohrvatski postoji kao jedan standardni jezik s dvije (ili tri) varijante. Drugi, mlađih naraštaja, misle da je srpskohrvatski postojao, ali da se raspao zajedno sa SFRJ. Neki su mišljenja da srpskohrvatski standardni jezik nikada nije postojao, nego da je njegova kategorizacija danak političkoj situaciji. Uz ovo valja napomenuti da je propašću komunizma u dobroj mjeri opao interes za učenje jezika bivše SFRJ (usprkos ratu koji je bio dimenzija svjetske krize), kao i općenito slavenskih jezika, pa je broj inostranih stručnjaka za bivši srpskohrvatski malen, a još je problematičnija njihova sprema, često ovisna o sredini u kojoj su usavršavali studije i čije stavove nerijetko prenose.

Sada prelazimo na pregled jezičkih promjena u BiH u 19. i 20. vijeku. Jezička standardizacija je, izvršena izvan BiH: za Hrvate to su učinili Ilirski pokret, Zagrebačka škola i mladogramatičari (od Gaja i Šuleka do Maretića i Broza), a za Srbe Vuk Karadžić i Đuro Daničić. Proces rastakanja Osmanlijske imperije, neredi, ustanci, vojne operacije i bune su dovele do Austro-Ugarske okupacije 1878., koja je potrajala do 1918. i stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vjersko-narodnosna elementa u BiH su proživjela te događaje na sljedeći način (govorimo o jeziku, politiku spominjemo u mjeri u kojoj se dodiruje jezične situacije):

• Hrvati su se preko istaknutijih franjevaca uključili u općehrvatski Ilirski pokret, te su učestvovali u posljednjim pokušajima reforme Osmanlijskog carstva u 60-tim godinama. Nakon okupacije, koju je pozdravila većina katoličkog življa, franjevačka književna produkcija stagnira, a dolazak većeg broja činovnika i drugih radnika iz Hrvatske utiče na oblik jezika Hrvata u BiH. Zanimljivo je da zbog snage prošlog utjecaja franjevačke komponente i sporije nacionalno-kulturne emancipacije, bosanski Hrvati ne pokazuju veće aktivnosti na književnom i jezičkom polju, pa je najveći dio vrijednih tekstova nastalih na tlu BiH do Prvog svjetskog rata uglavnom djelo Hrvata pristiglih iz Hrvatske. Iako i dalje postoje značajne konfesionalne škole, došlo je i do svjetovnog školstva. Uzmemo li u obzir visok stepen nepismenosti (što vrijedi za sva tri naroda), kao i druge otežavajuće faktore, moglo bi se zaključiti da su Hrvati u BiH prihvatili utemeljeni hrvatski standardni jezik, temeljen na novoštokavsko-ijekavskom narječju i pisan Gajevom latinicom. Reformiranu vukovsku srpsku ćirilicu su mnogi poznavali, no to nije bio dio njihove baštine. Hrvati razvijaju intenzivnu spisateljsku djelatnost na više polja (historiografija, etnologija, beletristika, paleografija...), ali to je skoro isključivo djelo pridošlica iz Hrvatske (Truhelka, Prelog, Pilar, Hoermann i Skok). Ime jezika je različito: hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, dok je pokušaj guvernera Kallaya da uspostavi bosansko ime za jezik propao zbog općeg otpora. Možda najbolji primjer jezika književnosti stvorene na tlu BiH koncem 19. vijeka je djelo Silvija Strahimira Kranjčevića, a proze nešto kasniji tekst Ive Pilara, također došljaka. Veću kreativnost i angažman će bosanskohercegovački Hrvati pokazati tek od 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka.

• Srbi su dočekali austrijsku okupaciju s nezadovoljstvom, smatrajući cijelu BiH srpskom zemljom. No, nakon borbi za crkveno-školsku autonomiju, našli su modus vivendi s austrijskom vlasti. Veoma brzo prihvativši reformiranu ćirilicu i Karadžićev model jezika, Srbi su brzo razvili književnu aktivnost centrima koje bijahu Mostar i Banja Luka. Pojavljuje se veći broj istaknutih pisaca na više polja (Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Ćorović..), otvorenih za ekavsku normu iz Srbije i Vojvodine. Ime jezika je srpski i srpsko-hrvatski.

• Za Bošnjake je austrijska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su ju doživjeli kao katastrofu (prvenstveno inteligencija) i trajno odselili u Tursku (od 100 do 200.000 ljudi). Time je slomljena kičma staležu obrazovanom na orijentalnim jezicima, pa je konac vijeka svjedočio i brzo smanjenje turske leksike u pisanoj riječi, kao i opću dezorijentaciju. Nakon početnih lutanja, koncem vijeka dolazi do stabilizacije stanja. Nije uspio projekt imenovanja bosanskog jezika (koji je veći dio muslimanske inteligencije, na čelu s Kapetanovićem Ljubušakom, podupirao), a na prijelazu vijeka se formirao sloj inteligencije školovane na zapadu, koja je uglavnom prihvaćala hrvatsku nacionalnu orijentaciju (Bašagić, Mulabdić, Kreševljaković, Musa Ćazim Ćatić...). Ovdje valja napomenuti nekoliko stvari: relativno malen broj pojedinaca je uspio povezati niti starije pismenosti na turskom i arapskom (najbolji je primjer Bašagić); dio inteligencije je bio prosrpski orijentiran i pisao na ćirilici, dok je manji dio nastavio pismenost na orijentalnim jezicima. Jezik je nazivan različito: kod bošnjački nacionalno orijentirane inteligencije bosanski i bošnjački, kod hrvatske (najbrojniji dio) hrvatski, te hrvatski ili srpski, a kod prosrpske inteligencije srpski ili srpskohrvatski.

Ako se pogledaju navedena djela, vidi se da je osnovna razlika u opreci ćirilica-latinica, te da su standardnojezički izrazi vrlo slični, skoro istovjetni. Naravno, budući da se radi o umjetničkim djelima, sama umjetnička sloboda ne daje pravu sliku o stanju službenog jezika, no tekstovi ipak pokazuju sljedeće stanje: jezik u Kočića, kao srpskog pisca, uza svu sličnost, otvoren je na ekavizme i koristi karakterističnu srpsku i pravoslavnu terminologiju, dok je kod Pilara, a i Kranjčevića (koji zbog umjetničke slobode upotrebljava i neke srpske jezičke oblike) riječ o hrvatskom jeziku onoga doba, a kod Bašagića slično, ali uz naklon prema arhaičnijim izrazima i bošnjačkoj leksici. Moglo bi se reći da su srpski, hrvatski i bosanski toga doba (oko 1900-1920) bili praktički jedan jezik na razini političko-publicističke proze, iako uz vidljivu razliku u leksici, stilu i, dijelom, sintaksi (dakanje). Vremenom, kako se jezici, posebno hrvatski i srpski, budu dalje kristalizirali na svim poljima, te će razlike rasti. Kraljevina Jugoslavija (prvobitno SHS) je za BiH u jezičkom pogledu značila snažno posrbljavanja: najviše u širenju srpske ćirilice, srpskog ekavskog govora, te karakteristične leksike (kotarski predstojnik je postao sreski načelnik).